Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2498/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, suca izvjestitelja i člana vijeća te Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Mraz, odvjetnik u Zagrebu, protiv prvo tužene ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednica DK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao nasljednika iza pok. OK, [adresa], koji je u ovom predmetu bio zastupan po punomoćnici Petri Smoldlaka, odvjetnici u Zagrebu i II. tuženika ČK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Paulinoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Buterin i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi prvo i drugo tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru poslovni broj P- 816/2024-4 od 25. ožujka 2025., u vijeću održanom dana 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Uvažava se kao osnovana žalba tuženika, preinačava presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru poslovni broj P-816/2024-4 od 25. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na II. tuženika koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužiteljica JK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], stekla pravo 1/8 dijela zk.č.br. 5218, dvorište [adresa], površine 392 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], što je II. tuženik ČK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], dužan priznati i trpjeti upis prava vlasništva na ime i korist tužiteljice JK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u 1/8 dijela, sve u roku od 15 dana.“

II. Tužiteljica je dužna II. tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.250,00 eura te trošak žalbenog postupka u iznosu od 418,68 eura, sve u roku 15 dana.

III. Tužiteljica je dužna I. tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.250,00 eura te trošak žalbe u iznosu od 312,50 eura, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica JK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], stekla pravo 1/8 dijela zk.č.br. 5218, dvorište [adresa], površine 392 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a što je tuženik II -go ČK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], dužan priznati i trpjeti upis prava vlasništva na ime i u korist tužiteljice JK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u 1/8 dijela, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u odnosu na I-vo tuženika koji glasi: "… a što je I-vo tuženik DK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] dužan priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužiteljice na 1/8 dijela".

III. Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.“

2. Protiv dijela navedene presude pod točkom I. i III. Izreke žali se II. tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 80/22 i 114/22.- dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijani dio presude u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška žalbe, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Prvo tuženik se žali protiv odluke o trošku sadržane u točki III. izreke i predlaže preinačiti pobijani dio u smislu žalbenih navoda.

3.1. Valja istaknuti da je ranije prvo tuženik DK preminuo **.**.2025. i da ga je Rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj O-1798/25-20 od 17. prosinca 2025. naslijedila ĐK. Rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu Stalna služba u Samoboru poslovni broj P-816/2024-18 od 16. travnja 2026. nastavljen je postupak u ovoj parnici na način da je na mjesto pok. prvo tuženika DK stupila ĐK.

4. Žalbe tuženika su osnovane.

5. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP -a.

6. U prvostupanjskom postupku su na temelju ocjene rezultata izvedenih dokaza (članka 8. ZPP-a) utvrđene sve okolnosti koje su na temelju mjerodavnih zakonskih odredbi odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je stekla pravo 1/8 dijela prijeporne nekretnine, što da su tuženi dužni priznati i trpjeti upis prava vlasništva na njeno ime i korist.

8. Iz stanja spisa i pobijane presude je neprijeporno da su drugo tuženik i ŠK **.**.2017. zaključili Ugovor o doživotnom uzdržavanju i da je izvršena zabilježba toga ugovora u zemljišnim knjigama nadležnog suda 20. listopada 2017. godine, da je ŠK, ovdje prvobitno prvo tužena, umrla **.**.2018., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. listopada 2018. te da je drugo tuženik zaprimio tužbu 28. prosinca 2018., kao i da su stranke na ročištu 14. siječnja 2021. učinile neprijepornim da je "sada kao vlasnik nekretnine upisan ČK, ovdje II. tuženik temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju".

8.1. Nadalje, nije prijeporno da je tužiteljica rješenjem o nasljeđivanju Općinskog građanskog suda Stalne službe u Zaprešiću poslovni broj O-1423/15-10 od 18. svibnja 2015. proglašena nasljednicom iz pokojnog SK na temelju prava na nužni dio nekretnine "izvanknjižno vlasništvo na nekretnini kčbr. [katastarska čestica] dvorište [adresa] od 392 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u 1/8 dijela". Također, nije prijeporno da se tužiteljica nije niti na temelju rješenja o nasljeđivanju broj O- 1423/15-10 niti na temelju navedene sudske nagodbe u predmetu Općinskog građanskog suda poslovni broj P-12298/03 koju je zaključila sa ŠK **.**.2013. upisala u zemljišne knjige kao suvlasnica predmetne nekretnine.

8.2. Iz izvadka iz zemljišne knjige povijesni prikaz, na listu 10. i 11. sudskog spisa je jasno vidljivo da je 25. ožujka 2010. izvršena zabilježba odbijenog prijedloga ŠK za upis prava vlasništva u z. k. ul. [broj ZK uloška] broj Z-554/10 te da je 7. lipnja 2010. godine brisana zabilježba odbijenog prijedloga broj Z-554/10 i da je ŠK upisana kao vlasnica 1/1 kat. čestice [katastarska čestica] dvorište [adresa] površine 392 m2 upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] katastarska općina:335762 [adresa].

8.3. Neprijeporno je da je II. tuženik 20. listopada 2017. pod brojem Z-25618/2017 izvršio zabilježbu Ugovora o doživotnom uzdržavanju, solemniziran po javnom bilježniku Esteri Poljak poslovni broj OV-9242/17 od 18. listopada 2017. „da će nekretnine ŠK, [adresa], upisane u AI (jedan) nakon njezine smrti prijeći u vlasništvo FK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]“.

9. Sud prvog stupnja naveo je iskaze tužiteljice koja je u bitnome izjavila da je za predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju saznala nakon smrti ŠK, „kada je potražila pravnu pomoć od odvjetnika u pogledu nasljeđivanja iza pokojne“. Dalje je izjavila da „nije poznavala II. tuženika i da nije ni znala da postoji“ te da je sa ŠK „komunicirala isključivo putem suda, a s njom je 2015. sklopila sudsku nagodbu u postupku nakon raspravljanja o nužnom dijelu u postupku“.

9.1. Iz iskaza DK, ranije I. tuženika je razvidno da je pokojna EK bila njegova majka “no da s njom nije živio i da ne zna ništa što se događalo iza smrti pokojnog SK u pogledu ostavine te da je ŠK sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju, da je sve držala za sebe i nije ništa govorila u pogledu imovine“ te je dalje izjavio da je za ovdje prijeporni ugovor o doživotnom uzdržavanju „koji je sklopljen 2017. saznao kasnije, naknadno na katastru , gdje su mu rekli da postoji ugovor između ŠK i II. tuženika“.

9.2. Prvostupanjski sud je naveo i iskaz II. tuženika koji u bitnome ističe da je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju bila kuća u [adresa] „koju je njegova baka ŠK dobila darovnim ugovorom od pokojnog muža, a u kojoj kući je sama živjela nakon njegove smrti“. II. tuženik je izrijekom naveo da mu pokojna ŠK „nije spominjala tužiteljicu niti sporove koje bi vodila s tužiteljicom, a niti je on poznavao tužiteljicu, kao što mu nije poznato ni da su one sklopile 2013. sudsku nagodbu u pogledu 1/8 dijela predmetne nekretnine odnosno kuće u [adresa].

10. Nastavno navedenim iskazima, koje prvostupanjski sud izrijekom nije ocijenio, taj sud navodi da je „u trenutku sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju od 18. listopada 2017., te u trenutku zabilježbe postojanja tog ugovora u zemljišnoj knjizi (Z - 25618/2017) nesporno je postojala zabilježba odbijenog prijedloga u povijesnom zemljišnoknjižnom izvatku, bila je upisana i plomba, pa nije točno da II -go tuženik nije mogao znati o postojanju okolnosti da tužiteljica polaže pravo na nekretninu. Jer je dakle vidljivo da je tužiteljica pokušala uknjižiti svoje vlasništvo no da je s prijedlogom odbijena“. Sud prvog stupnja smatra „da se ne može jednoznačno smatrati da ova okolnost nije bila ili nije mogla biti poznata II-go tužitelju (pravilno II. tuženiku), dapače, mogla je upravo imajući u vidu da je znao da je njegova baka (EK) od svoga supruga darovnim ugovorom dobila kuću u kojoj je stanovala, pa je malo vjerojatno da II-go tuženik nije znao ili od bake EK saznao činjenicu da je njezin suprug imao kćerku“ te zaključuje da je „po mišljenju ovog suda II-go tuženik nesavjesni stjecatelj 1/8 nekretnine“ ističući da je „tužiteljica i prije podnošenja ove tužbe poduzela određene radnje u smislu da bi zaštita najprije svoj suvlasnički dio koji joj pripada iza pok. oca, a potom i da taj svoj suvlasnički dio upiše u zemljišnoj knjizi“.

10.1. Sud prvog stupnja je shvaćanja da „usprkos činjenici da ista nije formalno upisana u zemljišnu knjigu, tužiteljica je nesporno stekla 1/8 predmetne nekretnine nasljeđivanjem nužnog dijela iza svog oca, a potom i odlukom suda i to sudskom nagodbom gdje joj je upravo pravna prednica II-go tuženika ŠK priznala nužni dio u 1/8 dijela, i to dakle prije nego je II -go tuženik sklopio s njom ugovor o doživotnom uzdržavanju“.

11. Ovaj viši sud ne može prihvatiti ovakvo izraženo pravno shvaćanje suda prvog stupnja.

12. Prije svega sud činjenice koje će uzeti kao dokazane ne odlučuje na temelju „vjerojatnosti“ već prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

12.1. Stoga se ne može prihvati navod suda da je „malo vjerojatno da II-go tuženik nije znao ili od bake EK saznao činjenicu da je njezin suprug imao kćerku“ , a da bi to moglo utjecati na sačinjenje predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju , kraj iskaza tužiteljice da „nije poznavala II. tuženika i nije ni znala da postoji“ kao i iskaza DK, ranije I. tuženika „da je (njegova majka ŠK) sve držala za sebe i nije ništa govorila u pogledu imovine“ te iskaza II. tuženika da mu pokojna ŠK „nije spominjala tužiteljicu niti sporove koje bi vodila s tužiteljicom, a niti je on poznavao tužiteljicu, kao što mu nije poznato ni da su one sklopile 2013. sudsku nagodbu u pogledu 1/8 dijela predmetne nekretnine odnosno kuće u [adresa].

12.2. Nadalje, sud prvog stupnja ne navodi koje je to „određene radnje“ tužiteljica prije podnošenja ove tužbe poduzela „u smislu da bi zaštita najprije svoj suvlasnički dio koji joj pripada iza pok. oca, a potom i da taj svoj suvlasnički dio upiše u zemljišnoj knjizi“.

13. Nepravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da je tužiteljica „nesporno stekla 1/8 predmetne nekretnine nasljeđivanjem nužnog dijela iza svog oca, a potom i odlukom suda i to sudskom nagodbom gdje joj je upravo pravna prednica II-go tuženika ŠK priznala nužni dio u 1/8 dijela, i to dakle prije nego je II -go tuženik sklopio s njom ugovor o doživotnom uzdržavanju“.

13.1. Iz rješenja o nasljeđivanju broj O-1423/15-10 od 18. svibnja 2015. razvidno je da je tužiteljica proglašena nasljednicom iz pokojnog SK na temelju prava na nužni dio nekretnine "izvanknjižno vlasništvo na nekretnini kčbr. [katastarska čestica] dvorište [adresa] od 392 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u 1/8 dijela", a iz sudske nagodbe sačinjene u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12298/03 od 29. svibnja 2013. je razvidno da tada tužena ŠK „priznaje da tužiteljici JK pripada pravo na nužni dio iza pok. GK iz [adresa], rođenog **.**.1921., a što predstavlja 1/8 suvlasničkog dijela nekretnine opisane kao zk. čbr. [katastarska čestica] u naravi obiteljska kuća sa zemljištem upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]“.

13.2. Nasljednik se postaje i nasljedno pravo stječe po zakonu, trenutkom smrti umrle fizičke osobe, a rješenje o nasljeđivanju u svojem je bitnom dijelu deklaratorne naravi jer se njime utvrđuje ono što se zbilo već u trenutku ostaviteljeve smrti tj. tko je postao njegov nasljednik i uz koje modalitete (Rev 827/2020-7 od 20. prosinca 2023.).

13.3. Iz naprijed navedenog rješenja o nasljeđivanju je jasno da je to rješenje o nasljeđivanju u svojem bitnom dijelu deklaratorne naravi, a iz sudske nagodbe je također jasno razvidno da se njome ne utvrđuje pravo vlasništva nekretnine koja je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između ŠK i ovdje II. tuženika, već „pravo na nužni dio iza pok. GK iz [adresa], rođenog **.**.1921., a što predstavlja 1/8 suvlasničkog dijela nekretnine opisane kao zk. čbr. [katastarska čestica] u naravi obiteljska kuća sa zemljištem upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]“.

14. Prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 122. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZVDSP) u svezi s čl. 8. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13-ispr., dalje: ZZK) kojom se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona, a prema stavku 2. istog članka stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju, time da stavkom 3. istog članka propisano da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

14.1. Prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno primjenjuje navedene odredbe čl. 122. st. 1. ZVDSP i čl. 8. st. 1. ZZK.

14.2. Ponovno valja istaknuti da je 25. ožujka 2010. izvršena zabilježba odbijenog prijedloga ŠK za upis prava vlasništva u z. k. ul. [broj ZK uloška] broj Z -554/10 te da je 7. lipnja 2010. godine brisana zabilježba odbijenog prijedloga broj Z -554/10 i da je ŠK upisana kao vlasnica 1/1 kat. čestice [katastarska čestica] dvorište [adresa] površine 392 m2 upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] katastarska općina:335762 [adresa].

14.3. Dakle, iz navedenog je potpuno jasno da se zabilježba odbijenog prijedloga u konkretnom slučaju od 25. ožujka 2010. niti na koji način ne odnosi na ovdje tužiteljicu i njeno pravo da zatraži upis na temelju rješenja o nasljeđivanju ili sudske nagodbe, već se isključivo odnosi na prijedlog ŠK za upis prava vlasništva na toj nekretnini u [adresa], koja je tri mjeseca nakon te zabilježbe odbijenog prijedloga upisana kao vlasnica 1/1 predmetne nekretnine koja je poslije bila predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju te je dana 7. lipnja 2010. brisana zabilježba odbijenog prijedloga. Ovdje je tek za ponoviti dio iskaza tužiteljice da je za predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju saznala nakon smrti ŠK „kada je potražila pravnu pomoć od odvjetnika u pogledu nasljeđivanja iza pokojne“.

14.4. Iz navedenog razloga, potpuno je pogrešno shvaćanje suda prvog stupnja da je „tužiteljica izvanknjižno stekla 1/8 dijela nekretnine a II-vo tuženik je imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada cijela nekretnina, jer je u smislu odredbe članka 124. stavka 1. ZV-a stjecatelj II-go tuženik nije postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, niti je u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva u 1/8 dijela predmetne nekretnine, jer je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen upis prava vlasništva tužiteljice koji je odbijen, te je postojala zabilježba odbijenog prijedloga, to se smatra da ova okolnost nije mogla ostati nepoznata II-go tuženom“.

14.5. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-1227/2022-2 od 9. siječnja 2024. je izrazio pravno shvaćanje glede tumačenja sadržaja i pravnog domašaja odredbe članka 122. stavka 1. ZVDSP i članka 8. stavka 3. ZZK, a koje je već dao u rješenju broj Rev 1384/2016-3 od 22. siječnja 2019. koje glasi: „Prema tom tumačenju, u primjeni navedenih zakonskih odredaba, zakon pruža pravnu zaštitu stjecatelju koji je postupao s povjerenjem u zemljišnu knjigu, ako isti nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili je različito od izvanknjižnog stanja, kao i da se nedostatak dobre vjere ne može prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjžno stanje. To znači da zaštitu svog povjerenja u zemljišne knjige može uživati isključivo onaj tko je prigodom stjecanja prava na nekretnini u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, a dobra je vjera neskrivljeno neznanje da se izvanknjižno stanje razlikuje od zemljišnoknjižnog. U tom je smislu stjecatelj postupao u dobroj vjeri ako ni u trenutku sklapanja pravnog posla, a ni u trenutku kad je podnio prijedlog za upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. S druge strane, stjecatelj nije postupao u dobroj vjeri, pa njegovo povjerenje u zemljišne knjige ne uživa zaštitu, ako je isti makar i u jednom od ta dva trenutka znao da je izvanknjižno stan je drukčije od zemljišnoknjižnog ili ako je isti, da nije postupao nemarno, s obzirom na okolnosti, morao posumnjati da postoji ta razlika“, koje pravno shvaćanje je podudarno shvaćanju ovog višeg suda.

14.6. U konkretnom slučaju II. tuženik ni u trenutku sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju (18. listopada 2017.), a ni u trenutku kad je podnio prijedlog za upis zabilježbe ugovora o doživotnom uzdržavanju (20. listopada 2017.), nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. I ovdje valja ponoviti da je još 7. lipnja 2010. godine, dakle sedam godina prije sklapanja predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, ŠK upisana kao vlasnica predmetne nekretnine 1/1.

15. Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja suda prvog stupnja, nije pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je pobijanom presudom prihvaćen tužbeni zahtjev pa je valjalo, primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP, prihvatiti žalbu II. tuženika i preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke pobijane presude na način kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude.

16. Osnovani su žalbeni navodi i prvo i drugo tuženika glede odluke o trošku parničnog postupka.

16.1. U odnosu na žalbu prvo tuženika valja reći da je potpuno pogrešno shvaćanje suda prvog stupnja da „cjelokupni parnični trošak I-vo tuženika nije bio nužan, obzirom da I-vo tuženik nije upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik te je njegovo sudjelovanje u ovoj parnici bilo suvišno, a on se u istu parnicu upustio i bez da ga je sud pozvao da poduzima parnične radnje“, dalje navodeći da „u trenutku kada je postupak prekinut u odnosu na ŠK, a I-vo tuženik kao njezin nasljednik preuzeo postupak, njegove radnje uopće nisu bile nužne za ovu parnicu“.

16.2. Prije svega valja istaknuti da je sud rješenjem od 15. siječnja 2019. utvrdio prekid ovoga postupka zbog smrti prvo tužene ŠK te odlučio da će se postupak nastaviti kada nasljednik ili staratelj ostavštine preuzmu postupak ili kada ih sud na prijedlog protivne strane ili po službeno dužnosti pozove da to učine.

16.3. Upravo je tužiteljica podnescima od 8. veljače 2019. i 25. rujna 2019. godine predložila sudu pozvati sada prvo tuženika preuzeti postupak u ovom predmetu te je sud prvog stupnja dostavio prvo tuženiku te podneske tužiteljice, koju dostavu je prvo tuženik zaprimio 31. listopada 2019. (list 43 sudskog spisa) te se 15. studenoga 2019. godine očitovao na podnesak tužiteljice od 25. rujna 2019. a podneskom od 13. prosinca 2019. naveo da preuzima postupak i daje odgovor na tužbu.

16.4. Konačno, tužiteljica je do zaključenja glavne rasprave ustrajala na tužbenom zahtjevu glede utvrđenja da je stekla pravo 1/8 dijela prijeporne nekretnine i u odnosu na prvo tuženika (u odnosu na kojeg je pobijanom odlukom odbijena), kao i u odnosu na drugo tuženika.

17. Kako je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu ovaj viši sud na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP u svezi članka 154. stavka 1. ZPP odlučuje o troškovima cijelog postupka za prvo i drugo tuženika.

17.1. Prvo tuženiku je dosuđen trošak postupka koji se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku odmjerenog u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) i to za sastavka odgovora na tužbu 200 eura prema Tbr. 8.t.1., zastupanja na ročištima 14. siječnja 2021., 22. ožujka 2021., 9. ožujka 2022. i 12. veljače 2025., svi po 200 eura prema Tbr. 9. t. 1.,ukupno 1.000,00 eura što s troškom poreza na dodanu vrijednost od 25% prema Tbr. 46. daje iznos od 1.250,00 eura. Tuženiku se određuje i trošak žalbe prema Tbr. 10. t. 1. u iznosu od 250,00 eura što s troškom poreza na dodanu vrijednost od 25% prema Tbr. 46. daje iznos od 312,50 eura.

17.2. Drugo tuženiku je dosuđen trošak postupka koji se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku odmjerenog u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) i to za sastavka odgovora na tužbu 200 eura prema Tbr. 8.t.1., zastupanja na ročištima 14. siječnja 2021., 22. ožujka 2021., 9. ožujka 2022. i 12. veljače 2025., svi po 200 eura prema Tbr. 9. t. 1.,ukupno 1.000,00 eura što s troškom poreza na dodanu vrijednost od 25% prema Tbr. 46. daje iznos od 1.250,00 eura. Tuženiku se određuje i trošak žalbe prema Tbr. 10. t. 1. u iznosu od 250,00 eura što s troškom poreza na dodanu vrijednost od 25% prema Tbr. 46. daje iznos od 312,50 eura te plaćeni trošak sudske pristojbe na žalbu od 106,18 eura, odnosno ukupno 418,68 eura.

17.3. Prvo tuženiku nije dosuđen trošak sastavaka podnesaka od 30. studenoga 2021. dok drugo tuženiku nije dosuđen trošak sastavaka odgovora na žalbu od 11. srpnja 2022. sve primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Prvo tuženiku nije dosuđen trošak sudskih pristojbi na žalbu jer ista pristojba nije plaćena.

U Zagrebu, 21. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin