Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2795/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5116/2025-9 od 19. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5116/2025-9 od 19. ožujka 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o [broj kredita] zaključenog između tužitelja i tuženika 15. srpnja 2008., u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 361,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. lipnja 2025. do isplate (točka II. izreke) te iznos od 563,57 EUR na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata (točka III. izreke), kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 823,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. ožujka 2026. pa do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv citirane presude i rješenja žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Tuženik žalbom pobija i raspravno rješenje od 16. veljače 2026. kojim je utvrđena vrijednost predmeta spora u visini od 925,38 EUR , a ovo iz sadržaja žalbe zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u odnosu na koje predlaže pobijanu presudu preinačiti u dijelu odluke o troškovima postupka na način da sud odmjeri trošak parnice sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora prema utuženom iznosu u visini od 361,81 EUR. U konačnici u žalbi predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između tužitelja i tuženika 15. srpnja 2008. u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 361,81 EUR plaćenog po tužitelju sa osnove te ništetne odredbe sa zakonskim zateznim kamatama od 1. lipnja 2025. te iznosa od 563,57 EUR na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice od 361,81 EUR.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio odluci, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP -a pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, logične i neproturječne razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koji u žalbi ističe tuženik.

6. Među strankama nije sporno da su 15. srpnja 2008. sklopili Ugovor o [broj kredita], kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u kunskoj protuvrijednosti 30.529,22 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita , da je čl. 2. st. 3. tog Ugovora o kreditu propisana obveza tužitelja platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, kao i da je tuženik tzv. ulaznu naknadu naplatio 21. srpnja 2008. u iznosu 361,81 EUR.

7. U ovoj žalbenoj fazi postupka i nadalje je sporno ima li tužitelj status potrošača, kao i je li navedena odredba Ugovora o kreditu o obvezi korisnik kredita platiti sve naknade plaćanja naknade za obradu kredita nepoštena i ništetna.

8.1. Tuženik u žalbi osporava utvrđenja prvostupanjskog suda glede tužiteljevog statusa potrošača, koja prvostupanjski sud temelji na iskazu tužitelja i samom sadržaju Ugovora o kreditu.

8.2. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu utvrdio da je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila.

8.3. U smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., dalje: ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.4. Ovaj sud u potpunosti prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj dokazao svoj status potrošača prvenstveno vlastitim iskazom, kojemu je sud očito poklonio vjeru neposredno ga ocjenjujući, a na čiji iskaz nije bilo nikakvih primjedbi. Takav zaključak dodatno potkrepljuje i činjenica da ni u Ugovoru o kreditu nije naznačeno da je sklopljen u kakve poslovne svrhe, predmet ugovora je bilo osobno vozilo marke Citroen, C5, Confort (čl. 5. ugovora) te je tužitelj sudjelovao u sklapanju ugovora kao fizička osoba.

8.5. Protivno žalbenim navodima tuženika, teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača je na tuženiku (sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), a što u ovom konkretnom slučaju tuženik nije dokazao.

9. Pravilno prvostupanjski zaključuje da je sporna ugovorna odredba ugovorena suprotno odredbama ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu slijedom čega je ništetna.

10. Čl.96. st.1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog čl. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Po stavu ovog suda osnovano prvostupanjski sud ukazuje i na sadržaj Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. kojom je određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, kao i presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 u kojoj se navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Protivno žalbenim navodima pravilno sud prvog stupnja utvrđuje, cijeneći iskaz tužitelja i sadržaj ugovora da se u konkretnom slučaju radi o standardiziranom ugovoru unaprijed pripremljenom na tipičnom formulacijskom obrascu koji je pripremio odnosno sastavio tuženik, a sastavni dio tog standardiziranog ugovora je i odredba članka 2. kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita sukladno Tarifi naknada za usluge Kreditora i o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pregovarati i utjecati na njezin sadržaj.

13. U odnosu na spornu odredbu ugovora treba reći da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelji nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Stoga se radi o odredbi ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je ta odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a, te ništetna u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP-a kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

15. Točno je da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 120/17) propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. U spornoj ugovornoj odredbi članka 2. predmetnog ugovora o kreditu nije navedeno koje su to sve naknade i troškovi koje se korisnik kredita obvezao platiti, koja je njihova visina, kao i na što se te naknade i troškovi odnose. Obzirom iz provedenog postupka proizlazi da se radi o naknadi za obradu kredita, nejasno je jer to tuženik tijekom postupka nije obrazložio niti dokazao, koje troškove je vezano za sklapanje ugovora o kreditu imao, odnosno koje usluge i troškovi su iz te naknade podmireni, a koji su bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

16.1. U odnosu na žalbene navode koji se tiču zastare predmetne tražbine, treba reći da je pravilno sud prvog stupnja odbio prigovor zastare, pri čemu se pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2.

16.2. Dakle zastara restitucijskog zahtjeva još nije počela teći, nego će tek početi teći pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, kako to i utvrđuje prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 356. ZPP-a, na koji sadržajem žalbe ukazuje tuženik.

17.1. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužitelj nema pravo uglavničiti iznos zakonske zatezne kamate sve dok prema tuženiku ima dospjelo neplaćeno potraživanje na ime glavnice.

17.2. U konkretnom slučaju nije sporno da glavnično potraživanje tužitelja nije plaćeno, pa tužitelj nema pravo zahtijevati zateznu kamatu na kamatu, no tužitelj to nije niti zatražio već je zatražio zatezne kamate zbog zakašnjenja tuženika sa isplatom, a koje je tuženik kao dužnik koji je zakasnio sa ispunjenjem svojih novčanih obveza dužan platiti sukladno odredbi čl.29. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., 69/26., dalje: ZOO).

17.3. Po stavu ovog suda tužitelj u skladu s odredbom čl. 31. st. 1. i 2. ZOO-a ima pravo obračunati dospjele zatezne kamate do određenog dana te zahtijevati naplatu istih u apsolutnom iznosu, budući da na tako obračunate kamate nije tražio obračun daljnje zatezne kamate, već je daljnju zateznu kamatu tražio samo na iznos glavnice i to od prvog slijedećeg dana od dana kada je obračunata zatezna kamata, a što je vidljivo iz kamatnog računa koji prileži listu 7-8 spisa i specifikacije njegovog zahtjeva (tako i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-65/2018-3 od 10. ožujka 2020.).

18. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

19.1. U odnosu na osporenu vrijednost predmeta spora koju je prvostupanjski sud utvrdio raspravnim rješenjem od 16. veljače 2026. i s time u vezi osporenu odluku o troškovima postupka treba reći da je prema stavu ovog suda pravilno prvostupanjski sud kao vrijednost predmeta spora utvrdio iznos od 925,38 EUR.

19.2. Naime prema odredbi čl. 35. st. 1. ZPP-a kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u ovom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Prema st. 2. istog čl. kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev.

19.3. U konkretnom slučaju tražbinu tužitelja u ovom postupku predstavlja glavnični zahtjev od 361,81 EUR te uglavničeni iznos zatezne kamate od 563,57 EUR i takav zahtjev uglavničene zatezne kamate u smislu citirane odredbe čl. 35.st.2 ZPP-a po stavu ovog suda drugog stupnja čini glavni zahtjev pa je stoga prvostupanjski sud pravilno vrijednost predmeta utvrdio u visini od 925,38 EUR.

19.4. Nadalje kako tuženik ne navodi konkretne povrede i/ili propuste prvostupanjskog suda vezano za obračunate radnje u zastupanju tužitelja, te kako ovaj drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (čl. 365. st. 2. ZPP-a), to odluka o troškovima pod točkom III. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.

20. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1. i čl. 373.a. st. 1. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

21. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan , jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP -a, odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 21. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić