Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1063/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. u Zadru, protiv tužene Raiffeisenbank d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru – Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P- 1898/2019-34 od 12. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 21. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru – Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-1898/2019-34 od 12. listopada 2023. u dijelu pod toč. I i III izreke (kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka preko iznosa od 2.063,97 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku dana presuđenja pa do isplate).

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru – Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-1898/2019-34 od 12. listopada 2023. u dijelu pod toč. II i III izreke.

III Odbijaju se zahtjevi stranaka za dosuđenje troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev na isplatu 4.262,86 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose od siječnja 2008. do siječnja 2014. Pod II izreke usvaja se pak podredni zahtjev na isplatu 3.634,36 EUR sa zateznom kamatom od studenog 2007. do siječnja 2014., a pod III se nalaže tuženiku da tužitelju isplati parnični trošak od 2.063,97 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku dana presuđenja pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužitelj u odbijajućem dijelu iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik u usvajajućem dijelu iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP, sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora jest zahtjev tužitelja utemeljen na tvrdnji da su stranke zaključile Ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica je švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga da je valutna klauzula ništetna. Što se tiče promjenjive kamatne stope predmet obveze da je neodređen i neodrediv, a ugovor da ne sadrži parametre s pomoću kojih se on može odrediti niti su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Pošto su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, tužitelji ističu da vrijedi zakonom propisana kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata prema čl. 26. st. 3. ZOO-a. Tuženik da je teretio tužitelje za kamate po stopi višoj od one na koju je imao pravo. Tuženik je navedenim postupanjem sebi stekao korist bez osnove što je dužan vratiti zajedno s kamatama od dana stjecanja. Tužitelji su postavili i eventualni tužbeni zahtjev za koji navode da je kamatna klauzula ništetna u dijelu u kojem se njome uglavljuje promjena visine kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke. S obzirom da je ugovor pripremio i predložio tuženik te se o kamatnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo da vrijedi ugovorena početna kamatna stopa.

7. U žalbi tužitelj ističe kako smatra da se na ugovorni odnos stranaka ne može primijeniti početna stopa kamata iz ugovora iz razloga što je ista ništetna kao i kasnije jednostrane promjene stope Kamate. Tuženik je na isti način (jednostrano i bez pojedinačnog pregovaranja) odredio i početnu stopu i način promjene te stope a stopa Kamata se ne može razdvajati na „početnu stopu“ i „njezine kasnije promjene“, već se ima promatrati kao cjelina i ne može se početno naznačena stopa Kamate vindicirati kao valjano ugovorena, a istodobno se ništetnom smatrati (samo) kasnije jednostrane promjene te stope. Ugovor mora ostati na snazi, u načelu, bez ikakve izmjene osim one koja ima za posljedicu brisanje nepoštenih odredbi, u mjeri u kojoj je, prema domaćem pravu, takav ostanak na snazi moguć. I VSRH u odluci Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. utvrđuje da se početna stopa kamate iz ugovora o kreditu ima primjenjivati sve dok se ne uspostavi zakoniti mehanizam promjene (ništetne) stope kamate a sud je propustio utvrditi i ocijeniti da je takav zakoniti mehanizam promjene već uspostavljen odredbom čl. 26. st. 3. ZOO -a. Članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 mora se tumačiti tako da, kada ugovor sklopljen između trgovca i potrošača ne može opstati nakon dokinuća nepoštene klauzule i kada raskid ugovora u cijelosti izlaže potrošača osobito štetnim posljedicama, na domaćem je sudu da ispravi ništetnost takve klauzule tako što će je zamijeniti nekom drugom odredbom iz domaćeg prava čija će se kamatna stopa primjenjivati od dana potpisa ugovora.

8. Tuženik pak u žalbi ističe kako je sud propustio utvrditi ništetnost ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je nejasno temeljem čega je naslovni sud tužiteljici dodijelio pravo na povrat navodno stečenog bez osnove, odnosno temeljem čega je naslovni sud utvrdio da je osnova otpala. Tužiteljica u svojem tužbenom zahtjevu nije ni tražila utvrđenje ništetnosti navedenih odredaba, slijedom čega sud nije niti mogao utvrditi ništetnost, a ako ništetnost nije utvrđena, to sama osnova stjecanja nije otpala. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće. Sud na navedenu okolnosti nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika, pa niti saslušanjem same tužiteljice. Nije svaka odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, te je sud dužan u svakom pojedinom slučaju utvrditi navedeno. U ovom slučaju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor koji je doveden u pitanje u glavnom postupku, s obzirom na to da je sklopljen 15. listopada 2007., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013. Dalje, tužiteljica prilikom specificiranja tužbenog zahtjeva nije uzela u obzir manje plaćeni iznos na temelju smanjenja tečaja CHF, a niti je manje plaćeni iznos u obzir uzeo sud prilikom donošenja presude. Konačno, člankom 241. ZOO-a je isto tako izrijekom propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije i ne može se smatrati tužbom vjerovnika prema dužniku, već je riječ isključivo o zahtjevu za donošenjem deklaratorne odluke da li su određenim postupanjem prava potrošača povrijeđena ili ne, niti se udruga potrošača može smatrati vjerovnikom u kontekstu citirane odredbe ZOO-a. S tim u vezi, tuženik ukazuje kako citirana odredba ZOO -a nije derogirana posebnim zakonom, a da bi se u konkretnom slučaju mogla zanemariti. Također, sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu temeljem navodne ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, međutim tuženik je zatražio nadoknadu svih troškova koji su nastali u povodu odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, a budući da tuženik nije dao povoda za utuženje odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.

9. U svome nalazu financijski vještak utvrđuje varijante izračuna, pa tako izračunava

a) da nije primijenjena valutna klauzula, a da je redovna kamata obračunavana prema stopi iz č1.26.st.3. ZOO (obračun kamate za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do konačne otplate kredita, a obračun valute za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu do konačne otplate kredita), sukladno toč. 2., 3. i 4. tužbe — izračun anuiteta – 4.262,86 eur,

b) da nije primijenjena valutna klauzula, a da je redovna kamata obračunavana prema početnoj stopi redovne kamate naznačenoj u ugovoru o kreditu iz tužbe (obračun kamate za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu do 01. siječnja 2014.g., a obračun valute za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu do konačne otplate kredita), sukladno toč. 2., 5. i 4. tužbe — izračun anuiteta, 3.634,36 eur

c) da je primijenjena valutna klauzula, a da je redovna kamata obračunavana prema stopi iz č1. 26. st. 3. ZOO (obračun kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008.g. do konačne otplate kredita), sukladno toč. 3. i 4. tužbe — izračun kamata, 1.590,06 eur

d) da je primijenjena valutna klauzula, a da je redovna kamata obračunavana prema početnoj stopi redovne kamate naznačenoj u ugovoru o kreditu iz tužbe (obračun kamate za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu do 1. siječnja 2014. ), sukladno toč. 5. i 4. tužbe — izračun kamata – 868,52 eur.

10. Pravilno sud prvog stupnja – koja utvrđenja niti navodima žalbi nisu dovedena u pitanje – primjenjuje čl 81. st 1. i čl 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07,79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) utvrđujući kako je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž -7129/2013-4., da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite. Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. god. pod br. P – 1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, ovaj sud smatra da je iz navedenih razloga ništava i odredba predmetnog Ugovora o kreditu ( čl. 2.) kojom se isto regulira, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO) te tužitelju dosuditi razliku anuiteta prema nalazu i mišljenu sudskog vještaka za financije. 13. U presudi Suda EU - presude broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Ovaj sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

11. U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud pravilno prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno i u ugovoru zaključenom između stranaka. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt - 575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., Visoki trgovački sud RH potvrđuje prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je, to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te takvu ugovornu odredbu (čl. 1.) smatra ništetnom.

12. Dalje, pravilno sud utvrđuje i to kako se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

13. Konačno, pravilno sud utvrđuje u ogledu tzv. negativnih razlika i to kako tuženik u postupku nije postavio nikakav određeni zahtjev, kako protutužbeni, tako niti prigovor prijeboja, ne postoji nikakav osnov za umanjenje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF stekao od tužitelja po predmetnim ugovorima o kreditu, time da kada bi takav zahtjev i postojao isti bi bio u direktnoj suprotnosti s čl. 323. st. 2. ZOO prema kojoj ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog pravnog posla (a to je u konkretnom slučaju tuženik) odgovara svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti a tužitelji plaćanjem anuiteta kredita nisu ništa primili zbog čega niti nemaju obvezu bilo što vratiti temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a.

14. U takvoj situaciji nasuprot tvrdnjama žalbe tužitelja pravilno je odbijen tužbeni zahtjev koji se temeljio na iznosima preplate da je redovna kamata obračunavana prema stopi iz čl.26.st.3 ZOO-a, a usvojen je podredni tužbeni zahtjev (eventualno kumulirani zahtjev) koji se temelji na iznosima preplate da je redovna kamata obračunavana prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i da nije primijenjena valutna klauzula.

15. U pogledu prigovora zastare pravilno je primijenjeno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30.siječnja 2020. godine u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1 ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu te kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-6632/17 dana 14.lipnja 2018. godine donio pravomoćnu presudu u dijelu valutne klauzule te kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 12.lipnja 2019., dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedenih presuda, prigovor zastare tuženika je odbijen.

16. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP pobijanu odluku valjalo potvrditi, te je i odluka o trošku pravilna i zakonita, jer je trošak dosuđen prema uspjehu u sporu i za radnje koje su bile neophodne za vođenje parnice prema čl. 154. i 155. ZPP, pa je podnesene žalbe valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 21. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić