Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2488/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Luka Jurić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5625/2025-102 od 5. ožujka 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5625/2025-102 od 5. ožujka 2026. godine, u dijelu pod točkom II izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom I izreke, kao i u dijelu pod točkom II izreke kojim tužiteljici nije dosuđen daljnji trošak parničnog postupka i sudi:

Tuženica Republika Hrvatska dužna je tužiteljici GN isplatiti iznos od 13.272,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. kolovoza 2019. do isplate po stopi koja tužiteljici pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kao i naknaditi joj daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 10.114,54 eura sa kamatama od donošenja drugostupanjske presude do isplate, po stopi koja tužiteljici pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženica Republika Hrvatska dužna je tužiteljici G i GN naknaditi trošak sastava žalbe u iznosu od 781,25 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži od tuženice isplatu iznosa od 13.272,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Ujedno se nalaže tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 12.079,38 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 5. ožujka 2026. do isplate , sve u roku od 15 dana.

3. Protiv te presude žali se tužiteljica, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, kao i u dijelu kojim joj nije dosuđen trošak parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te tuženica, u dijelu pod točkom II izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traže troškove sastava žalbi.

3. Žalba tužiteljice je osnovana.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Osnovani su žalbeni navodi tužiteljice, jer sud prvog stupnja nije potpuno ni pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo, privatnost osobnog i obiteljskog života iz čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO), a posljedično tome isplata iznosa od 13.272,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom postupka.

8. Nesporno je da je tužiteljica vlasnica stana u [adresa], površine 128,31 m2, za koji je pok. otac tužiteljice ON sa pok. CN, sklopio Ugovor o najmu stana 6. prosinca 1997. godine, na temelju kojeg je pok. CN sve do svoje smrti 30. svibnja 2018. godine plaćao pok. ocu tužiteljice, a zatim tužiteljici zaštićenu najamninu u iznosu od 434,29 tadašnjih kuna mjesečno .

9. Presudom Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014. godine, utvrđeno je da sustav zaštićenog najma predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda, pa je tužiteljica kao najmodavac imala niz ograničenja u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine, jer nije mogla ponovno ući u posjed svoga stana ili naplatiti tržišnu najamninu za svoj stan, zbog čega je došlo do povrede njezinog prava na mirno uživanje vlasništva.

10. Na temelju te presude donesena je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/16 od 19. prosinca 2018. godine, u kojoj je također navedeno da sustav zaštićenog najma predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, te je, prema pravnom shvaćanju tog suda, zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi uz imovinsku štetu i neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti izazvane nemogućnošću slobodnog raspolaganja stanom i dugogodišnjim trpljenjem plaćanja zaštićenog najma.

11. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev navodeći da tužiteljica nije predložila medicinsko vještačenje kojim bi se utvrdilo je li i u kojoj mjeri pretrpjela duševne boli, a sama činjenica da je u navedenom razdoblju u njenom stanu živio zaštićeni zajmoprimac s članovima svoje obitelji, sama po sebi ne predstavlja dovoljan razlog za utvrđenje povrede prava osobnosti i da nije dokazano da bi pravo osobnosti tužiteljici bilo povrijeđeno u dovoljnoj mjeri kojom bi se opravdala naknada neimovinske štete.

12. Međutim, takav zaključak suda prvog stupnja nije pravilan, budući da je već i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2364/16 navedeno da postojanje duševnih bolova ne predstavlja pravnu osnovu za ostvarivanje prava na neimovinsku štetu, već samo okolnost koju sud uzima u obzir pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. ZOO, a isto tako i sudska praksa je već zauzela jasan stav da za utvrđivanje povrede prava osobnosti i dosuđivanja naknada neimovinske štete kod zaštićenog najma zbog nemogućnosti mirnog uživanja vlasništva i nedobivanja tržišne najamnine, nije nužno medicinsko vještačenje.

13. Naime, dugogodišnja nemogućnost raspolaganja vlastitom imovinom , trpljenje zaštićene najamnine i izostanak pravične tržišne naknade zbog propusta države da donese pravedni zakonski okvir kojim bi se uravnotežila prava vlasnika i zaštićenih najmoprimaca, sama po sebi kod svakog čovjeka po redovnom tijeku stvari izazivaju frustraciju, stres osjećaj nemoći i povredu dostojanstva, zbog čega tužiteljica trpi jake duševne boli, a povreda prava osobnosti tj. pravo mirnog uživanje vlasništva dokazuje se samom činjenicom da je država desetljećima tužiteljici nametala nerazmjeran i prekomjeran teret.

14. Stoga je za utvrđivanje trajanja duševnih boli potpuno dovoljan i zakonit dokaz saslušanja same tužiteljice, koja je u svom iskazu izjavila da je kroz cijelo to vrijeme plaćala pričuvu za predmetni stan, renovirala krovište, stavila novu fasadu i uredila okoliš zgrade, a iznos radova koji su teretili njen stan, a koji je koristio zaštićeni najmoprimac, snosila je upravo ona, što je sve njoj jako teško padalo, pogotovo iz razloga što nakon donošenja Zakona o najmu stanova 1997. godine ta materija zaštićenog najma nije bila riješena, pa je bila zbog toga jako razočarana, što sve ukazuje na to da je ona trpjela dugogodišnju frustraciju i nemoć zbog nemogućnosti raspolaganja svojim stanom, a time i duševne boli.

15. Prema tome, kako iz navedenog jasno proizlazi da je tužiteljici povrijeđeno njeno pravo osobnosti na dostojanstvo, u smislu odredbe čl. 19. st. 2. ZOO, to joj je valjalo dosuditi pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete , sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, u zatraženom iznosu, budući da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, a prilikom dosuđenja visine pravične novčane naknade sud je vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

16. Stoga je valjalo preinačenjem prvostupanjske presude prihvatiti tužbeni zahtjev, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1103. ZOO, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st .1. ZPP, time da je sav trošak dosuđen sukladno postavljenom zahtjevu, a prema Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč . 1. i 3., Tbr. 9. toč. 1., 2. i 5. i Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, 126/22, 138/23 – dalje Tarifa), pa uz primjenu Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife ukupno utvrđen trošak tužiteljici iznosi 19.687,50 eura.

18. Tom trošku valja pribrojiti predujam za financijsko vještačenje i dopunu tog vještačenja, predujam za građevinsko vještačenje, te pristojbe na tužbu i presudu i žalbu, pa ukupno utvrđen trošak parničnog postupka tužiteljici iznosi 22.193,92 eura.

19. Pri tome tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište 4. travnja 2025. godine prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, nego prema Tbr. 9. toč. 2. Tarife, jer sam na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, a isto tako nije joj priznat trošak sastava podneska od 9. travnja 2024. godine, budući da je istim zatražila zakazivanje ročišta, a sud zakazuje ročišta prema slobodnim terminima, kao i trošak sastava podneska od 22. svibnja 2024. godine, budući da je tim podneskom tužiteljica dostavila u spis uplatnicu o plaćenom predujmu za vještačenje, a taj trošak vidljiv je odmah na računu suda, zbog čega ti podnesci nisu bili potrebni, sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP.

20. Isto tako, tužiteljici nije dosuđen ni trošak sastava odgovora na žalbu, jer ni taj trošak nije bio potreban, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

21. Kako je tužiteljici utvrđen trošak u iznosu od 22.193,92 eura, a prvostupanjskom presudom dosuđen joj je trošak u iznosu od 12.079,38 eura, to joj je valjalo dosuditi daljnji trošak u iznosu od 10.114,54 eura, sa zakonskim zateznim kamatama prema čl. 151. st. 3. ZPP, čime je materijalno pravo također pravilno primijenjeno.

22. Slijednom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu, glede odluke o trošku.

23. Budući da je tužiteljica uspjela sa žalbom u cijelosti, to joj je valjalo dosuditi trošak žalbe primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife.

U Zagrebu 21. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb