Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2092/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici odvjetnici Davorki Kovač, iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku odvjetniku Hrvoju Matiću iz Zagreba, radi isplate , odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P- 54/2026-28 od 26. ožujka 2026., dana 21. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i dopuna žalbe tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-54/2026-28 od 26. ožujka 2026. u stavku I izreke te u stavku II izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 664,82 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P- 54/2026-28 od 26. ožujka 2026. u stavku II izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.254,92 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.254,92 eura sa zateznim kamatama od presuđenja od isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1.Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je;

"I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29.01.2008.g. sklopljenog između tužiteljice CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao pravnog prednika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek dana 29.1.2008.g. pod brojem OV-1397/08, u dijelu u kojem glasi: „ U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita , Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria -Bank d.d.” Tuženik Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 je dužan u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 594,73 EUR-a(petstodevedesetčetirieuraisedamdesettricenta), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. prosinca 2021.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Tuženik je dužan platiti tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 1.919,74 EUR-a (tisućudevetstodevetnaesteurasedamdesetčetiricenta), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku od 15 dana."

2. Protiv presude žali se tuženik iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014

- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/22 ,155/2023 i 146/2025 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači i stavlja zahtjev za naknadom troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je dijelom osnovana.

5. Predmet spora zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 29. siječnja 2008. u dijelu kako je to pobliže navedeno u izreci presude odnosno u dijelu prijevremene naknade za obradu kredita i zahtjev za isplatom iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade prilikom prijevremene otplate kredita u iznosu od 594,73 eura sa zateznim kamatama od 10. prosinca 2021.

6. U žalbenom postupku sporno je, da li je predmetna odredba ništetna i zastara te tijek kamata dok visina nije sporna.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a na koju upire tuženik.

9. Međutim, u odluci o troškovima postupka dijelom su osnovani žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da je tužiteljica sa prednikom tuženikom sklopila Ugovor o [broj kredita] dana 29. siječnja 2008. temeljem kojeg je tuženik odobrio tužiteljici kao korisnici kredita kredit pod sljedećim uvjetima tj. iznos kredita od 51.000,00 CHF, u protuvrijednosti kuna, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 5 % godišnje te se kamata obračunava mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključena je u anuitete;

- da je odredbom čl. 8. Ugovora o [broj kredita] od 29.1.2008. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana naprijed; da korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke; da slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d.;

- da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit dana 9. prosinca 2021 .;

- da je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice iz kojeg iskaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo i da je ugovor sačinjen unaprijed na formularu odnosno obrascu prednika tuženika i da kao potrošač nije mogla utjecati niti na jednu odredbu ugovora pa tako ni odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu ; da prilikom potpisivanja ugovora o kreditu sa prednikom tuženika nije bila upoznata sa sadržajem Odluke banke o visini naknada za prijevremenu otplatu kredita;

- da je tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke;

- da se radi o tipskom ugovoru, odnosno ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca, na unaprijed pripremljenom formularu i da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo;

- da takav ugovor uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da prema 81. Zakona o zaštiti potrošača ( " Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 78/12, i 56/13 – dalje u tekstu; ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora proizlazi da se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto

- da je predmetna ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza potrošača na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, a samim time i ništetna.

- da odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita je u suprotnosti s odredbom čl. 1024. ZOO i kao takva predstavlja ugovornu kaznu korisniku kredita u slučaju prijevremene otplate i da se ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze;

- da u slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji uzročno-posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke, odnosno tuženika.;

- da je pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje korisnika kredita i korisnik kredita ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju i ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci, koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koji se tiče prijevremene otplate kredita;

- da isticanje zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti ne zastarijeva;

11. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da je predmetna odredba ugovora ništetna te na temelju čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 81. ZZP/07 odlučio na navedeni način.

12. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

13. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.

14. Na žalbene potrebno je reći da u konkretnom slučaju prema čl. 97. ZZP/07 ( a ne čl. 81 kako to navodi prvostupanjski sud) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 102 ZZP/07 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu isplatu kredita jer banka nije dokazala da se o predmetnoj odredbi pregovaralo niti koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, a niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

16. Tako pravno shvaćanje zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama tog suda broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022, Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024. i dr.

17. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao prvostupanjski sud proizlazi da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužiteljica, kao korisnik kredita, obvezala tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka adekvatnim dokaznim sredstvima nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljici kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužiteljicu informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova), odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja je utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužiteljice), kao što nije dokazao niti to, da se o spornim odredbama Ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika.

18. Stoga, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

19. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV –308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

20. Jednako tuženik ničim nije dokazao stvarnu štetu (koja je za tuženika nastala prijevremenom otplatom kredita) i njezinu visinu, sukladno odredbi čl. 1024. st. 2. ZOO- a, glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

21. Razmatrajući navedenu odredbu čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijetiti da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom Ugovoru o kreditu, ne navodi koliko iznosi ta naknada ili taksa koju je korisnik kredita u obvezi naknaditi banci u slučaju prijevremene otplate kredita, kao niti što ona obuhvaća, a sve s obzirom na žalbene prigovore tuženice da ta naknada predstavlja iznos troškova likvidnosti kredita i administrativnih troškova prijevremenog zatvaranja kredita te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete, pri čemu iz predmetnog Ugovora ne proizlazi niti to da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete.

22. Kako u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da je sporna odredba, suprotna odredbi čl. 1024. ZOO-a, a u konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao da je pretrpio štetu uslijed prijevremene otplate kredita, niti da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa se i u tom smislu radi o ništetnoj odredbi kako je to zaključio i prvostupanjski suda tako da se žalbeni navodi tuženika kojima osporava da je riječ o naknadi koja je od tužiteljice nepošteno naplaćena, ne mogu prihvatiti, jer se radi o plaćanju naknade koje ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima tuženice.

23. Stoga, suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika, kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da je imao stvarne troškove koji bi bili posljedica prijevremene otplate kredita, time nije dokazao niti to da se u konačnici obračunata visina naknade odnosi na stvarno nastale troškove, pri čemu se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati niti ugovorenim iznosom naknade štete.

24. Neovisno o tome što su točni žalbeni navodi tuženika kojima ističe da ZPK -a, propisuje pravo vjerovnika na isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, taj Zakon se ne primjenjuje na kredite sklopljene prije njegovog stupanja na snagu, pa tako niti na konkretan slučaj (Ugovor o kreditu je sklopljen 29. siječnja 2008.) Navedenim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenosi Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima te je u čl. 16. propisano da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, pod uvjetom da je kredit prijevremeno otplaćen u razdoblju tijekom kojega se primjenjivala fiksna kamatna stopa (st. 2.) te da se naknada iz st. 2. toga članka ne plaća ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita, ako se radi o dopuštenom prekoračenju ili ako je kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojega nije određena fiksna kamatna stopa (st. 3.), što bi za konkretni slučaj (kada bi se navedena odredba primjenjivala) značilo da tuženica ne bi imala pravo na naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer je predmetni kredit osiguran založnim pravom i jer je otplaćen u razdoblju tijekom kojeg nije određena fiksna kamatna stopa.

24.1. Pri tome je i pozivanje tuženika na potrebu teleološkog tumačenja odredbe čl. 1024. ZOO/05 u smislu Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/213, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 146/20, 151/22 i 145/24), te na činjenicu da je navedenim Zakonom također dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, samo po sebi bez utjecaja na pravilnost zaključka suda prvostupanjskog suda o ništetnosti sporne odredbe u konkretnom slučaju.

25. Obzirom na sve navedeno, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je proveo test poštenosti na način da je ocijenio značaj predmetne ugovorne odrede u kontekstu cijelog ugovora o kreditu, te na način da je ocijenio njezin značaj na položaj tužiteljice kao potrošača u kontekstu što je tuženik tužiteljici za istu pružio, dakle koju je to stvarnu uslugu pružio, vodeći pri tome računa da se ocjena (ne)ravnoteže ne ograničava samo na kvantitativno ocjenjivanje iznosa koji tužitelj kao potrošač ima dati tuženiku kao trgovcu, a koji način provedbe ocjene testa poštenosti prvostupanjskog suda je u skladu s testom poštenosti propisanog Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13).

26. Slijedom svega navedenog, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, čime se ukazuju neosnovanima žalbeni navodi tuženika da predmetna odredba ne predstavljaju nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 96 ZZP/07.

27. Između ostalog, potrebno je reći da Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženika kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi, je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100 ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu navedeno, istina, ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, na što tuženik žalbenim navodima određeno upire pozivom na praksu Suda Europske unije, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je, suprotno žalbenim prigovorima tuženika kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, svakako potrebno ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovaranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o standardnom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

28. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

29. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

30. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je prigovor zastare u odnosu na deklaratorni zahtjev neosnovan obzirom da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, pa su žalbeni navodi neosnovani.

31. Jednako tako, i u odnosu na zahtjev za isplatom, prigovor zastare je neosnovan obzirom da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

32. Na navode žalbe potrebno je reći da u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 se i ispituje poštenost pojedinih ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, dakle, u pravilu, ne cijelog potrošačkog ugovora, pa se na utvrđenje nepoštenosti tj. ništetnosti upravo primjenjuju pravila o zastari povrata stečenoga temeljem tzv. djelomične ništetnosti, odnosno ništetnosti dijela ugovora - pojedine ugovorne odredbe.

33. Konačno na navode žalbe ukazuje se da kada je riječ o potrošačkom ugovoru, u smislu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, između ostaloga, i pravilima o zastari se nastoji postići odvraćajući učinak na način da se nastoji ubuduće odvratiti trgovce od upotrebe nepoštenih odredaba.

34. Nadalje, tužiteljica ima pravo na povrat stečenoga bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a - nepošteni stjecatelj) budući je isplata izvršena temeljem ugovora kojega je sam tuženik sastavio, a tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj ugovora, pa neosnovano tuženik u žalbi osporava i dosuđeni tijek zakonske zatezne kamate.

35. Naime, jedna od posljedica neobvezujuće prirode nepoštene odredbe je pravo potrošača za naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. Isplatom neosnovano plaćenih iznosa uspostavlja se ravnoteža između prava i obveza strana iz ugovora.

36. U hrvatskom pravnom sustavu ne postoje posebne norme koje reguliraju postupak restitucije i samu restituciju kod pružanja zaštite potrošaču od nepoštenih odredbi, pa se primjenjuju opća pravila Zakona o obveznim odnosima.

37. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

38. Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, vraća se sve ono što je neosnovano stečeno, ako je predmet obveze u novcu, isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove te se plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja.

39. Naime, u konkretnom slučaju, polazeći od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te je stoga ta ugovorne odredba nepoštena, a time i ništetne, tuženik je, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 1035/2024-2 od 6. studenoga 2024.)

40. Stoga, u naprijed iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, obzirom na navedeno u odnosu na žalbene vezano za tijek kamata sukladno ovlaštenju iz čl. 373. a ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tuženik nesavjestan stjecalac budući je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena od uplate kao dana stjecanja odnosno prema postavljenom zahtjevu od 10. prosinca 2021.

41. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

42. Imajući u vidu navedeno, ostali žalbeni navodi tuženika nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a.

43. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je zaključio o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

44. U odnosu na žalbu tuženika vezano za troškove postupka prvenstveno se ukazuje da iz stanja spisa proizlazi da je prema obavijesti Ureda predsjednice Općinskog u Koprivnici od 13. siječnja 2023. ( list 44 spisa) predmet delegiran Općinskom sudu u Koprivnici kao stvarno nadležnom sudu za postupanje u ovoj pravnoj stvari , a koji postupak se vodio pred Općinskim sudom u Varaždinu.

45. Nadalje, iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi trošak postupka u iznosu od 1.919,74 eur sa zateznim kamatama od presuđenja.

46. Prema odredbi čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025 – dalje u tekstu; ZOS ), a na koju odredbu upire tuženik propisano da je slučaju st. 2. navedenog članka kada je predmet delegiran drugome sudu, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza.

47. Nadalje, prema navedenoj odredbi odvjetnicima pripada naknada troška javnog prijevoza i prava na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj: 138/23 – dalje u tekstu; Tarifa) ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od 3 sata.

48. Jednako tako, prema st. 5. navedenog članka naknada troškova iz st. 4. isplatiti će se na teret državnog proračuna u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodio pred mjesno nadležnim sudovima , dok prema st. 6. odluku o troškovima iz ovog članka donijet će sud zajedno sa odlukama o troškovima postupka.

49. Vezano za navedenu odredbu ukazuje se da iz stanja spisa proizlazi da je punomoćnik tužiteljice stavio zahtjev za naknadom troška postupka tužiteljice koji zahtjeva od tuženika ( 268-269 spisa), a koji zahtjev se odnosi na naknadu troškova postupka tužiteljice po iskaznom punomoćniku te se između ostalog odnosi i na trošak tužiteljice koji se odnosi na trošak autobusne karte na relaciji [adresa] u oba smjera kao i punomoćnika tužiteljice za trošak prijevoza i izbivanja iz pisarnice.

50. Dakle, razmatranjem navedenog troškovnika proizlazi da troškovnik nije razdvojen u odnosu na troškove delegacije koji se isplaćuju iz državnog proračuna Republike Hrvatske, kako u odnosu na dio troškova tužiteljice tako i punomoćnika tužiteljice .

51. Kako je to navedeno iz stanja spisa proizlazi da prema troškovniku zahtjev za naknadom troškova postupaka nije postavljen u odnosu na troškove delegacije koji trošak snosi Republika Hrvatska bez obzira na uspjeh u postupku, a ne tuženik, te se isplaćuje iz državnog proračuna, a niti je između ostalog tužiteljica dokazala adekvatnim dokaznim sredstvima trošak odnosno visinu autobusne karte koji zahtjeva u iznosu od 9,98 eura pa navedeni trošak nije osnovan, a niti je punomoćnik tužiteljice postavio zahtjev u naprijed navedenom smislu čl. 11. ZOS-a.

52. Jednako tako, trošak javnog prijevoza, odnosno cijena putne karte odgovarajućeg javnog prijevoza predstavlja parametar odnosno kriterij na temelju kojeg se određuje visina naknade odvjetniku ako su ispunjene i ostale pretpostavke za dosuđivanje naknade, a koju visinu punomoćnik tužiteljice nije dokazao.

53. Stoga, obzirom na osnovanost žalbenih navoda vezano za primjenu odredbe čl. 11. st. 4., 5. i 6. ZOS-a zahtjev tužiteljice u odnosu na naknadu troškova javnog prijevoza nije osnovan iz naprijed navedenih razloga kao i zahtjev punomoćnika tužiteljice u odnosu na trošak prijevoza i izbivanja iz pisarnice obzirom da nije dokazana visina i isti su između ostalog stavljeni u odnosu na tuženika, to zahtjev za naknadom navedenih troškova tužiteljice i punomoćnika u navedenom dijelu nije osnovan.

54. Stoga, prema stanovištu ovog suda tužiteljici pripada pravo za naknadnom troškova postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u iznosu od 594,73 eur odnosno 50,00 eur kako to slijedi: za sastav tužbe Tbr. 7/1 50 bodova ; pristupa na ročište 18. travnja 2023. Tbr. 9/1 50 bodova, ročište 23. svibnja 2023. Tbr. 9/1 50 bodova; ročište 03. ožujka 2026. Tbr. 9/1 50 bodova odnosno 250 bodova, a što uz vrijednost boda u iznosu od 2,00 eur prema Tbr. 54 ukupno iznosi 500,00 eur te uvećano za trošak PDV-a sukladno Tbr. 46 Tarife u iznosu od 125,00 eur, to trošak ukupno iznosi 625,00 eur, a što uz trošak pristojbi na tužbu u iznosu od 13,28 eur i presudu od 26,54 eura ukupno iznosi 664,82 eur.

55. Ovdje valja reći da tužiteljici nije dosuđen zahtjev za pristup na ročište 13. ožujka 2023. obzirom da navedeno ročište nije niti određeno toga datuma , dakle niti održano.

56. Slijedom navedenog, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka osnovan je u iznosu od 664,82 eur sa zateznim kamatama od dana presuđenja, dok u preostalom dijelu u iznosu od 1.254,92 eur nije osnovan, pa je valjalo odlučiti kao u stavku I i II izreke ove odluke.

57. Stoga, valjalo je žalbu tuženika dijelom odbiti kao neosnovanu, a dijelom prihvatiti te na temelju čl. 373.a ZPP-a odlučiti kao u stavku I i II izreke ove odluke.

58. Kako je tuženik djelomično uspio sa žalbom samo u odluci o troškovima postupka, to zahtjev na naknadom troška sastava nije osnovan, pa je na temelju čl . 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u stavku III izreke ove odluke.

U Zagrebu 21. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej