Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2072/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljanom od sutkinja toga suda Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur., predsjednici vijeća, suca izvjestitelja Gabriele Topić Kordej i Suzane Radaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] zastupana po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u [adresa], protiv tuženice Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stanaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-635/2020 od 19. veljače 2026., dana 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-635/2020 od 19. veljače 2026. u toč. I. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-635/2020 od 19. veljače 2026. u toč. II, III, IV, V. i VI. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim Ugovora o [broj kredita] zaključen dana 5. srpnja 2006 između stranaka.

U točkama II. i III. izreke utvrđena je ništetnost odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula i odredbi kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Pod točkom IV. izreke je naložena isplata preplaćenog iznosa na ime ugovorene valutne klauzula.

Pod točkom V. izreke je odlučeno o nepostojanju tuženikove tražbine prema tužiteljici. Pod točkom VI. izreke je tužiteljici dosuđen parnični trošak.

2. Protiv navedene presude pod točkom I. izreke žalbu je podni jela tužiteljica zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23 – dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Protiv navedene presude u toč. II, III, IV, V. i VI. izreke žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 ZPP s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

4. Žalbe stranaka su neosnovane.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

7. Tuženik u izjavljenoj žalbi opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući kako je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP odnosno, da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu i u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP s time, da tuženik istovremeno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP.

8. Ovaj sud međutim navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje s obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost pa stoga niti žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće s tim više što je podnijet, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi dovel i u sumnju njihovu nepristranost a niti odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

9. U odnosu na prigovor tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan budući da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda sjedišta kreditora, valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 - dalje: ZZP) u kojem je, između ostalih implementirana i smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te na taj način hrvatsko zakonodavstvo uskladilo sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača.

10. Prvenstveno treba reći da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi iznio razloge o tome zašto nije prihvatio tuženikovo prigovor mjesne nenadležnosti. Naime, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u Rijeci je nepoštena, a time i ništetna, iz razloga jer se radi o ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao trgovac i o kojoj se nije pregovaralo slijedom čega je ona ništetna sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Također navedena ugovorena odredba o mjesnoj nadležnosti suprotna je načelu savjesnosti i poštenja, te stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, jer bi ona čije je prebivalište u [adresa] gdje je i podnijela tužbu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bila podvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, što se ne odnosi na tuženika. Pri tome treba reći da i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. izrazio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16), koji se prema pravnom shvaćanju primjenjuje na sve sporove u tijeku, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a to je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud koji je donio pobijanu prvostupanjsku presudu.

11. Nadalje, točno je da prvostupanjski sud nije donio posebno rješenje o mjesnoj nenadležnosti niti je odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti unio u pobijanu odluku o glavnoj stvari. Prema odredbi članka 288. stavak 3. ZPP -a ako sud ne prihvati prigovor da postoji koja od smetnji za vođenje postupka iz stavka 2. toga članka, nastaviti će s raspravljanjem, a odluku o prigovoru donijet će posebno ili zajedno s odlukom o glavnoj stvari. Po ocjeni ovog suda, a s obzirom da do zaključenja glavne rasprave sud nije donio pismeni otpravak rješenja o prigovoru mjesne nenadležnosti koji bi sadržavao obrazloženje o razlozima donošenja takve odluke, sud je bio dužan odluku o prigovoru unijeti u odluku o glavnoj stvari te u toj odluci navesti jasne razloge zbog kojih je prigovor odbio, jer je protiv tog rješenja dopuštena žalba u smislu odredbe članka 378. stavak 1. ZPP-a, obzirom da odredbama toga Zakona nije određeno da žalba protiv tog rješenja ne bi bila dopuštena. No, iako prvostupanjski sud nije donio odluku o prigovoru niti posebno niti zajedno sa odlukom o glavnoj stvari, pobijana odluka o glavnoj stvari sadrži obrazloženje odnosno razloge tog rješenja zbog čega sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje tuženik.

12. U odnosu na prigovor da prije odlučivanja o prigovoru mjesne nenadležnosti nije proveden kontradiktorni postupak valja reći slijedeće. Sud Europske Unije je u odluci od 21. veljače 2013. godine u predmetu C-472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv AB i ČB, a koja presuda se ticala tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ i to upravo s obzirom na odluke nacionalnih sudova o nepoštenosti odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru između stranaka u postupku, istaknuo da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego, najprije, treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka. Upravo iz toga razloga Sud Europske Unije u gore navedenoj odluci ističe: "načelo saslušanja stranaka (audi et alteram partem) zahtijeva od nacionalnog suda koji smatra da bi određena ugovorna odredba bila nepoštena da obavijesti strane u postupku o takvom stajalištu i da ih pozove da iznesu svoje stavove u pogledu istoga, s mogućnošću da izazovu stajališta suprotne strane, a sve u skladu s formalnom procedurom predviđenom nacionalnim procesnim pravilima" (paragraf 36 citirane presude). U konkretnom slučaju stranke su se u pogledu ništetnosti odredbe ugovora o mjesnoj nadležnosti o tome izjasnile ( tužitelj u podnesku kojim se očituje na odgovor na tužbu u kojem je tuženik iznio prigovor nakon čega je tuženik i dalje ostao kod iznesenog prigovora), a na taj način je sud prvog stupnja poštivao kontradiktornost postupka kako na to upućuje odluka Suda Europske Unije poslovni broj C-472/11 od 21. veljače 2013., a suprotni žalbeni navodi tuženika se ne mogu prihvatiti. U tom smislu nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka i to iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP -a na koju sadržajno ukazuje žalba tuženika.

13. Nadalje, u odnosu na predmet spora, utvrđeno je kao nesporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu u chf dana 5. srpnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu).

14. I u ovoj fazi žalbenog postupka sporna je valjanost cijelog ugovora o kreditu a podredno valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te pravo tužitelja na povrat preplaćenog iznosa.

15. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio kao n e osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem predlaže utvrditi ništetnost cijelog ugovora o kredit i isplatu temeljem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu.

16. Na žalbene navode tužitelja valja reći da su za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora mjerodavne su odredba čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/2007 i 79/2007 - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (5. srpnja 2006.) kojim je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe te odredba čl. 105. st. 1. ZOO/91 prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen time da će u smislu st. 2. istog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje. Odredba čl. 105. st. 1. ZOO/91 istovjetna je odredbi čl. 324. st. 1. ZOO/05 kojom je također propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe.

17. Pravni stav da djelomična ništetnost ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da će se redovna kamata mijenjati prema odluci banke i u dijelu kojim je valuta obveze izražena u CHF ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 105 ZOO/91 donijet je i na sjednici građanskog odjela ovoga drugostupanjskog suda održanoj 12. listopada 2021., a identično pravno stajalište o održavanju na snazi ugovora o kreditu koju u sebi sadržava odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. koji je u odgovoru na pitanje "Kakvi su pravni učinci utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te s time u vezi može li, i u kojem sadržaju, ostati na snazi predmetni ugovor bez onih odredaba koje su utvrđene ništetnim" naglasio da se ništetne odredbe ugovora načelno imaju smatrati kao da nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

18. Naime, predmetni ugovor o kreditu se može održati na snazi unatoč tome što su pojedine odredbe toga ugovora utvrđene ništetnim, a to se ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5.travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/2012). Navedena Direktiva u stavku 1.propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, a u stavku 2. propisuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

19. Sud Europske unije u predmetima C-118/2017 i C-260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl.6. Direktive Vijeća EEZ/13 doduše polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C-260/2018), no da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe te da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2018) pa kako je upravo odredbom čl. 324. st. 1. ZOO/05 propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe to izloženo shvaćanja prvostupanjskog suda obzirom na svrhu sklopljenog ugovora (kupnju nekretnine) nije u protivnosti sa citiranim odlukama Suda EU i domašajem čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13.

20. Iz navedenih razloga valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

21. U odnosu na žalbu tuženika na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te isplata razlike preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. valja reći da je t ijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je u bitnome slijedeće:

- da su tuženik, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu dana 5. srpnja 2006., a kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 311.000,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita i da je ugovorena valutna klauzula,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,550% godišnje

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017 -10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe i to u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. o valutnoj klauzuli, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da su navedene presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a-502.h ZPP-a i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu,

- da se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

22. Slijedom navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) ništetne.

23. Nadalje je prvostupanjski sud temeljem nalaza i mišljenja vještaka utvrdio tražbinu za preplaćeni iznos temeljem ništetne valutne klauzule te naložio tuženiku isplatu osnovom odredbe čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje: ZOO) otklonivši prigovor zastare tražbine kao neosnovan.

24. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ga u postupku povodom restitucijskog zahtjeva tužitel ja obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači, suprotno pravnom shvaćanju tuženika, mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

25. Nadalje, prema čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

26. Pravilno je određen tijek početka zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, obzirom je nesporno da je u odnosu na valutnu klauzulu tužena banka postupala nepošteno, pa dakle tužitelj prema čl. 1115. ZOO-a, ima pravo na naknadu i zateznih kamata od dana stjecanja.

27. Pravilno je odbijen i istaknuti prigovor zastare, i to upravo uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev - 2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a tužba u ovom predmetu je podnesena 7. prosinca 2020., to proizlazi da nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022.

28. S obzirom na navedeno tuženik je bez pravne osnove stekao više isplaćene iznose kao posljedicu promjene tečaja CHF tijekom trajanja ugovora pa je u tom smislu temeljem provedenog financijskog vještačenja, koje je ovaj sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga nalazom i mišljenjem stručne i objektivne osobe izrađenog po pravilima struke, utvrđena visina razlika uplaćenih anuiteta i to uvažavajući podatke o iznosima plaćenih anuiteta kroz ugovorni rok otplate i razliku tih plaćenih anuiteta i onih koji bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetne odredbe.

35. U odnosu na žalbene navode vezano za zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora prijeboja ukazuje se na slijedeće.

29. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da se prigovor odnosi na razliku nastalu u periodu otplate kredita kao rezultat razlike između početno ugovorenog anuiteta kredita, odnosno tečaja u trenutku isplate kredita po početnom planu otplate i tečaja po kojem je anuitet kredita plaćen, a koji je bio manji od početno ugovorenog.

30. Naime, pravne posljedice ništavosti propisane su odredbom čl. 104. ZOO kojom je određeno da je u slučaju ništavost svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

31. Obzirom da u spornom razdoblju tužiteljica nije ništa primila od tuženika, već je tuženiku izvršila isplatu kako je ona od njega zatražila i obračunala, kao i da je u razdoblju kada je tečaj CHF bio manji od početnog došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice za koju ne bi postojao ili bi otpala pravna osnova, to tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice.

32. Osim toga, odredbom čl. 108 ZOO /91 propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.

33. Naime, stavljanjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu tuženik je ugrozio visoku razinu zajamčene zaštite koju uživaju potrošači od nepoštenih ugovornih odredbi, pa se svrsi zaštite i prirodi razloga radi kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom protive zahtjevi tuženika da se na temelju takve odredbe koju je sama unijela u Ugovor o kreditu vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao, odnosno kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, s obzirom da potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti.

34. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za ugovaranje ništave odredbe, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno njezinoj odluci, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sama pretrpjela zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 108. ZOO/91, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je u konkretnom slučaju – tužiteljica.

35. Osporavajući utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljica ima svojstvo potrošača tuženik citira odredbu članka 3. stavka 1. al.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 i 127/07 - koji je i po ocjeni ovog suda mjerodavan za prosudbu odnosa između stranaka - dalje: ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti djelatnosti slobodnog zanimanja te ističe da je protivno stavu prvostupanjskog suda upravo na tužiteljici teret dokaza da ima status potrošača jer se taj status ne presumira i da je u svakom konkretnom slučaju takav status potrebno utvrditi pri čemu je teret dokaza na tužiteljici. Tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je samo paušalno utvrdio da tužiteljica ima status potrošača.

36. Iznesenim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju po prvostupanjskom sudu utvrđeni status potrošača tužiteljice kako je isti definiran člankom 3. stavkom 1. al. 1. ZZP/07.

37. U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci davatelja kredita i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.

38. Tužiteljica u tužbi sadržajem žalbe upućuje na svoje svojstvo potrošača . Također je tužiteljica, saslušana na tu okolnost, iskazala da je kredit podigla radi rješavanja stambenog pitanja .Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima dao svoje razloge zbog kojih tu činjenicu smatra dokazanom i utvrđenom s izvjesnošću koja otklanja svaku razumnu sumnju u istinitost stečenog uvjerenja.

39. U odnosu na žalbeni navod tuženika da tužiteljica nije aktivno legitimirana potraživati sve utužene iznose, jer da iz izvršenih uplata proizlazi da ju je vršila i treća osoba, valja reći da niti taj žalbeni navod nije osnovan. Navedeno iz razloga jer je izvršenim uplatama mjesečnih anuiteta tužiteljica dokazala svoju aktivnu legitimaciju, pri čemu nije od utjecaja da li je te uplate vršila tužiteljica osobno ili neka treća osoba, jer su uplate izvršene na ime obveze tužiteljice za otplatu kredita, a tužiteljica je svoju ugovornu obvezu ispunila.

40. Suprotno žalbenim navodima i odluka o troškovima parničnog postupka koji su dosuđeni tužiteljici je pravilna i zakonita kako u osnovu tako i visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP). Naime, žalitelj smatra da tužiteljica nema pravo na dosuđeni trošak jer da on nije bio potreban za vođenje parnice od kada funkcionira e-oglasna ploča suda.

41. Odredbom čl. 335. ZPP-a propisano je da će se ročište na kojem se presuda objavljuje održat neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e -Oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e -Oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao u konkretnom predmetu, sud po odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a stranci mora uručiti presudu jer joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici. Stoga je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao osnovan trošak pristupa tužiteljevog punomoćnika na ročište za objavu jer je to u skladu s Tbr. 9.3. Tarife jer je takav trošak bio potreban za vođenje parničnog postupka i na njega ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici, a to je u konkretnom predmetu tužitelj i to neovisno od činjenice da je sud dužan presudu istaknuti na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda (čl. 335. st. 9. ZPP). Stoga je trošak ročišta za objavu presude sukladno utvrđenju prvostupanjskog suda bio potreban za postupak u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

42. Slijedom navedenog je odbijena i žalba tuženika te je odlučeno kao pod točkom II. izreke temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 21. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.