Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-554/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te suca Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Orjana Makovac Zubalj , odvjetnica u Bujama, Istarska 22, protiv tuženika Addiko bank d. d. Zagreb, Slavnoska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupaju punomoćnici iz KOŽUL I PETRINOVIĆ d. o. o., odvjetničko društvo u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu-Stalna služba u Bujama – Buie od 28. studenog 2025., poslovni broj P-781/2023-21, u sjednici vijeća 21. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Pazinu-Stalna služba u Bujama – Buie od 28. studenog 2025., poslovni broj P-781/2023-21 te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je pod toč. I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 3.808,59 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže određeno u izreci. Pod toč. II. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 1.000,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U toč. III. izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u cijelosti.

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga određenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu žalbenog troška.

3. Žalba tuženika je osnovana.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev za isplatu razlike glavnice nastale radi nepoštenih i ništetnih odredbi jer su se glavnica kredita kao i mjesečni anuiteti vezali uz valutu CHF. Prema mišljenju tužitelja radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti .

5.1. Međutim, počinjena je povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude nije dao jasne i dostatne razloge odlučnim činjenicama te postoji proturječnosti između obrazloženja i sadržaja isprava u spisu.

6. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, 24. kolovoza 2006. zaključili Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine,

- da je predmetnim ugovorom tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 102.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate 19 godina,

- da su tužitelj i tuženik zaključili Aneks uz Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR.

7. Najprije valja reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ( Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit bio podignut za potrošačke svrhe, radi financiranja kupnje stana te da je to bila stambena nekretnina u kojoj je tužitelj živio;

- da je tužitelj od strane banke bio općenito informiran o glavnim odredbama ugovora o kreditu i da nije pojedinačno pregovarao o pojedinim odredbama, pa ni o odredbama o valutnoj klauzuli te je tužitelj prihvatio od strane banke ponuđeni ugovor,

- da je tužitelj preplatio 3.808,59 eur.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud primjenjuje pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P - 1401/12 od 04. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.), odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima nepoštenima i ništetnima, a sve temeljem odredaba čl.502.c ZPP i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15). Nadalje utvrđuje da zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa broj 1. ugovoru o kreditu dolazi do preplate po predmetnom kreditu, kao i do razlike između glavnica na dan konverzije.

10. Nadalje, sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu je izvršena konverzija kredita . Prvostupanjski sud smatra da sklapanje Aneksa uz Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5. veljače 2016. koji je sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015., dalje: ZID ZPK) nije od značaja za predmetni tužbeni zahtjev tužitelja budući da se niti odredbama ZID ZPK -a, a niti sklopljenim Dodatkom ne navodi, niti ugovara, način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovarala valutna klauzula u CHF, kao što se ne navodi, niti ugovara, na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli švicarskog fraka iz osnovnog ugovora, a niti je tužitelj u trenutku konverzije znao da će ugovorna odredba koja se konvertira, odnosno mijenja, kasnije biti utvrđena ništetnom te zaključuje da učinci konverzije nisu anulirali posljedice nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi te onoga što je plaćeno na temelju toga.

11. Takva utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda za sada se ne mogu prihvatiti.

12. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula CHF nepoštena, i posljedično tome, ništetna. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak uz Ugovor o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br.102/15 - dalje: ZID ZPK/15).

13. Najprije valja reći da budući je odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", br. 96/2003. - dalje: ZZP/2003), kao i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. - dalje: ZZP/2007), te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022. i 156/2022), i to čl. 328. u vezi s članka 327. i članka 326. stavka 1., predviđeno pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP- a, neovisno o provedenoj konverziji kredita (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.).

14. Odgovarajući na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da je pravilna odluka prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, ništetna, jer da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te su iste u tom dijelu nepoštene, a sve pozivajući se na utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna.

15. Isto tako, pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz članka 502.a stavka 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, tako da žalbeni navodi tuženika u tom smislu nisu osnovani.

16. Nadalje, prema pravilima iz odredaba članaka 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 - dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama članaka 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama ("Narodne novine", br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 - dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK -a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene članka 19.d i članka 19.e ZPK-a.

17. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen dodatak uz Ugovor o kreditu kojim su stranke suglasno utvrdile iznos preplate od 3.222,90 kn (list 195-198 spisa) te je isti ukalkuliran u namirenje budućih anuiteta, čime je isti suštinski iscrpljen kondemnatorni zahtjev za isplatom s osnova stečenoga bez osnove i tuženik nema pravo na daljnje obeštećenje, te bi se eventualnim usvajanjem tužbenog zahtjeva naplatio u dvostrukom iznosu, dakle, s osnova pretplate koja je konverzijom ukalkulirana kao i s osnova ovdje postavljenog tužbenog traženja. Tim Aneksom je suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj pretplata na dan iznosi 3.222,90 kn te je u skladu s člankom 19.c stavak 1. točka 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

18. Sklapanjem Aneksa tužitelj se suglasio s izračunom konverzije te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi, koje je tužitelj platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Aneksa uz Ugovor o kreditu.

19. Nasuprot tome, prvostupanjski sud zaključuje da kako su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (čl. 1. i čl. 7. Ugovora) ništetne, tuženik je dužan vratiti tužitelju utuženi iznos koji predstavlja razliku glavnice, koja tužitelju nije priznata prilikom sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu.

20. Međutim, takvi navodi prvostupanjskog suda se ne mogu prihvatiti. Naime, imajući u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga - "Narodne novine" br. 39/2017) i da je odredbom članka 19.a stavak 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužitelju iznose razlike glavnice, a koje je tužitelju pogrešno dosudio prvostupanjski sud.

21. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku uz Ugovor o kreditu sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužitelja kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

22. Imajući u vidu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

23. Dakle, tuženik je bio dužan na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu.

24. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, valja reći da, sukladno odredbi članka 19.c stavak 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15.

25. U konkretnom slučaju, tužitelj potražuje tzv. „razliku glavnice“ za koju u tužbi navodi da se ugovorom o kreditu glavnica kredita vezala uz valutu švicarskog franka te da se zbog nepoštenih i ništetnih odredbi od sklapanja osnovanog ugovora do Aneksa ugovora o kreditu dokazi do pretplate kao i do razlike između glavnica na dan konverzije. Međutim, tužitelj tijekom postupka nije obrazložio na čemu točno temelji tužbu i tužbeni zahtjev te kako je u konačnici došao do izračunate visine tužbenog zahtjeva, uzevši u obzir da se vodi već postupak između istih stranaka upravo radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, uključujući i odredbe o valutnoj klauzuli.

26. Naime, tužitelj je prethodno već pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti i isplate po utvrđenoj ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o načinu promjene kamatne stope (pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalnoj službi u Bujama te se navedeni postupak vodi pod posl. br. P-1972/2019. Iz spisa predmeta je razvidno da je prvostupanjski sud izvršio priklop navedenog spisa, ali u obrazloženju nema razloga o tome što je utvrđeno uvidom, pogotovo uzevši u obzir da i u ovom postupku tužitelj ističe da je tužitelj preplatio određeni iznos (razliku glavnice) upravo radi ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi.

27. Nadalje, prvostupanjski sud je prihvatio specificirani tužbeni zahtjev koji je tužitelj postavio na temelju vještačenja u drugom postupku P-1972/2019 (list 286-304 spisa). Međutim, prvenstveno valja reći da u predmetnom nalazu i mišljenju nije dan zadatak vještaku da izvještači „razliku glavnice“ već je tužitelj prilikom specifikacije tužbenog zahtjeva proizvoljno koristio podatke iz 3. Tablice (298-302 spisa) i podatke banke prilikom izračuna konverzije.

28. Nadalje, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije dao obrazloženje što je utvrđeno temeljem nalaza i mišljenja vještaka (toč. 19. obrazloženja pobijane presude) niti kako je utvrđena visina tužbenog zahtjeva, odnosno zašto je prihvatio izračun tužitelja, pri čemu se napominje da u predmetnom nalazu i mišljenju postoje Tablica 1 . i Tablica 3. u kojoj su navedeni različiti iznosi nedospjele glavnice, pri čemu su predmetni izračuni nedospjele glavnice sastavljeni kao da je ugovorena fiksna početna kamatna stopa, a tužitelj je tijekom postupka isticao da razlika glavnice nastaje jer je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka.

29. Dakle, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP iz razloga što u obrazloženju pobijane presude nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, te da su navedeni razlozi nejasni i proturječni, a osobito da je zaključak istog suda da je tuženik dužan vratiti utuženi iznos koji predstavlja razliku glavnice, iako su iznosi koje tužitelj u tom postupku zahtijeva uračunati tužitelju u novi ugovor o kreditu – Aneks uz ugovor o kreditu, u kojem su mu ti iznosi priznati, a visina neotplaćene glavnice u konverziji, rezultat je onoga što se tužitelj sklapanjem sporazuma o konverziji obvezao platiti po sporazumu o konverziji i onoga što je uplatio na temelju Ugovora o kreditu.

30. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka, a o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (članak 164. stavak 4. ZPP), dok je odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku, sukladno odredbi članka 166. stavka 3. ZPP.

31. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu shvaćanja izražena u ovoj odluci te će sukladno predloženim dokazima utvrditi postoje li više plaćeni iznosi koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK, imajući u vidu odluke VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026., a kao i činjenicu da se radi ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu i isplate već vodi postupak između istih stranaka pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalnoj službi u Bujama pod posl. br. P - 1972/2019, nakon čega će moći donijeti pravilnu i zakonitu odluku u tom dijelu .

32. Potom će odlučiti i o parničnom trošku stranaka imajući u vidu da je predmet spora zaštita tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima i da je tužiteljev djelomični uspjeh u parnici posljedica neustaljene sudske prakse (sukladno odlukama ESLJP Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev broj 72152 te od 18. srpnja 2013. Klauz protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10, Čolić protiv Hrvatske zahtjev broj 28963/10).

33. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 21. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Sabina Dugonjić