Poslovni broj: Usž-2294/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Rivijera turizam d.o.o., Opatija, Maršala Tita 113, OIB: 42776088364, kojeg zastupa opunomoćenik Frane-Matej Barišić, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 30, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog Carinskog ureda Rijeka, Rijeka, Riva Boduli 9, OIB: 18683136487, radi naknade za koncesiju, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-158/2025-19 od 27. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-158/2025-19 od 27. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Rijeci točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, klasa: UP/I-471-01/24-07/43, urbroj: 513-02- 6002/7-24-36 od 31. prosinca 2024. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 31. prosinca 2024. tužitelju je utvrđena obveza plaćanja naknade za koncesiju u ukupnom iznosu 256.260,23 eura (glavica + kamata) te obveza plaćanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti u iznosu od 918.769,16 eura.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Prigovara što je sud odbio sve dokazne prijedloge tužitelja čime je tužitelju onemogućeno sudjelovanje u postupku utvrđivanja potpunog i točnog činjeničnog stanja. Ističe da se iz geodetske snimke pomorskog dobra može utvrditi kako linija pomorskog dobra prelazi samo dijelom fiksnog objekta restorana i bara Vongola i to njegovim manjim dijelom te se u preostalom dijelu koji nije na pomorskog dobru nalaze kuhinja za pripremu hrane, šank i ostalo što je potrebno za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na terasi od 400 m2, a koju tužitelj koristi na temelju valjanih koncesija sukladno rješenjima Grada Opatije. U odnosu na navedeno ističe da je za obavljanje djelatnosti bitan prostor šanka i kuhinje koji se nalaze u dijelu koji nije obuhvaćen područjem pomorskog dobra. Zaključuje da dio prostora koji se nalazi na pomorskom dobru, a u kojem se trenutku nadzora nalazilo 8 stolova i 40 stolica nije odlučan za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na terasama. Navodi da je tuženiku dostavio kompletnu analitiku za stolove koji se nalaze u spornom prostoru. Prigovara što je sud odbio provesti informatičko-financijsko vještačenje radi utvrđenja činjenice o načinu vođenja stolica i stolova kojim bi se utvrdilo da je ostvareni prihod u spornom prostoru višestruko niži od procjene tuženika. Prigovara zaključku suda da u slučaju kada se imovinska korist mora procijeniti odgovarajućom primjenom odredbi o procjeni porezne osnovice sukladno propisu kojim se uređuje porezni postupak u slučaju kada se ne može pouzdano utvrditi na temelju poslovnih knjiga ili evidencija. Navodi da je osporeno rješenje tuženika doneseno na temelju kvadratura odnosno brojki koje su utvrđene zapisnikom od 21. listopada 2024., izostavljanjem navoda „cca“ iz rješenja iste brojke ne mogu postati egzaktne, nego su one i dalje aproksimativne. Ukazuje da restoran i bar Vongola ima vlastite sanitarne čvorove koji se nalaze u unutarnjem dijelu restorana, a koji nije obuhvaćen crtom pomorskog dobra stoga zaključuje da tuženik neosnovano tvrdi kako se sanitarni čvor koristi za potrebe restorana i bara Vongola te da predstavlja gospodarsku cjelinu. Smatra da tuženik tvrdnjom da sporni prostori predstavljaju gospodarsku cjelinu prilikom obračuna naknade za koncesiju uračunava i neosnovano stečenu dobit čime značajno povećava kvadraturu navodno korištenog dijela pomorskog dobra bez osnove, a posljedično tome i iznos utvrđene obveze. Tužitelj smatra kako svi čvrsti objekti koji su predmet nadzora sukladno odredbi članka 14. stavka 4. Zakona o koncesijama ne mogu biti predmetom nadzora niti obračuna naknada budući da je isto stečeno pravo nadzirane osobe odnosno njenog zakupodavca. Zaključuje da sve do imovinskopravnog razrješenja odnosa glede spornih prostora isti ne mogu biti predmet nadzora. Predlaže da Sud poništi osporenu prvostupanjsku presudu te vrati predmet sudu na ponovni postupak, a podredno poništi prvostupanjsku presudu te sam otkloni nedostatke i presudom riješi stvar.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu opširno iznosi razloge iz kojih žalbene navode tužitelja smatra neosnovanima. Glede tužiteljevih prigovora o neprovođenju informatičko-financijskog vještačenja i očevida na licu mjesta tuženik ističe da su navedene radnje u potpunosti suvišne i nepotrebne. Ističe da je metoda porezne procjene na temelju omjera zauzetih površina objekta koji se koristio u konkretnom slučaju od strane tuženika jedina vjerodostojna budući da iz poslovnih knjiga na izravan način nije bilo moguće utvrditi ostvarene prihode za konkretan dio fiksnog objekta. Navodi da broj stola nije relevantan financijsko-knjigovodstveni podatak već je interna stvar osoblja ugostiteljskog objekta te se raspored i razmještaj stolova može neprestano mijenjati ovisno o pozicijama i obujmu posla. Zaključuje da je u konkretnom slučaju tuženik poreznu obvezu utvrdio jasno i precizno temeljem dostupnih vjerodostojnih i mjerodavnih činjenica utvrđenih u konkretnom postupku nadzora. Predlaže da Sud odbije žalbu i potvrdi osporenu prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24. i 39/26.) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Prvostupanjski je sud uvidom u spis tuženika utvrdio da je od strane tuženika, Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, kod tužitelja obavljen nadzor izvršavanja obveza iz ugovora o koncesiji, obavljanje djelatnosti koncesije prekoračenjem opsega i sadržaja koji je određen ugovorom o koncesiji, te obavljanje djelatnosti za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije, bez koncesije, za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na pomorskom dobru

– plaži Slatina u restoranu „Vongola“ i buffetu „Batana“, Grad Opatija, za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 22. listopada 2024.

8. Naime, tijekom provedenog postupka nadzora utvrđeno je, da je tužitelj gospodarski koristio pomorsko dobro bez sklopljenog ugovora o koncesiji i to: u razdoblju od 1. siječnja – 22. listopada 2024. obavljanjem ugostiteljske djelatnosti na pomorskom dobru u dijelu fiksnog objekta restorana „Vongola“ površine 307,30 m2 , u razdobljima od 18. lipnja -30. rujna 2019., 3. srpnja – 22. rujna 2020., 24. lipnja – 3. listopada 2021., 10. lipnja – 2. listopada 2022., 8. lipnja – 8. listopada 2023. te 29. lipnja – 24. rujna 2024. obavljanjem ugostiteljske djelatnosti na pomorskom dobru u fiksnom objektu buffeta „Batana“ površine 103,50 m2, u razdoblju od 30. travnja 2021.

– 21. listopada 2024. pružanjem usluga korištenja sanitarnog čvora (WC-a) u fiksnom objektu površine 42,70 m2, smještenom bočno uz fiksni dio objekta „Vongola“, putem prodaje žetona u ugostiteljskim objektima „Vongola“ i „Batana“.

9. Stoga je tužitelju osporenim rješenjem na temelju odredbe članka 89. Zakona o koncesijama („Narodne novine“ broj: 69/17. i 107/20.) za nadzirano razdoblje utvrđena obveza i naloženo plaćanje iznosa posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (stalni i promjenjivi dio) s pripadajućim kamatama.

10. Prema odredbi članka 89. stavka 1. Zakona o koncesijama ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije. Stavkom 3. istog članka propisano je da se iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine naknade na koncesiju.

11. S obzirom da je nesporno utvrđeno da je tužitelj u nadziranom razdoblju gospodarski iskorištavao pomorsko dobro obavljanjem ugostiteljske djelatnosti u dijelu fiksnog objekta restorana „Vongola“ i fiksnom objektu buffeta „Batana“ te pružanja usluga korištenja sanitarnog čvora u fiksnom objektu (prodajom žetona u prethodno navedenim ugostiteljskim objektima) bez koncesije, iako je riječ o djelatnosti koja se može obavljati na temelju koncesije i u skladu s ugovorom o koncesiji, dakle, bez valjane pravne osnove, osnovano prvostupanjski sud smatra da je tuženik pravilno u svojoj odluci tužitelja obvezao na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju te na plaćanje imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti.

12. U odnosu na žalbene navode tužitelja da je gospodarsku djelatnost obavljao na temelju koncesijskih odobrenja i dozvola izdanih od Grada Opatije ističe se da isti nisu osnovani budući da navedenim aktima nisu obuhvaćeni fiksni objekti – restoran „Vongola“, buffet „Batana“ i sanitarni čvor. Ujedno se ističe da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je Grad Opatija službenim očitovanjem potvrdio da dozvole i prethodna koncesijska odobrenja izdana tužitelju ne obuhvaćaju fiksne objekte, već isključivo pripadajuće terase.

13. Na drugačije rješenje predmetne upravne stvari ne utječe niti prigovor tužitelja da tuženik u konkretnom slučaju pri obračunu posebne naknade za koncesiju nije trebao uključiti površinu sanitarnog čvora i skladišta restorana obzirom da oni zajedno s ostatkom fiksnog objekta restorana i pripadajućom terasom, sačinjavaju jedinstvenu gospodarsku cjelinu koja u naravi predstavlja tužiteljev restoran „Vongola“.

14. Prigovor tužitelja da je kvadratura zauzete površine pomorskog dobra korištena bez koncesije utvrđena samo aproksimativno nije osnovan. Naime, iz Zapisnika od 21. listopada 2024. sastavljenog nakon obavljenog inspekcijskog nadzora nad tužiteljem i obrazloženja osporenog rješenja razvidno je da su površine objekata korištenih za obavljanje djelatnosti utvrđene egzaktnim brojčanim pokazateljima, a ne aproksimativno, kako to tvrdi tužitelj. Izraz „cca“ u odnosu na korištenu površinu pomorskog dobra navodi se isključivo u dijelu u kojem se citiraju navodi iz Zapisnika od 21. listopada 2024.

15. Polazeći od svega navedenog, prema ocjeni ovoga Suda, u provedenom postupku tuženik je pravilno postupio kada je visinu osnov ice utvrdilo procjenom sukladno ovlastima iz članka 92. u vezi s člankom 5. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16. – 114/22.) te člankom 89. stavka 7. Zakona o koncesijama, imajući u vidu da tužitelj u svojim poslovnim knjigama nije iskazivao prihode ostvarene u fiksnim objektima odvojeni od onih ostvarenim na pripadajućim terasama.

16. Nadalje se ističe da sukladno odredbi članka 49. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima upravni sud je ovlašten odlučiti koji će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa iz prava tužitelja na predlaganje dokaza ne proizlazi obveza suda da predložene dokaze i izvede, ako je odluku mogao donijeti na temelju drugih dokaza izvedenih tijekom postupka. Sukladno navedenom prvostupanjski sud pravilno je odbio dokazne prijedloge tužitelja ocijenivši iste suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog upravnog spora.

17. Ocjenjujući zakonitost osporene prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud ocjenjuje da je presuda zakonita jer je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te osnovano odbio tužbeni zahtjev uz razložno obrazloženje s kojim je suglasan i ovaj Sud.

18. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

19. S obzirom da tužitelj nije uspio sa tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

U Zagrebu 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić