Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž R-248/2025-5

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner predsjednice vijeća, Dubravke Butković-Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Duška Abramovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠP(ranije VP) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik David Turkalj, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Logičan Izbor d.o.o., iz Zagreba, Drage Gervaisa 8, OIB: 25936178873, kojeg zastupa punomoćnica Ana Marija Žužul Horvat, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Bušurelo, Žužul i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida ugovora o radu, isplate naknade plaće i naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-651/2020-80 od 18. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-651/2020-80 od 18. kolovoza 2025. potvrđuje u točkama I, II, III, IV, V i dosuđujućem dijelu točke VI izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je nedopuštena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 14. siječnja 2020. tuženika Logičan izbor d.o.o., kojom odlukom je tuženik raskinuo radni odnos s tužiteljicom VP, sklopljen ugovorom o radu od 20. studenog 2018. (točka I izreke). Utvrđeno je da radni odnos između stranaka prestaje s danom 17. travnja 2022. (točka II izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici na ime bruto razlike plaće od 20. studenog 2018. do 15. veljače 2020. ukupan iznos od 5.049,31 eur, s kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (točka III izreke), te tužiteljici isplatiti na ime razlike plaće za vremensko razdoblje od 15. ožujka 2020. do 15. svibnja 2022. ukupan iznos od 28.932,60 eura sa zakonskih zateznim kamatama izuzev

Poslovni broj Gž-R 248/2025-5

zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (točka IV). Tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu iznos 3.269,22 eura sa zateznim kamatama tekućim od 18. kolovoza 2025. do isplate (točka V izreke) te naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 13.552,49 eura sa zateznim kamatama tekućim od 18. kolovoza 2025. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan (točka VI).

2. Protiv citirane presude u njezinom dosuđujućem dijelu (točke I,II,III,IV,V i dosuđujućem dijelu točke VI izreke) žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisnih odredbom čl. 353. stav. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je nedopuštena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika od 14. siječnja 2020., da je radni odnos između stranaka prestao s danom 17. travnja 2022., da tuženik isplati tužiteljici na ime bruto razlike plaće od 20. studenog 2018. do 15. veljače 2020. iznos od 5.049,31 eur s kamatama, a za razdoblje od 15. ožujka 2020. do 15. svibnja 2022. isplati iznos od 28.932,60 eura s kamatama, da tuženik isplati tužiteljici na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu iznos od 3.269,22 eura s kamatama, te naknadi trošak parničnog postupka.

6. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik 20. studenog 2018. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto prodavač u dućanu,

- da je tuženik 14. siječnja 2020. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je tužiteljica zaprimila 17. siječnja 2020. te je protiv iste podnijela zahtjev za zaštitu prava preporučenom poštom s povratnicom 27. siječnja 2020., kojeg je tuženik zaprimio 29. siječnja 2020 te na isti nije odgovorio,

- da je tužiteljica preporučenom poštom 28. veljače 2020. podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari;

- da je odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu 14. siječnja 2020. tužiteljici otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a u obrazloženju iste navodi se da je poslodavac 9. siječnja 2020. zaprimio pisani prigovor (e-mail) kojim se jedan od kupaca u poslovnici u kojoj tužiteljica radi žali na njezino ponašanje te navodi kako je tužiteljica u svom odnosu prema kupcima izrazito neprofesionalna, neugodna i bezobrazna. Pisani prigovor od 9. siječnja 2020. da je samo posljednji u nizu opetovanih prigovora trećih osoba na način obavljanja poslova

Poslovni broj Gž-R 248/2025-5

i radnih zadataka od strane radnice. Poslodavac da je i ranije zaprimao pisane i usmene prigovore kupaca i ostalih radnika kojima se isti žale na neprofesionalno i bezobrazno ponašanje radnice, njezino konstantno tipkanje na mobitel za vrijeme posluživanja kupaca i neobavljanje dnevnih zadataka u poslovnici, njezino konstantno kašnjenje na posao te odlaske s posla zbog bolesti bez naknadnog dostavljanja bilo kakvih dokaza o razlozima navodne privremene nesposobnosti za rad. Navodi se da je o svemu navedenom poslodavac i ranije u nekoliko navrata pisanim i usmenim putem (na radnim sastancima) obavještavao radnicu te ju upozoravao da svoje ponašanje uskladi sa savjesnim, stručnim i profesionalnim načinom ponašanja i obavljanja poslova svog radnog mjesta budući će u protivnom biti prisiljen donijeti odluku o otkazu ugovora o radu. Navodi se da je poslodavac i nakon zadnjeg pisanog prigovara na bezobrazluk i ponašanje radnice (9. siječnja 2020.) radnicu pozvao te joj omogućio da iznese svoju obranu sukladno čl. 119. Zakona o radu, da je radnica u svojoj usmenoj obrani 11. siječnja 2020. u bitnom navela da i ona svašta doživljava od strane kupaca i da se ne želi truditi jer ne vidi smisao. Iz navedenog da proizlazi kako su u konkretnom slučaju na strani radnice nesporno utvrđene povrede obveza iz radnog odnosa koje na izrazito negativan način utječu na rad ostalih radnika kod poslodavca i radnu atmosferu općenito te zbog kojih nastavak radnog odnosa radnice kod poslodavca više nije moguć. Navedeno pogotovo imajući u vidu da se u konkretnom slučaju evidentno ne radi o izoliranom slučaju, već o kontinuiranom neprimjerenom načinu ponašanja radnice odnosno o povredama na koje je radnica već u nekoliko navrata bila upozorena od strane nadređenih osoba poslodavca;

- da nije osnovan tuženikov prigovor prekluzije tužbe, budući da tuženik nije u zakonskom roku od 15 dana od zaprimanja zahtjeva za zaštitu prava tužiteljice – 29. siječnja 2020. na isti odgovorio, pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. veljače 2020., podnesena je u zakonskim rokovima iz odredbe čl. 133. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 103/14, 127/17, 98/19, 151/22 – dalje ZR);

- da sukladno odredbi čl. 125. stav. 3. ZR-a nije osnovan tuženikov prigovor zastare u odnosu na preinaku tužbe – zahtjev tužiteljice za sudskim raskidom ugovora o radu i isplatu plaće, budući da poslodavac i radnik mogu zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja te da shodno tome zahtjev za isplatu plaće dospijeva tek pravomoćnošću sudske odluke kojom je otkaz utvrđen nedopuštenim;

- da imajući u vidu narav povreda za koje se tužiteljicu tereti, nisu postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da radnicu pisano upozori na obveze iz radnog odnosa i ukaže joj na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, što tuženik ovdje nije učinio;

- sve da je tuženik i dokazao povrede koje stavlja na teret tužiteljici, da iste ne bi opravdavale davanje otkaza tužiteljici, već bi stvorile obvezu za tuženika prethodno pisano upozoriti tužiteljicu na te obveze iz radnog odnosa i ukazati joj na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza;

- da su neosnovane tvrdnje tuženika „da je u nekoliko navrata pisanim i usmenim putem (na radnim sastancima) obavještavao radnicu te ju upozoravao da svoje ponašanje uskladi sa savjesnim, stručnim i profesionalnim načinom ponašanja i obavljanja poslova svog radnog mjesta budući će u protivnom biti prisiljen donijeti

Poslovni broj Gž-R 248/2025-5

odluku o otkazu ugovora o radu", jer to nikakvim dokazima nije uspio dokazati. Upravo suprotno, iz sms prepiske u spisu proizlazi da je suradnja između tužiteljice i nadređenih bila prijateljska. Tako primjerice sms poruka od 10. siječnja 2020. (list 474) gdje tužiteljica piše „otišla bi ranije doma, nema ljudi tu..“, FP (z.z. tuženika) odgovara „odi u 12“ ili sms poruka Š od 12. listopada 2019. kada Š (osnivač/član društva tuženika) piše: „Odi ranije doma“ ili „Ubijam ti vrijeme flertom i još ti kažem da ideš ranije…“;

- da tuženik ničim nije dokazao tvrdnju da je tužiteljici omogućio usmeno iznošenje obrane (čl. 119. st. 2. ZR-a) jer bi to pisano dokumentirao;

- da suprotno tvrdnjama tuženika, iz e-maila tužiteljice od 13. siječnja 2020. (list 18) ne proizlazi da je tužiteljici omogućeno iznošenje obrane, već isti e-mail samo potvrđuje navode tužiteljice da su je 11. siječnja 2020. na poslu dočekali z.z. tuženika FP i član društva IP te da su joj usmeno izrekli otkaz. Nadalje, kada se navodi iz e-maila tužiteljice od 13. siječnja 2020. dovedu u vezu s e-mailom FP od 13. siječnja 2020. (list 18) tj. odgovorom upućenim tužite ljici, a kojim tuženik šalje tužiteljici Sporazum o prestanku ugovora o radu, proizlazi da je tužiteljici doista 11. siječnja 2020. usmeno izrečen otkaz, da joj je tuženik nakon dva dana tj. 13. siječnja 2020. poslao Sporazum o prestanku ugovora o radu, a koji ona nije htjela potpisati, da bi joj potom 14. siječnja 2020. izvanredno otkazao ugovor o radu;

- da iz e-maila FP od 6. veljače 2020., u kojem piše: „Predlažemo da te sutra kontaktira naša odvjetnica vezano za tvoju posljednju žalbu. Naime, u zadnjoj rečenici si iskazala želju da se nagodiš na miran način, mi također mislimo da je to svima u interesu i ne želimo nikome loše i da ti u početku tvoje radne karijere stoji izvanredni otkaz i gubitak naknade s burze. To je bila nužda zbog odbijanja suradnje. Ukoliko odlučiš surađivati (ne trebaš s nama ako ne želiš, možeš s našom odvjetnicom) možeš/mo sve riješiti brzo i efikasno“ dokazuje kako je tuženik samo želio prekinuti radni odnos s tužiteljicom te joj je zato i nudio na potpis Sporazum o prestanku ugovora o radu, pa kada ona to nije potpisala, dao joj je izvanredni otkaz od 14. siječnja 2020. jer je to bila „nužda zbog odbijanja suradnje“. Stoga, suprotno navodima tuženika, utvrđuje da ova e-mail prepiska, a niti sms prepiska u spisu ne dokazuje da je tužiteljica pozvana na iznošenje obrane i da je obranu dala.

7. Slijedom navedenog, imajući u vidu činjenicu da tuženik nije prethodno upozorio tužiteljicu na obveze iz radnog odnosa, te da nije pozvao tužiteljicu na iznošenje obrane, što je sve tuženik bio dužan učiniti sukladno odredbi čl. 119. st. 1. i 2. ZR-a, sud prvog stupnja utvrđuje da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 14. siječnja 2020. nedopuštena, iz kojih razloga odlučuje kao u točki I izreke citirane presude.

8. S obzirom da je utvrđeno da je otkaz nedopušten zbog postupovnih povreda iz čl. 119. ZR-a sud utvrđuje da nije bilo potrebe za ocjenom je li tužiteljica počinila povrede za koje se tereti.

9. Sukladno odredbi čl. 125. st. 1. ZR-a sud prihvaća zahtjev tužiteljice za sudskim raskidom ugovora o radu s danom 17. travnja 2022., imajući u vidu da se tužiteljica s danom 18. travnja 2022. zaposlila kod drugog poslodavca.

Poslovni broj Gž-R 248/2025-5

10. Provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem sud utvrđuje da je tužiteljica u razdoblju prije raskida ugovora o radu kod tuženika ostvarila ugovorenu prosječnu plaću u iznosu od 5.803,33 kn, odnosno bruto 1.089,74 eura[1] . Utvrđuje da razlika između očekivane bruto plaće iskazane pod nazivom zarada u e -mailovima i bruto plaće po Ugovoru o radu iznosi 3.460,57 eura (Tabela 2 stupac 5). Razlika između očekivane neto plaće za siječanj 2020. u odnosu na isplaćenu neto plaću da iznosi 37,49 eura (Tabela 4 stupac 5).

11. Sud utvrđuje da iz iskaza tužiteljice i svjedoka PP te isprava u spisu proizlazi da je stvarno ugovorena neto plaća tužiteljice različita od one u ugovoru o radu. Naime, iz redovite (mjesečne) e-mail korespondencije tužiteljice i odgovornih osoba proizlazi kako je poslodavac interno svaki mjesec tužiteljici obračunavao plaću ovisno o broju odrađenih sati, a da joj je putem računa uplaćivao iznos plaće koji je predviđen ugovorom o radu uvećan za prijevoz([adresa] i gradski prijevoz Zagreb), kako bi si umanjio ukupan trošak plaće tužiteljice te da je uplatama na ime prijevoza (koji iznosi ne podliježu oporezivanju) tužiteljici dijelom isplaćivao / nadoknađivao stvarno ugovorenu neto plaću, sve kraj činjenice da je tužiteljica stanovala u [adresa] i nije imala troškove prijevoza.

12. Stoga sud ne prihvaća iskaz z.z. tuženika u dijelu gdje navodi da je tužiteljica morala vraćati dio plaće na okolnost iskorištenih slobodnih dana utvrđenjem da takvo postupanje osim što nije zakonito nije ni životno logično, sve tim više kada se uzme u obzir korespondencija stranaka iz koje je jasna intencija tuženika - da razliku između stvarno ugovorene plaće i plaće predviđene ugovorom o radu isplati na ruke i putem dodataka na ime prijevoza koji ne podliježu oporezivanju.

13. Slijedom navedenog, sukladno drugoj dopuni nalaza vještaka utvrđuje da je stvarna neto plaća tužiteljice za mjesec studeni 2018. iznosila 3.166,63 kn (neto plaća iz obračunske liste br. 36. u iznosu od 1.554,63 kn + 1.922,00 kn isplaćen na ime fiktivnog prijevoza [adresa] umanjeno za gradski prijevoz Zagreb 360,00 kn), odnosno bruto iznos od 3.895,79 kn. Stoga utvrđuje da je tuženik na ime bruto iznosa plaće tužiteljici ostao dužan iznos od 1.952,51 kn (stvarno ugovoreni bruto od 3.895,79 kn minus isplaćeni bruto iznos od 1.943,28 kn prema obračunskoj listi br. 36), odnosno 259,14 eura.

13.1. Sukladno drugoj dopuni nalaza vještaka i obračunskoj listi broj 45 od 31. prosinca 2018. utvrđuje da je stvarna neto plaća tužiteljice za mjesec prosinac 2018 . iznosila 5.362,00 kn (neto plaća iz obračunske liste u iznosu od 3.800,00 kn + 1.922,00 kn isplaćen na ime fiktivnog prijevoza [adresa] umanjeno za gradski prijevoz Zagreb 360,00 kn), odnosno bruto iznos od 7.420,26 kn. Stoga utvrđuje da je tuženik na ime bruto iznosa plaće ostao dužan tužiteljici iznos od 2.670,26 kn (stvarno ugovoreni bruto od 7.420,26 kn- 4.750,00 kn isplaćeni bruto prema obračunskoj listi br. 45), odnosno 354,40 eura.

14. Za siječanj, veljaču i ožujak 2019. utvrđuje da je neto plaća, a s obzirom na to da nije upućen pripadajući mail tuženika o povratu kakvog iznosa, kako je to tuženik redovito radio, iznosila 5.362,00 kn odnosno bruto iznos od 7,420,26 kn. Utvrđuje da je za navedene mjesece tuženik isplatio tužiteljici iznos iz ugovora o radu, odnosno iznos od po 4.750,00 kn bruto, umjesto iznosa od 7.420,26 kn, što znači da je tužiteljici

Poslovni broj Gž-R 248/2025-5

ostao dužan iznose od po 2.670,26 kn, odnosno iznose od po 354,40 eura bruto za navedene mjesece.

15. Utvrđuje da je za razdoblje od travnja 2019. do siječnja 2020. razlika bruto plaće utvrđena osnovnim nalazom i mišljenjem vještaka od 20. lipnja 2024. prema tabeli 2. nalaza, odnosno ukupno 3.460,57 eura, na način da je neto zarada navedena u e- mailovima tuženika preračunata u bruto plaću te od tako utvrđene, a očekivane bruto plaće odbijen bruto iznos iz ugovora o radu, ne uzimajući u izračun podatke na ime troškova gradskog i izvangradskog prijevoza.

16. Na temelju prosječne neto ugovorene plaće tužiteljice za posljednja tri mjeseca rada ( listopad, studeni, prosinac 2019.), koja je utvrđena u iznosu od 5.803,33 kn neto, odnosno 1.089,74 eura bruto, utvrđuje da tužiteljici za razdoblje od otkaza do sudskog raskida ugovora o radu, tj. od veljače 2020. do 18. travanja 2022. pripada mjesečni iznos od po 1.089,74 eura.

17. Slijedom navedenog sud dosuđuje tužiteljici s osnove razlike plaće od studenog 2018. do siječnja 2020. ukupan iznos od 5.049,31 eur, te za razdoblje od veljače 2020. do travnja 2022. ukupan iznos od 28.932,60 eura (čl.95. stav. 3. ZR -a).

18. Nadalje, sukladno odredbi čl. 125. st. 1. ZR-a tužiteljici dosuđuje naknadu štete zbog sudskog raskid ugovora o radu u visini od tri mjesečne plaće, koliko je tužiteljica i zatražila i što predstavlja zakonski minimum, u konkretnom slučaju iznos od 3.269,22 eura.

19. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

20. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih navoda, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP -a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.

21. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, budući da je u obrazloženju pobijane presude sud sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima tužiteljice.

22. Iako se sud prvog stupnja u obrazloženju presude pogrešno pozvao na odredbu čl. 115. st. 1. ZR-a, isto nije bilo od utjecaja na zakonitost pobijane presude, budući da nije prijeporno da se u ovom slučaju radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a ne o redovnom otkazu ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnika.

23. Prvenstveno je za istaknuti da tužiteljica nije prekludirana u podnošenju predmetne tužbe, budući da je pobijanu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 14. siječnja 2020. primila 17. siječnja 2020., da je 27. siječnja 2020. protiv te odluke

Poslovni broj Gž-R 248/2025-5

podnijela zahtjev za zaštitu prava, koji je tuženik zaprimio 29. siječnja 2020., te na isti nije odgovorio, nakon čega je 28. veljače 2020. podnijela predmetnu tužbu, što dokazuje da je postupila sukladno odredbi čl. 133. st. 1. i 2. ZR-a.

24. Odredbom čl. 119. ZR-a propisan je postupak prije otkazivanja ugovora o radu. Prema st. 1. čl. 119. ZR-a prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastanka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Prema st. 2. citirane odredbe prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

24.1. Člankom 116. st. 1. ZR-a propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka(izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

25. Iz odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a proizlazi da prije izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac nije dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, na što se osnovano upire žalbenim navodima tuženika.

26. Stoga, nije prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da bi tuženik postupio protivno citiranoj odredbi čl. 119. st. 1. ZR-a.

27. Međutim, budući da tuženik žalbenim navodima ustraje da je prethodno upozoravao tužiteljicu na obveze iz radnog odnosa i da su u tom pravcu utvrđenja suda prvog stupnja netočna i paušalna te proturječna iskazu tužiteljice sa ročišta od 18. rujna 2023., za odgovoriti je da je ovom sudu prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da tuženik nije dokazao svoje tvrdnje "da je u nekoliko navrata pisanim i usmenim putem (na radnim sastancima) obavještavao radnicu te ju upozoravao na ponašanje", sve tim više kada iz spisu priložene sms prepiske proizlazi da je suradnja između tužiteljice i nadređenih joj osoba tuženika, bila prijateljska.

27.1. U tom pravcu sud prvog stupnja je uputio na sms poruku od 10. siječnja 2020. kojom je tužiteljica zamolila z.z. tuženika za raniji odlazak kući, na što joj je potvrdno odgovoreno, kao i sms porukom od 12. listopada 2019. u kojoj tužiteljici član uprave tuženika piše: "odi ranije doma"; "ubijam ti vrijeme flertom i još ti kažem da ideš ranije…". Okolnost da je tužiteljica u svom iskazu navela: "znala sam jedino zakasniti na posao što me poslodavac usmeno opomenuo, ali ništa ozbiljnije od toga", ne upućuje da bi se radilo o kršenju radnih obveza od strane tužiteljice u sadržaju kako se to navodi u e-mailu kupca od 9. siječnja 2020. i obrazloženju pobijane odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice.

27.2. Spisu prileži mail tuženika od 3. studenoga 2019.(list 410-411 spisa), koji je upućen zaposlenicima tuženika, a u kojem se između ostalog navodi: "Veliki problem

Poslovni broj Gž-R 248/2025-5

koji dosta često čujemo u zadnje vrijeme u dućanu SCP i čak preko maila je da su cure u Importanneu bezobrazne, takve stvari mi ne uzimamo za zlo, ali nažalost kad se ponavljaju više puta onda se zapitamo da li je stvarno tako. Vi znate da mi uvijek držimo vama leđa i da su nam zaposlenici ispred kupaca po svemu. Dignite nivo rada i nemojte si dopustiti da čujemo i slušamo ovakve stvari, vrhunska ste ekipa i znam nikome od vas nije lako kada vidi ovako nešto tako da očekujemo da se ponavlja. Odgovornost prema poslu nam je uvijek bila broj 1. stvar u SmartOpremi i prema tome smo i birali zaposlenike. Pokažite to. Prije nego počne gužva htjeli bi da se 15. 11. ili 16.11. poslije smjene u IC-u podružimo…". U navedenom mailu tuženik nije izdvojio nekoga od zaposlenika, niti ustvrdio da bi se radilo o teškom kršenju radnih obveza.

28. Cijeneći pak je li tuženik bio dužan omogućiti tužiteljici iznošenje obrane ili bi postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano od poslodavca da to učini, ovaj sud s obzirom na prethodno opisani odnos poslodavca prema zaposlenicima, pa tako i prema tužiteljici, prema kojoj tuženik do događaja iz e-maila od 9. siječnja 2020. nije imao izričitih primjedbi, prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju ne radi o kršenju radnih obveza za koje nije bilo realno očekivati da imaju opravdanje; drugim riječima, da nisu postojale opravdane pretpostavke da poslodavac ne omogući tužiteljici iznošenje obrane.

29. Pri tome se neosnovano žalbenim navodima upire da je tužiteljica iznijela obranu, što da je i sama navela u točki III historijata tužbe, navodeći da neće moći odraditi otkazni rok, jer je provedenim dokazima-uvidom u sms poruke i priložene e- mailove utvrđeno da se isto odnosi na događaje koji su prethodili donošenju pobijane odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu kada je od tužiteljice traženo da tuženiku vrati dio plaće isplaćene za prosinac 2019., na što upućuje sms prepiska između tužiteljice i z.z. tuženika FP od 10. siječnja 2020. i poruka FP od 11. siječnja 2020.: "nemoj zaboraviti donijeti novce jer mi treba za danas"(list 474 spisa) pa kada je tužiteljica to odbila, da joj je 11. siječnja 2020. usmeno izrečen otkaz, a tuženik joj 13. siječnja 2020. poslao Sporazum o prestanku ugovora o radu. Neosnovano tuženik žalbenim navodima ustraje i da e-mail tužiteljice od 13. siječnja 2020. potvrđuje da joj je omogućena obrana, budući da se u sadržaju tog e- maila upućenog tuženiku u 9,52 sati, navodi: "Nastavno na subotu(11. 1. 2020.) gdje sam odradila sat vremena te ste mi nakon toga usmeno priopćili otkaz, molim Vas da mi kažete kada ćete pripremiti otkaz ugovora o radu i koji je zadnji dan otkaza s obzirom na okolnosti radi kojih nisam u mogućnosti odraditi otkazni rok", na što z.z. tuženika FP odgovara e-mailom istoga dana-13. siječnja 2020. u 14,15 sati te navodi: "zvao sam te iz razloga da ti objasnim sve vezano za raskid ugovora, poslana je poruka da mi se javiš čim vidiš koju vidim da si vidjela, ali ne javljaš se. Šaljem ugovor o raskidu suradnje. Predlažem još jednom da se čujemo da ti detaljnije objasnim što to za tebe kao budućeg radnika znači. Potpiši, skeniraj i pošalji nam natrag". Kako tužiteljica "ugovor o raskidu suradnje" očigledno nije potpisala, tuženik je 14. siječnja 2020. donio pobijanu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a kako se to u e-mailu FP od 6. veljače 2020., između ostaloga navodi , jer je to bila "nužda zbog odbijanja suradnje". Povrh toga, tužiteljica je u zahtjevu za zaštitu prava navela da nikada nije bila usmeno ili pismeno upozorena na grubo kršenje radne discipline koja se navodi u pobijanoj odluci, niti da je upoznata sa e - mailom "kojeg navodite dana 11. siječnja", što je ponovila i u svom iskazu, da je e-mail od 9. siječnja 2020. vidjela prvi put u ovom sudskom postupku.

Poslovni broj Gž-R 248/2025-5

30. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je predmetni otkaz nedopušten zbog narečene postupovne povrede iz odredbe čl. 119. st. 2. ZR-a.

31. Primjenom odredbe iz čl. 125. st. 1. ZR-a, pravilno je prihvaćen zahtjev tužiteljice za sudskim raskidom ugovora o radu s danom 17. travnja 2022., cijeneći da se tužiteljica 18. travnja 2022. zaposlila kod drugog poslodavca.

32. Provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem pravilno je utvrđena visina razlike bruto plaće pripadajuće tužiteljici za razdoblje od 28. studenoga 2018. do 15. veljače 2020., budući da je izvedenim dokazima, iskazom tužiteljice, svjedoka PP i materijalne dokumentacije priložene spisu utvrđeno da je stvarno ugovorena neto plaća tužiteljice bila različita od one u ugovoru o radu, da iz redovite, mjesečne e-mail korespondencije tužiteljice i odgovornih osoba tuženika proizlazi da je poslodavac interno tužiteljici svaki mjesec obračunavao plaću ovisno o broju odrađenih sati, da joj je putem računa uplaćivao iznos plaće predviđen ugovorom o radu uvećan za prijevoz, kako bi umanjio ukupan trošak plaće tužiteljice te da je uplatama na ime prijevoza, a koji iznosi ne pod liježu oporezivanju, tužiteljici dijelom isplaćivao odnosno nadoknađivao stvarno ugovorenu neto plaću, sve kraj činjenice da je tužiteljica stanovala u [adresa] i da nije imala troškove prijevoza. Stoga je angažirani vještak pravilno, uzimajući u obzir neto zaradu navedenu u e-mailovima tuženika istu preračunao u bruto plaću te od tako utvrđene, a očekivane bruto plaće odbio iznos bruto plaće iz ugovora o radu ne uzimajući u izračun dodatke na ime troškova gradskog i izvangradskog prijevoza, te utvrdio da je tužiteljici u razdoblju dok je bila zaposlena kod tuženika, odnosno u razdoblju od 20. studenoga 2018. do 15. veljače 2020. tuženik na ime razlike bruto plaće trebao isplatiti daljnji iznos od 5.049,31 eur bruto.

32.1. Stoga, jer je tuženik tužiteljici nadoknađivao stvarno ugovorenu plaću neto isplatom po osnovi troškova prijevoza, a ne isplatom u bruto iznosu, sve kako tuženik ne bi platio odgovarajuće poreze i prireze, oštetivši time tužiteljicu za isplatu razlike bruto plaće, žalbenim navodima tuženika kojima ističe da je vještak u nalazu i mišljenju iz lipnja 2024. naveo: "Iz prethodne tabele proizlazi da bruto plaća iz Ugovora o radu od 20.11.2018. godine odgovara isplaćenim iznosima iz prometa po računu tuži teljice od 01.08.2018. do 04.02.2020. ne uzimajući u izračun dodatke koji su tužiteljici isplaćeni na ime troškova gradskog i izvangradskog prijevoza", nije dovedeno u dvojbu prethodno utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici na ime razlike bruto plaće ukupan iznos od 5.049,31 eur.

33. Slijedom navedenog utvrđeno je i da je prosječna plaća tužiteljice za posljednja tri mjeseca zaposlenja(listopad, studeni i prosinac 2019.) iznosila 1.089,74 eura bruto, pa da je stoga tuženik tužiteljici s osnove razlike plaće za razdoblje od veljače 2020. do sudskog raskida ugovora o radu u travnju 2022. ostao dužan ukupan iznos od 28.932,60 eura s kamatama na pojedine iznose.

34. Imajući u vidu navedeni iznos prosječne plaće tužiteljice za posljednja tri mjeseca zaposlenja i trajanja radnog odnosa tužiteljice kod tuženika, pravilno je u primjeni odredbe čl. 125. st. 1. ZR-a tužiteljici na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu dosuđen iznos od 3.269,22 eura s kamatama.

35. U odnosu na navedene zahtjeve za isplatu razlike naknade plaće i naknade štete, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare, budući da sukladno odredbi čl. 125.

Poslovni broj Gž-R 248/2025-5

st. 3. ZR-a poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu, na način iz st. 1. i 2. ovoga članka, podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.

36. Pravilna je odluka o parničnom trošku, utemeljena na odredbama iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

37. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

38. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

39. U preostalom dijelu(odbijajući dio toč. VI izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 21. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Barbara Bosner