1 

Poslovni broj: 4 Kvm-9/2024-3

22 Kim-3/2024-13

 

Poslovni broj: 4 Kvm-9/2024-3

22 Kim-3/2024-13

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća, ujedno i suca za mladež, te Rajka Kipkea i Igora Pavlica, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom maloljetničkom predmetu prema st. mlt. B. M., zbog kaznenih djela iz čl. 190. st. 3. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23., dalje: KZ/11) odlučujući o žalbi maloljetnika protiv rješenja suca za mladež ovog suda poslovni broj Kim-3/2024-5 od 6. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2024.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba st. mlt. B. M. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanim rješenjem suca za mladež ovog suda prema st. mlt. B. M., na temelju čl. 65. st. 2. i 1. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19., dalje ZSM) određen je privremeni smještaj u ustanovu socijalne skrbi Odgojni dom Ivanec.

 

2.              Protiv tog rješenja žali se maloljetnik po branitelju P. K., odvjetniku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s žalbenim prijedlogom da se pobijana odluka ukine.

 

3.              Žalba nije osnovana.

 

4.              Žalitelj navodi kako je u pobijanom rješenju ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer prije određivanja privremenog smještaja maloljetnika nisu ispitali državni odvjetnik ili sudac za mladež, a sam prijedlog je podnijet mjesec dana nakon uhićenja maloljetnika. Stoga drži kako je postupljeno protivno odredbama čl. 76. st. 3. i st. 2. ZSM. Nadalje, žalitelj smatra da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 65. st. 1. ZSM za određivanje privremenog smještaja maloljetnika iz razloga jer zavod za socijalni rad nije upoznat s psihijatrijskom dijagnozom maloljetnika, koja opovrgava dio navoda socijalne anamneze za maloljetnika. Navedeno je upućivalo na potrebu hitnog psihijatrijskog vještačenja maloljetnika kao nužnog preduvjeta ocjene utjecaja privremenog smještaja na psihičko zdravlje maloljetnika.

5.              Prema prednjem, kratkom citiranju žalbenih navoda, žalitelj ističe postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pri čemu opisno opisuje postojanje te povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i  80/22, dalje: ZKP/08) u obliku veće mjere nejasnoće i proturječnosti razloga pobijanog rješenja. Žalitelj ne navodi u kojem dijelu bi postojala opisno istaknuta povreda koja postoji kada su razlozi o odlučnim činjenicama u pobijanoj odluci potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni. Ovakva povreda u pobijanom rješenju nije ostvarena jer su u istome istaknute sve odlučne činjenice za donošenje odluke koje su i potpuno i jasno obrazložene. Primjena odredbi čl. 76. st. 3. i st. 2. ZSM ne predstavlja odlučne činjenice za odluku o privremenom smještaju u smislu čl. 65. st. 1. ZSM.

 

No, žalitelj stvarno ističe postojanje relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 u vezi s nepravilnom primjenom odredaba čl. 76. st. 2. i 3. ZSM. Ovu vrstu povrede, u ovoj fazi postupka, nije moguće isticati, jer ista postoji tek u slučaju nepravilne primjene procesnih odredbi u fazi priprema za raspravu ili same rasprave, ako je došlo do utjecaja na presudu, a ovaj kazneni postupak još nije ušao u tu fazu.

 

Iako nije ostvarena ova povreda, jasnoće radi izlaže se stajalište ovog suda drugog stupnja u pogledu žalbenih navoda. Maloljetnik je u konkretnom predmetu uhićen 18. studenoga 2023. u 01,30 (očito 13,30) sati. Ispitan je isti dan u vremenu 20,44-21,08 sati primjenom čl. 208.a ZKP/08, nakon čega je u 21,30 pušten na slobodu. Prema navedenome, u konkretnom predmetu nije bilo mjesta za primjenu odredbe čl. 63. ZSM o rokovima predaje maloljetnika pritvorskom nadzorniku i roku za ispitivanje maloljetnika pred sucem za mladež. Prema čl. 76. st. 1. ZSM policija je ovlaštena ispitati maloljetnika pod uvjetima iz čl. 208.a ZKP/08, a tada ne postoji potreba primjene čl. 76. st. 2. ZSM. Naime, odredba čl. 76. st. 2. ZSM govori da je ispitivanje maloljetnika prva dokazna radnja u kaznenom maloljetničkom postupku, ako maloljetnika nisu ispitali policija ili sudac za mladež prema čl. 63. ZSM. Točna je tvrdnja o potrebi da maloljetnika ispita državni odvjetnik u konkretnom postupku za kazneno djelo iz nadležnosti županijskog suda, prema čl. 76. st. 3. ZSM, ali to ne treba biti prva dokazna radnja u postupku, jer je maloljetnika već ispitala policija prema ZKP/08. Maloljetnika će državni odvjetnik ispitati tijekom pripremnog postupka. Dakle, sumirajući sve navedeno, postupanje policije i državnog odvjetnika u konkretnom je predmetu u cijelosti u skladu s odredbom čl. 76. ZSM.

 

Nadalje, nije u skladu s ZSM žalbeno tumačenje da je pretpostavka za određivanje privremenog smještaja maloljetnika ispitivanje maloljetnika od strane suca za mladež ili državnog odvjetnika u situaciji kakva je konkretna. Navedeno ne stoji nigdje u odredbi čl. 65. ZSM koja uređuje pretpostavke za određivanje privremenog smještaja, a koje pretpostavke su u cijelosti ispunjene i po nalaženju ovog drugostupanjskog vijeća. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba maloljetnika po osnovi pobijanja zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

6.              Nije osnovana žalba maloljetnika niti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ova žalbena osnova obrazlaže se naknadno, nakon uhićenja i pokretanja pripremnog postupka, poduzetim psihijatrijskim pregledom maloljetnika i tvrdnjom da bi izdvajanje maloljetnika iz roditeljskog doma predstavljalo štetan utjecaj na njegovo zdravlje i dobrobit.

 

              Navedenom žalbenom argumentacijom nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Naime, državni je odvjetnik na temelju izvješća o osobnim i obiteljskim prilikama za maloljetnika zavoda za socijalnu skrb predložio sudu određivanje privremenog smještaja za maloljetnika. Time je u cijelosti poštovana procedura iz čl. 65. st. 1. ZSM, pri čemu je za naglasiti da se privremeni smještaj ne mora odrediti odmah nakon uhićenja, već je isti ovlašten odrediti i sud po službenoj dužnosti, ako su ispunjene pretpostavke za primjenu istoga. U konkretnom je slučaju sam maloljetnik predložio izdvajanje iz dosadašnje sredine, u podacima socijalne skrbi je naznačen izostanak pedagoškog i odgojnog utjecaja škole na maloljetnika, izostanak roditeljskog autoriteta, opisano je ponašanje maloljetnika koji se druži s osobama neprihvatljivog ponašanja, konzumira alkohol i droge, pod utjecajem kojih čini prekršaje i kaznena djela (za što postoji osnovana sumnja). Zaključno je mišljenje socijalne skrbi da maloljetnikovo aktualno ponašanje odstupa od uobičajenog i društveno prihvaćenog ponašanja, štetno je za maloljetnika, ugrožava njegovo buduće funkcioniranje i društvenu integraciju, a da roditelji nemaju dovoljan odgojni utjecaj na maloljetnika, već se ponašaju zaštitnički, pa da je nužno njegovo izdvajanje iz sredine, tijekom postupka kroz privremeni smještaj, a i izricanjem odgojne mjere smještaja u odgojnu ustanovu maloljetnika.

 

Time su ispunjene sve pretpostavke iz čl. 65. st. 1. ZSM za određivanje privremenog smještaja maloljetnika, koja mjera se određuje kada je to primjereno očekivanoj sankciji, kako bi se maloljetnika zaštitilo od daljnjeg ugrožavanja njegova razvoja, posebno od napasti ponavljanja kaznenog djela. Ova napast postoji s obzirom da je maloljetnik osnovano sumnjiv da je počinio produljena kaznena djela iz čl. 190. st. 3. u vezi st. 1. i čl. 191. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, čineći ih kroz dulje razdoblje i na štetu više osoba, a prema podacima koje je sam dao socijalnoj skrbi, nakon uhićenja i pokretanja postupka je u jednom navratu pušio marihuanu. Navedeno ukazuje na opasnost od ponavljanja istovrsnog kaznenog djela maloljetnika, dok podaci o osobnim, obiteljskim i odgojnim prilikama ukazuju na potrebu boravka maloljetnika u strukturiranim uvjetima u ustanovi socijalne skrbi radi sprječavanja te opasnosti, ali i sprječavanja daljnjeg ugrožavanja njegova razvoja.

 

              Zbog svega navedenoga tvrdnje iz žalbe o naknadno postavljenoj psihijatrijskoj dijagnozi za maloljetnika govore u prilog zaključku o potrebi boravka maloljetnika u strukturiranim uvjetima privremenog smještaja, a ne protiv navedenoga. Ovo pogotovo kada se uzme u obzir dio izjave zastupnice Hrvatskog zavoda za socijalnu skrb o naknadnom dolasku maloljetnika u Područni ured Koprivnica s ocem i izjavi da smatra da mu treba izdvajanje iz postojeće sredine i da bi u ustanovi uspješno i lakše završio školovanje, što je maloljetnik potvrdio na sjednici na kojoj je izrečeno pobijano rješenje.

 

Pitanje izvođenja dokaza psihijatrijskim vještačenjem maloljetnika je dokazna radnja koju obrana može predložiti u tijeku pripremnog postupka, odnosno koju može odrediti državni odvjetnik po službenoj dužnosti uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 308. u vezi čl. 325. ZKP/08.

 

7.              Pobijano rješenje ispitano je po službenoj dužnosti na temelju čl. 494. st. 4., pa kako nisu utvrđene povrede na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti i kako žalba maloljetnika nije osnovana, to je odlučeno kao u izreci na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08.

 

U Varaždinu 14. veljače 2024.