Poslovni broj: Usž-4072/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Vile Botinec d.o.o., Zagreb, Jaruščica 9d, OIB: 18154552710, kojeg zastupa opunomoćenik Boran Gošek, odvjetnik u Zagrebu, Ulica kralja Zvonimira 100 , protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv točke II. i točke IV. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-1765/2021-9 od 21. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Vile Botinec d.o.o., Zagreb i potvrđuju točke II. i IV. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-1765/2021-9 od 21. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-1765/2021-9 od 21. srpnja 2025. djelomično je usvojen tužbeni zahtjev kako je to pobliže navedeno u točci I. izreke presude, točkom II. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/20-01/223, urbroj: 513-04-21-3 od 26. travnja 2021. i poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: UP/I-471-02/20-01/25, urbroj: 513-07-01-20-2 od 27. ožujka 2020. u preostalom dijelu, točkom III. tuženiku je naloženo da tužitelju isplati trošak od 500,00 eura, dok je točkom IV. izreke presude odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška u preostalom dijelu od 500,00 eura.

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu kojom pobija točku II. izreke presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu preostale obveze tužitelja koja se odnosila na sporne ulazne račune CA i X, a u vezi kojih je tužitelj iskazao pravo na odbitak pretporeza za 2016. godinu, te točku IV. izreke presude kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora u preostalom dijelu od 500,00 eura. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud odbio dio tužbenog zahtjeva zbog toga što je po stajalištu suda, tužitelj sporno građevinsko zemljište stekao još 2008., a lokacijsku dozvolu ishodio 2010., a da nakon toga nije poduzimao nikakve vidljive radnje u svrhu izgradnje, dok je tužiteljeva intenzivna (i bilo kakva) aktivnost u cilju ishođenja idejnog projekta, idejnog rješenja i raznih dozvola vidljiva tek od studenoga 2019., što točno koincidira početku poreznog nadzora i što se odnosi na razdoblje od tri godine nakon razdoblja na koje se odnosio porezni nadzor, odnosno na razdoblje od jedanaest godina nakon stjecanja građevinskog zemljišta. Tužitelj smatra da su navedena utvrđenja suda pogrešna i paušalna, a posebice da sud neosnovano tumači presudu suda EU C-249/17 kao i tuženikova rješenja koja je u tijeku poreznog nadzora donio u odnosu na tuženika, po istom pravnom pitanju u istom slučaju, za 2012. – 2015. i 2017. – 2019. godinu, a da u tom smislu 2016. godina ne može predstavljati izuzetak u primjeni propisa, pa dakle nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. Prije svega valja ukazati na činjenicu da je tuženik u oba slučaja u kojima je donosio prvostupanjska rješenja kojima je odbijao prigovore tužitelja i u kojima je tvrdio da tužitelj nema pravo na povrat poreza prvotno imao identične stavove i tumačenja kao sud u ovdje pobijanoj presudi. Utvrđenje prvostupanjskog suda da samo zbog činjenice da građevinsko zemljište od kada je kupljeno 2008. do dana okončanja poreznog nadzora nije bilo izgrađeno, odnosno da na njemu nisu započeti građevinski radovi su dokaz toga da tužitelj ne posluje sa namjerom provođenja gospodarske aktivnosti je posve paušalno. Tužitelj smatra da je pobijana presuda u dijelu u kojem se pobija žalbom nezakonita pa predlaže da ovaj Sud istu poništi odnosno preinači i sam riješi upravnu stvar na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i tuženika obveže na naknadu troškova prvostupanjskog upravnog spora kao i troška žalbenog postupka, odnosno podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak uz naknadu troškova žalbenog postupka na teret tuženika.

3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio Sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. i 39/26.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. To stoga, jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 49. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene i javne rasprave, čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora. Prvostupanjski sud je nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 114. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, a obzirom na utvrđeno činjenično stanje kao i primjenu materijalnog prava, pravilno utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan dok je isti u preostalom dijelu (točka II. izreke presude) odbijen.

7. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da se pobijana obveza tužitelja odnosi na sporne ulazne račune društava CA i X u vezi kojih je tužitelj iskazao pravo na odbitak pretporeza za 2016. godinu, a sporno je jesu li primljene usluge koje su sadržane u ulaznim računima navedenih društava tijekom 2016. tužitelju kao poreznom obvezniku bile izvršene u svrhu obavljanja njegove gospodarske djelatnosti i radi ostvarivanja gospodarski procjenjivih koristi i za potrebe njegovih oporezivih transakcija. Iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj sporno građevinsko zemljište stekao 2008., a lokacijsku dozvolu ishodio 2010. te nakon toga nije poduzimao nikakve vidljive radnje u svrhu izgradnje.

8. Prema ocjeni ovoga Suda pravilno smatra prvostupanjski sud da tužiteljeva intenzivna aktivnost u cilju ishođenja idejnog projekta, idejnog rješenja i raznih dozvola je vidljiva tek od studenoga 2019., što koincidira početku poreznog nadzora i što se odnosi na razdoblje od tri godine nakon razdoblja na koje se odnosio porezni nadzor, odnosno na razdoblje od jedanaest godina nakon stjecanja građevinskog zemljišta. Dakle, radi se o razdoblju koje izlazi iz okvira razumnog razdoblja za početak realizacije projekta i za ostvarivanje oporezivih prihoda, a imajući na umu da je u međuvremenu tužitelj godinama po ulaznim računima ostvarivao pravo na povrat poreza na dodanu vrijednost, a pri tom se radilo o računima povezanih društava. Dakle, proizlazi da tužitelj ne obavlja nikakvu gospodarsku djelatnost radi koje je osnovan, a to je izgradnja nekretnine stambene namjene na lokaciji Blato, građevinsko zemljište kupljeno je 2008. i dalje je u 2020. godini neizgrađeno, na zemljištu nema nikakvih vidljivih pripremnih radnji niti pokrenutih investicija, zemljište ni na koji način nije stavljeno u uporabu odnosno nisu započeti ikakvi radovi, te na zemljištu nema niti jednog izgrađenog građevinskog objekta pa se navedeno poslovanje tužitelja ne može podvesti pod pripremne radnje jer tužitelj od dana kupnje zemljišta nije izgradio niti jedan građevinski objekt, dakle u svrhu obavljanja djelatnosti radi koje je osnovan.

9. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da osporenom presudom u pobijanom dijelu nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je prvostupanjski sud pravilno u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

10. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda, osporena se presuda temelji u pobijanom dijelu na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene niti povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

11. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.

12. S obzirom da je tužitelj djelomično uspio s tužbenim zahtjevom pravilno je djelomično dosuđen i trošak tužitelju s obzirom na uspjeh, dok je osnovano postupio prvostupanjski sud kada ga je s preostalim dijelom zahtjeva (točka IV. izreke presude) za naknadu troškova upravnog spora odbio primjenom odredbe članka 147. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima.

13. S obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom na temelju odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić