Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2449/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Šimi Tarašu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri d.o.o. iz Zadra, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Danu Marinoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Marinović i partneri j.t.d. iz Zadra, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-328/2022-36 od 26. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 21. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-328/2022-36 od 26. ožujka 2026., u pobijanom dijelu pod točkama I., II., V. i VI. izreke presude.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-328/2022-36 od 26. ožujka 2026., u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke rješenja u cijelosti, te djelomično pod točkom III. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.018,68 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda ( sadržanoj u pobijanoj presudi i rješenju ) je:

- pod točkom I. izreke presude naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.859,78 €, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose kako su pobliže navedeni pod tom točkom presude ,

- pod točkom II. izreke presude je utvrđeno da je Ugovor o kreditu [broj kredita] s nadnevkom 16. prosinca 2005., ništetan u dijelu u kojemu se način promjene ugovorne stope kamata vezuje uz neobjektivizirane parametre,

- pod točkom III. izreke presude je odbijen glavni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.001,23 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose pobliže navedene tom točkom presude,

- pod točkom IV. izreke presude je odbijen zahtjev eventualno kumuliran u odnosu na točku III. izreke, kojim je tražena isplata iznosa od 692,20 €, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose pobliže navedene pod tom točkom presude,

- pod točkom V. izreke presude je utvrđeno da je Ugovor o kreditu [broj kredita] nadnevkom 16. prosinca 2005., ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove odobravanja kredita,

- pod točkom VI. izreke presude je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 13,27 € zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana koji slijedi danu 20. prosincu 2005.

2. Rješenjem prvostupanjskog suda ( sadržanim u pobijanoj presudi i rješenju ) pod točkom I. izreke je odbijen kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti. Točkom II. izreke rješenja je odbijen kao neosnovan prigovor radi prebijanja, dok je pod točkom III. izreke rješenja naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 1.018,68 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je zahtjev tužitelja preko tako dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.

3. Protiv navedene prvostupanjske odluke žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev ( točke I., II. V. i VI presude ), a rješenje sadržajno u cijelosti pod točkama I. i II. izreke rješenja, te djelomično u odnosu na točku III. izreke ( kojom je naloženo tuženik naknaditi parnični trošak ), pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), ukazujući izričito i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da prihvati njegovu žalbu, a pobijenu presudu i rješenje preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i istome naloži da podmiri parnični trošak tuženiku, odnosno podredno da se odluke u pobijanim dijelovima ukine i predmet vrati nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Potražuje i trošak žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbi iz ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 16. 12. 2005. pri čemu valja tužitelj, nakon što u činjeničnom dijelu tužbe ukazuje na ništetnost dijela odredbi koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, promjenjivu kamatnu stopu i naknadu za troškove odobravanja kredita, tužbeni zahtjev usmjerava na utvrđenje ništetnosti ugovora u dijelu u odnosu na promjenjivu kamatu ( toč. II. izreke ) kao i dijelu kojim je ugovorena naknada za troškove odobravanja kredita ( toč. V. izreke), ali ne i dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, nakon čega traži isplatu po svakoj od te tri osnove ( toč. I., III. i V. izreke).

6. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP na koju izričito ukazuje žalitelj.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

8. Prvostupanjskim postupkom je utvrđeno:

- da su tuženik i tužitelj zaključili Ugovor o kreditu [broj kredita] od 16. prosinca 2005. (str. 6-10 spisa), kojim je tuženica odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.232,00 CHF,

- da je predmetni kredit odobren korisniku kao stambeni kredit za mlade i adaptaciju kuće ( čl. 1.1. ugovora),

- da je odredbom čl. 1.3. ugovora navedeno da se isplata i otplata kredita u kunama obračunava primjenom valutne klauzule, a po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan korištenja, odnosno isplate kredita ( čl. 1.4. ugovora),

- da je ugovorena kamatna stopa na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosila je 4,39 % godišnje pri čemu je ugovorena kao promjenjiva ( čl. 3.1. ugovora) , a ugovoreno je da se promjena vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke pri čemu je čl. 3.3. ugovora navedeno da korisnik na takvu primjenu pristaje bezuvjetno,

- da je kredit odobren na rok od 7 godina te je ugovoreno da se otplata kredita ima vršiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 321,74 CHF čiju visinu je utvrdila Banka planom otplate,

- da je u postupku proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po imenovanom vještaku Majdi Korljan koja u sklopu pismenog nalaza i mišljenja izradila izračun pod pretpostavkom da na predmetni ugovor nije primijenjena valutna klauzula u CHF i temeljem kojeg je utvrđeno da je banka po tom pretpostavkom bez osnove stekla od 14.012,52 HRK/1.859,78 EUR ( obračun valute za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu do konačne otplate kredita), sukladno toč. 2. i 5. tužbe preplaćenom tečaju. Nadalje, u odnosu za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i pod uvjetom da je ona obračunavana prema čl. 26. st. 3. ZOO, izračunom vještaka je utvrđeno da je banka nepripadni iznos od 7.543,78 HRK/1.001,23 EUR, a da je redovna kamata obračunata prema početno ugovorenoj stopi naznačenoj u ugovoru, banka je po toj osnovi nepripadno stekla iznos od 5.251,38 HRK/692,20 EUR,

- da je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno kako prema kartici prometa po računu i to proknjiženim stavkama proizlazi da je na dan isplate kredita 20. prosinca 2005. proknjižen trošak u iznosu od 100,00 kn/13,27 EUR, dok za iznose naplate naknade u spisu ne postoji dokumentacija temeljem koje bi se utvrdila eventualna naplata naknade ukoliko je bila obračunata i naplaćena,

- da je prvostupanjski sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja te je isti u bitnom iskazao da mu pri sklapanju ugovora nije od strane djelatnika banke objašnjena devizna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, već je samo rečeno kolika je kamata i kolika će biti rata, da je očekivao manju varijaciju u iznosu rate, ali ne to i da će ona gotovo duplo rasti, da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu pri čemu nije postojala mogućnost da on utječe na odredbe ugovora, da nije upozoren na rizike ugovaranja valute CHF, da je predmetni kredit podigao za adaptaciju kuće, koja se nije nikada iznajmljivala.

9.1. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud u odnosu na status potrošača, utvrđuje da tužitelj ima takvo svojstvo, obzirom je kao fizička osoba sklopio pravni posao radi realizacije kredita u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu adaptacije nekretnine u kojoj živi sa obitelji.

9.2. U odnosu na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, prvostupanjski sud zaključuje da je odredba ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena i posljedično ništetna, a obzirom da je ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika a tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj te nije na transparentan način informiran kao potrošač o rizicima intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, koji je neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod čega vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Prvostupanjski sud se pri tome poziva na pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora donesenog povodom kolektivne zaštite potrošača, između kojih i tuženika, i to upravo u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, iz kojih proizlazi da takve ugovorne odredbe nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima nepoštene te ništetne. Zaključuje da je tužitelj dokazao da je ugovor sklopljen s promjenjivom kamatnom stopom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke te valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi, pa prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje takve ništetnosti promjenjive kamatne stope ( toč. II. izreke presude), te dosuđuje novčani iznos koji je temeljem nalaza i mišljenja vještaka utvrđen u odnosu na nepošteno ugovaranje valutne klauzule ( toč. I. izreke presude ), dok tužbeni zahtjev s osnove isplate promjenjive kamatne stope ( toč. III. i IV. izreke presude ) odbija polazeći od utvrđenja da je takvo potraživanje obuhvaćeno prigovorom zastare.

9.3. U odnosu na ništetnost ulazne naknade, prvostupanjski sud iznosi stajalište da se također radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i koja je unaprijed formulirana od strane banke, a koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu tuženik nije dokazao da je stvarno imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl. ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne stope, ali je unatoč tome sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se nije posebno pregovaralo, pa kako je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da je po toj osnovi zaračunata naknada u iznosu od 100,00 kn odnosno 13,27 eura, utvrđuje njezinu nepoštenost i ništetnost ( toč. V. izreke ) a potom primjenom čl. 1115. ZOO usvaja i zahtjev za isplatom, zaključujući da je tuženik nepošten stjecatelj.

9.4. U odnosu istaknuti prigovor mjesne nadležnosti, prvostupanjski sud ocjenjuje isti neosnovanim, polazeći od toga da je ugovor zaključen u Gradu Zadru, pri čemu je ugovorena mjesna nadležnost prema mjestu zaključenja ugovora.

9.5. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja te tzv. negativne razlike, prvostupanjski sud odbija isti polazeći od toga da se utvrđenja iz kolektivne presude povodom zaštite potrošača odnose samo na zahtjeve potrošača prema banci, ne i na zahtjeve banke prema potrošačima, a uz navedeno pronalazi da bi takvo potraživanje čak i u slučaju osnovanosti bilo obuhvaćeno istaknutim prigovorom zastare tužitelja, obzirom da je kredit u cijelosti otplaćen 15. 1. 2013., a tuženik je takav prigovor istaknuto tek u odgovoru na tužbu 2022. godine.

10. Tuženik u žalbi osporava utvrđenja i odluke prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu, polazeći u bitnom od sljedećeg:

- da je pobijana presuda duboko nepravedna i pristrana u korist tužitelja,

- da je opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka jer nije na valjani način utvrđeno niti obrazloženo zašto bi se tužitelj trebao smatrati potrošačem, pri čemu smatra da se takav status ne presumira, već dokazuje a teret dokazivanja je na tužitelju,

- da su odredbe o valutnoj klauzuli bile dispozitivne naravi, te posljedično isključene od ispitivanja poštenosti odnosno nepoštenosti,

- da u pojedinačnom postupku koji pokreće potrošač nije dovoljno samo pozivanje na kolektivni spor i zaštitu potrošača, već je potrebno provesti kontradiktorni postupak i utvrditi da li je tužitelj informiran u odnosu na posljedice valutne klauzule,

- da je prvostupanjski sud propustio utvrditi i obrazložiti činjenicu da je ugovorena odredba u određenom trenutku išla u korist tužitelja te je plaćao manje od početno ugovorenih uvjeta,

- da u spisu ne postoji dokaz o naplati naknade za obradu kredita te da je vještak naznačio da ne postoji podatak da je naknada naplaćena na način kako je ugovorena,

- da je nejasno temeljem kojih odredaba je sud utvrdio nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi,

- ponavlja istaknuti prigovor zastare potraživanja te tijeka zateznih kamata na pojedinačne iznose od dospijeća pojedinih anuiteta kako su suđeni,

- da potraživanje tužitelja valja umanjiti za tzv. "negativne razlike".

11. Razmatrajući tako iznesene žalbene navode, pazeći i po službenoj dužnosti na povrede na koje je to ovlašten i dužan paziti, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio osnovanost i pravilnost iznesenih tvrdnji i stajališta žalitelja.

12. Odgovarajući na žalbene navode tuženika kojim osporava sam status potrošača, valja ukazati da je prvostupanjski sud, protivno navodima tuženika, pobijanom odlukom ( toč. 13. obrazloženja ) utvrdio da je tužitelj u konkretnom slučaju nastupao kao fizička osoba koja je sa tuženikom sklopila pravni posao radi adaptacije kuće u kojoj živi sa obitelji. U tom smislu valja ukazati da pojam potrošača sukladno obvezujućoj praksi Suda Europske unije, u smislu autonomnosti i objektivnosti, treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju kao i da li određeni ugovorni odnos predstavlja djelovanje izvan okvira obrta, poduzeća i profesije ( predmet C-534/15 E od 14. rujna 2016., ECLI:EU:C:2016:700; toč. 32.), što proizlazi i iz odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP).

13. Uz navedeno, činjenicu da je tužitelj u ugovornom odnosu nastupao kao potrošač potvrđuje i sam ugovor kojim je u odredbi čl. 1.1. ( str. 6 spisa ) navedeno da "..Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit za mlade za adaptaciju kuće…" te da se korisnik kredita obvezuje koristiti isti samo za tako ugovorenu namjenu ( čl. 6.1. ugovora).

14. Stoga, kako pojam potrošača valja razmatrati objektivno, a tužitelj je prilikom sklapanja ugovora djelovao u svojstvu fizičke osobe i potrošača te je kredit korišten radi adaptacije stana tj. unutar okvira raspolaganja i djelovanja fizičke osobe, u konkretnom slučaju predstavlja potrošača, radi čega su navodi tuženika istaknuti u tom smislu paušalni te ne nalaze uporišta u provedenom dokaznom postupku.

15. U odnosu na žalbene navode tuženika kojim navodi da su odredbe o čijoj nepoštenosti se raspravljalo bile dispozitivne naravi, te posljedično isključene od ispitivanja poštenosti odnosno nepoštenosti, čime posljedično ukazuje na tvrdnju da da nije proveden test transparentnosti, valja ukazati kako zahtjev da ugovorne odredbe, pa tako i one o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te ulaznoj naknadi, budu jasne, uočljive i razumljive, predstavlja upravo odraz načela transparentnosti sadržanog u odredbama čl. 84. ZZP-a kao i čl. 4. st. 2. i 5. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovo rima (SL 1993., L95, str. 29. - SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.) Riječ je o principu koji polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredbi i koji nužno nameće zahtjev prema kojem ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 MŽ od 23. travnja 2015 , t. 50.).

16. Zahtjev transparentnosti na jezično gramatičkoj razini znači da odredbe ugovora ne smiju biti strukturirane tako da su unesene u različite odredbe ugovora ako bi se time ograničilo ili utjecalo na razumijevanje ukupnosti značenja određenog pojma, dok u širem smislu obuhvaćaju informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz takvog ugovaranja mogu proizaći (npr. presuda suda C-186/16 M i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.45., presuda suda C-26/13., Ć i ĆŽ od 30. travnja 2014., ECLI:EU:C:2014:282, t. 75.,), što u odnosu na konkretni predmet spora znači da je tuženik bio obvezan tužitelju prilikom sklapanja ugovora ukazati ne samo na jezično značenje takvih pojmova, već i ekonomske posljedice i učinke do kojih isti mogu dovesti. U tom smislu prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio upoznat sa rizicima ugovaranja niti ekonomskim posljedicama do kojih su dovele ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF ( čl. 1.4. ugovora), promjenjiva kamatna stopa ( čl. 3.1. i 3.3. ugovora) i jednokratno određena obveza plaćanja troškova odobravanja kredita ( čl. 5.1. ugovora), pri čemu je provedenim vještačenjem utvrđen opseg i visina takvih posljedica.

17. Protivno navodima tuženika, sam teret dokazivanja činjenice pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o svim posljedicama ugovaranja u konkretnom slučaju počiva na banci ( tako i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 26. obrazloženja ) pri čemu ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.), pa su i u tom dijelu neosnovani žalbeni navodima tuženika kojim osporava zakonitost presumpcija povezanih sa teretom dokazivanja određenih činjenica.

18. Neosnovano žalitelj ističe da iz pobijane presude nije razvidno na temelju čega je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope. Ovo stoga što je prvostupanjski sud jasno ukazao da je već u sklopu kolektivne zaštite potrošača pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno kako je upravo tuženik u utuženom periodu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Upravo takvo ugovaranje je bilo prisutno i u konkretnom slučaju ( toč. 3.1. i 3.3. ) obzirom da je ugovorena kamatna stopa u visini od 4,39%, da bi potom tuženik kao strana koja je sastavila predmetni ugovor, uglavio odredbu prema kojoj je ovlašten vršiti promjene kamatnih stopa temeljem svojih odluka na koje potrošač nema mogućnost utjecati. Takvo ugovaranja kojim se omogućuje jednoj ugovornoj strani ( u ovom slučaju banki) da promjenu ugovorne kamate ( koja predstavlja visinu tj. cijenu usluge) čini ovisnom isključivo i izričito o volji same banke tj. tuženika, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da određuje cijenu usluge koju mora platiti, dovodi do neravnoteže u ugovornom odnosu, budući da tužitelj nakon sklapanja ugovora dolazi u situaciju u kojoj mora plaćati uslugu po drugoj cijeni i parametrima od onih koji su vrijedili u trenutku sklapanja ugovora, i to upravo zbog ugovorne odredbe koja se nalazila u standardiziranom ugovoru predočenom i sastavljenom od strane tuženika, a na koju potonji nije mogao utjecati. Stoga je takvo ugovaranje nepošteno i posljedično ništetno u smislu čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP) kao i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj: 35/05; dalje: ZOO), kako pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima sadržajno osporava neuračunavanje tzv. "negativnih razlika" te osporava odluku u pogledu prigovora radi prebijanja ( toč. II. izreke rješenja), valja ukazati da jednu od propisanih pretpostavki ništetnosti potrošačkih ugovora u skladu sa čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, predstavlja postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ali isključivo na štetu potrošača, ne i trgovca odnosno banke.

20. Dakle, odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ali ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost postoji samo i ukoliko je riječ o ugovaranju koje je dovelo do znatnije neravnoteže na štetu potrošača, iz čega dalje proizlazi da kada plaćanje mjesečnih anutiteta nije bilo nepovoljnije od početno ugovorenih uvjeta za potrošača, nije bilo niti neravnoteže u ugovornim odnosima na njegovu štetu, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja niti ne odnose na takve periode.

21. Osim toga drugostupanjski sud ukazuje da je tuženik kao banka i u takvim periodima ( u kojima je plaćanje za potrošača bilo povoljnije od početno ugovorenih uvjeta ) ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima, a što proizlazi i iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

22. Stoga uzimanje u obzir "tzv. negativnih razlika " i konstitutivno prebijanje istih sa pozitivnim razlikama u predmetu poput ovog nije prihvatljivo niti moguće iz razloga jer bi se time anuiteti u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka ( tzv. pozitivne razlike ) prebijali sa anuitetima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a potrošač je vršio plaćanja prema uvjetima koji su kao takvi bili povoljniji od početno ugovorenih, slijedom čega suprotni žalbeni navodi tuženika izneseni u tom smjeru, nisu pravilni niti osnovani.

23. Niti tvrdnja tuženika o nepostojanju dokaza o naplati naknade za obradu kredita te da je vještak naznačio da ne postoji podatak da je naknada naplaćena na način kako je ugovorena, nije pravilna, obzirom da je prvostupanjski sud u postupku proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Majdi Korljan, koja je nalazom i mišljenjem utvrdila kako prema kartici prometa po računu i to proknjiženim stavkama proizlazi da je na dan isplate kredita 20. prosinca 2005., proknjižen upravo trošak u iznosu od 100,00 kn/13,27 EUR, i koji novčani iznos je prvostupanjski sud, nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kojom je takva naknada uglavljena ( toč. V. izreke) pravilno naložio tuženiku isplatiti temeljem instituta stjecanja bez osnove.

24. Pri tome u odnosu visinu takve naknade, valja ukazati da iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi kako se postojanje znatne neravnoteže na štetu potrošača, ne može ograničiti na samo kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. U tom smislu znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da određena odredba i njezina posljedica dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

25. Stoga je prvostupanjski sud razmatrajući sve okolnosti slučaja, pravilno utvrdio da je i predmetna odredba o troškovima odobravanja kredita ( čl. 5.1. ugovora ) uzrokovala znatnu neravnotežu, pri čemu ovaj drugostupanjski sud ukazuje da ju valja promatrati temeljem ukupnog odnosa između stranaka te vezano uz uvjet dobre vjere i objektivnu nemogućnost tužitelja kao potrošača da ne prihvati spornu ugovornu odredbu, kao i činjenicu da iako je u spornoj odredbi navedena visina naknade u postotku od 0,99% jednokratno, ne proizlazi da bi tužitelju bila obrazložena stvarna visina takvih troškova niti pojašnjeno na što se ona odnosi, pa nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze niti da li je ugovorena naknada ekvivalentna i opravdana stvarnim troškovima koji eventualno terete tuženika.

26. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavn ice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je nepošteni stjecatelj, a u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

27. Neosnovano tuženik ponavlja i istaknuti prigovor zastare potraživanja. Iako tužitelj nije osobno podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je to bio ovlašten temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka, pa je u tom smislu i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama u CHF, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu, te druga prema kojoj ista u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći 14. lipnja 2018. ( trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu ). Stoga je tužitelj potraživanje po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe 23. 2. 2022. utužio unutar petogodišnjeg zastarnog roka pa prigovor zastare nije osnovan, isplatu temeljem nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope prvostupanjski sud je odbio uslijed prigovora zastare na taj dio potraživanja ( toč. III. i IV. izreke ) i u kojem dijelu je prvostupanjska odluka stekla status pravomoćnosti budući da nije izjavljena žalba, dok je zastara u pogledu nepoštenog ugovaranja troškova jednokratne obrade pravilno ocijenjena u skladu sa pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (posl. br. Su-IV-47/2020-2) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28. I odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) pri čemu tuženica samu visinu nije izričito osporavala pozivanjem na konkretne odredbe Tarife . Takva odluka pravilno polazi o činjenice djelomičnog uspjeha stranaka u sporu, pri čemu nije riječ o djelomičnom uspjehu u približnoj jednakim dijelovima koji bi opravdavao primjenu odredbe čl. 154. st. 4. ZPP, kako neosnovano smatra tuženik. Ovo stoga jer je tužitelj uspio u cijelosti sa četiri od ukupno pet utuženih pravnih osnova i to zahtjevom na utvrđenje ništetnosti odredbi u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope i naknade za troškove odobravanja kredita ( toč. II. i V. izreke ) kao i isplatom po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i naknade za troškove odobravanja kredita ( toč. I. i VI. izreke ), dok je uslijed osnovanosti istaknutog prigovora zastare odbijen sa zahtjevom za isplatom po osnovi nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope u odnosu na koju je postavio glavni i eventualno kumulirani zahtjev.

29. Slijedom navedenog, kako žalbeni navodi tuženika ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke u pobijanom dijelu, to je žalbu u odnosu na pobijanu presudu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I., II., V. i VI. te odlučiti kao u izreci presude, dok je u odnosu na pobijano rješenje primjenom čl. 380. st. 2. ZPP valjalo također odbiti žalbu tuženika, potvrditi rješenje u pobijanom dijelu, te odlučiti kao pod točkom I. izreke rješenja.

30. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke rješenja.

U Zagrebu, 21. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić