Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1000/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ivice Veselića i Vlatke Paškvalin Bošković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EZ iz [adresa], Prvog hrvatskog sveučilišta 1a, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darku Kožiću, odvjetniku iz Ivanca, Akademika Mirka Maleza 9, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, Zelinska 4, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženog protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne služba u Ivancu poslovni broj P-1289/2019-23 od 16. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 21. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne služba u Ivancu poslovni broj P - 1289/2019-23 od 16. siječnja 2026..

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženom isplatiti tužiteljici po osnovu ništetnosti o jednostranoj promjeni kamatne stope isplati iznos od 779,50 € sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak I izreke), po osnovu ništetnosti valutne klauzule CHF iznos od 3.307,27 € sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak II izreke), te joj naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.619,21 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate (stavak III izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužen i, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. U ovoj pravnoj stvari tužiteljica traži isplatu utuženog iznosa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime isplata preplaćenih iznosa u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, po kreditu podignutom u CHF.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP, te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338 ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženog, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju posebno ukazuje tuženi.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu sa odredbom čl. 8 ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženi, kao kreditor, dana 23. lipnja 2007. sklopile Ugovor o [broj kredita] (u daljnjem tekstu - Ugovor), da je tuženi kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita, stavio na raspolaganje iznos od 16.195,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita s kamatnom stopom 5,20% godišnje, koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama banke. Rok otplate kredita ugovoren je na 84 mjeseca.

9. Također je utvrđeno da se kamatna stopa kroz utuženo razdoblje mijenjala u više navrata, što je uz činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, također utjecalo i na visinu mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita, kao i da je tužitelj ica zbog povišene kamatne stope u odnosu na onu u vrijeme ugovaranja preplati la tuženom iznos od ukupno 779,50 €, a po osnovu ništetnosti ugovorene valutne klauzule iznos od 3.307,27 €, odnosno ukupno 4.086,77 €.

10. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je kredit tužiteljici odobren namjenski u svrhu kupnje novog automobila,

- da se tužiteljica obvezala otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća,

- da o ugovornoj odredbi kojom su stranke ugovorile otplatu kredita uz primjenu valutne klauzule stranke nisu pojednačano pregovarale, te da se radi o odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do znatne ravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice,

- da su ugovorne odredbe kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nepoštene i posljedično tome, ništetne,

- da postoji tražbina tužiteljice prema tuženom u iznosu od 779,50 € s osnova promjenjive kamatne stope i 3.307,27 € s osnove povrata preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

11. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da postupanje tuženog glede ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nije bilo nužno niti dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice, slijedom čega je odlučio da je u tom dijelu (čl. 2 i čl. 7) ugovor ništetan (u smislu odredaba čl. 322 st. 1 u vezi s čl. 324 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO), slijedom čega je tuženi dužan tužiteljici vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba, u smislu odredbe čl. 323 st. 1 u vezi s čl. 1111 i čl. 1115 te čl. 1046 ZOO.

12. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13 u postupku u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, zauzeo stav da su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, što znači da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka, nisu im mogle biti razumljive, kao i da se razlozi za promjenjivost kamatnih stopa prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

13. Nastavno je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženi, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te promjenjivu kamatnu stopu, a sve suprotno odredbama čl. 81, 82 i 90 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj.

14. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužen i, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te se informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

15. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženi nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tužen i mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

16. Nije osnovan žalbeni prigovor tuženoga da odluka o kamatama na dosuđene iznose, iskazana u točkama I, II i III pobijane presude, nije u skladu sa kamatama koje propisuje Zakon o obveznim odnosima, odnosno ni na koji način nije uopće određena stopa zatezne kamate. Naime, na svaki pojedini iznos sud prvog stupnja je dosudio zakonsku zateznu kamatu, tekuću od isplate svakog pojedinog anuiteta (koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe) do isplate, time da je u točki 21. obrazloženja naznačeno da se odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji na članku 29 st. 1 i 2 ZOO, čime je kamata u potpunosti određena.

17. Nadalje, neosnovano žalitelj prigovara kako obrazloženje odluke o kamatama na dosuđene parnične troškove automatski pretpostavlja da će tužitelj visinu kamate morati utvrđivati u ovršnom postupku, čime sam paricijski rok od 15 dana postaje bespredmetan. To iz razloga što pozivanje suda na čl. 30 st. 2 Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24) služi isključivo kao zakonski temelj za određivanje trenutka od kojeg zatezna kamata počinje teći (od dana donošenja odluke), što ne ukida paricijski rok niti obvezuje tužiteljicu na pokretanje ovršnog postupka, ako tuženi u tom roku dobrovoljno ispuni svoju obvezu.

18. Neosnovan je i prigovor tuženog glede zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio:

"Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

19. Tužiteljica predmetnim tužbenim zahtjevima zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule.

20. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su banke (među kojima je i tužen i), mijenjale kamatne stope (točnije sedam od osam tuženih banaka) bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

21. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014.. Kako je tužba podnesena 13. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371 ZOO za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

22. Nadalje, kako je odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018.. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena sudu 13. lipnja 2019., slijedom čega je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371 ZOO.

23. S time u vezi valja odgovoriti žalitelju na prigovor vezan uz datum podnošenja tužbe. Naime, odredbom čl. 113 st. 2 ZPP je propisano da, ako je podnesak upućen preko pošte preporučenom pošiljkom ili telegrafski, dan predaje pošti smatra se danom predaje sudu kojemu je upućen. U konkretnom slučaju je tužba predana preko pošte preporučenom pošiljkom 13. lipnja 2019., što je jasno vidljivo iz prijamne štambilje Općinskog suda u Varaždinu, pa je tužba, dakle, podnesena unutar zastarnog roka.

24. Odredbama čl. 81 st. 2 i 3 ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

25. Drugačija pravna shvaćanja tuženog, koja opširno izlaže u žalbi, nisu prihvatljiva.

26. Posebno treba ukazati kako tuženi bezuspješno pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti utuženih dijelova predmetnog ugovora o kreditu jer se ista temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, budući je sud samo u pojedinačnim sporovima postupcima za isplatu pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi.

27. Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. No ipak se smatra potrebnim ukazati da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su sporne odredbe jasne i razumljive jer se ne može jasnoća i razumljivost tumačiti (samo) na razini gramatičkog tumačenja, već sadržajnog tumačenja odredbi, pa tako npr. tekst: "tekuće tržišne prilike" jest jezično razumljiv, ali na temelju kojih se parametara te tržišne prilike utvrđuju i kako se na promjenu kamata odražavaju, ne može znati nitko, budući ti parametri nisu jasno navedeni, kao što i sama razumljivost mogućnosti promjene tečaja valute ne znači i svijest o tome što to sve može utjecati na tečaj ugovorene valute, švicarskog franka.

28. Žalbeni razlog tuženog kako prvostupanjski sud nije izveo sve predložene dokaze na okolnost ništetnosti sporne ugovorne odredbe, nije osnovan. Naime, prema čl. 220 st. 2 ZPP, sud prvog stupnja odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa time što je odbio izvesti predložene dokaz, nije povrijedio pravila postupka. A pored toga što je izveo druge dokaze na tu okolnost, činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno.

29. Zaključno, pravilno je prvostupanjski sud, analizom i savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) odlučio kao u izreci pobijane presude i za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge.

30. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323 st. 1 ZOO, prema kojoj je "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje."

31. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženom isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe, dok visina tražbine nije niti osporavana.

32. Prvostupanjski sud je pravilno dosudio tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. "Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …" (VSRH, Rev - 116/86 od 16. lipnja 1988.). Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 1115 ZOO, koja glasi: Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužen i je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

33. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženi kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženom, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju.

34. Stoga je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je pod stavkom I. izreke naložio tuženom isplatiti tužiteljici po osnovu ništetnosti o jednostranoj promjeni kamatne stope isplati iznos od 779,50 €, a po osnovu ništetnosti valutne klauzule CHF iznos od 3.307,27 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate, sve sukladno odredbama čl. 323 st. 1, čl. 324, čl. 1111 st. 1 i čl. 1115 ZOO, u vezi s odredbom čl. 29 st. 1 i 2 ZOO.

35. I odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154 st. 1 ZPP), tako i po visini (čl. 155 st. 1 ZPP) dosuđenih troškova.

36. Slijedom navedenoga, a obzirom da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja, u skladu s odredbom čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, po osnovi čl. 368 st. 1 ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 21. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marije Miladin