1

Poslovni broj:10 Gž-165/2024-2

 

 

Poslovni broj: 10 Gž-165/2024-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. Š. (OIB:...) iz Z., zastupane po punomoćniku B. J., odvjetniku iz Z. protiv tuženika R. A. d.d. Z. (OIB:...), zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. i G. iz Z., radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4652/21-28 od 29. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 14. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e

 

I/Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se ista usvaja pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4652/21-28 29. rujna 2023. :
 

-potvrđuje u toč. I izreke;

 

-potvrđuje u toč.II izreke u odnosu na tužiteljici dosuđeni trošak u iznosu 1.672,53 Eur (tisuću šest stotina sedamdeset i dva eura i pedeset i tri centa) sa zateznom kamatom tekućom od 29.rujna 2023. do isplate;

 

-preinačuje u toč.II izreke i odbija tužiteljica sa zatraženim troškom u iznosu od 450,03 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 29.9.2023. do isplate.

 

II/Odbija se tuženik sa zahtjevom radi naknade mu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.996,21 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 12.7.2007. do posljednjeg mjesečnog dospijeća određenog sa 4.10.2011.) te da joj naknadi prouzročeni trošak postupka u iznosu od 2.122,56 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija navedenu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga i s prijedlogom ovom sudu da pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tuženika osnovana je tek u dijelu odluke o troškovima postupka.

 

5. Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor dana 22. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 056-50-4123993 za kupovinu osobnog vozila, na iznos 18.001,24 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl.1.), na rok otplate od 84 mjeseci (čl.4.), da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća i da je predmetna kreditna obveza otplaćena, pa je nastavni dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze prema kojoj je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu koristio nerazumljive ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a da tužiteljici prije toga nije pojasnio posljedice i doseg takvih odredbi, da joj je propustio dati sve potrebne informacije u smislu mogućih rizika nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, a na temelju kojih bi mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a što upućuje da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu nezakonito i nepošteno primjenjujući ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

 

5.1. Analizirajući iskaz tužiteljice i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu prvostupanjski sud zaključuje da ugovor ima svojstvo potrošačkog ugovora obzirom da je tužiteljica isti sklopila kao fizička osoba i u svrhu kupnje osobnog vozila, a ne u poslovne, obrtničke ili druge namjene, te se nastavno tome poziva na vezanost za utvrđenja proizašla iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača (broj P-1401/12 vođenog kod Trgovačkog suda u Zagrebu povodom kolektivne tužbe udruge P.) zaključivši da stoga u pravcu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

 

5.2. Nastavno prvostupanjski sud iznosi sadržaj utvrđenja iz pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. u dijelu utvrđenja da su banke (pa i tuženik) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora između parničnih stranaka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime da je (i) tuženik postupao suprotno odredbama (čl.81., čl.82. i čl.90.) tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl.97. tada važećeg ZZP/07 („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

5.3. Pozivajući se na odredbu čl.118. i čl. 14/19 Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – „Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15) koji je na snazi u trenutku podnošenja predmetne tužbe, a koja propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. stav. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl.502.c Zakona o parničnom postupku propisano da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stav.1. istoga Zakona, prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe predmetnog Ugovora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula ništetne, a  sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“ broj  35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) to da je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima i to u vidu razlike između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna tuženika prema promjeni valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

 

5.4. Na osnovu provedenog financijskog vještačenja povjerenog vještaku Z. R. prvostupanjski sud je utvrdio da razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme plasmana kredita iznosi ukupno 2.996,21 Eur pa je pozivom na odredbu čl.1111. ZOO-a obvezao tuženika na povrat tužiteljici preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe 323.stav.1.ZOO i to sukladno nastavnoj odredbi čl.1115. ZOO-a od dana stjecanja utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem jer je ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, propustio tužiteljicu upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim.

 

5.5. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski sud je otklonio kao neosnovanog obzirom da je tužiteljica tužbu podnjela 1.6.2021. slijedom čega je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225.ZOO obzirom da je pravomoćnim okončanjem spora (14.6.2018.) pred Visokim trgovačkim sudom RH zastara počela teći iznova.

 

5.6. Konačno, prvostupanjski sud je odbio i tuženikov prigovor o potrebi uvažavanja činjenice da je tužiteljica tijekom ugovornog razdoblja plaćala i manje otplatne anuitete uslijed nižeg tečaja CHF od početno ugovorenog. Navedeno prvostupanjski sud obrazlaže činjenicom da tuženik nema svojstvo potrošača, već svojstvo financijske institucije pa se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. To više što tužiteljica plaćanjem manjih iznosa anuiteta zbog nižeg tečaja CHF/kn nije stekla nikakvu imovinu tuženika.

 

6. Pobijajući prvostupanjsku odluku, tuženik uvodno u žalbi tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća i pravo na obrazloženu sudsku odluku, a i pravo na procesnu jednakost jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove tijekom postupka iznošene navode i dokazne prijedloge, ne dajući za to nikakve razloge. U tom kontekstu je posebno naglasio da se u konkretnom predmetu ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, ponavljajući navode svog odgovora na tužbu ističući – da su sporne odredbe tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajuću u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, da je već u odgovoru na tužbu istaknuo da je odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva.

 

6.1. Nastavno tome pledira na žalbenom razlogu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.107.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a - dalje: ZID ZPP 80/22 uz izuzetke propisane odredbama čl.107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/22) navodeći da pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama – ponajprije činjenicama na osnovu kojih je prvostupanjski sud zaključio o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF obzirom da se obrazloženje pobijane presude svodi isključivo na pozivanje prvostupanjskog suda na utvrđenja proizašlih iz okončane parnice radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

 

6.2. Ističući relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.338.stav.4. ZPP-a – tuženik iznosi zakonski opis citirane odredbe, a postupanje prvostupanjskog suda ocjenjuje arbitrarnim.

 

6.3. U žalbi tuženik ponavlja tijekom postupka isticani materijalno-pravni prigovor  utemeljen na odredbi čl.326.stav.2. ZOO-a koja propisuje da se ništetnost ne može isticati ukoliko je ugovor izvršen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja.

 

6.4. Pored toga da pobijanoj presudi nedostaju razlozi na osnovu kojih je prvostupanjski sud tuženika odredio nesavjesnim stjecateljem i primijenio u odnosu na početak tijeka kamate odredbu čl.1115. ZOO-a.

 

7. Razmatranjem sadržaja pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenih žalbenih razloga i navoda tuženika, odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja u smislu odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a, valja ponajprije navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a. Tome valja nadodati da je obrazloženje prvostupanjske presude potpuno sukladno odredbi čl.338.stav.4. ZPP-a pa niti odnosna relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka, koju tuženik niti ne konkretizira u odnosu na pobijanu presudu, nije ostvarena.

 

7.1. Nadalje su potpuno neutemeljeni žalbeni navodi u kojima tuženik ponavlja da mu tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo dopušteno dokazivanje da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu. Stoga valja tek kratko navesti – a polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, te da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora –  da tuženik u konkretnom slučaju takvu obaviještenosti konkretnog prednika tužitelja kao potrošača nije dokazao, to više što je odustao od personalnih dokaznih prijedloga (saslušanje osobnog bankara tužiteljice). U tom je smislu pogrešno materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda - da nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini. No obzirom na činjenicu što tuženik tijekom trajanja postupka nije dokazao da je tužiteljicu informirao na valjan i razumljiv način o rizicima ugovaranja predmetne valutne klauzule i da je ista unatoč tome pristala na sklapanje konkretnog ugovora, to ni pogrešan pravni pristup prvostupanjskog suda nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost utvrđenja o ništetnosti spornih ugovornih odredbi jer se i sama tužiteljica već u tužbi pozvala na pravne učinke presude proizašle iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbe čl.502. c. ZPP-a.

 

7.2. Stoga je upravo ranije iznesenim utvrđenjima proizašlim iz presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan sud i u predmetnoj parnici, jer se tužiteljica na njih i pozvala u smislu ranije citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, a tuženik nije dokazao da su uvjeti i okolnosti konkretnog, pojedinačnog pregovaranja bile drugačije. Pravilno je prvostupanjski sud stoga primijenio i materijalno pravo na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ocijenivši istu ništetnom.

 

7.3. Pravilno je primio i odredbu čl. 1111. stav. 1. ZOO kada je naložio tuženiku vratiti tužiteljici isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i to u visini koja je utvrđena financijskim vještačenjem i koja se žalbom posebno ne osporava.

 

7.4. U odnosu na žalbene navode vezane uz primjenu odredbe čl.1115. ZOO-a valja tek kratko navesti da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužiteljici zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose, sukladno njezinom zahtjevu i pozivom na odredbu čl.1115. ZOO-a jer, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove - te obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih to takvom postupanju tuženika evidentno nedostaje pretpostavka savjesnosti koja bi ga potom i oslobodila obveze na platež zatezne kamate od dana stjecanja, a što jasno proizlazi iz cjelovitog iščitavanja obrazloženja pobijane presude.

 

8. U odnosu na žalbom ponovljeno stajalište tuženika o osnovanosti prigovora zastare utužene tražbine valja navesti da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, u konkretnom slučaju zastara je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 1. lipnja 2021. to evidentno petogodišnji zastarni rok nije protekao.

 

9. Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, također je neosnovano. No iako je točno da odredba čl. 326. stav. 2. ZOO propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužiteljice kao korisnice kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika – da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja – pa je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno, a što jasno proizlazi iz sadržaja obrazloženja pobijane presude.

 

10. Konačno, za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nisu od značaja žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije ocjenjivao savjesnost tužiteljice u smislu da li je se može smatrati „prosječnim potrošačem“ obzirom na činjenicu što pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/03 imaju svi potrošači što proizlazi i iz definicije potrošača sadržane u odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03 koja potrošačem u smislu tog zakona određuje "svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti" i da takvo njegovo svojstvo nije uvjetovano njegovim ponašanjem prilikom sklapanja pravnog posla.

 

11. Žalba tuženika neosnovana je u odnosu na primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa – „Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) u dijelu primjene vrijednosti boda od 15,00 kn (1,99 Eur) obzirom da je Tbr.48/3 propisano da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

 

11.1. No osnovana je njegova žalba u dijelu kojim osporava visinu tužiteljici priznate nagrada za sastav dvaju podnesaka - od 11.6.2022. i od 16.12.2022.po Tbr. 8/1 Tarife.

 

11.2. Naime, ponajprije valja navesti da su oba navedena podneska posljedica naloga suda – da se tužiteljica očituje na nalaz vještaka (rješenje list 100) odnosno da uskladi tužbeni zahtjev sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (rješenje list 110) i da je takvim nalozima tužiteljica potom i udovoljila, iako je točno da je sukladno odredbi čl.48.stav.1. citiranog Zakona o uvođenju eura obveznik dvojnog iskazivanja novčanih iskaza vrijednosti na način da su istodobno istaknuti u kuni i u euru uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona – tijelo javne vlasti, dakle prvostupanjski sud.

 

11.3. Obzirom na navedeno, a imajući u vidu da je tužiteljica podneskom od 11.6.2022. djelomično povukla tužbu i uskladila tužbeni zahtjev sa utvrđenjima vještaka, dok je podneskom od 16.12.2022. kunski tužbeni zahtjev iskazala u valuti Eur – sve sukladno nalozima prvostupanjskog suda, stajalište je ovoga suda da za oba navedena podneska tužiteljici pripada nagrada za sastav po Tbr. 8/3 Tarife uz naknadu po Tbr. 42 Tarife u iznosima od po 62,21 Eur.

 

11.4. Osnovano tuženik ukazuje i da je tužiteljica oslobođena pristojbene obveze na pobijanu presudu obzirom da je kao potrošač u potrošačkom sporu kakav je predmetni, oslobođena pristojbene obveze stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama objavljenog u „Narodnim novinama“ broj  51/23 i to počam od njegovog stupanja na snagu 20. svibnja 2023.

 

12. Stoga je, imajući u vidu prethodno izneseno, žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu u toč.I izreke i u toč.II izreke za dosuđeni iznos od 1.672,53 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 29.9.2023. – sve pozivom na odredbu čl.368.stav.1. čl.380.toč.2. ZPP-a, a djelomičnim usvajanjem njegove žalbe preinačiti odluku o troškovima i odbiti tužiteljicu sa zatraženim troškom u iznosu od 450,03 Eur sa pripadajućom zateznom kamatom, pozivom na odredbu čl.380.toč.3. ZPP-a.

 

13. Konačno, unatoč činjenici što je žalba tuženika djelomično osnovana nije mu dosuđen trošak sastava iste obzirom se uspjeh njegove žalbe u kvalitativnom smislu odnosi tek na minorni dio sporednog zahtjeva pa je ocjena ovog suda da zbog dijela sporednog zahtjeva sa kojim tužiteljica nije uspjela nisu nastali posebni troškovi u žalbenom postupku.

 

U Varaždinu, 14. veljače 2024.