Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4082/2023-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Ivici Veseliću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Borisu Biliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić iz Splita, Lovretska 25, protiv tuženog JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pl-54/2023 od 25. srpnja 2023., dana 20. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužiteljice Privredne banke Zagreb d.d. i ukida rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pl-54/2023 od 25. srpnja 2023., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbačena je tužba.

2. Protiv navedenog rješenja žali se tužiteljica, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155 u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Žalba je osnovana.

4. U žalbi tužitelj u bitnom navodi da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 19 toč. 3 Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12.1 prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima koja propisuje izuzetke od čl. 18 Uredbe.

5. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužiteljica podnijela protiv tuženog tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga radi naplate novčane tražbine u iznosu od 1.958,79 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom,

- da prema evidenciji MUP-a tuženi od 25.listopada 2021. nema prebivalište na području [adresa],

- da je iz podataka OIB sustava vidljivo da se radi o stranom državljaninu koji je imao boravište u [adresa] do 2021.,

- da se u građanskim i trgovačkim stvarima nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe EU broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, te da

- da druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil (članak 18 stavak 2 Uredbe).

6. Slijedom navedenoga, a obzirom da druga ugovorna strana ne može pokrenuti postupak protiv potrošača pred sudom države u kojoj potrošač nema domicil (argumentum a contrario), to primjenom odredbe čl. 16 ZPP odbacuje tužbu.

7. Pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 365 st. 2 ZPP, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 ZPP.

8. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo , odlučujući o svojoj nadležnosti za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

9. Naime, u konkretnom slučaju je tužiteljica podnijela protiv tuženog tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave, u smislu odredaba čl. 446 st. 1 i 3 i čl. 448 ZPP, navodeći da se utužena tražbina odnosi na dospjelo dugovanje temeljem Ugovora o transakcijskom računu u kunama broj [broj bankovnog računa], te da ima pravni interes za izdavanje platnog naloga iz razloga što da tuženi nema prijavljeno prebivalište u [adresa] zbog čega da ne može pokrenuti ovrhu pred javnim bilježnikom u RH.

10. Iz stanja spisa proizlazi da tužitelj svoju tražbinu temelji na Ugovoru o otvaranju i vođenju transakcijskog tekućeg računa u kunama sklopljenog s tuženim u [adresa], dana 27. ožujka 2020., s time da je tuženi osoba s prebivalištem u [adresa], odnosno osoba s prebivalištem izvan [adresa] i izvan Europske unije.

11. Predmetni Ugovor o otvaranju i vođenju transakcijskog tekućeg računa od 27. ožujka 2020. predstavlja potrošački ugovor u smislu čl. 5 t. 30 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22, u daljnjem tekstu - ZZP/14), jer se radi o ugovoru o usluzi tužiteljice kao trgovca koju isti pruža u okviru obavljanja svoje profesionalne djelatnosti.

12. Pitanje nadležnosti u ovom postupku uređeno je Uredbom (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (u daljnjem tekstu - Uredba), jer se prema odredbi čl. 46 st. 2 Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" broj 1/2017, u daljnjem tekstu - ZMPP), nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom odredbi odjeljaka 2 i 3 poglavlja II. Uredbe iz stavka 1. i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije.

13. Osnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda o nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za postupanje u ovoj pravnoj stvari temeljeno na odredbi čl. 18 st. 2 Uredbe, prema kojoj druga ugovorna stana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil. Ovo iz razloga jer je odredba čl. 18 st. 2 Uredbe sadržana u Poglavlju II, Odjeljku 4. Uredbe, koje se s obzirom da je tuženi osoba s prebivalištem u državi koja nije članice Europske unije, prema odredbi čl. 46 st. 2 ZMMP ne primjenjuju na konkretan slučaj.

14. Naime, u konkretnom slučaju nadležnost se određuje pravilnom primjenom naprijed citirane odredbe ZMMP, obzirom da je tuženi osoba s prebivalištem u državi koja nije članica Europske unije primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe, pa u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbu čl. 7 st. 1 toč. 1 (a) i (b) odjeljka 2. Uredbe, kojom je propisano da osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici: u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze, pri čemu za potrebe ove odredbe, te ako nije drugačije dogovoreno, mjesto izvršenja konkretne obveze je: -u slučaju pružanja usluge, mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru.

15. Obzirom da je predmetni ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj, da je prema sadržaju ugovora usluga tuženom pružana i trebala biti pružana u Republici Hrvatskoj, te da se mjesto izvršenja konkretne obveze nalazi u Republici Hrvatskoj, to postoji nadležnost suda Republike Hrvatske temeljem odredbe čl. 7 st. 1 toč. 1 (a) i (b) odjeljka 2. Uredbe. Pored toga i odredbom čl. 9 predmetnog Ugovora, ugovorena je nadležnost suda u Republici Hrvatskoj. Stoga je za odlučivanje o predmetnoj tužbi nadležan odlučivati sud u Republici Hrvatskoj.

16. Slijedom navedenoga, a primjenom odredbe čl. 380 toč. 3 ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 20. srpnja 2026.

Sudac:

Ivica Veselić