Poslovni broj: Usž-2479/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ŽDJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćenicama, odvjetnicama u Zajedničkom odvjetničkom uredu Arsen Stipinović i Dušan Miočić, Rijeka, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 657/2024-11 od 21. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-657/2024-11 od 21. ožujka 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Rijeci točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje točke II. izreke rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/14- 01/373, URBROJ : 513-04/17-08 od 31. svibnja 2017. te točaka I.5., I.6., I.7., II.5., II.6., III., IV. i V. izreke rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/10-01/380, URBROJ: 513-07-08/14-25 od 22. travnja 2014. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 31. svibnja 2017. točkom I. izreke utvrđeno je da je nastupila zastara prava na utvrđivanje obveze poreza na dodanu vrijednost za 2007. i 2008. i poreza na dobit za 2007. i 2008. i pripadajućih kamata te je postupak utvrđivanja u tom dijelu po službenoj dužnosti obustavljen , dok je točkom II. izreke odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 22. travnja 2004. kojim je tužiteljici utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2009., manje obračunati porez na dobit za 2009. te smanjenje gubitka za 2009. sve u iznosima pobliže označenim prvostupanjskim poreznim rješenjem , uz obvezu uplate utvrđenih poreznih obveza i provođenja odgovarajućeg knjiženja u poslovnim knjigama.
3 Protiv označene presude tužiteljica je izjavila žalbu iz svih žalbenih razloga. Iz žalbe proizlazi kako tužiteljica smatra da je i za 2009. nastupila apsolutna zastara prava na utvrđivanje porezne obveze, i to dok se predmet nalazio po žalbi kod drugostupanjskog tijela te se u tom dijelu poziva na shvaćanje ovoga Suda iz presude, poslovni broj: Usž-1632/2019 od 8. rujna 2021. Tužiteljica nadalje ističe da je ključno pravno pitanje u ovom sporu, je li se na pitanje relativne zastare primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona iz 2008. ili odredbe Općeg poreznog zakona iz 2016. te u tom pravcu ističe da je stav Vrhovnog suda iz rješenja, poslovni broj: U zpz-13/2022 od 7. lipnja 2022. koji stav je prihvatio i ovaj Sud, u potpunosti pogrešan te tužiteljica u žalbi daje osvrt na primjenu članka 197. stavka 1. Općeg poreznoga zakona iz 2016. Smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Opći porezni zakon iz 2008. kako su to pravilno ranije primjenjivali upravi sudovi, a potom i Visoki upravni sud. Ž ističe da je prvostupanjski sud odbio provesti predložene dokaze ocijenivši ih suvišnim čime je postupio protivno jasnoj uputi višeg suda i čime je povrijedio pravo tužiteljice na pošteno suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tužiteljica nadalje ističe da se u popisu dugotrajne imovine javnobilježničkog ureda upravo nalazi stan na adresi [adresa] drugi kat, da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje od 18. srpnja 2017. kao i zapisnika Državnog arhiva o izvršenom stručnom nadzoru pismohrane i registraturnog gradiva od 16. lipnja 2014. nedvojbeno proizlazi da se u predmetnom poslovnom prostoru nalazi arhiva javnobilježničkog ureda. Prema mišljenju tužiteljice potpuno je irelevantan način stjecanja nekretnine jer je relevantna svrha za koju se prostor koristi, a iz dostavljenih dokaza vidljivo je da je svrha upravo poslovna. Nadalje navodi da je imala prijavljeno sjedište ureda samo na adresi [adresa], dakle, sjedištu društva. Tužiteljica iz navedenih razloga predlaže da se poništi presuda i rješenja tuženika te da joj se nadoknade troškovi upravnog spora uvećani za sastav žalbe.
4. Tuženik iako uredno pozvan nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporenu presudu i postupak koji je prethodio u granicama navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 36/24. i 39/26. - dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda osporava.
7. Prvostupanjski sud održao je raspravu čime je strankama u smislu članka 6. ZUS-a omogućio da se izjasne o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora te je nakon izvršenog uvida u spis tuženika i sudski spis odbio tužbeni zahtjev. Nadalje, prvostupanjski sud je odbio dokazne prijedloge tužiteljice smatrajući da izvođenje predloženih dokaza nije svrsishodno jer je odlučne činjenice mogao utvrditi uvidom u spis tuženika i sudski spis. U odnosu na navod tužiteljice da je prvostupanjski sud povrijedio pravila postupka time što je odbio dokazne prijedloge , ovaj Sud upućuje na odredbu članka 49. stavka 1. ZUS-a kojim je propisano da sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, a prema stavku 4. istog članka Zakona propisano je da stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Dakle, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je obrazložio razloge za odbijanje dokaznih prijedloga tužiteljice, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud.
8. Prvostupanjski je sud prihvatio stajalište poreznih tijela da je tužiteljica nezakonito iskoristila pravo na odbitak PDV-a te umanjila poreznu osnovicu poreza na dobit za troškove koji se odnose na nekretnine, stanove u [adresa] na adresi [adresa] i [adresa] (drugi kat) te [adresa], budući da se radi o imovini koja nije tužiteljici služila za obavljanje javnobilježničkih usluga, a time niti za obavljanje poduzetničke djelatnosti. Dakle, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da se nije radilo o imovini obrta odnosno da tužiteljica nije stekla poduzetnički status već je riječ o njenoj privatnoj imovini to su su porezna tijela imala osnove osporiti tužiteljici iskazani pretporez po računima za 2009. (budući da je za 2007. i 2008. utvrđen nastup zastare), a sve kod činjenice da evidentirani troškovi nisu bili vezani za imovinu s kojom tužiteljica obavlja javnobilježničku djelatnost, a niti su rezultat obavljanja te djelatnosti.
9. Prvostupanjski je sud pozivom na mjerodavne odredbe članka 20. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 47/95. – 87/09.) i članka 104. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 60/96. – 79/09.) dostatno tužiteljici obrazložio da porezni obveznik nema pravo na odbitak pretporeza za privatno motiviranu imovinu, a što se tiče popisa dugotrajne imovine osnovano zaključuje kako on sam po sebi bez popratne dokumentacije nije relevantan dokaz . U konkretnom slučaju, tužiteljica pozivom na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje od 18. srpnja 2017. i zapisnik Državnog arhiva o izvršenom stručnom nadzoru pismohrane i registraturnog gradiva od 16. lipnja 2014. nije dokazala da se radi o imovini javnobilježničkog ureda, a niti je iz istih vidljiv status stana na adresi [adresa] drugi kat tijekom 2009.
10. Daljnji žalbeni navodi kojima tužiteljica daje svoj osvrt na primjenu prijelaznih i završnih odredbi Općeg poreznog zakona iz 2017., a zatim i na postojeću praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i ovoga Suda, nisu pravno odlučni te se ocjenjuje da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju polazeći od navedenih stajališta jasno naznačio da nije nastupila relativna zastara prava na utvrđivanje porezne obveze , a polazeći i od činjenice da je bio i zastoj zastare radi ranijeg vođenog upravnog spora što je i tuženik detaljno obrazložio u osporenom rješenju.
11. Kako se navodi žalbe ne nalaze osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari to je trebalo temeljem članka 135. stavka 1. ZUS -a odlučiti kao u izreci presude.
12. S obzirom da tužiteljica nije uspjela u upravnom sporu nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a.
U Zagrebu 22. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
