Poslovni broj: Usž-2160/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik iz Zagreba, Vodnikova 13/I , protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2162/2024-11 od 3. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2162/2024-11 od 3. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-224-02/23-01/5292, URBROJ: 511-01-203-24-8 od 22. veljače 2024., a točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 22. veljače 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za primitak u hrvatsko državljanstvo temeljem članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“ 53/91., 28/92., 113/93., 130/11., 110/15. i 102/19.). 3 Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Tužitelj u bitnom ističe da je 2024. postao delegat Zajednice Hrvata u Sjevernoj Makedoniji, koja uloga uključuje vođenje i organizaciju aktivnosti za promicanje hrvatske kulture i interesa, što zadovoljava kriterij aktivnog sudjelovanja prema sudskoj praksi iz presude, poslovni broj: Usž-3628/2019. Smatra kako prvostupanjski sud neosnovano zanemaruje taj dokaz, jer se dogodio nakon podnošenja zahtjeva, iako zakon ne postavlja vremensko ograničenje. Nadalje ističe da je član Zajednice Hrvata od 6. lipnja 2017., da je doprinio obnovi kulturne baštine nakon potresa i pisao članke o Hrvatima, što dodatno potvrđuje njegovo sudjelovanje pa smatra kako prvostupanjski sud proizvoljno i restriktivno tumači odredbu članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, odnosno dokazni standard p ripadnosti hrvatskom narodu. Nadalje ističe da je sud pogrešno protumačio inicijativu Europske unije i kriterije za odabir tužitelja kao hrvatskog člana Vijeća mladih EUSAIR-a (EU Strategija za jadransko-jonsku regiju) gdje tužitelj zastupa interese mladih Hrvata, koja uloga uključuje aktivno promicanje hrvatskih interesa u regionalnom razvoju i suradnji. Tužitelj kao mladi europski veleposlanik zastupa interese hrvatske nacionalne manjine u zapadnom Balkanu putem platforme "Webalkans", što podrazumijeva promicanje europskih vrijednosti uz specifičan fokus na hrvatske interese u regiji. Smatra da je sve te uloge prvostupanjski sud pogrešno shvatio kao generičku europsku angažiranost zanemarujući izravnu povezanost s hrvatskim identitetom. Nadalje ističe da sud nije pravilno vrednovao ni obiteljske veze tužitelja, odnosno činjenicu da je tužiteljeva baka hrvatska državljanka, otac potomak hrvatske državljanke te da je majka tužitelja dala izjavu o pripadnosti tužitelja hrvatskoj zajednici još 2004. pa je prvostupanjski sud pogrešnim vrednovanjem navedenih činjenica povrijedio odredbu članka 10. Zakona o općem upravnom postupku i članka 6. Zakona o upravnim sporovima. Nadalje ističe kako sud nije dao značaj činjenici da je tužitelj odabrao studirati u Zagrebu na hrvatskom jeziku, a ne u nekoj drugoj zemlji i to u vrijeme kada posebne kvote za hrvatske manjine još nisu bile uvedene pa je time zanemaren element identitetske odluke tužitelja, koja ukazuje na emocionalnu i kulturnu povezanost s Hrvatskom. Posebna upisna kvota za hrvatske manjine uvedena je 2018. nakon tužiteljeva upisa pa ju tužitelj nije mogao koristiti. Nadalje ističe kako sud nije uzeo u obzir političke i pravne okolnosti u Sjevernoj Makedoniji, u kojoj Hrvati nisu priznati kao nacionalna manjina, što je otežavalo formalno izjašnjavanje o hrvatskoj nacionalnosti, a niti se pravi razlika između državljanstva i nacionalnosti, što je od ključnog značaja za ispravno tumačenje izjave tužitelja o nacionalnoj pripadnosti prilikom upisa na fakultet. Ističe da pravo na nacionalni identitet spada pod zaštitu privatnog i obiteljskog života iz članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda što sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke. Zaključno smatra kako prvostupanjski sud nije jasno i potpuno obrazložio svoju odluku te nije pravilno primijenio materijalno pravo odnosno Zakon o hrvatskom državljanstvu koji je izmijenjen 2020. , a koja izmjena omogućava lakše dokazivanje pripadnosti hrvatskom narodu. Iz navedenih razloga predlaže da se usvoji žalba, poništi presuda i usvoji tužbeni zahtjev te da se naloži tuženiku da mu nadoknadi troškove upravnog spora.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom ističe da cijeni angažman tužitelja u Zajednici Hrvata u Sjevernoj Makedoniji i doprinos u obnovi hrvatske kulturne baštine nakon potresa, no navedeno se nikako ne može smatrati trajnim i konkretnim iskazivanjem pripadnosti hrvatskom narodu, jer se angažiranost pojavila nakon podnošenja zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva, dok se pripadnost hrvatskom državljanstvu sukladno članku 16. stavku 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu treba iskazati i određenim ponašanjem osobe na način da se osoba koja traži primitak u hrvatsko državljanstvo tako i deklarira u pravnom prometu kroz duže vremensko razdoblje, a ne netom prije i poslije podnošenja zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva. U odnosu na navod tužitelja da kao Mladi europski veleposlanik zastupa interese hrvatske nacionalne manjine u Zapadnom Balkanu, tuženik ističe da je na internetskoj stranici jasno vidljivo da je Platforma Mladi europski veleposlanici (YEA) kreativna komunikacija mreža budućih mladih aktivista iz cijelog Zapadnog Balkana te da je tužitelj u navedenoj organizaciji predstavnik Sjeverne Makedonije, a Republika Hrvatska nije članica navedene platforme niti tužitelj zastupa interese Republike Hrvatske i hrvatskog naroda. Kako se navodi na stranicama Ministarstva turizma, Strategija EU za jadransko-jonsku regiju uspostavila je 2024. Vijeće mladih kroz koje bi mlade generacije sudjelovale u donošenju odluka vezanih uz more, okoliš, promet i socijalna pitanja pa tužiteljev angažman u navedenom Vijeću nije od značaja za ovaj postupak. Nadalje ističe da tužitelj ispravno navodi da je njegova baka hrvatska državljanka te da je tužiteljev otac njen potomak, ali tužiteljev otac pripadnost hrvatskom narodu nikada nije iskazivao što je nesporno dokazano , a navod tužitelja da je njegov otac namjeravao podnijeti zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva u dva navrata 2004. i 2018. nije od utjecaja jer isto nije učinio. Tuženik ističe kako je tužiteljev otac mogao navedeni zahtjev, kao pripadnik hrvatskog naroda, podnijeti i znatno ranije, od 1991. kada je Zakon o hrvatskom državljanstvu stupio na snagu i kada je članak 16. propisivao znatno olakšane uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva pripadnika hrvatskog naroda. Tužiteljev otac nije odrastao u Republici Hrvatskoj, već u Bosni i Hercegovini, čije je državljanstvo stekao po rođenju, a nakon toga se obitelj seli u Sjevernu Makedoniju. Nadalje ističe kako tužitelj zanemaruje činjenicu da Republika Hrvatska stipendira pripadnike hrvatskog naroda koji žive u inozemstvu za studiranje u Republici Hrvatskoj još od 1997., dok od akademske godine 2012./2013. navedeno provodi Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Tuženik pojašnjava da je nesporna činjenica da se tužitelj prilikom upisa na Arhitektonski fakultet u Zagrebu izjasnio kao Makedonac, a ne kao Hrvat pa tvrdnja tužitelja da zbog mladosti i životnih okolnosti nije znao razliku između pojma državljanstva i narodnosti nije životna, s obzirom da je prilikom upisa već imao osnovno akademsko obrazovanje i da su rubrike za izjašnjavanje o državljanstvu i narodnosti jasno razdvojene. Tuženik zaključno ističe da je hrvatsko državljanstvo privilegij, a ne nužnost te da odlukom o tužiteljevom zahtjevu za stjecanje hrvatskog državljanstva ni na koji način nije dovedeno u pitanje jedinstvo i funkcioniranje tužiteljeve obitelji, čiji članovi imaju makedonsko državljanstvo te se u slučaju tužitelja ne radi o kontinuitetu državljanstva. Navod tužitelja da je sud donio odluku primjenjuju stroža pravila iz ranijih verzija Zakona, prema mišljenju tuženika pokazuje nepoznavanje Zakona o hrvatskom državljanstvu i njegovih izmjena i dopuna tijekom godina. Iz navedenih razloga predlaže da se odbije žalba kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu odredbe članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 36/24. i 39/26. - dalje: ZUS) ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi za osporavanje prvostupanjske presude iz razloga navedenih u žalbi tužitelja.

7. Prvostupanjski je sud održavao raspravu čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a omogućio da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet upravnog spora te je nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

8. Polazeći od podataka spisa predmeta ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud imao osnove za zaključak da je tuženik u provedenom postupku pravilno utvrdio da tužitelj ne ispunjava uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva propisane člankom

16. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

9. Odredbom članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisano je da pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona. Odredbom stavka 2. istog članka Zakona propisano je da se pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu.

10. U odnosu na navode žalbe ističe se da je ovaj Sud u svojoj dosadašnjoj praksi izrazio stajalište da je pripadnost određenom narodu subjektivna kategorija, koja se izražava prvenstveno osjećajima pripadnosti pojedinca tom narodu odnosno prihvaćanjem kulture, običaja, pisma i sl., a ta pripadnost određenom narodu treba biti iskazivana i određenim ponašanjem pojedinca na način da se osoba koja traži primitak u hrvatsko državljanstvo po toj osnovi, pripadnikom hrvatskog naroda izjašnjavala tijekom života, navođenjem te pripadnosti u pojedinim ispravama ili izražavanjem te pripadnosti na bilo koji drugi način (tako i ovaj Sud u presudama , poslovni broj: Usž- 4144/2022-2 od 14. lipnja 2023., Usž-3936/2024-2 od 12. ožujka 2025., Usž- 1180/2023-3 od 23. ožujka 2023.).

11. Kako prema podacima spisa predmeta proizlazi da tužitelj nije dokazao pripadnost hrvatskom narodu niti za sebe, a niti za jednog od svojih roditelja pa time niti mogućnost vlastitog hrvatskog podrijetla po ocu i majci te imajući na umu da tužitelj nije dostavio niti dokaze o pripadnosti hrvatskom narodu kroz duži vremenski period, to i prema mišljenju ovoga Suda nisu ispunjene pretpostavke pripadnosti tužitelja hrvatskom narodu sukladno članku 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

12. S tim u vezi se ističe da je prvostupanjski sud dostatno pojasnio da je tužitelj kao jedine dokaze o nacionalnom izjašnjavanju dostavio neovjerenu presliku obrasca za izdavanje putne isprave u kojoj se izjasnio kao makedonski Hrvat te obrazac zahtjeva za izdavanje osobne iskaznice u kojoj se izjasnio kao Hrvat, a koji dokazi su nastali nakon podnošenja zahtjeva, dok iz preslike potvrde Zajednice Hrvata u Republici Sjevernoj Makedoniji nije vidljivo na koji je način tužitelj aktivno sudjelovao u očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta.

13. Pri tome je nesporno da se tužitelj u navedenu Zajednicu učlanio 2017., kada je upisao fakultet u Republici Hrvatskoj te se prilikom upisa izjasnio kao Makedonac. U odnosu na ponovljeni navod tužitelja da je aktivno sudjelovao u promicanju hrvatskih interesa u navedenoj Zajednici, ističe se da je prvostupanjski sud dostatno obrazložio, pozivom i na naprijed navedenu praksu ovoga Suda, kako samo doniranje knjiga i pisanje o zasluženim Hrvatima nije dostatno za zaključak da se tužitelj u zemlji podrijetla bavio promicanjem interesa hrvatskog naroda.

14. Nadalje, suprotno navodima tužitelja iz žalbe proizlazi da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude jasno i argumentirano obrazložio zašto ne nalazi odlučnim ni navode tužitelja o njegovom učlanjenju u Vijeće mladih za Strategiju EU za jadransku- jonsku regiju u konkretnom slučaju, koje navode kao valjane prihvaća i ovaj Sud.

15. Polazeći od navedenog proizlazi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je konkretnom slučaju upravo odlučno to, da se tužitelj prije podnošenja zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo nije izjašnjavao kao pripadnik hrvatskog naroda već makedonskog naroda te da nije dostavio dokaze o vlastitom hrvatskom podrijetlu niti po ocu, a niti po majci, a niti je dostavio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da se u pravnom prometu kroz duži period izjašnjavao kao pripadnik hrvatskog naroda.

16. Slijedom navedenoga, ovaj Sud ocjenjuje da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, zbog čega je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a.

17. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu nema pravo na naknadu troškova upravnog spora temeljem odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a.

U Zagrebu 22. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković