REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-824/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Šljivić, odvjetnik u Rovinju, protiv tuženih 1. RD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. OD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 3. BD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Ines Bilandžić-Arbutina, odvjetnica u Garešnici, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv rješenja i presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici poslovni broj P - 308/2024-30 od 15. listopada 2024., u sjednici održanoj 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća žalba tužitelja protiv rješenja i presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici poslovni broj P-308/2024-30 od 15. listopada 2024. te se navedena odluka:

- potvrđuje u točki 1. izreke rješenja te točki II. izreke presude

- preinačuje u točki III. izreke presude tako da glasi:

„III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima trošak postupka u iznosu od 8.662,50 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom iznosu od 375,00 eura odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.“

II. Prihvaća se žalba tuženika protiv točke I. izreke presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici poslovni broj P-308/2024-30 od 15. listopada 2024. te se pobijana presuda u tom dijelu ukida i odbacuje se tužba s dijelom tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je pokojna MD bila dužna tužitelju HD iz [adresa] iznos od 22.000,00 € sa zakonskim zateznim kamatama prema odredbi iz čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koje teku od 25.10.2008. godine .

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima trošak žalbenog postupka u iznosu od 449,60 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom iznosu od 595,63 eura odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom odlukom suda prvoga stupnja riješeno je:

„1.Odbacuje se tužbeni zahtjevu kao nedopušten u dijelu kojim se zahtjeva;

a) -utvrđenje da dug u iznosu od 22.000,00 € MD sa zakonskim zateznim kamatama prema odredbi iz čl. 29 Zakona o obveznim odnosima koje teku od 25.10.2008. godine, prema tužitelju na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Garešnici, po Javnom bilježniku Branki Škalički poslovni broj O-1000/09-3 od 02.03.2010. godine, prelazi na njene zakonske nasljednike JD, OD i BD.

kao i tužbeni zahtjev koji glasi:

b) "Utvrđuje se, da se dugovi koji su nastali za vrijeme trajanja bračne zajednice između pokojne MD i JD iz [adresa], koji glase na ime pokojne JD imaju smatrati dugovima stečenim u braku pa za iste solidarno odgovara RD kao bračni drug od pokojne MD."

2. Utvrđuje se povlačenje tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Uračunavaju se tuženicima OD i BD iz [adresa], u njihov zakonski nasljedni dio iza pokojne MD i dio koji su na temelju ugovora o darovanju stekle na ½ nekretnina upisanih u zk. ul. broj [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], označenih kao kčbr. [katastarska čestica] kuća br. 54, dvorište i šuma gaić površine 1549 m2, kčbr. [katastarska čestica] u naravi šuma i gaić površine 724 m2 i kčbr. [katastarska čestica] u naravi šuma i gaić površine 98 m2, odnosno ukupne površine 2.371 m2."

1.1. Istom odlukom presuđeno je:

I Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se, da je pokojna MD bila dužna tužitelju HD iz [adresa] iznos od 22.000,00 € sa zakonskim zateznim kamatama prema odredbi iz čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koje teku od 25.10.2008. godine".

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženicima da iznos od 22.000,00 € isplate sa zateznim kamatama prema odredbi iz čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koje teku od 25.10.2008. godine solidarno isplate tužitelju HD i to na način što su tužene OD i BD iz [adresa], dužne isplatiti dugovanje do visine svog naslijeđenog dijela na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Garešnici, po Javnom bilježniku Branki Škalički poslovni broj O - 1000/09-3 od 02.03.2010. godine, dok je tuženik RD iz [adresa], dužan isplatiti dugovanje na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Garešnici, po Javnom bilježniku Branki Škalički poslovni broj O-1000/09-3 od 02.03.2010. godine."

III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima trošak postupka u iznosu od 9.037,50 € u roku od 15 dana.

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu odluku pobijaju obje parnične stranke.

2.1. Tužitelj pobija odluku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi u tome što presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su i dati nisu jasni niti dovoljni da bi se presuda mogla sa sigurnošću ispitati, kao i u tome što sud nije s jednakom pažnjom cijenio sve dokaze odnosno neke uopće nije cijenio. Smatra da je imao pravni interes utvrditi činjenicu na koga prelaze dugovi ostaviteljice budući da u konkretnom slučaju svi nasljednici nisu i naslijedili imovinu iza ostaviteljice. Ističe da je u nasljedni dio tuženicama trebalo uračunati i darove koje su iste primile pred kraj života majke, a s obzirom na to da svaki od darova znatno premašuje vrijednost dugovanja da je tužbeni zahtjev trebalo uvažiti. Osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženi RD vraćao dugove ostaviteljice, jer da iz iskaza svjedoka proizlazi da se navedeni dugovi nikako ne mogu smatrati samo dugovima MD, već i njegovim dugovima. Smatra da iz iskaza svjedokinje ED proizlazi da novac nije davala MD već isključivo tuženomu RD. Ističe da su potvrde o povratu novca u kontradiktornosti s iskazima svjedoka koji su bili vjerovnici tih tražbina i koji su se navodno potpisali na tim potvrdama. Smatra neuvjerljivim da su tužene OD i BD vraćale pozajmice s obzirom na to da je u to vrijeme OD bila maloljetna, dok BD nije privređivala. U prilog tvrdnji da je tuženi RD pozajmice navedenih osoba smatrao i svojim dugovima da govori i činjenica da je on dugove vraćao u 2010. i 2011. iako je znao da postoji tužba podnesena 11. rujna 2009. kojom tužitelj potražuje svoj iznos, čime je on pogodovao određenim vjerovnicima na štetu tužitelja. Smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kad je utvrdio da je nedopušten tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi kako dug u iznosu od 22.000,00 eura pok. MD prema tužitelju prelazi na njegove nasljednike, kao i da se dugovi nastali za vrijeme trajanja bračne zajednice između pok. MD i RD imaju smatrati dugovima stečenim u braku pa da za iste solidarno odgovara i RD, jer da se radi o tzv. incidentalnom zahtjevu na utvrđenje postojanja ili nepostojanja određenog pravnog odnosa koji je prije ili tijekom parnice postao sporan, a koji je dopušten prema članku 187. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008.

– ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP). Ističe da je za odluku o kondemnatornom tužbenom zaht jevu od presudnog značaja utvrđenje predstavljaju li dugovi pok. LD bračnu imovinu za koju solidarno odgovara i njezin bračni drug RD (članak 248. Obiteljskog zakona/2003.), kao i da dugovi ostaviteljice prelaze na nasljednike (članak 139. Zakona o nasljeđivanju, „Narodne novine“ broj 48/2003., 163/2003., 35/2005., 127/2013., 33/2015. i 14/2019.; dalje: ZN). U odnosu na odluku o troškovima postupka, osporava opravdanost troška podnošenja podnesaka od 8. svibnja 2015. i 21. svibnja 2015., visinu naknade za svaki od tri ostala podnesaka u vrijednosti od po 50 bodova, a smatra i da sud uopće nije trebao priznati trošak sastava podneska od 30. kolovoza 2024. (zaprimljen od strane suda 2. rujna 2024., a od strane tužitelja 16. rujna 2024.), s obzirom na to da nije bio uručen sudu i protivnoj strani najmanje osam dana prije dana održavanja ročišta 9. rujna 2024. Potražuje trošak žalbe. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

2.2. Tuženici pobijaju presudu u odnosu na točku I. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističu da tužitelj nema pravni interes podnositi deklaratornu tužbu kada može i istovremeno podnosi kondemnatorni tužbeni zahtjev radi naplate iste tražbine čiju deklaraciju traži, a smatraju i da bi se s time u vezi u konkretnom slučaju moglo postaviti i pitanje dvostruke litispendencije. Osim toga, ističu da prema članku 187. ZPP-a nije dopušteno deklaratornom tužbom tražiti utvrđenje činjenica. Predlažu preinačiti odluku u pobijanom dijelu i odbaciti tužbu.

3. Sa žalbama je postupljeno prema članku 359. stavku 1. ZPP-a.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, a djelomično je osnovana protiv odluke o parničnim troškovima, dok je žalba tuženika osnovana.

6. Predmet spora, izvorno pokrenutoga tužbom protiv sada pok. MD (koja je nakon podnošenja tužbe umrla), je zahtjev tužitelja za vraćanje zajma u iznosu od 22.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 25. listopada 2008., sada usmjeren protiv RD, OD i BD kao njenih nasljednika.

7. S obzirom na priznanje pok. MD u Izjavi od 25. rujna 2008. da joj je tužitelj pozajmio iznos od 25.000,00 eura kojega se obvezala vratiti u roku od 30 dana od dana potpisivanja Izjave i činjenicu da je krajem siječnja 2009. na ime duga vratila tužitelju iznos od 3.000,00 eura, među strankama nije sporna visina predmetnog duga iza pokojne MD.

8. Sporno je jesu li tuženici već podmirili dugovanja u vrijednosti većoj od vrijednosti naslijeđene imovine, jer o tome ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. Presuda je ispitana u granicama razloga određenih u žalbama, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, prema članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. – ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), koja odredba se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/2019.).

10. Protivno žalbenim navodima tužitelja, presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Tužitelj u žalbi određeno ne navodi koje od izvedenih dokaza sud nije jednakovrijedno cijenio odnosno nije uopće cijenio i od kakvog je to utjecaja na ishod postupka. Nije stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11 . ZPP-a.

11. Unatoč činjenici što postojanje duga pok. MD prema tužitelju nije sporno, prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je pokojna MD bila dužna tužitelju 22.000,00 eura sud prvog stupnja je pogrešno primijenio članak 187. ZPP-a, jer predmet tužbe za utvrđenje može biti samo utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, dok utvrđenje činjenica ne može biti predmet tužbenog zahtjeva i takav zahtjev ne ide u sudsku nadležnost. Stoga je u tom dijelu valjalo prihvatiti žalbu tuženika, ukinuti pobijanu presudu i odbaciti tužbu, na temelju članka 369. stavka 2. u vezi s člankom 354. stavkom 2. točkom 2. ZPP-a.

12. Odluku o odbacivanju dijela tužbe s tužbenim zahtjevom za utvrđenje da dug čije postojanje je utvrđeno u toč. I. izreke presude prelazi na temelju rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Branke Škalički, kao povjerenice Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Garešnici poslovni broj O-1000/09-3 od 2. ožujka 2010. na zakonske nasljednike RD, OD i BD, sud prvog stupnja obrazlaže time što takvo utvrđenje nije predviđeno posebnim propisom niti tužitelj za to ima pravni interes, jer je to već propisano člancima 129. i 139. ZN-a, a tužitelj je u odnosu na tužene postavio i kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim od istih zahtijeva isplatu utvrđenog duga pa će sud o obvezi tuženih na isplatu ostaviteljeva duga moći odlučiti tek donoseći odluku po kondemnatornom tužbenom zahtjevu.

12.1. U tom dijelu odluka nije donesena na štetu tužitelja već zbog činjenice što je, po shvaćanju ovog suda, pravilno odbijen kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se od tuženih, kao nasljednika pok. MD, zahtijeva isplata njenog duga, što onda čini neosnovanim i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje da taj dug prelazi na tuženike.

13. Pravilno je odbačen i dio tužbe s tužbenim zahtjevom za utvrđenje da se dugovi nastali za vrijeme trajanja bračne zajednice između MD i RD koji glase na ime MD imaju smatrati dugovima stečenim u braku za koje solidarno odgovara RD kao bračni drug pokojne MD. U tom je dijelu sud prvog stupnja odbacio tužbu s obrazloženjem da je tužba izvorno bila podnesena protiv MD kao dužnice, koja je tijekom postupka preminula, pa je između ostaloga nastavljena i protiv tuženog RD, kao jednoga od njenih pravnih sljednika slijedom čega da nije dopušten deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se RD sada tuži i neovisno o pravnom sljedništvu iza pok. MD i zahtijeva utvrđenje da on za dugove odgovara kao bračni drug jer se radi o dugu iz bračne zajednice.

13.1. Po ocjeni ovoga suda, nedopuštenost ovog dijela tužbe proizlazi iz činjenice što se njome prvenstveno zahtijeva utvrđenje činjenice predstavljaju li određeni dugovi dugove proizašle iz bračne zajednice pok. MD i CD, a utvrđenje činjenica ne može biti predmetom tužbenog zahtjeva. Osim toga, tužbeni zahtjev je u tom dijelu i neodređen budući da nije naznačeno na koji se dug odnosi već je postavljen uopćeno.

14. Odluku o odbijanju kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 22.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama sud temelji na utvrđenju da vrijednost naslijeđene imovine iznosi 6.111,59 eura, 21,17 USD i 0,89 CHF, a da iz potvrda tuženih dostavljenih u spis te iskaza svjedoka ED, TD, ČD, ND, ŠD, ID i SD proizlazi da su nasljednici koji solidarno odgovaraju za dugove ostavitelja vratili dugove iza MD u visini koja prelazi vrijednost naslijeđene imovine, i to već u odnosu na vjerovnike ED, ČD, SD, ŠD i ID kojima je isplaćeno ukupno 11.931,39 eura.

14.1. U tom je dijelu odluka rezultat pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

14.2. Naime, prema članku 139. ZN-a nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika. Kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva.

14.3. Pravilno je sud prvog stupnja uzeo da vrijednost naslijeđene imovine podrazumijeva vrijednost ostavine, a ne i darova koji su za života učinjeni nasljednicima, jer darovi ne predstavljaju ostavinu (naslijeđenu imovinu) već jedino sunasljednici odnosno nasljednici nasljednika imaju pravo zahtijevati da se u nasljedni dio jednog nasljednika uračuna vrijednost darova i zapisa (članak 101. ZN-a).

15. Žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje utvrđenje suda prvog stupnja da su tuženici kao nasljednici pok. MD podmirili njene dugove barem u iznosu od 11.931,39 eura, što prelazi vrijednost naslijeđene imovine. Naime, protivno žalbenim navodima tužitelja, iz iskaza svjedoka ED, ČD, SD, ŠD i ID proizlazi da su njima vraćeni dugovi MD, a ne dugovi RD. S obzirom na to da su ovim svjedocima vraćeni dugovi u visini koja premašuje vrijednost naslijeđene imovine, neodlučno je što je RD svjedokinji TD vraćao i svoj izvorni dug, kako to proizlazi iz Ugovora o zajmu sklopljenog između navedene svjedokinje kao zajmodavca te MD i RD kao zajmoprimaca.

15.1. Neosnovano žalitelj osporava utvrđenje suda prvog stupnja da je svjedokinji ED vraćan dug MD, obrazlažući to osporavanje činjenicom da je svjedokinja izjavila da je mijenjala novac od prodaje sestrine kuće, koja da je prodana krajem 2009. ili početkom 2010., pa kako je MD umrla **.**.2009. da nije moguće da je novac davala MD već isključivo tuženomu RD. Svjedokinja ED je izričito navela da je sredstva od prodaje kuće dala MD, a RD da je upoznala tek nakon njene smrti kada mu se obratila sa zahtjevom da joj se dugovani novac vrati. U odnosu na iznesenu činjenicu da je prodaja kuće bila krajem 2009. ili početkom 2010., a da je novac davala u dva navrata u razdoblju od siječnja do lipnja 2010. svjedokinja je ostavila mogućnost da je pogriješila glede vremenskog određenja. Budući da spisu prileži potvrda datirana 22. ožujka 2009. kojom MD potvrđuje da nije u mogućnosti ED vratiti ostatak duga u iznosu od 2.000,00 eura zbog nastalih problema u poslovanju te se dug obvezuje vratiti do kraja listopada 2009., jasno je da je svjedokinja pogriješila u odnosu na vremensko razdoblje kada je MD davala novac, ali time nije doveden u pitanje zaključak suda da je dužnica iz toga odnosa bila upravo MD, a ne i njen suprug.

15.2. U odnosu na žalbeni prigovor tužitelja da su potvrde o povratu novca u kontradiktornosti s iskazima svjedoka koji su bili vjerovnici tih tražbina i koji su se navodno potpisali na tim potvrdama, jer nitko od svjedoka nije izjavio da im je bilo tko drugi vraćao novac osim RD, a da nije životno uvjerljivo da su tužene OD i BD vraćale pozajmice s obzirom na to da je u to vrijeme OD bila maloljetna, dok BD nije privređivala, valja navesti da je u odnosu na vjerovnika neodlučno koliko dio duga je podmirio pojedini nasljednik jer oni u cjelini ne mogu odgovarati u većem iznosu nego što je vrijednost naslijeđene imovine.

15.3. Činjenica da je RD vraćao dugove 2010. i 2011., nakon podnošenja predmetne tužbe 11. rujna 2009., ne govori u prilog zaključku da je on pozajmice navedenih osoba smatrao i svojim dugovima, kako to tužitelj sugerira u žalbi, kada u većini navedenih potvrda stoji da se vraća dug MD. U potvrdama koje se odnose na zajednički dug MD i RD, kao što je to slučaj s dugom prema TD, je to i posebno naznačeno, a te uplate nisu niti obuhvaćene iznosom od 11.931,39 eura, kojim je već premašena vrijednost ostavinske imovine.

15.4. Tužitelj stoga u ovom postupku nije dokazao ni da je predmetna tražbina zajednički dug MD i RD proizašla iz bračne zajednice, a ni da su dugovi koji su isplaćeni barem u visini 11.931,39 eura bili i dugovi RD pa da je njihovim plaćanjem on ispunjavao izvornu svoju obvezu, a na onu koja proizlazi iz nasljedstva iza pok. MD.

15.5. Neosnovano žalitelj prigovara da je izvršenim isplatama RD pogodovao određenim vjerovnicima na štetu tužitelja budući da je znao za predmetnu tužbu, jer ne postoji propis koji bi određivao kojim su redoslijedom nasljednici dužnika dužni podmirivati obveze svoga prednika.

16. Slijedom navedenoga, žalba tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari sadržane u točki II. izreke presude odbijena je kao neosnovana i potvrđena je pobijana presuda, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

17. S obzirom na to da su pobijanom odlukom tuženicima dosuđeni troškovi kao da su u cijelosti uspjeli u sporu, ukidanje dijela odluke uz odbacivanje tužbe ne zahtijeva preispitivanje pobijane odluke o parničnim troškovima po osnovi. Odluka je u tom dijelu ispitana isključivo po visini odnosno nužnosti pojedinih troškova, povodom žalbe tužitelja.

17.1. S time u vezi, žalbom se prije svega osporava opravdanost troška podnošenja podnesaka od 8. svibnja 2015. i 21. svibnja 2015. (riječ je očito o podnesku od 21. srpnja 2015.). Podneskom od 8. svibnja 2015. tuženici su se očitovali na podnesak tužitelja od 22. travnja 2015., kako ih je to sud pozvao pa je stoga opravdano ocijenjen potrebnim u smislu članka 155. ZPP-a. Nadalje, podneskom od 21. srpnja 2015. tuženici su se očitovali na očitovanje vještaka od 30. lipnja 2015. i podnesak tužitelja od 15. lipnja 2015., kako su pozvani dop isom suda pa se ni taj podnesak ne može smatrati nepotrebnim.

17.2. Žalbom se osporava i visina nagrade za podneske od 29. siječnja 2014., 27. ožujka 2014. i 30. kolovoza 2024., za koje je tuženicima priznata nagrada u vrijednosti 50 bodova. Uz podnesak od 29. siječnja 2014. tuženici su dostavili dokumentaciju u svrhu dokazivanja činjenice da je vrijednost podmirenih dugova MD veća od vrijednosti naslijeđene imovine. Po ocjeni ovoga suda, taj podnesak ne predstavlja obrazloženi podnesak pa je tuženicima trebalo priznati nagradu u vrijednosti 25 bodova prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. i 107/2025.; dalje: Odvjetnička tarifa) , a ne 50 bodova kako je to prema Tbr. 8. toč. 3. Odvjetničke tarife učinjeno pobijanom odlukom. Nadalje, podnesak od 27. ožujka 2014. je samo prateći dopis uz rješenje o oslobođenju tuženika od plaćanja troškova postupka, kojega je već prethodno nadležno upravno tijelo dostavilo sudu, pa za sastav toga podneska tuženiku ne pripada nagrada jer nije bio potreban (arg. iz članka 155. ZPP-a). Podnesak tuženika od 30. kolovoza 2024. po shvaćanju ovog suda također nije bio potreban budući da je dostavljen sudu 2. rujna 2024. tako da nije mogao niti biti dostavljen tužitelju u primjerenom roku prije ročišta zakazanog za 9. rujna 2024., na kome su tuženici mogli iznijeti sadržaj podneska.

17.3. Slijedom navedenoga, ukupno dosuđene troškove u iznosu od 9.037,50 eura valjalo je umanjiti za iznos od 375,00 eura pa tuženicima pripadaju troškovi postupka u iznosu od 8.662,50 eura, dok je za razliku od 375,00 eura valjalo odbiti zahtjev tuženika i u tom smislu preinačiti pobijanu odluku (točka III. izreke prvostupanjske presude), na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a.

18. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavku 1. i 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

19. Tužitelj je djelomično uspio sa žalbom samo protiv odluke o parničnim troškovima, dakle protiv sporednog zahtjeva, pa nema pravo na naknadu troškova žalbe (arg. iz članka 35. ZPP-a).

20. Tuženici su u cijelosti uspjeli sa žalbom koju su podnijeli protiv odluke o jednome od ukupno tri postavljena deklaratorna tužbena zahtjeva. Ti su zahtjevi tijekom postupka prvi put postavljeni, uz izvorno postavljeni kondemnatorni zahtjev, u podnesku tužitelja od 26. studenoga 2015., a da pritom nije označena vrijednost predmeta spora niti ju je sud prvog stupnja utvrdio do zaključenja glavne rasprave. Stoga se prema članku 40. stavku 6. ZPP-a smatra da je vrijednost svih deklaratornih zahtjeva 6.630,00 eura iz čega proizlazi da je vrijednost zahtjeva u odnosu na kojega je podnesena žalba 2.210,00 eura.

20.1. U odnosu na tu vrijednost zahtjeva tuženicima pripada nagrada za sastav žalbe u vrijednosti 125 bodova ili s PDV-om 312,50 eura na temelju Tbr. 10. toč. 1. Odvjetničke tarife. Prema istoj vrijednosti predmeta spora za sudsku pristojbu za žalbu tuženicima pripada 137,10 eura prema Tar.br. 3. stavku 1. u vezi s Tar. br. 1. stavkom 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/2019., 92/2021. i 37/2023.), na što treba primijeniti umanjenje od 50% prema članku 7. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.) pa tuženicima pripada trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 68,55 eura. Proizlazi stoga da tuženicima za žalbu pripada 449,60 eura dok je za razliku u iznosu od 595,63 eura zahtjev odbijen kao neosnovan.

U Puli 17. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus