Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2468/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Gordani Bošković Majerović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VODOVOD I KANALIZACIJA, d.o.o. Split, Hercegovačka 8 OIB: 56826138353, protiv tuženika OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Varnici, odvjetniku u Kaštel Kambelovcu, zbog isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-664/2023-12 od 12. ožujka 2025., dana 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-664/2023-12 od 12. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ante Šuška u Splitu, poslovni broj: Ovrv-2750/2021 od 30. prosinca 2021., u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 40,96 eura sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku na način pobliže određen u točki I. izreke pobijane presude. Ujedno je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 29,86 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik zbog žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. - dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da sud prihvati žalbu tuženika kao osnovanu te odbije tužbeni zahtjev tužitelja i istom naloži da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka zajedno s troškom sastava žalbe, podredno da usvoji žalbu kao osnovanu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade za pruženu komunalnu uslugu opskrbe vodom u stambenom prostoru na adresi [adresa], za razdoblje od 16. prosinca 2020. do 18. travnja 2021.

5. U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj, kao ovrhovoditelj, podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – kartice kupca od 16. studenog 2021. – radi naplate dospjele tražbine po računima za komunalnu uslugu opskrbe vodom za razdoblje od 16. prosinca 2020. do 18. travnja 2021.,

- da je javni bilježnik Ante Šuško u Splitu donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj: Ovrv-2750/2021 od 30. prosinca 2021. kojim je ovršeniku, ovdje tuženiku, naloženo da u roku od osam dana namiri tražbinu zajedno s troškovima postupka,

- da je tuženik 10. siječnja 2022. pravodobno izjavio prigovor protiv navedenog rješenja o ovrsi, osporavajući osnovanost tražbine uz tvrdnju da ne prebiva niti boravi u predmetnom stanu, već u njemu živi njegov nećak ĆA koji tužitelja nije obavijestio o promjeni korisnika, koji osporava tuženikovo vlasništvo nad nekretninom te odbija dobrovoljno iseliti iz stana, dok je tuženiku izrečena zabrana približavanja predmetnoj nekretnini zbog čega nije u njezinu posjedu niti koristi usluge tužitelja,

- da je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj Ovrv-2750/2021 od 21. listopada 2022. stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha te odredio nastavak postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, uz upozorenje strankama na prekluzivne rokove iz čl. 461.a st. 6. i 7. ZPP -a za iznošenje činjenica i predlaganje dokaza.

6. Tužitelj je tijekom postupka tvrdio da je tuženik evidentiran kao korisnik vodne usluge na temelju vlasništva predmetne nekretnine. Nadalje je isticao da je, sukladno odredbama Zakona o vodnim uslugama, tuženik bio dužan u roku od 15 dana od nastanka promjene o tome obavijestiti isporučitelja vodnih usluga te da, ako to nije učinjeno, prethodni i novi korisnik solidarno odgovaraju za plaćanje pruženih vodnih usluga. U prilog svojim tvrdnjama priložio je preslike utuženih računa.

7. Na pripremnom ročištu održanom 28. studenoga 2024. saslušana je FA sestra tuženika, u svojstvu svjedoka. Iskazala je da njezin sin posljednjih pet godina živi u predmetnom stanu te da tuženik u njemu više ne stanuje. Navela je da se njezin sin uselio u stan na poziv tuženika, ali da ne podmiruje račune za potrošenu vodu. Također je izjavila da je predmetni stan u suvlasništvu nje i tuženika, pri čemu ona ima suvlasnički udio od jedne trećine.

8. Saslušan je i tuženik, koji je u bitnome naveo da od sredine 2017. godine više ne živi u predmetnom stanu te da utužene račune nije zaprimio. Tvrdio je da je u više navrata obavijestio tužitelja kako više ne prebiva na predmetnoj adresi, pri čemu je uredno podnio odgovarajuću prijavu koja je, prema njegovim navodima, zaprimljena i urudžbirana kod tužitelja. Smatra da tužitelj raspolaže tom prijavom i da je bio upoznat s činjenicom da više nije korisnik predmetnog stana. Nadalje je naveo da je vlasnik stana, koji je njegov otac stekao od Brodogradilišta, a potom odredio da pripadne njemu. Istaknuo je da je do prisilnog iseljenja 2017. godine uredno podmirivao račune za potrošnju vode, dok je nakon toga s nećakom ĆA dogovorio da će on preuzeti plaćanje režijskih troškova, što ovaj nije učinio te su nastala silna dugovanja. Tuženik je tijekom postupka odustao od izvođenja dokaza saslušanjem ĆA kao svjedoka, navodeći da bi njegovo pristupanje raspravi bilo otežano, a okolnost da je upravo on posjednik i korisnik predmetne nekretnine potvrđena je iskazom njegove majke FA.

9. Prvostupanjski sud ocijenio je tužbeni zahtjev osnovanim te je održao na snazi platni nalog u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje. Pritom je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi osnovanost tužiteljeve tražbine, dok tuženik nije dokazao postojanje okolnosti na koje se poziva radi oslobođenja od obveze plaćanja, odnosno nije dokazao da je tužitelja obavijestio o promjeni korisnika predmetne vodne usluge.

10.1. Tuženik u žalbi ističe da tužitelj svoju tražbinu temelji isključivo na izvatku iz poslovnih knjiga, koji nema dokaznu snagu javne isprave, dok je račune na kojima temelji potraživanje dostavio tek na pripremnom ročištu, iako je u sporu male vrijednosti bio prekludiran u pogledu predlaganja novih dokaza. Smatra da je tužitelj bio dužan dokazati postojanje obveznopravnog odnosa između stranaka te ispunjenje vlastite ugovorne obveze.

10.2. Nadalje ističe da od rujna 2019. ne stanuje u predmetnoj nekretnini, da je s navedene adrese odjavio prebivalište te da ni na koji način ne koristi usluge tužitelja. Također tvrdi da tužitelj nije dokazao po kojoj je pravnoj osnovi evidentiran kao korisnik vodnih usluga, niti je dokazao njegovo vlasništvo nad predmetnom nekretninom, iako je to trebao dokazati izvatkom iz zemljišnih knjiga.

10.3. Konačno, osporava zaključak prvostupanjskog suda u vezi s odustankom od izvođenja dokaza saslušanjem njegova nećaka ĆA. Navodi da je od tog dokaznog prijedloga odustao isključivo radi izbjegavanja nepotrebnog odugovlačenja postupka, budući da je okolnost odlučna za spor već bila potvrđena iskazom svjedokinje FA, dok njegov nećak uporno izbjegava primitak sudskih pismena i odaziv sudskim pozivima.

11.1. Kako se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na novčanu tražbinu koja ne prelazi iznos od 1.320,00 eura, riječ je o sporu male vrijednosti u smislu čl. 458. st. 1. ZPP-a. Sukladno čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda donesena u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati isključivo zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP -a, osim povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a. Slijedom navedenog, žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u takvim sporovima nije dopušten, zbog čega je drugostupanjski sud pri odlučivanju o žalbi vezan činjeničnim stanjem koje je utvrdio prvostupanjski sud te nije ovlašten preispitivati pravilnost njegove ocjene izvedenih dokaza niti utvrđivati drukčije činjenično stanje.

11.2. U tom smislu, žalbeni navodi kojima tuženik prigovara da je tužitelj račune dostavio nakon isteka prekluzivnog roka za iznošenje činjenica i predlaganje dokaza predstavljaju isticanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Kako se u sporovima male vrijednosti presuda ne može pobijati zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, isti predstavljaju nedopušten žalbeni razlog pa nisu bili predmet ispitivanja u ovom drugostupanjskom postupku.

12. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka sukladno čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud utvrđuje da nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP.

13.1. Prema odredbi čl. 42. st. 1. Zakona o vodnim uslugama ("Narodne novine", broj 66/19.; dalje: ZVU), sredstva naplaćena po osnovi cijene vodnih usluga predstavljaju prihod isporučitelja vodnih usluga, dok je obveznik plaćanja korisnik vodnih usluga.

13.2. Odredbom čl. 39. ZVU uređene su pravne posljedice promjene korisnika vodne usluge. Tako je st. 1. propisano da je prethodni korisnik dužan u roku od 15 dana od dana promjene korisnika prijaviti tu promjenu isporučitelju vodnih usluga uz odgovarajući vjerodostojni dokaz. Ako to ne učini prethodni korisnik, istu je dužan prijaviti novi korisnik u daljnjem roku od 15 dana. St. 2. istoga članka propisano je da prethodni i novi korisnik solidarno odgovaraju za plaćanje vodnih usluga za razdoblje od promjene korisnika do uredne prijave te promjene isporučitelju vodnih usluga.

14.1. U konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik vlasnik predmetne nekretnine, što proizlazi iz njegovih vlastitih navoda, kao i iz iskaza saslušane svjedokinje. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da je tužitelj bio dužan dodatno dokazivati tu okolnost izvatkom iz zemljišne knjige, budući da činjenicu koja među strankama nije sporna nije potrebno dokazivati.

14.2. Nadalje, nisu osnovani ni žalbeni navodi da tužitelj nije dokazao na temelju čega je upravo tuženik evidentiran kao korisnik vodnih usluga. Naime, sam tuženik je u svom iskazu izričito naveo da su do njegova iseljenja računi za potrošnju vode glasili na njegovo ime te da ih je uredno podmirivao. Time je potvrdio da je bio evidentirani korisnik vodnih usluga, da je koristio predmetnu uslugu te da prethodno nije osporavao ni svoj status korisnika vodnih usluga niti obvezu podmirivanja ispostavljenih računa.

15. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da od 2017. godine više ne koristi predmetnu nekretninu, dok u žalbi navodi da u njoj ne stanuje od 13. rujna 2019., ističući da je njezin stvarni korisnik njegov nećak. Međutim, neovisno o tome od kada tuženik više ne koristi predmetnu nekretninu, navedena okolnost sama po sebi ne dovodi do prestanka njegove obveze prema isporučitelju vodnih usluga. Naime, odredbom čl. 39. ZVU izričito je propisano da je prethodni korisnik dužan isporučitelju vodnih usluga prijaviti promjenu korisnika u zakonom propisanom roku, dok do izvršenja takve prijave prethodni i novi korisnik solidarno odgovaraju za plaćanje pruženih vodnih usluga. Stoga sama činjenica da je treća osoba preuzela faktično korištenje nekretnine ne proizvodi pravne učinke prema isporučitelju vodnih usluga sve dok promjena korisnika nije prijavljena na način propisan čl. 39. ZVU. Budući da je upravo tuženik tvrdio da je ispunio navedenu zakonsku obvezu, na njemu je bio teret dokazivanja te činjenice (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a tijekom postupka nije priložio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je promjenu korisnika doista prijavio tužitelju.

16. Slijedom navedenoga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao postojanje činjenica koje bi, u smislu čl. 39. ZVU, isključivale njegovu obvezu plaćanja utužene tražbine. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelja uredno obavijestio o promjeni korisnika predmetne vodne usluge, niti je dokazao postojanje drugih okolnosti koje bi utjecale na njegovu obvezu podmirenja utuženih računa.

17. Kako žalbeni navodi nisu osnovani, a nisu ostvareni ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju čl. 368. st. 2. ZPP-a, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, pa je odlučeno kao u točki I. izreke.

18. Budući da žalba tuženika nije osnovana, primjenom čl. 166. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

U Zagrebu 16. srpnja 2026.

Sutkinja

Gordana Bošković Majerović