Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-796/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Barbarić, odvjetnik u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku, posl.br. P-281/2025-8 od 27. listopada 2025., u sjednici održanoj 22. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i presuda i rješenje Općinskog suda u Osijeku, posl.br. P-281/2025-8 od 27. listopada 2025. se potvrđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

(presudom)

" I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 6 st. 1. Ugovora o kreditu br. 213218, sklopljenog dana 19.12.2007. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 22.12.2007. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić- Musa iz Osijeka pod br. Ov-27.402/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„Jednokratno 1,50 % (slovima: jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 135,30 EUR-a (stotridesetpeteura-tridesetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 29. prosinca 2007.. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2008. od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju UĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 218,75 EUR-a (dvjestoosamnaesteura-sedamdesetpetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana".

( i rješenjem)

" Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan".

2. Ovu presudu i rješenje, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik zbog bitnih povreda parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) i predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev te tuženiku u cijelosti dosuditi troškove postupka, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu kojeg su parnične stranke sklopile 19.12.2007., kojom odredbom je ugovorena isplata 1,50% iznosa kredita, a minimalno 500,00 kuna neposredno prije isplate kredita, te zahtjev za isplatom 135,30 eura na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno onog što je tužitelj tuženiku platio na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

6. Prvostupanjski je sud prije svega odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013. i 41/2014., dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. ZPP-a. Prvostupanjski sud navodi kako je odredbom članka 96. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), dok je odredbom članka 102. stavak 1. ZZP-a propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

6.1. Prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 11.3. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo budući je ista unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u Zagrebu (ustvari sudu sjedišta tuženika) te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetni ugovor sklopljen u Podružnici tuženika u Osijeku, pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen, za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka, pa je predmetna prorogacijska klauzula protivna načelima ekonomičnosti i nepravična je prema tužitelju zbog čega je nalazi nevaljanom. Kako je člankom 59. ZPP-a propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, to je mjesno nadležan i Općinski sud u Osijeku, kojeg je tužitelj i izabrao radi čega je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su stranke, točnije pravni prednik tuženika i tužitelj, zaključile Ugovor o kreditu br. 213218 temeljem kojeg je prednik tuženika odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 15.506,55 CHF na rok otplate od 84 mjeseca, a radi kupnje automobila, u kojem su ugovorili jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,50% iznosa kredita, a najmanje 500,00 kuna,

- da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena navedena naknada u iznosu od

1.019,43 kn 28. prosinca 2007.,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit uzeo radi kupnje automobila za osobne potrebe, a ugovor je bio tipski, uzmi ili ostavi i predmetna mu odredba nije bila obrazložena,

pa zaključuje da je tužitelj potrošač i da nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi i zašto je mora platiti niti je o istoj tužitelj mogao pregovarati, pa prihvaća zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedene odredbe temeljeći svoju odluku na članku 74. ZZP-a kojom je propisano kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti, te također člancima 96. i 102. ZZP-a.

7.1. Prvostupanjski sud ukazuje i na odredbu članka 99. ZZP-a prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a da je ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe.

7.2. Prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj kao potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke te da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača slijedom čega je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, pa time i ništetna,

7.3. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) prvostupanjski je sud naložio tuženiku vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, točnije platiti nesporno plaćenu naknadu za obradu kredita od 1.019,43 kn/135,30 EUR-a.

7.4. Na taj iznos tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten budući je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna.

8. Prvostupanjski je sud odbio tuženikov prigovor zastare pozivajući se na članak 328. ZOO-a kojim je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, a u odnosu na zahtjev za isplatu prvostupanjski sud navodi kako se radi o restitucijskom zahtjevu u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV- 47/2020 prema kojem, u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenje ove presude.

9. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje na temelju članka 365. stavak 2. i u vezi članka 381. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

9.1. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. i 3. na koju žalitelj ukazuje u odnosu na rješenje (odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti) jer je prvostupanjski sud dao dostatne i jasne razloge zašto proorogacijsku k lauzulu smatra ništetnom, a koje, kao potpuno pravilne, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, u kojem to nije niti jedina nepoštena i zbog toga ništetna odredba tipskog ugovora kojeg je, u obavljanju svoje redovne djelatnosti, sastavio tuženik kao trgovac i jača ugovorna strana, prihvaća i ovaj sud.

9.2. Stoga su žalbeni navodi koji se tiču pobijanog rješenja neosnovani radi čega je pobijano rješenje trebalo potvrditi na temelju članka 380. točka 2. u vezi članka 381. i 368. stavak 1. ZPP-a.

10. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita neosnovano žalitelj napada pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o tome da se ni o toj odredbi nije moglo pregovarati kao i da nije bilo niti jednog valjanog dokaza o tome da se radilo o tipskom ili formuliranom ugovoru. Naime, pored činjenice da je tuženik banka, čija djelatnost je svakako davanje kredita, životno je, pa i notorno, da banka za svakog kome daje kredit, barem kada su u pitanju potrošački krediti, kao što je ovaj, ne sastavlja poseban ugovor već tekst ugovora mijenja u onim dijelovima koji se tiču konkretnog klijenta (npr. vrijeme otplate, visina kredita, otplata u anuitetima ili obročna otplata, svrha kredita i sl.), a ostale opće odredbe, a ova o jednokratnoj naknadi za obradu kredita svakako je jedna od njih, ostaju iste. Stoga je u pravu prvostupanjski sud da je na tuženiku bio teret dokaza da je to baš u ovom konkretnom slučaju bilo drugačije, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima se opisno ukazuje na povrede postupka vezane za odredbu članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi ocjene dokaza (članak 8.) i tereta dokazivanja (članak 221.a).

11. Žalbena tvrdnja kako je tužitelj postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da je prihvatio odredbe koje sada osporava, je irelevantna. Žalitelj ne navodi koje bi bile posljedice toga u ovom konkretnom slučaju, a niti što bi to općenito u ovakvim i sličnim situacijama značilo. Svakako, sve da je tužitelj i bio svjestan nepoštenosti i zbog toga ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, to ne znači da je ona zbog toga valjana ili da se on odrekao prava utvrđivati njezinu ništetnost, dakle to ne bi bilo ni od kakvog značaja za rješenje spora.

11.1. Žalbeni navodi koji se tiču prethodne tvrdnje o tužiteljevoj nesavjesnosti i nepoštenju jer da je tužitelju bilo najvažnije dobiti kredit, a tek naknadno pozivanje na ništetnost da predstavlja zloupotrebu prava iz članka 6. ZOO-a izokrenuto je tumačenje prava, a opetovao se ukazuje da žalitelj ni u vezi ove tvrdnje ne navodi koje bi bile posljedice takve „zlouporabe“ prava.

11.2. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojim se pobija prvostupanjska presuda u odnosu na ništetnost predmetne ugovorne odredbe.

12. U odnosu na odluku o zahtjevu za isplatu žalitelj problematizira ispravnost prvostupanjskog suda o pitanju zastare, ali neosnovano. I ovaj drugostupanjski sud je shvaćanja da je početak tijeka zastare za ovaj restitucijski zahtjev tek od utvrđenja ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, dakle tek od donošenja ove presude, pa je prigovor zastare neosnovan.

13. Tijek zateznih kamata pravilno je dosuđen od dana kad je tuženik, trgovac, stekao svotu plaćenu na temelju nepoštene i zbog toga ništetne ugovorne odredbe, one koju je sam sastavio u sklopu unaprijed pripremljenog potrošačkog Ugovora, sve sukladno članku 1115. ZOO-a, pa su žalbeni navodi kojima se osporava zakonitost takve odluke, neosnovani.

14. Kako se odluka o troškovima osporava samo zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari, a odluka o glavnoj stvari nije pogrešna, to je žalba i u tom dijelu neosnovana.

15. Slijedom navedenog žalbu je kao neosnovanu valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, a kako žalitelj nije sa žalbom uspio to mu nisu mogli biti niti dosuđeni troškovi žalbe.

U Dubrovniku, 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić