Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-67/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Krešimir Kmet, odvjetnik u Slavonskom Brodu protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-544/2023-19 od 29. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-544/2023-19 od 29. listopada 2024. pod točkom II. i III. izreke.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je odredba čl. 1. i čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 22. ožujka 2006. za kredit koji je sklopila tužiteljica ĐK iz [adresa] s tuženikom OTP bankom d.d. na iznos od 15.880,00 CHF, ništetna i bez pravnog učinka.
Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 2.061,27 eura, sa zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine uplate do isplate, kako je to pobliže označeno u izreci, u roku od 15 dana.
Pod točkom III. izreke nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.808,23 eura sa zateznom kamatom koja teče od 29. listopada 2024. do isplate, u roku od 15 dana.
2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom II. i III. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) predlažući da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.
2.1. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava navode žalbe i predlaže da se odbije kao neosnovana.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet odlučivanja u žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.061,27 eura s osnova povećanja tečaja CHF valute, sve sa zateznim kamatama s osnova ništetnosti odredaba čl. 1. i čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 22. ožujka 2006. te odluka o troškovima postupka.
5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).
6. Suprotno navodima iz sadržaja žalbe, prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i primijenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Stoga se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje s aspekta prava na obrazloženu odluku iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010., 5/2014.) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002. i 1/2006.).
7. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:
- da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice kao korisnice kredita i HVB Splitske banke kao kreditora na iznos od 15.880,00 CHF sa promjenjivom kamatnom stopom (stanica 4 do 5 spisa),
- da je tužiteljica otplatila kredit u cijelosti,
- da je rata kredita tužiteljice nakon zaključena Ugovora predviđena da bude cijelo vrijeme jednaka,
- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je zaključila Ugovor o kreditu sa Splitskom bankom, 22. ožujka 2006. na iznos od 15.880,00 CHF za renoviranje kuće radi poboljšanja stambenih uvjeta života, da je ugovor o kreditu pročitala prije potpisivanja, ali nije ekonomist da bi znala što bi to za nju moglo značiti , da joj nitko nije objasnio rizik valutne klauzule, nitko ju nije upozorio da bi moglo doći do velikog povećanja rata ,
- da je vještak Filip Tolić u nalazu i mišljenju naveo da se navedena razlika očituje u razlici između plaćenih anuiteta u kunama i početnog anuiteta u kunama (tj. naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita) i da je tužiteljica na dan 10. travnja 2013. više platila iznos od 2.061,27 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, da je do navedenog iznosa došao na način da je od kunske protuvrijednosti na dan plaćanja početnog anuiteta oduzeo kunsku protuvrijednost početnog anuiteta po tečaju na dan korištenja tj. isplate kredita (1.097,62 kn) , a da je tužitelj na dan 10. travnja 2013. manje platio iznos od 20,46 eura (stranica 44 spisa),
- da je tuženik u podnesku od 20. kolovoza 2024. naveo da nema primjedbi na matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi,
- da sud nije posebno odlučivao o prigovoru tuženika vezano za uračunavanje tzv. negativnih razlika valutnog tečaja jer tuženik nije postupio u skladu sa odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio prigovor prebijanja koji je kvantitativno određen do zaključenja prethodnog postupka ,
- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, 4. srpnja 2013. donesena je presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,
- da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđeno da su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima,
- da se tužiteljica u tužbi pozvala na navedene presude,
- da na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača(„Narodne novine“, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., 41/2014.) koji je bio na snazi tijekom otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužiteljicu u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke, u njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri koji će utjecati na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača,
- da primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja) Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015. - dalje: ZOO), tužiteljici pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta,
- da je neosnovan prigovor zastare.
8. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužiteljice osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge.
9. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge zbog kojih je s osnova ništetnih ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule naložio isplatu preplaćenih iznosa s pripadajućim zateznim kamatama u visini utvrđenoj provedenim vještačenjem.
10. Tužiteljica se pravilno pozvala na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv tuženika, a po tužbi Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja pri čemu tuženik ne osporava prvostupanjsku presudu u tom dijelu.
11. Naime, sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku odluku samo u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom i u granicama razloga određeno navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti samo na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Gž 21/17-2 od 10. listopada 2017.), pa je u skladu sa navedenim ispitana pobijana prvostupanjska presuda.
12. Tuženik žalbom osporava prvostupanjsku presudu u dijelu za isplatu iznosa od 2.061,27 eura s osnova povećanja tečaja CHF valute, koji iznos je dosuđen s osnova ništetnosti odredaba čl. 1. i čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 22. ožujka 2006. pri čemu samo osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda vezano za uračunavanje tzv. negativnih razlika valutnog tečaja.
13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima pobija prvostupanjsku presudu jer prvostupanjski sud nije uračunao manje plaćeni iznos kada je tečaj bio niži nego što bi tužitelj plaćao po početnom tečaju prilikom isplate kredita. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., koju je sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP donijelo prošireno vijeće, vezano za umanjivanje potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje koje ujedno predstavlja i odgovor na pitanje postavljeno u tom predmetu: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."….. "Prema tome, ako u postupku u odnosu na potraživanje tuženika nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF."
14. U ovom konkretnom predmetu tuženik smatra da je sud trebao uzeti u obzir manje plaćene iznose u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita kao i manje plaćene iznose u razdoblju kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene, a pri tome nije stavio prigovor u smislu navedenog pravnog shvaćanja. Stoga u konkretnom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim razlikama.
15. Odluka o trošku je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155 ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pri čemu drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP).
16. Imajući u vidu sve navedeno, žalba tuženika je neosnovana pa je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.
17. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe je odbijen jer tuženik sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP).
U Zagrebu 21. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Vesna Žulj
