Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2983/2026-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Željke Rožić Kaleb, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], A [adresa], zastupanog po punomoćniku Šimi Ninčeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Gluić Ninčević d.o.o., u Zadru, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl.br. P- 684/2019-51 od 12. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 21. srpnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, posl.br. P-684/2019-51 od 12. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i IV. Izreke i odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da tužitelju AL, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.566,46 EUR (tisuću petsto šezdeset šest eura i četrdeset šest centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 25,63 eura od 02. veljače 2008. do isplate

na iznos od 25,90 eura od 02. ožujka 2008. do isplate

na iznos od 26,17 eura od 02. travnja 2008. do isplate

na iznos od 25,37 eura od 02. svibnja 2008. do isplate

na iznos od 25,11 eura od 02. lipnja 2008. do isplate

na iznos od 25,28 eura od 02. srpnja 2008. do isplate

na iznos od 24,78 eura od 02. kolovoza 2008. do isplate

na iznos od 24,83 eura od 02. rujna 2008. do isplate

na iznos od 25,22 eura od 02. listopada 2008. do isplate

na iznos od 27,25 eura od 02. studenoga 2008. do isplate

na iznos od 25,61 eura od 02. prosinca 2008. do isplate

na iznos od 27,42 eura od 02. siječnja 2009. do isplate

na iznos od 27,47 eura od 02. veljače 2009. do isplate

na iznos od 27,53 eura od 02. ožujka 2009. do isplate

na iznos od 27,11 eura od 02. travnja 2009. do isplate

na iznos od 45,69 eura od 02. svibnja 2009. do isplate

na iznos od 44,93 eura od 02. lipnja 2009. do isplate

na iznos od 44,07 eura od 02. srpnja 2009. do isplate

na iznos od 44,28 eura od 02. kolovoza 2009. do isplate

na iznos od 44,72 eura od 02. rujna 2009. do isplate

na iznos od 44,08 eura od 02. listopada 2009. do isplate

na iznos od 43,92 eura od 02. studenoga 2009. do isplate

na iznos od 44,44 eura od 02. prosinca 2009. do isplate

na iznos od 44,84 eura od 02. siječnja 2010. do isplate

na iznos od 45,38 eura od 02. veljače 2010. do isplate

na iznos od 45,11 eura od 02. ožujka 2010. do isplate

na iznos od 46,52 eura od 03. travnja 2010. do isplate

na iznos od 45,75 eura od 02. svibnja 2010. do isplate

na iznos od 45,89 eura od 02. lipnja 2010. do isplate

na iznos od 49,05 eura od 03. srpnja 2010. do isplate

na iznos od 47,96 eura od 02. kolovoza 2010. do isplate

na iznos od 50,24 eura od 02. rujna 2010. do isplate

na iznos od 48,91 eura od 02. listopada 2010. do isplate

na iznos od 34,01 eura od 02. studenoga 2010. do isplate

na iznos od 36,09 eura od 02. prosinca 2010. do isplate

na iznos od 37,09 eura od 02. siječnja 2011. do isplate

na iznos od 36,15 eura od 02. veljače 2011. do isplate

na iznos od 36,29 eura od 02. ožujka 2011. do isplate

na iznos od 35,49 eura od 02. travnja 2011. do isplate

na iznos od 35,45 eura od 02. svibnja 2011. do isplate

na iznos od 19,43 eura od 02. lipnja 2011. do isplate

na iznos od 19,33 eura od 05. srpnja 2011. do isplate

na iznos od 20,74 eura od 02. kolovoza 2011. do isplate

na iznos od 20,50 eura od 02. rujna 2011. do isplate

na iznos od 19,43 eura od 02. listopada 2011. do isplate

po kamatnoj stopi koja se određuje do 30. lipnja 2011. u visini od 14%, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da tužitelju AL, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.200,34 EUR (tisuću dvjesto eura i trideset četiri centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 12,14 eura od 02. veljače 2008. do isplate

na iznos od 12,27 eura od 02. ožujka 2008. do isplate

na iznos od 12,39 eura od 02. travnja 2008. do isplate

na iznos od 12,00 eura od 02. svibnja 2008. do isplate

na iznos od 11,88 eura od 02. lipnja 2008. do isplate

na iznos od 11,95 eura od 02. srpnja 2008. do isplate

na iznos od 11,71 eura od 02. kolovoza 2008. do isplate

na iznos od 11,73 eura od 02. rujna 2008. do isplate

na iznos od 11,90 eura od 02. listopada 2008. do isplate

na iznos od 12,86 eura od 04. studenoga 2008. do isplate

na iznos od 12,07 eura od 02. prosinca 2008. do isplate

na iznos od 12,92 eura od 02. siječnja 2009. do isplate

na iznos od 12,94 eura od 02. veljače 2009. do isplate

na iznos od 12,96 eura od 02. ožujka 2009. do isplate

na iznos od 12,75 eura od 02. travnja 2009. do isplate

na iznos od 20,59 eura od 02. svibnja 2009. do isplate

na iznos od 20,23 eura od 02. lipnja 2009. do isplate

na iznos od 19,83 eura od 02. srpnja 2009. do isplate

na iznos od 19,91 eura od 02. kolovoza 2009. do isplate

na iznos od 20,05 eura od 04. rujna 2009. do isplate

na iznos od 19,80 eura od 02. listopada 2009. do isplate

na iznos od 19,71 eura od 02. studenoga 2009. do isplate

na iznos od 19,93 eura od 02. prosinca 2009. do isplate

na iznos od 20,09 eura od 02. siječnja 2010. do isplate

na iznos od 20,32 eura od 02. veljače 2010. do isplate

na iznos od 20,19 eura od 06. ožujka 2010. do isplate

na iznos od 20,80 eura od 03. travnja 2010. do isplate

na iznos od 20,44 eura od 02. svibnja 2010. do isplate

na iznos od 20,48 eura od 02. lipnja 2010. do isplate

na iznos od 21,88 eura od 03. srpnja 2010. do isplate

na iznos od 21,37 eura od 02. kolovoza 2010. do isplate

na iznos od 22,07 eura od 05. rujna 2010. do isplate

na iznos od 21,55 eura od 05. listopada 2010. do isplate

na iznos od 21,06 eura od 05. studenoga 2010. do isplate

na iznos od 22,16 eura od 05. prosinca 2010. do isplate

na iznos od 22,94 eura od 08. siječnja 2011. do isplate

na iznos od 22,49 eura od 02. veljače 2011. do isplate

na iznos od 22,56 eura od 02. ožujka 2011. do isplate

na iznos od 22,04 eura od 02. travnja 2011. do isplate

na iznos od 21,99 eura od 02. svibnja 2011. do isplate

na iznos od 23,52 eura od 04. lipnja 2011. do isplate

na iznos od 23,11 eura od 05. srpnja 2011. do isplate

na iznos od 24,78 eura od 02. kolovoza 2011. do isplate

na iznos od 24,45 eura od 02. rujna 2011. do isplate

na iznos od 23,16 eura od 02. listopada 2011. do isplate

na iznos od 14,65 eura od 02. studenoga 2011. do isplate

na iznos od 14,53 eura od 02. prosinca 2011. do isplate

na iznos od 14,64 eura od 06. siječnja 2012. do isplate

na iznos od 14,79 eura od 02. veljače 2012. do isplate

na iznos od 14,72 eura od 02. ožujka 2012. do isplate

na iznos od 14,49 eura od 05. travnja 2012. do isplate

na iznos od 14,46 eura od 08. svibnja 2012. do isplate

na iznos od 14,48 eura od 02. lipnja 2012. do isplate

na iznos od 14,29 eura od 07. srpnja 2012. do isplate

na iznos od 14,26 eura od 02. kolovoza 2012. do isplate

na iznos od 14,09 eura od 07. rujna 2012. do isplate

na iznos od 13,84 eura od 03. listopada 2012. do isplate

na iznos od 13,98 eura od 06. studenoga 2012. do isplate

na iznos od 13,84 eura od 07. prosinca 2012. do isplate

na iznos od 13,86 eura od 05. siječnja 2013. do isplate

na iznos od 13,62 eura od 07. veljače 2013. do isplate

na iznos od 13,55 eura od 07. ožujka 2013. do isplate

na iznos od 13,63 eura od 09. travnja 2013. do isplate

na iznos od 13,37 eura od 07. svibnja 2013. do isplate

na iznos od 13,07 eura od 08. lipnja 2013. do isplate

na iznos od 12,90 eura od 02. srpnja 2013. do isplate

na iznos od 12,93 eura od 02. kolovoza 2013. do isplate

na iznos od 12,93 eura od 02. rujna 2013. do isplate

na iznos od 13,04 eura od 02. listopada 2013. do isplate

na iznos od 12,85 eura od 02. studenoga 2013. do isplate

na iznos od 12,81 eura od 02. prosinca 2013. do isplate

na iznos od 12,75 eura od 02. siječnja 2014. do isplate

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.704,97 EUR (tisuću sedamsto četiri eura i devedeset sedam centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 12. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“ r i j e š i o j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, posl.br. P-684/2019-51 od 12. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke bez vraćanja na ponovno odlučivanje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žabu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.566,46 Eur sa kamatom na pojedine iznose, pobliže navedene u toč. I. izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.200,34 Eur sa kamatom na pojedine iznose, pobliže navedene u toč. II. izreke. Točkom III. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika u ukupnom iznos od 2.335,25 Eur, te se odbija prigovor prijeboja, a toč. IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupaka u iznosu od 1.704,97 Eur sa pripadajućom kamatom tekućom od dana 12. ožujka 2026. do isplate.

2. Presudu pobija tuženik Presudu pobija tuženik zbog apsolutno i relativno bitnih povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju naknaditi mu troškove postupka, podredno, presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu tuženika, tužitelj je podnio odgovor u kojem osporava osnovanost navoda žalbe i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu.

6. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj sklopio Ugovore o kreditu sa tuženikom u valuti CHF, i to u iznosu 110.050,00 CHF te Ugovore o kreditu u iznosu od 47.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev utvrđujući njegovu visinu sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka Goranke Šmer Maraš, prema kojemu je tužitelj preplatio svoje obveze zbog neodređene, odnosno neodredive kamatne stope u svoti od 1.566,46 Eur po prvom kreditu i u svoti od 1.200,34 Eur po drugom kreditu.

7. U obrazloženju svoje odluke, prvostupanjski sud navodi kako tužitelj prilikom potpisivanja Ugovora nije mogao znati kolika će kamatna stopa biti tijekom otplate kredita, jer tužitelj, kao niti svaki drugi prosječan građanina Republike Hrvatske nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi mogao shvatiti posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope, da su predmetni ugovori o kreditu predočeni tužitelju u već unaprijed otisnutom sadržaju, te da se radi o tzv. tipskom ugovoru, glede kojeg tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je moga tražiti bilo kakve izmjene odredaba ugovora, a posljedično tome ni odredbe koja se tiče promjenjive kamatne stope.

Navedeni zaključak prvostupanjski sud potkrepljuje i iskazom tužitelja koji je naveo da ga djelatnik banke nije upozorio na rizike koji bi bili vezani uz valutu CHF u odnosu na druge valute, da ne zna što je promjenjiva kamatna stopa, te su ugovori bili unaprijed sastavljeni.

8. Iz stanja spisa proizlazi da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

9. Prvostupanjski sud navodi da u presudama za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.), u kojima je jedna od stranaka bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) te Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje ZOO).

10. S tim u vezi, valja navesti kako odredba čl. 12. ZPP upućuje na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) i ocjenjuje ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta obveze u CHF u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/2018., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO).

11. U odnosu na nesporno zaključeni Aneks br. 1 Ugovora o kreditu [broj kredita] (list 178 spisa) i Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 5102714334 (list 175 spisa), a kojeg su stranke zaključile dana 23. siječnja 2016. i 26.siječnja 2016. radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eur na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15 – dalje ZID ZPK), ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos preostale neotplaćene nedospjele glavnice kredita i ugovorene promjenjive kamatne stope ali, budući da je intencija zakonodavca, prilikom donošenja ZIP ZPK bila izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF, s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u Eur a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača, postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

12. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske je taj sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

13. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

14. Pokraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti Eur, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa br. 1 i br. 2. nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

15. Primjena ZIDZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

16. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa br. 1. i br. 2. u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli Euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u Eur, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u Eur.

17. Odredbom čl. 2. Aneksa br. 1. i Aneksa br. 2 stranke su suglasno potvrdile da su zaključile Ugovor o kreditu dana 2. lipnja 2006., odnosno 14. studenog 2005. te da je tužitelj na temelju ZIP ZPK pristao na konverziju kredita radi promjene valute tako, da se izjednači s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u Eur pa je slijedom toga došlo do promjene valute ugovora, visine kamatne stope EKS-a, iznosa anuiteta kao i suglasnosti da će se korištenje pretplate nastale na temelju konverzije definirati Sporazumom (čl. 5.3. Aneksa) te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta u iznosu od ½ mjesečnoga anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi te će se sve uplate na račun za plaćanja kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, nastale nakon potpisa prenijeti na novi račun za plaćanje kredita otvorenog kroz proces konverzije koji je naveden u potpisanom Aneksu ugovora.

18. Tako je valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule a koja su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

19. Navedeno proizlazi čl. 1. Aneksa gdje je voljom ugovornih strana postojeći ugovorni odnos na temelju Osnovnog ugovora (Ugovora o kreditu) izmijenjen u skladu s Aneksom te je time postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima.

20. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Aneks br. 1. i 2. na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

21. Tako slijedi zaključak da je sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Aneksom pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

22. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK stavka 1. uključuje i te uplate.

23. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c st. 1. ZIDZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u Eur a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZIDZPK.

24. Tako je sklapanjem Aneksa br. 1. i br. 2. ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK osiguran povrat stečene koristi banke, putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u Eur koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

25. Kada su dakle, svote koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorištena u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZIDZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.

26. Budući je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZIDZPK sklapanjem Aneksa sa tuženikom, on više nema pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetne odredbe kamatne stope iz kredita denominiranog u CHF odnosno, kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZIDZPK uključuje i te uplate.

27. Slijedom iznijetog je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu br. 1. i Aneksu br. 2. tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, u dijelu prvostupanjske odluke pod točkom I. i II. izreke pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO u svezi čl. 19.c ZIDZPK.

28. Pritom, ovaj drugostupanjski sud je upoznat sa pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci posl. br. Rev-457/2025- 21 od dana 27. svibnja 2026. Naime, navedenom odlukom je odgovoreno na pitanje u odnosu na koje je tamo tužitelju dopušteno izjavljivanje revizije tako, da korisnik kredita koji je na temelju ZIDZPK/15 ugovaranjem Aneksa konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u Euro, nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog Ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF.

29. Iako je također označeno da korisnik kredita ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog Ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od pretplate utvrđene u konverziji, s obzirom na naprijed označenu jasnu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu o tome da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima prema odredbama Ugovora o kreditu i Aneksa, u prvostupanjskoj presudi je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO u svezi čl. 19.c ZIDZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. II. izreke tako, da je zahtjev za isplatu odbijen ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda.

30. Tuženik je žalbu podnio i protiv točke III. izreke presude kojom je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.335,25 Eur, slijedom čega je odbijen prigovor prijeboja kao neosnovan, ali obzirom da je pobijana odluka preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev, to je žalba u odnosu na točku III. postala bespredmetna jer ne postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku, pa stoga ne može postojati niti prijebojni zahtjev tuženika prema tužitelju. S tim u vezi valjalo je ukinuti presudu u dijelu pod toč. III. izreke bez vraćanja na ponovno odlučivanje.

31. Kako je pobijana odluka preinačena, to je temeljem članka 166. stavak 2. ZPP ovaj sud odlučio o troškovima cjelokupnog postupka primjenom članka 154. stavak 4. ZPP na način da svaka stranka snosi svoje troškove imajući u vidu djelomični uspjeh stranaka u postupku.

32. Iako je uspjeh tuženika veći u odnosu na uspjeh tužitelja ovaj sud imao je na umu da je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije kredita podložno tumačenju sudova jer u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno niti je postojala ustaljena sudska praksa, pa tužba s restitucijskim zahtjevom za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZPK, nije bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga određivanje znatnog financijskog tereta tužitelju nakon završetka postupka u obliku odluke o troškovima postupka uz primjenu članka 154. stavak 2. ZPP nije spojivo s njezinim pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

33. Iz istih razloga odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

U Zagrebu, 21. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte