Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-739/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja NĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Dobrila Primorac, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1140/2023-14 od 12. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1140/2023-14 od 12. prosinca 2025. pod točkom I., II., III. i IV. izreke, pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak u iznosu od 1.312,14 eura sa zateznim kamatama te pod točkom VII. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P - 1140/2023-14 od 12. prosinca 2025. pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak u iznosu od 79,64 eura sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 79,64 eura sa zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I., II. i III. izreke suđeno je:

"I./ Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe iz članka 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj [broj kredita], solemniziran kod javnog bilježnika PĐ, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 21.445,08 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, koji glasi:

"…kunska protuvrijednost CHF 21.445,08 (dvadesetjednatisućačetiristočetrdeset petšvicarskihfranakaiosamcentima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.

II./ Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe iz članka 2. Ugovora o [broj kredita], solemniziran kod javnog bilježnika PĐ, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 21.445,08 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, koji glasi: „Redovna kamata: 3,50% (tri zarez pedeset posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15,00% (petnaest posto) godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora….".

III./ Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe iz članka 7. Ugovora o [broj kredita], solemniziran kod javnog bilježnika PĐ, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 21.445,08 CHF, u kunsko j protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, koji glasi: "… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF…".

Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju, na ime razlike valutne klauzule, iznos od 1.359,73 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose, sve u roku od 15 dana.

Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.392,14 eura sa zateznim kamatama od dana 12. prosinca 2025. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

Pod točkom VI. izreke odbija se djelomično, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 187,50 eura sa zateznim kamatama počevši od presuđenja do isplate.

Pod točkom VII. izreke odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura sa zateznim kamatama počevši od presuđenja do isplate, u cijelosti.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pod točkom I., II., III., IV., Vi. i VII. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) predlažući da se preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj se protivi navodima žalbe, predlaže istu odbiti kao neosnovanu te traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika je neosnovana u odnosu na glavnu stvar, a djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev za isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

6. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi, a niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP s obzirom da je presuda razumljiva, sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a presudi ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i ima razloga o odlučnim činjenicama. Jednako tako nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

7. Suprotno navodima iz sadržaja žalbe, prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i primijenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Stoga se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje s aspekta prava na obrazloženu odluku iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010., 5/2014.) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002. i 1/2006.), a postupak je proveden u skladu s mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama.

8. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev utvrdio osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kao kreditor, dana 5. svibnja 2005. zaključili Ugovor o [broj kredita] kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 21.445,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa od 3,50% godišnje, i to promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, s rokom otplate od 84 mjeseca, a vezano za akcijsku prodaju novih automobila KIA, što je utvrđeno i uvidom u navedeni Ugovor o kreditu,

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit u skladu s Ugovorom o kreditu, i to prema valutnoj klauzuli u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom,

- da nije sporna visina tužbenog zahtjeva,

- da iz iskaza tužitelja, a nakon što mu je predočen Ugovor o kreditu, utvrđeno da je sve vezano za Ugovor odvijalo u banci i da je on tada razgovarao s nekom službenicom ili službenikom, s time da se više ne sjeća, a da je tada poslovnica bila u [adresa], da su mu rekli da je promjenjiva kamatna stopa, ali da mu nitko nije rekao da bi se stopa mogla tako rapidno povećati, da je on tada tražio najpovoljniji nenamjenski kredit i da su mu u banci preporučili švicarce, da je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika i da je on govorio što je bilo bitno za ovjeru i pročitao im Ugovor, ali da im on o samom kreditu i detaljima nije ništa govorio, da mu nisu ništa konkretno objašnjavali oko promjenjive kamatne stope, te da je u prvo vrijeme skoro bila kao fiksna, a da su mu kasnije počele stizati obavijesti o povećanju stope, te da misli da je prva rata kredita bila oko 1.200,00 kn, koliko se sada može sjetiti, a da je kasnije rata otišla preko 2.000,00 kn, što je bilo skoro duplo, da je automobil kupio za za privatne svrhe, da nije nikada koristio automobil u gospodarske svrhe, niti za taksiranje niti ga davao u najam, da je on Ugovor pročitao,

- da je iz iskaza svjedoka PĐ utvrđeno da on sada ne zna tko je tužitelj NĐ i da se ne sjeća njegovog predmeta, a s obzirom na to da je sada u mirovini da nije više imao pravo uvida niti u javnobilježnički spis, kada je ovjeravao ugovore vezano za bankarske kredite, nije nikada posebno strankama objašnjavao kamate niti konverziju,

- da je iz iskaza tužitelja i svjedoka PĐ utvrđeno da je tužitelj u svojstvu potrošača s tuženikom zaključio predmetni Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, a da pritom od strane banke nije bio obaviješten o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kred ita vezanog uz valutu CHF, niti da ga je banka obavijestila o parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope, a niti je o tome bio obaviješten od strane javnog bilježnika,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od dana 3. rujna 2019., utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP/03), i to u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007.godine, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., 41/2014., dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

- da je također, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od dana 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te drugih banaka navedenim u citiranim odlukama, kao i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača,

- da je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi,

- da iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da isti niti u jednom dijelu ne sadrži parametre pomoću kojih je korisnik kredita mogao shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF, kao niti parametre o kojima je ovisila promjena kamatne stope, niti je tužitelju prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu dana dokumentacija iz koje bi to bilo jasno vidljivo,

- da je iz navedenog Ugovora utvrđeno da čl. 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a da čl. 1. i čl. 7. sadrže valutnu klauzulu kojom se vrijednost kune veže uz tečaj CHF-a. Stoga je dio ugovorne odredbe iz članka 1. Ugovora o kreditu koji glasi: "…kunska protuvrijednost CHF 21.445,08 (dvadesetjednatisućačetiristočetrdesetpetšvicarskihfranaka i osamcentima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.", dio ugovorne odredbe iz članka 2. Ugovora o kreditu koji glasi: „Redovna kamata: 3,50% (tri zarez pedeset posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15,00% (petnaest posto) godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora….", te dio ugovorne odredbe iz članka 7. Ugovora o kreditu koji glasi: "… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF…",

- da je u dokaznom postupku utvrđeno da tužitelj nije mogao razumjeti odredbe Ugovora o kreditu jer da mu djelatnici banke nisu pročitali Ugovor niti ništa konkretno objasnili oko promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti su ga upozorili na sadržaj Ugovornih odredbi, a također niti javni bilježnik, odnosno, da se o uvjetima

Ugovora o kreditu nije pregovaralo,

- da odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, st. 3. navedene odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, st. 4. odredbe čl. 81. ZZP/03 propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo da je dužan to dokazati ,

- da je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, st. 2. istog članka je propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe ,

- da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno dijelovi odredbi čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu ,

- da je iz Ugovora o kreditu utvrđeno da isti ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, u Ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a obzirom ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa prvostupanjski sud smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03, s time da tuženik nije dokazao suprotno,

- da odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni,

- da je utvrđeno je da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te bez da je tuženik tužitelju prethodno objasnio, informirao ga i upozorio na eventualne rizike promjene tečaja valute CHF, za koju je kredit bio vezan, već da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, te da odredbe istog, koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF, nisu bile dovoljno jasne, pa je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja.

- da iz naprijed navedenih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa, proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR,

- da iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka, i to na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike,

- da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, pa da stoga ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP, te da je stoga ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF,

- da je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP propisana dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a odredbom čl. 221.a ZPP određeno je da ako na temelju izvedenih dokaza sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu da će o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja, da tuženik nije dokazao svoje navode iz odgovora na tužbu tužitelja, te da su izneseni prigovori tuženika neosnovani i nedokazani,

- da je utvrđeno da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a kako je to naprijed navedeno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 1.359,73 eura, a zbog valutne klauzule, odnosno razlike u tečaju CHF ,

- da na navedene iznose dosuđene su zatezne kamate, i to na pojedinačne iznose navedene u toč. IV. izreke presude, tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, a na temelju odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001. - dalje: ZOO/91.) imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan,

- da čl. 210. ZOO/91 određuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi, obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala,

- da čl. 214. ZOO/91 uređujući opseg vraćanja stečenog određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva ,

- da kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO dužan vratiti ih tužitelju ,

- da je tuženik propustio tužitelja upoznati sa svim parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, pa tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet,

- da je prigovor zastare neosnovan.

9. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

10. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge zbog kojih je našao da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne, pa suprotni žalbeni navodi tuženika su bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

11. Tužitelj se pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora 2. siječnja 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., 41/2014 - dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužitelj iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev - 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja,

13. Neosnovano žalitelj problematizira činjeničnopravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozvao i to iz razloga koje je i sam naveo, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.

14. Radi toga je pravilan zaključak, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu odredaba čl. 87. st. 1. ZZP/03 te Zakona o obveznim odnosima.

15. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako su navedene presude primjenjive u konkretnom slučaju, budući da je ovdje tuženik u tom predmetu jedan od tuženika te je istim presudama, i u odnosu na ovdje tuženika, utvrđeno da je upravo ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 (čl. 81., 82. i 90.), u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama strana, a sve na štetu potrošača čime je postupio suprotno zakonskim odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje suprotno čl. 96. i 97. ZZP/07.

16. S obzirom da se odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da u određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten utvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu, ipak na drugi način dao odgovarajuću obavijest potrošaču u naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošaču unatoč punoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, koje okolnosti tuženik u ovom postupku nije dokazao.

17. Pri tome je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanja tužitelja i javnog bilježnika te izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu dok tuženik nije predlagao druge dokaze.

18. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnova valutne klauzule. Naime, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača sporu, odnosno taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (22. kolovoza 2023.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

18.1. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)". Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO, odnosno 104. ZOO/91. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

19. Primjenom odredbe čl. 210. st. 1. ZOO/91 (identična odredba čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023. - dalje: ZOO/05) tuženik je kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćeni iznos sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate svakog pojedinog iznosa s obzirom da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja. Naime, prema odredbi čl. 214. ZOO/91 (čl. 1115. ZOO/05) kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev- 364/2022 od 25. travnja 2023.).

20. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

21. Međutim, s obzirom da nije sporno da je tužitelj kao potrošač pokrenuo ovu parnicu pozivom na presude iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je tužitelj temeljem odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( "Narodne novine", broj 118/2018., 51/2023.), u primjeni na temelju odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 51/2023.), koja je na snazi od 20. svibnja 2023., oslobođen plaćanja sudske pristojbe na tužbu koja je podnesena 22. kolovoza 2023. i na presudu koja je donesena 18. prosinca 2023., pa su osnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava tužitelju dosudio trošak sudskih pristojbi u ukupnom iznosu od 79,64 eura. U preostalom dijelu odluka o trošku je donesena pravilnom primjenom . Odluka o trošku je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155 ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pri čemu drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP).

22. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer je djelomično usp io samo u odnosu trošak postupka, a sukladno odredbi čl. 35. st. 1. i 2. ZPP kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev.

23. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen s obzirom da ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 21. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj