Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-130/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević, kao predsjednice vijeća te Irene Kvaternik i Lidije Vidjak kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog JR, zbog kaznenog djela protiv imovine – iznuda u pokušaju – iz članka 243. stavak 1. i 3. u vezi članka 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. 101/17., 118/18., 126/19. – u daljnjem tekstu: KZ/11) odlučujući povodom žalbe optuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, broj K-188/2021-77 od 25. ožujka 2025., u javnoj sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog JR kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi JR proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine – iznude u pokušaju – iz članka 243. stavak 1. i 3. u vezi članka 34. KZ/11, te je na temelju članka 243. stavak 3. u vezi članka 34. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, na temelju članka 57. KZ/11 izrečena je djelomična uvjetna osuda na način da optuženik ima izvršiti kaznu zatvora 9 (devet) mjeseci, a dio kazne u trajanju od 9 (devet) mjeseci neće se izvršiti ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo, time da rok provjeravanja ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog djela kazne.

2. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženom je u neuvjetovani dio kazne zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 21. svibnja 2021. do 16. ožujka 2022.

3. Na temelju članka 70. KZ/11 optuženom je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora odnosno isteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude, a najdulje dvije godine. Na temelju 58. stavak 5. KZ/11 optuženik je upozoren da sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora optuženiku ukoliko isti bez opravdanog razloga krši obvezu izrečenu mu sigurnosnom mjerom.

4. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi s člankom 145. stavak 2. točka 6. Zakona o kaznenom postupku ( Narodne novine broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17, 126/19., 80/22, 36/24. i 72/25. dalje u tekstu ZKP) optuženiku je nalaženo platiti troškove kaznenog postupka i to paušalni trošak u visini 400,00 eura (slovima: četiristo eura), sve u roku trideset dana od pravomoćnosti presude.

5. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik, po branitelju Dragi Borasu, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavak 2. i 3 ZKP, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine, a podredno preinači i optuženika oslobodi optužbe. Ujedno je predložio da ga se obavijesti o javnoj sjednici drugostupanjskog suda. Povodom prijedloga optuženika održana je javna sjednica drugostupanjskog suda na koju nisu pristupili uredno obavješteni državni odvjetnik, branitelj optuženika Drago Boras niti optuženik. Predsjednica vijeća u telefonskom kontaktu sa odvjetnikom Dragom Borasom utvrdila je da nije u mogućnosti pristupiti sjednici drugostupanjskog vijeća kao i da je on osobno obavijestio svog branjenika o sjednici vijeća te je ujedno predložio da se ista provede u njihovoj odsutnosti.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

8. Žalba optuženika nije osnovana.

9. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP jer je izreka presude proturječna dokazima i razlozima presude obzirom nije jasno iz čega prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik taj koji je napao žrtvu te od njega uporabom sile tražio da što učini na štetu svoje imovine, smatrajući da za takav zaključak nema uporišta u provedenim dokazima jer je žrtva bio u zabludi u odnosu na osobu koja je počinila kazneno djelo na njegovu štetu, a ostali svjedoci nisu čuli što se izvan kafića događalo između optuženika, žrtve i ostalih NN osoba i da li su optužen ik i NN osobe ili osoba koja je napala žrtvu uopće na bilo koji način povezane.

10. Suprotno istaknutim žalbenim prigovorima, prvostupanjski je sud iznio jasne, razumljive i valjane razloge zbog čega smatra da je upravo optuženik počinio inkriminirano kazneno djelo na štetu žrtve, a ne neka druga osoba, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Međutim, optuženik je očito nezadovoljan iznesenim razlozima prvostupanjskog suda s kojima se ne slaže, iznoseći svoje zaključke, čime zapravo osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

11. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik u žalbi navodi da je žrtva ispitan na raspravi 17.09.2024. u bitnom naveo da je prilikom prvog, a i navedenog iskaza bio u zabludi oko osobe koja ga je iznuđivala, odnosno da optuženik nije ta osoba, pritom detaljno opisujući osobu koja je prema njemu počinila predmetno kazneno djelo, a koji opis se u bitnome razlikuje od izgleda optuženika, te da je za tu osobu mislio da je ovdje optuženi JR, te da je tada bila prisutna i ta druga NN osoba za koju je mislio da je JR, te da ga je ona napala, a ne ovdje optuženik, dok je ovdje optuženik prema iskazu žrtve mirno stajao pokraj terase kafića, u kojem trenutku su ga napali prijatelji žrtve, misleći da je optuženik ta osoba koja je napala žrtvu, iako je isti samo razdvajao NN osobu i žrtvu, čime je u potpunosti otklonjena sumnja da bi optuženik bio počinitelj predmetnog kaznenog djela. Smatra da nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda koji prvi i drugi iskaz žrtve smatra kontradiktornim, jer je mišljenja da kontradiktornosti nema, obzirom da je žrtva prilikom prvog i drugog ispitivanja, u istrazi i na raspravi, bio u zabludi glede osobe koja bi počinila kazneno djelo prema njemu.

12. Nije u pravu optuženik da iz oba iskaza žrtve, onog u istrazi i na raspravi, proizlazi da je bio u zabludi o osobi koja bi bila počinitelj kaznenog djela na njegovu štetu, te da je njegov iskaz na raspravi prvostupanjski sud pogrešno ocijenio kontradiktornim. Suprotno navedenom, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi reproducirao iskaz žrtve HR na raspravi (točka 7.), njegov iskaz iz istrage (točka 8.), zatim dio iskaza s rasprave nakon što mu je predočen njegov raniji iskaz obzirom na odstupanja (točka 9.), te je potom temeljito analizirao njegov iskaz ispravno zaključivši da je žrtva tek na raspravi izrazio sumnju u identitet optuženika navodeći kako je mislio da je optuženik neka druga osoba, dok je u istrazi izravno teretio optuženika kao počinitelja kaznenog djela na njegovu štetu. Prvostupanjski je sud pravilno, nakon predočavanja žrtvi njegovog ranijeg iskaza u kojem je izravno teretio upravo optuženika za fizički napad, ocijenio da je iskaz žrtve na raspravi u odnosu na odstupanje od identiteta optuženika kao počinitelja kaznenog djela, nevjerodostojan, s obzirom da iz iskaza ispitanih svjedoka ER, ŽR i ŠR proizlazi da je optuženi JR pristupio žrtvi BR, da su izašli izvan kafića te da je u jednom trenutku optuženi JR žrtvi zadao udarac šakom u predjelu glave uslijed čega je žrtva pala na pod te da ga je ponovno udarao kako se žrtva podizala, koja dinamika događaja i identitet počinitelja su u bitnome suglasni iskazu žrtve koji je iznosio tijekom istrage. Osim toga, žrtva je u istrazi iskazao da je optuženog prije inkriminiranog događaja vidio samo jednom, a brat i otac optuženika su radili za njega da bi naknadno otvorili svoju taxi službu, te ga je optuženi JR pitao „gdje su pare“ i je li njegov partner FR navodeći da je on ostao dužan novce optuženikovom ocu. S obzirom da je žrtva u pogledu identiteta optuženika bio potpuno siguran navodeći da su optuženikovi brat i otac radili za njega, nisu istiniti žalbeni navodi da je žrtva iznoseći iskaz u istrazi bio u zabludi o osobi koja bi bila počinitelj kaznenog djela na njegovu štetu, pri čemu je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da na raspravi žrtva nije dao prihvatljive i razumne razloge zbog kojih je u tom dijelu izmijenio svoj iskaz.

13. Nije u pravu optuženik da su iskazi svjedokinje ER i ŠR kontradiktorni jer da je svjedok ĆR u svom prvom iskazu u istrazi naveo da je čuo kako je osoba za koju kaže da mu je ime JR rekao žrtvi „di su pare“ te da je ta osoba nakon izrečenog počela udarati žrtvu, dok svjedokinja AR u svom iskazu tvrdi da je svjedok ĆR došao tek kada je žrtva već bila na podu, nakon samog sukoba sa NN osobom. Suprotno navedenom prigovoru svjedokinja AR je iskazivala da je u jednom trenutku došao ĆR, međutim iz njenog iskaza ne proizlazi da je on došao tek nakon što je žrtva već bila na podu, nakon samog sukoba, kako se to netočno interpretira u žalbi, s obzirom da ista nije decidirana u tvrdnji kada je na mjesto događaja došao svjedok ĆR. Nisu istiniti žalbeni navodi da je svjedok ĆR u neznanju o identitetu počinitel ja ovog kaznenog djela jer iz njegovog iskaza jasno proizlazi da optuženog JR zna po nadimku „J“, da je kritične zgode optuženik bio u društvu mlađe muške osobe, da je optuženik u kafiću prišao žrtvi rekavši mu da izađe van, što su i učinili, nakon čega je optuženik vikao žrtvi da mu vrati novac, na što ga je žrtva pitao kakve novce, nakon čega je optuženik više puta šakom udario žrtvu u glavu, te se žrtva branio i pao na pod, pa se podigao i krenuo prema optuženom, ali ga je optuženik ponovno udario, te se sve to ponovilo tri puta, te je u jednom trenutku optuženik žrtvi poderao majicu. Iz navedenog jasno proizlazi da je svjedok ĆR očevidac inkriminiranog događaja, te je o događaju iskazivao u bitnome suglasno iskazima svjedoka ER i ŽR koji je također decidiran u tvrdnji da je optuženi JR, kojeg zna od ranije iz viđenja, kritične zgode fizički napao žrtvu.

14. U odnosu na žalbene navode da svjedokinje AR i svjedokinja JRA iskazuju kako je žrtva bio u sukobu s više osoba, što potvrđuje navode same žrtve da je NN počinitelj bio taj koji ga je fizički napao, a ne ovdje optuženi, ističe se da je svjedokinja AR iskazala da je nalazeći se u unutrašnjosti kafića vidjela da netko napada žrtvu, da je žrtva pao na pod i nije se mogao ustati i da isti dobiva udarce, ali je isto tako navela da je prije nego li je žrtva izašao iz kafića do njega došao optuženi JR „bezobrazno“ tražeći od žrtve da izađe van, pa su njih dvojica izašli, a ona je ostala unutra, te u jednom trenutku vidjela da netko napada žrtvu, istrčala je do mjesta događaja i vikala na dvojicu koji su ga napadali, dok iz iskaza svjedokinje LR proizlazi da ista nije vidjela inkriminirani sukob u cijelosti već je na udaljenosti od oko 200 m od kafića vidjela žrtvu koji je pao na pod te je pored njega stajala nepoznata mlađa muška osoba. Stoga, nisu točni žalbeni navodi da je žrtva kritične zgode bio u sukobu s više osoba, već je suglasno iskazima svjedoka AR, ŠR i H žrtva bio napadnut od strane optuženika koji je bio u društvu jedne muške osobe, pri čemu svjedokinja LR nema saznanja o identitetu napadača.

15. Irelevantna je žalbena tvrdnja optuženika da u postupku nije provedena dokazna radnja prepoznavanja optuženika s obzirom su iskazi ispitanih svjedoka i iskaz žrtve iznesen tijekom istrage potpuno suglasni o identitetu počinitelja inkriminiranog kaznenog djela, zbog čega je navedena sporna činjenica potpuno i pravilno utvrđena.

16. Nije u pravu optuženik da u postupku nije utvrđeno je li postojalo kakvo dugovanje između optuženika i žrtve i koliki bi bio dug ukoliko je postojao, budući je prvostupanjski sud u točki 27. obrazloženja pobijane presude iznio jasne, detaljne i valjane razloge da je na temelju iskaza žrtve i svjedoka ŠR utvrdio da je optuženik od žrtve tražio novac, pri čemu je žrtva iskazao da se radi o dugovanju druge osobe, odnosno dugu FR prema ocu optuženika, pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik od žrtve tražio novac na ime nepostojećeg duga, pri tome pravilno ispustivši iz izreke pobijane presude točnu visinu tuđeg duga jer iz provedenog dokaznog postupka nije nedvojbeno utvrđeno koji iznos novca je optuženik potraživao od žrtve.

17. Zbog svega navedenog nije ostvarena žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

18. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 2. ZKP optuženik obrazlaže na način da prvostupanjski sud nije ni na raspravi niti u pobijanoj presudi odlučio o zakonitosti dokaza, odnosno izdvajanja dokaza po prijedlogu obrane s rasprave održane 20. ožujka 2025., odnosno o zakonitosti uporabe i čitanja zapisnika Županijskog suda u Velikoj Gorici sastavljenog u predmetu broj K-18/2021.od 1. ožujka 2023. u drugom kaznenom predmetu, koji je pročitan tijekom dokaznog postupka, ističući da se time krši načelo neposrednosti.

19. Nije u pravu optuženik da sud nije odlučio o izdvajanju iz spisa nezakonitog dokaza, s obzirom da se dokaz za koji obrana smatra da je nezakonit nalazi u drugom kaznenom predmetu i to predmetu Županijskog suda u Velikoj Gorici broj K -18/2021, koji je priklopljen spisu i koji je tijekom dokaznog postupka razgledan, a kako to proizlazi iz zapisnika o raspravi održanoj 20. ožujka 2025. na koji se poziva žalitelj. Prema tome, s pravom prvostupanjski sud nije odlučio o prijedlogu obrane za izdvajanjem zapisnika o raspravi od 1. ožujka 2023. koji se nalazi u drugom kaznenom predmetu, obzirom se taj dokaz niti ne nalazi u dokaznoj građi ovog predmeta.

20. Nadalje, nije u pravu optuženik da se radi o nezakonitom dokazu koji je pribavljen na nezakoniti način, sukladno članku 10. ZKP. Protivno navedenom žalbenom prigovoru, predmetni zapisnik od 1. ožujka 2023. Županijskog suda u Velikoj Gorici sastavljen je na zakoniti način, sukladno odredbama ZKP u okviru tog kaznenog postupka. Žalitelj ovdje osporava uporabu navedenog dokaza u ovom kaznenom postupku, međutim gubi iz vida da je prvostupanjski sud u vezi uporabe navedenog zapisnika u pobijanoj presudi naveo da je razgledao spis Županijskog suda u Velikoj Gorici broj K-18/2021 i to zapisnik s rasprave održane 01. ožujka 2023. sa ciljem procjene vjerodostojnosti iskaza žrtve BR iznesenog na raspravi u ovom postupku, međutim, pobijanu presudu nije temeljio na navedenom zapisniku, odnosno iskazu koji je žrtva HR iznio u navedenom postupku pred Županijskim sudom u Velikoj Gorici obzirom prilikom iskazivanja žrtve nije bio prisutan optuženik pa sud nije mogao donijeti zaključak je li i tada žrtva bila u zabludi o identitetu optuženika. Imajući u vidu navedeno, evidentno je da se pobijana presuda ne temelji na zapisniku iz drugog kaznenog predmeta, pa nije u pravu optuženik da je sud pobijanu presudu temeljio na navedenom dokazu, radi čega nije ostvarena navedena bitna postupovna povreda na koju neosnovano ukazuje.

21. S obzirom da žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, iako optuženik nije žalbom iznosio razloge zbog kojih osporava izrečenu kaznenopravnu sankciju, ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu i u tom dijelu.

22. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i ispravno vrednovao sve okolnosti iz članka 47. KZ/11 o kojima ovisi izbor vrste i visine kazne. Naime, na strani optuženika sud je pravilno utvrdio kao olakotno da je neosuđivana osoba, da je mlađe životne dobi u vrijeme počinjenja kaznenog djela i da je otac jednog malodobnog djeteta, te da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, dok je otegotnim cijenio način i okolnosti počinjenja kaznenog djela. Cijeneći propisanu kaznu zatvora za navedeno kazneno djelo od jedne do deset godina, te imajući u vidu da na strani optuženika prevladavaju olakotne okolnosti, sud je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te je potom, ispravno smatrajući da nije nužno radi ispunjenja svrhe kažnjavanja da optuženik u cijelosti izdrži izrečenu kaznu, istom izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da devet mjeseci kazne zatvora optuženik ima izvršiti, dok je devet mjeseci uvjetovano rokom kušnje od četiri godine i obvezom optuženika da izvršava sigurnosnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana sukladno članku 70. KZ/11, pod prijetnjom opoziva.

23. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, izrečena djelomična uvjetna osuda u svemu je primjerena kaznenopravna sankcija kako osobnim okolnostima optuženika, tako i okolnostima i težini počinjenog kaznenog djela, te u svemu podobna za ispunjenje propisane svrhe kažnjavanja u smislu članka 41. KZ/11.

24. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbama članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka ili da je ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

25. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 482. ZKP odbijena je žalba optuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

U Zagrebu 21. srpnja 2026.

PREDSJEDNICAVIJEĆA:

Renata Miličević