Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2959/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Katarini Prelec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1055/2020-20 od 20. svibnja 2026., te rješenja istog suda, poslovni broj P-1055/2020-23 od 20. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 21. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1055/2020-20 od 20. svibnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 848,82 €.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1055/2020- 20 od 20. svibnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.878,46 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate kao i dosuđujem dijelu pod točkom III. izreke te ui rješenje istog suda poslovni broj P-1055/2020-23 od 20. svibnja 2026. kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 125,00 € te sudi: 1. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 4.878,46 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate kao neosnovanim.

2. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.176,82 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. svibnja 2026. do isplate, kao i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 €.

3. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 848,82 €, te iznos od 4.878,46 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate. Pod točkom II. izreke odbačen je prigovor tuženika radi prebijanja za iznos od 551,79 €. Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.176,82 € zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude 20. svibnja 2026. pa do isplate dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa tužitelj odbijen.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. i III. kako to proizlazi iz sadržaja žalbe kao i protiv rješenja o parničnom trošku od 20. svibnja 2026., žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalbe su djelomično osnovane.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi promjenjive stope redovne kamate i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama nakon izvršene konverzije kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što nit i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

6. Među strankama nije sporno da su prednica tužitelja pok. supruga (korisnik kredita / potrošač) i tuženik (kreditor / trgovac) dana 3. siječnja 2006. s tuženikom kao davateljem kredita sklopila Ugovor o kreditu broj: 9010935675 kojim joj je odobren namjenski kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 38.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita uz rok otplate od 240 mjeseci. Isto tako, nije sporno da je 25. veljače 2016. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010935675 kojim je izvršena konverzija kredita u eure – stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujan 2015. je 16.019,82 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.701,92 kn/1.270,30 €[1] .

7. Najprije valja reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004.

– 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:

- da iz nalaza i mišljenja vještaka Matije Baloga proizlazi da je isti napravljen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 19. siječnja 2006., da je tečaj na dan korištenja bio 4,772066, da je rok otplate 240 mjeseci uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,35% pa je tako utvrdio da u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od 10. travnja 2007. do 1. siječnja 2014. u iznosu 1.902,79 € prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju. Isto tako je utvrđeno da u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 30. rujna 2015. u iznosu 2.975,67 € prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju, a u promatranom razdoblju nije bilo tzv. negativnih razlika kamate i tečaja, dok je u cjelokupnom otplatnom razdoblju kredita od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. postojala negativna tečajna razlika u iznosu 272,39 eura i negativna razlika kamate u iznosu 279,40 €;

- iz nalaza i mišljenja proizlazi da ukupan iznos zateznih kamata na tako preplaćene iznose kamate i tečaja od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. iznosi 2.119,12 €, a konverzija u konkretnom slučaju napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15 odnosno da je računski točna i da iznos preplate koja je priznata tužitelju konverzijom na dan provođenja konverzije iznosi 1.270,30 € te da se ista koristila za namirenje budućih mjesečnih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u cijelosti ne iskoristi. Isto tako, vještak je utvrdio da se po pravilima o uračunavanju iznos preplate priznat konverzijom (1.270,30 eura) umanjuje od obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i valute koje do 30. rujna 2015. iznose 2.119,12 € te nakon uračunavanja ostaje još preostali iznos zatezne kamate od 848,82 €

(2.119,12 – 1.270,30 = 848,82);

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit uzeo radi kupovine stana u kojem i danas živi, da je nositelj kredita bila njegova pokojna supruga budući da on nije bio kreditno sposoban, a da su kredit otplaćivali zajedno i nije nitko nije ništa govorio o riziku tečaja CHF već za tečaj da je to stabilna valuta, a što se tiče promjenjive kamatne stope, sjeća se da je pročitao u ugovoru da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da je pitao u banci što to znači, a da su mu oni rekli da to znači da postoji mogućnost male korekcije. Zatim, proizlazi da je na konverziju pristao iz razloga što je konverziju donijela Vlada i smatrao je da je to dobro za njega, a prilikom konverzije nije bilo govora o ovim iznosima koje sada potražuje u ovom sudskom postupku i nije se odricao svojih daljnjih potraživanja prema banci.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te utvrđenja iz kolektivne presude, da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača, slijedom čega su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

10. Isto tako, prvostupanjski sud je zaključio da u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

11. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti, tako da tužitelju dosuđuje iznos od 4.878,46 €, a koji se iznos odnosi na preplatu po osnovi preplaćenih promjenjivih kamata u iznosu 1.902,79 € i preplatu po osnovi preplaćenog tečaja u iznosu 2.975,67 €. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da budući da je tuženik konverzijom priznao preplatu tužitelju u iznosu 1.270,30 eura, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st. 1. t. 5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u vezi čl. 87. st. 1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je sud sukladno pravilima o uračunavanju iz čl.172. ZOO iznos preplate umanjio od iznosa zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nakon kojeg je umanjivanja ostao još preostali iznos zatezne kamate u iznosu 848,82 eura (2.119,12 – 1.270,30 = 848,82), slijedom čega odlučuje kao pod točkom I. izreke.

12. Međutim, takva utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda ne mogu se prihvatiti, osim u pogledu zatezne kamate.

13. Najprije valja reći da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Stoga kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. Za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6623/2017 od 14. lipnja 2018., nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare jednako kao i prigovor zastare glede preinačenog dijela tužbenog zahtjeva.

14. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljen Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u eure od 25. veljače 2016. koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br.102/15 - dalje: ZID ZPK/15).

15. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 - dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a–357.f Zakon o kreditnim institucijama ("Narodne novine", br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 - dalje: ZKI), konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom čl. 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

16. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

17. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO -a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

18. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja i tuženika kao kreditora sklopljen 25. veljače 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010935675 kojim je izvršena konverzija kredita u eure na temelju ZIDZOPK i da je tim Dodatkom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj glavnica kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujan 2015. je 16.019,82 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.701,92 kn/1.270,30 € te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

19. Prema tome, navedenim Dodatkom ugovorne strane utvrdile su da je isti akt kojim se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka od 3. siječnja 2006. u skladu sa od tužitelja prihvaćenim izračunom konverzije te se tim Dodatkom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se ujedno postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu izmjenu tužitelj je pristao tako da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu odnosno zaključenjem tog Dodatka osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Dodatku Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u eure. Sklapanjem tog Dodatka tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope i valutne klauzule), koje je tužitelj platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u eure.

20. Prvostupanjski sud zaključuje da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa činjenica da su stranke sklopile Dodatka kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21. Međutim, takvi navodi prvostupanjskog suda se ne mogu prihvatiti. Naime, imajući u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga - "Narodne novine" br. 39/2017), i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužitelju iznose glavnice u iznosu od 4.878,46 € koje između ostalog potražuje u točki I. izreke, a koje mu je pogrešno dosudio prvostupanjski sud.

22. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u eure 25. veljače 2016., sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK - a i postignuta svrha konverzije regulirana čl. 19.b st. 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

23. Imajući u vidu da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

24. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO.

25. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom od 15. veljače 2016., treba reći da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

26. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka od 25. veljače 2016. u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom u točki I. izreke u pogledu glavnice od 4.878,46 €, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužitelj koji je kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka uz ugovor o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje te uplate.

27. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 - dalje: ZID ZPK) sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove da zahtijeva isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZPK), a na isti je tužitelj kao korisnik kredita dao svoj pristanak. Tim pristankom tužitelj je pristao da se i iznosi koje je imao temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.

28. Naime, ne može tužitelj, s jedne strane, pristajati da mu se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih joj se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da mu se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.

29. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Dodatka uz ugovor o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu.

30. Pri tome valja napomenuti da iako je svrha donošenja ZID ZPK/15 konverzija, tako izvršena konverzija prema odredbama ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplate radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

31. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Tako je ZID ZPK/15 u odredbama čl. 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja Dodatka uz ugovor o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za „trajno rješenje problema u CHF.“

32. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

33. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C-308/156 IUT, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

34. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužitelj izričito prihvatio, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu od 5. srpnja 2005., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao potrošaču i korisniku kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019- 2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno.

35. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.878,46 € temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate pod toč. I. izreke, slijedom čega je valjalo pobijanu presudu u tom dijelu preinačiti temeljem odredbe čl. 373. a st. 1. i 3. ZPP-a te odlučiti kao u izreci pod točkom II. izreke ove odluke.

36. Nadalje, tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa bi u tom dijelu bio osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

37. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO.

38. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da zatezna kamata na svakomjesečne ukupne iznose preplate koje su utvrđene u iznosu od 4.878,46 € od dana plaćanja pojedinog anuiteta kada je nastala utvrđena razlika pa do 30. rujna 2015. iznosi 2.119,12 €.

39. Dakle, potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja Dodatka uz ugovor o kreditu, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

40. Dosuđene zatezne kamate ne odnose na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl . 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću na pojedinačne mjesečne iznose konverzijske preplate odnosno zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.)

41. Kako je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao na ime zateznih kamata ukupan iznos od 848,82 €, takav iznos mu je pravilno dosudio prvostupanjski sud jer sud odlučuje unutar zahtjeva te je u tom dijelu žalba tuženika odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

42. U pogledu odluke o parničnom trošku, valja reći da je u konkretnom slučaju potrebno odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

43. Naime, kako je predmet spora zaštita tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, da je tužiteljev djelomični uspjeh u parnici (čak dosta manji jer je uspio samo u pogledu zateznih kamata nakon što su kao prethodno pitanje utvrđene ništetnim pojedine odredbe ugovora) posljedica neustaljene sudske prakse pa je u skladu sa odredbom o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima konkretnog slučaja odstupiti od odredbe čl. 154. st. 5. ZPP -a i odlučiti da svaka stranka snosi svoje, uključujući i trošak žalbe tuženika i sudske pristojbe na žalbu. Tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogao biti svjestan da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP jer tužbeni zahtjev tužitelja nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman. Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom, pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP preinačena odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III. izreke pobijane prvostupanjske presude s time, da je odlučeno sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima stranaka jednom odlukom , a isto tako, preinačeno je i rješenje istog suda poslovni broj P-1055/2020-23 od 20. svibnja 2026. budući da je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

44. Slijedom svega navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke, a na osnovi odredbe čl. 373. t. 3. ZPP -a i 380. toč. III. kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 21. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić