Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3114/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Restović, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 025355697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1061/2024 od 27. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1061/2024 od 27. travnja 2026.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba Ugovora o kreditu, broj [broj kredita] od 20. siječnja 2006.g., koji je sklopljen između tužitelja ŠN, kao korisnika kredita i tuženika, kao Banke, a koji Ugovor je, dana 23. siječnja 2006.g., potvrđen / solemniziran od strane javnog bilježnika Teo Karabotić – Milovac, u Splitu, pod brojem OU – 28/2006 i to baš odredba sadržana u točki 10., stavak 2. Ugovora, kojom je ugovoreno da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

II. Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju iznos od 914,10 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja na navedeni iznos teče od 03. svibnja 2011.g. pa do isplate, a koja se od 03. svibnja 2011.g. pa do 31. srpnja 2015.g., obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 01. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

III Nalaže tuženiku da u roku od 15 dana, naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 714,82 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti, uz naknadu parničnog troška.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je presuda jasna i razumljiva te se može ispitati, nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju sadržajno ističe tuženik u žalbi.

5. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe sadržane u točki 9. st. 2. Ugovora o kreditu kojega su nesporno stranke sklopile 20. siječnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) a gdje je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, uz zahtjev za isplatu svote isplaćene u ispunjenju označene ugovorne odredbe.

6. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje ocjenjujući kako stranke nisu pojedinačno pregovarale o predmetnoj ugovornoj odredbi pa je ona prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer tuženik nije "prezentirao" o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu uz okolnost da se radi o tipskom ugovoru čime je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja, ocjenjujući neosnovanim prigovor zastare te potom sudi svotu koju je tužitelj platio u ispunjenju ove jednostrane odluke banke bez pregovaranja s drugom stranom.

7. Suprotno navodima žalbe tuženika prvostupanjski sud je pravilno, iskazom tužitelja koji je kredit podignuo za potrebe uređenja kuće te nije imao mogućnosti pregovaranja o spomenutoj odredbi već mu je predan unaprijed pripremljen tekst ugovora koji je mogao u cijelosti prihvatiti i potpisati ili odbiti zaključenje ugovora, utvrdio da je navedena ugovorna odredba ništetna te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj gdje mu je nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u cjelini, niti razumjeti na što se ta naknada odnosi.

8. Sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i to njegovih odredbi čl. 81. i 83. pravilno je ocijenjeno kako je označena ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te zabrane zlouporabe prava pa je stoga ništetna sukladno odredbi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

8.1. Ovo stoga jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio Ugovora, unaprijed sastavljenom od tuženika a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imalo utjecaj na njezin sadržaj gdje mu je nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u cjelini, niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju njegovog trajanja.

9. Budući da tuženik nije predlagao dokaze radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu pa niti na koji način nije dokazao da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama kredita, niti da je on mogao utjecati na njihov sadržaj, neosnovani su navodi žalitelja kada tvrdi da sud nije provjerio postoji li znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i da su troškovi naknade prijevremenu otplatu kredita jasno i razumljivo sastavljene te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice a nije predviđena obveza informiranja o kamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna stoga, jer se o odredbama potrošačkog ugovora mora omogućiti pojedinačno pregovarati, što je u ovom slučaju izostalo.

10. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je ugovorna odredba glede naknade za konačnu ili djelomičnu otplatu kredita nepoštena u smislu odredbe čl. 96. ZZP jer, iako je razumljivo sastavljena, ne omogućuje tužitelju ocijeniti opravdanost te naknade pa niti ova odredba nije isključena iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene ispitana sukladno odredbi čl. 98. ZZP.

11. Kako tuženik nije dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi te ga upoznao od čega se ova naknada sastoji, opravdanost te naknade i njezinu visinu a radi se o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer tuženik, ne samo da nije navedeno dokazao, već iz ove odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora te se tako radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Odredbe čl. 1021. do 1023. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita dok odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa dužnost korisnika kredita naknaditi štetu ako ju je banka pretrpjela samo, u slučaju raskida ugovora prije korištenja kredita i njegovog vraćanja prije roka određenog za vraćanje ali bez prethodne obavijesti banci, koje uvjete a niti pretrpljenu štetu, tuženik u ovoj parnici nije dokazao.

14. S obzirom da se radi o uvjetima koji su nepovoljno utjecali na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu dok Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne odredbe naplaćuju u vrijeme prijevremene otplate kredita i nije jasno na što se točno ta naknada odnosi te što je njome obuhvaćeno, pravilno je ocijenjena nepoštenom odnosno, ništetnom na temelju odredbi čl. 96. i 97. ZZP.

15. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi tuženika kako su ugovorene naknade bile zapravo naknade za uslugu tuženika na koju ima pravo sukladno svojim internim propisima koji su zakoniti a određeni su u fiksnom iznosu i nisu vezani vanjskim kriterijima dok je ugovor solemniziran po javnom bilježniku zbog čega je izraz stvarne volje ugovornih strana a tužitelj poslovno sposobna osoba.

16. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

17. Tuženik je sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

18. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare, sukladno zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

19. Slijedom svega iznijetog je, cijeneći činjenicu da visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava a niti na koji način nije povrijeđeno tuženikovo pravo na pravično suđenje, žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I i II izreke.

20. Prvostupanjski sud odluku je o parničnom trošku donio pravilnom primjenom odredbama čl. 154. st. 1. ZPP čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 te je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III izreke.

U Zagrebu, 21. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Andrina Raspor Flis