1                Poslovni broj Gž-333/2023-5

 

                                        

         REPUBLIKA HRVATSKA              

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA              

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola               Poslovni broj Gž-333/2023-5

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

 

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz J., A. S. 19, OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik I. O., odvjetnik u S. B., protiv tužene Z. b. d.d., Z., T. b. J. J. 10, OIB:…, koju zastupaju punomoćnici B. P., S. P. i M. K. K., odvjetnici u  O. d. P. & P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-35/2021-12 od 25. studenog 2022., u sjednici održanoj 13. veljače 2024.

 

 

presudio je

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice protiv odluke o glavnoj stvari sadržane u presudi Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-35/2021-12 od 25. studenog 2022. i u tom se dijelu potvrđuje pobijana presuda.

 

              II. Djelomično se uvažava žalba tuženice protiv odluke o parničnim troškovima sadržane u presudi Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-35/2021-12 od 25. studenog 2022. te se navedena odluka preinačuje na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 66,36 eura[1] / 500,00 kuna, dok se u preostalom dijelu (za iznos od 607,87 eura / 4.580,00 kuna) odbija žalba protiv odluke o parničnim troškovima kao neosnovana i potvrđuje pobijana odluka.

 

              II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1.          Pobijanom presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženoj Z. b. d.d. isplatiti tužitelju J. B. s osnove razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak iznos od 18.924,91 kuna / 2.511,77 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno specificirane mjesečne iznose s dospijećem počevši od 10. siječnja 2009. do zaključno 10. studenog 2013., do isplate, kao i naknaditi mu prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 5.080,00 kuna / 674,23 eura sa zateznim kamatama od 25. studenog 2022. do isplate, u roku od 15 dana.

 

2.          Pravovremenu i dopuštenu žalbu protiv te presude podnosi tuženica putem svojih punomoćnika zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

2.1.      Ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer razlozi koji se odnose na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu proturječe sadržaju tužiteljevog iskaza u kojem je izjavio da ugovor nije pročitao.

 

2.2.      Navodi i da je sud pogrešno primijenio odredbe članka 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača, jer je pružio zatraženu zaštitu tužitelju koji pri sklapanju ugovora o kreditu nije upotrijebio niti minimum pažnje prosječnog čovjeka te očito nije imao namjeru pregovarati kada ugovor prethodno nije ni pročitao, a niti je tražio potrebne informacije. Stoga osporava utvrđenu činjenicu da tužitelj nije bio u poziciji pregovarati o odredbama ugovora. Ističe da pravo na zaštitu potrošača ima samo prosječni potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.

 

2.3.      Poziva se na presudu Suda Europske unije broj C-81/19 u predmetu SC B. T. S. od 9. srpnja 2020. u kojoj je Sud Europske unije potvrdio da kad ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem od ocjene nepoštenosti predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa da stoga nije bilo dopušteno ocjenjivati poštenost valutne klauzule iz članka 22. Zakona o obveznim odnosima kao dispozitivne norme hrvatskog nacionalnog prava.

 

2.4.      Žaliteljica ističe da Visoki trgovački sud i Vrhovni sud nisu presudili da se presuda iz kolektivnog spora automatski odnosi na sve pojedinačne ugovore, bez ikakve potrebe daljnjeg utvrđivanja pravno relevantnih činjenica koje su odlučne za pojedinačni odnos pojedinačnog potrošača i njegove konkretne banke. Navodi da u spisu ne postoji osnova za zaključak da tužitelj nije bio informiran o valutnom riziku zaduživanja u protuvrijednosti švicarskog franka, a iz iskaza tužitelja da ne proizlazi ni postojanje namjere tužitelja pregovarati s tuženom bankom niti pribavljati bilo kakve informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora, osim informacije o rati kredita.

 

2.5.      Tuženica navodi da tijekom prvostupanjskog postupka tužitelj ničime nije dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

 

2.6.      Ustraje kod prigovora zastare cjelokupne utužene tražbine istaknutog tijekom prvostupanjskog postupka.

 

2.7.      Prigovara činjenici što sud nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, jer da na visinu konačne novčane tražbine ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima.

 

2.8.      Osporava tijek zateznih kamata ističući da ju se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem prije podnošenja tužbe, a posebno ne od 2009.

 

2.9.      Prigovara i pogrešnoj primjeni materijalnog (i postupovnog) prava, jer se presuda temelji na članku 502.c. Zakona o parničnom postupku koji je uveden člankom 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11.), a ta odredba da nema povratno djelovanje u odnosu na ugovor sklopljen 2006. 

 

2.10. Osporava i odluku o troškovima postupka koja da je protivna članku 155. ZPP-a, jer su tužitelju dosuđeni troškovi koji nisu bili nužni u sporu budući da je sud donio presudu isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora pa, osim tužbe, ni jedan od naknadnih podneska tužitelja kao ni prisustvovanje ročištima ne predstavljaju relevantne pravne radnje. Smatra da trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu za objavu presude nije trošak potreban za vođenje parnice.

 

2.11. Žalbeni je prijedlog da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelja obveže da joj naknadi troškove postupka odnosno podredno da se presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

 

3.          Sa žalbom tuženice sud prvog stupnja postupio je prema odredbi članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP).

 

4.          Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5.          Žalba tuženice protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, a djelomično je osnovana protiv odluke o parničnim troškovima.

 

6.          Predmet spora je zahtjev tužitelja za vraćanje stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207545952, kreditna partija: 7103332858, od 5. listopada 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita s rokom otplate od sedam godina.

 

7.          Tužitelj smatra da je taj iznos tuženica stekla bez osnove budući da ga je naplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF). Tužbeni zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koje su donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

 

8.          U ovom postupku nije sporno da je između tužitelja kao korisnik kredita i tuženice kao kreditora sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207545952 na dan 5. listopada 2006. kojim je tuženica odobrila i isplatila tužitelju kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, koji iznos se tužitelj obvezao otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja uz redovnu kamatu od 4,50% godišnje koja je promjenjiva u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora.

 

9.          Sporno je, je li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna (o čemu je već i odlučeno nepravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-179/2022 od 2. kolovoza 2022.), je li sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa kojega je tuženica od njega naplatila na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnove. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, osnovanost prigovora zastare te tijek zateznih kamata.

 

10.      Prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja zaključivši, u bitnom, da osnovanost takvog zahtjeva proizlazi iz članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača, kao i izvedenih dokaza. Sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, da se o spornoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo te da se na ovu parnicu primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora da tužitelju, kao prosječnom potrošaču, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva niti je mogao predvidjeti njene ekonomske posljedice i informirano odlučiti o sklapanju ugovora s takvom ugovornom odredbom, budući da ga tuženica nije na transparentan način informirala da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na istu u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Zbog navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i da tužitelju pripada pravo na traženu isplatu 18.924,91 kuna / 2.511,77 eura po osnovi tečajne razlike po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju članaka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO). Prigovor zastare je odbijen uz zaključak da je u konkretnom slučaju podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po osnovi preplate s osnove valutne klauzule počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018. prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 8. veljače 2021., odnosno unutar zastarnog roka od pet godina iz članka 225. ZOO-a, prvostupanjski je sud utvrdio da nije nastupila zastara ove novčane tražbine tužitelja.

 

11.      Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovoga suda da je pobijana presuda u osnovi pravilna i zakonita.

 

12.      Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tuženica ukazuje u žalbi, jer su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, obrazloženje presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Utjecaj tužiteljevog iskaza na ocjenu prvostupanjskog suda o djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu predmet je ocjene pravilnosti primjene materijalnog prava.

 

13.      Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a pa je žalba tuženice u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

 

14.      Ovaj sud prihvaća, u bitnome, pravna shvaćanja prvostupanjskog suda te primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, budući da nisu dovedena u pitanje žalbom tuženice te je za to prvostupanjski sud dao jasne i na zakonu osnovane razloge.

 

15.      Pravilnost odluke suda prvog stupnja proizlazi iz članka 81. stavka 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se prema stavku 2. istoga članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

 

16.      Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza odnosno Ugovora o kreditu i saslušanja tužitelja pravilno zaključio da je tužitelj u ovom postupku dokazao da ima status potrošača i da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu, jer je sredstvima kredita financirao adaptaciju kuće. To se utvrđenje žalbom ni ne osporava.

 

17.      Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je u odnosu na tuženicu utvrđeno da je u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno člancima 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) odnosno člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na tuženicu presuda je u ovom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

 

18.      Vezano za žalbene razloge tuženice kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi s ništetnošću ugovorne odredbe utemeljene na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

18.1. Budući da su navedene odredbe ZPP-a bile na snazi u trenutku pokretanja ove parnice, neovisno o činjenici što nisu bile na snazi u času sklapanja spornog Ugovora o kreditu, žaliteljica neosnovano prigovara da ih je sud retroaktivno primijenio.

 

19.      U pojedinačnim postupcima radi vraćanja stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati je li sporna odredba ugovora o kreditu ništetna, s obzirom na to da postoji na temelju članka 502.c ZPP-a, a jednako tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme pokretanja postupka („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

 

20.      U kolektivnom sporu je pravomoćno utvrđena (ne)razumljivost sporne ugovorne odredbe prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke, (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o sadržaju navedene ugovorne odredbe te, posljedično tome, postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takvih činjenica na banci kao kreditoru.

 

21.      Tuženica kao banka je u ovom sporu mogla (tvrditi i) dokazivati da je tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze, a što je temeljni preduvjet da bi potrošač uopće mogao informirano pregovarati s bankom o sadržaju ugovora, i da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora u kojem bi se slučaju radilo o informiranom pristanku. Međutim, tuženica tijekom postupka na temelju predloženih i izvedenih dokaza (iskaza tužitelja i osobnog bankara I. R.) to nije dokazala, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Pritom je neodlučna činjenica što je tužitelj iskazao da je ugovor pročitao tek nakon što ga je potpisao, jer iz njegovog iskaza proizlazi da mu ni nakon čitanja sporne ugovorne odredbe nisu bile razumljive, a u kolektivnom sporu je pravomoćno utvrđeno da potrošač nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu.

 

21.1. Prvostupanjski sud je stoga, suprotno žalbenim navodima tuženice, uz pravilnu primjenu članka 502.c ZPP-a svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno utemeljio, u bitnome, upravo na navedenim pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

 

22.      Tuženica u žalbi pokušava dovesti u pitanje dopuštenost ocjenjivanja poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka  na temelju stajališta iznesenih u predmetu Suda Europske unije broj C-81/19 (SC B. T. S., presuda od 9. srpnja 2020.), u kome je odluka donesena nakon pravomoćno okončanog kolektivnog spora. O tome je prigovoru svoje shvaćanje već iznio Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III/1068/2022 od 8. prosinca 2022.

 

22.1. Žaliteljičini prigovori o isključenju ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli od sudske ocjene poštenosti temelje se na razlozima koje Sud Europske unije primjenjuje pri tumačenju pojma obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba koje su isključene iz polja primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) na temelju njezinog članka 1. stavka 2. Međutim, Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva ratione temporis na predmetni Ugovor o kreditu pa je ovaj spor, kao što je bio i kolektivni spor, izvan dosega izravne primjene Direktive 93/13/EEZ i nadležnosti Suda Europske unije. Navedeno znači da domaći sudovi, iako su odabrali metodu tumačenju domaćeg prava u duhu prava Europske unije u sporovima u kojima ono nije izravno primjenjivo, ipak uživaju određeno područje slobodne sudske procjene u primjeni domaćeg prava i kada primjenjuju takvu interpretativnu metodu.

 

22.2. U članku 81. stavku 5. ZZP/03 bilo je predviđeno isključenje od ocjene poštenosti onih ugovornih odredaba kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Odredbe članka 22. stavaka 1. i 2. ZOO-a nisu prisilne naravi, jer ugovaranje valutne klauzule i tečaja preračunavanja prepuštaju slobodnoj volji ugovornih stranaka, a neupitno ne predstavljaju ni prenesene odredbe nekog međunarodnog pravnog izvora. U tom smislu, ni odredba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ne odražava prisilnu zakonsku odredbu i nije bila isključena od sudske ocjene poštenosti na temelju mjerodavnog domaćeg prava.

 

22.3. Presudom od 9. srpnja 2020., suprotno izričitoj odredbi članka 81. stavka 5. ZZP/03, Sud Europske unije proširio je pojam obavezne zakonske ili regulatorne odredbe iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ povrh prisilnih i na dispozitivne zakonske odredbe. Međutim, članak 81. stavak 5. ZZP/03, koji je primjenjivan u kolektivnom sporu, upućivao je samo na isključenje prisilnih zakonskih odredaba i to prije donošenja presude Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu broj C-81/19.

 

22.4. Imajući u vidu obvezujući učinak pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora u pojedinačnim potrošačkim sporovima (članak 502.c ZPP-a), neprihvatljiva je situacija u kojoj bi se pravo potrošača da pred sud iznese restitucijski zahtjev na temelju nepoštenosti ugovorne odredbe koja je već pravomoćno utvrđena u kolektivom sporu (na koji se potrošač ima pravo izravno pozivati) moglo ocjenjivati na temelju naknadnih i njemu nepredvidivih pravila koja su razvijena sudskim tumačenjem u sudskoj praksi godinama nakon što su sporni ugovori sklopljeni i nakon što je postupak o njihovoj (ne)poštenosti pravomoćno okončan. Ovo pogotovo u situaciji kada je to pravilo razvijeno na temelju naknadnog tumačenja Suda Europske unije o značenju odredaba Direktive 93/13/EEZ za koju je taj sud sam ustanovio da nije izravno (vremenski) primjenjiva na ovaj ugovor i da je u tom pogledu nenadležan za njezino tumačenje.

 

22.5. Takva situacija bila bi nespojiva sa zahtjevom predvidivosti pravila koja uređuju pravo na pristup sudu, legitimnim očekivanjima koje stranke postupka izvode iz stabilne sudske prakse, kao i s pravom da se ne dovodi u pitanje pravomoćna sudska odluka kao institucionalnim jamstvima članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14., dalje: Ustav) i članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.), koja zajedno s načelom pravne sigurnosti čini temelje načela vladavine prava zajamčenog člankom 3. Ustava, a kako je to obrazložio Ustavni sud u prethodno navedenoj odluci.

 

22.6. Slijedom navedenoga, kako se u konkretnom slučaju prvostupanjski sud vodio obvezujućim učinkom pravomoćne presude iz kolektivnog spora i nakon provedenog postupka dokazivanja odlučio o osnovanosti zahtjeva tužitelja kao potrošača primjenom tamo izraženih obvezujućih stajališta, ovaj sud ocjenjuje neosnovanim istaknuti prigovor tuženice u odnosu na nedopuštenost ocjenjivanja nepoštenosti navedene ugovorne odredbe.

 

23.      Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredaba članaka 1111. i 1115. ZOO-a pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa, u visini utvrđenoj prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

 

24.      Osnovano je sud odbio prigovor tuženice da je dosuđeni iznos trebalo umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike samo na temelju prigovora tuženice na visinu tužbenog zahtjeva. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

 

25.      I po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženica je u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj i kao takva je na utuženi iznos stečen bez osnove dužna platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je kao sastavljač ugovora, s obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i posljedično tome ništetna i da joj sve ono što na temelju tako ugovorene odredbe bude primila ne pripada, pa je žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

 

26.      Prvostupanjski je sud osnovano odbio prigovor zastare. Prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom na to da od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (14. lipnja 2018.) do podnošenja tužbe u ovom postupku 8. veljače 2021.  nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (članak 225. ZOO-a), proizlazi da je prigovor zastare neosnovan pa je i u tom dijelu odluka prvostupanjskog suda pravilna i zakonita.

 

26.1. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu odredbu prethodno citiranog članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

 

26.2. Iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv P. C. S. s. r. o.) u kojoj je taj sud odlučio da „načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

 

27.      Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o parničnim troškovima kada je tuženicu koja je izgubila parnicu obvezao da opravdane troškove postupka naknadi tužitelju na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a.

 

27.1. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je tužitelju pravilno priznao troškove zastupanja neovisno o činjenici što se presuda temelji na utvrđenjima iz kolektivnog spora jer, kako proizlazi i iz obrazloženja pobijane odluke, i u ovom je postupku trebalo provesti raspravu i izvesti dokaze radi utvrđivanja činjenica koje je dopušteno utvrđivati neovisno o učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora.

 

27.2. Međutim, neosnovano je prvostupanjski sud tužitelju priznao trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 66,36 eura / 500,00 kuna budući da tome ročištu punomoćnik tužitelja nije prisustvovao pa je u tom dijelu valjalo uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu odluku odbijanjem zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u naznačenom iznosu.

 

28.      Slijedom navedenoga, valjalo je odbiti žalbu protiv odluke o glavnoj stvari kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, a protiv odluke o parničnim troškovima djelomično uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu odluku na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a.

 

29.      Budući da je tuženica djelomično uspjela sa žalbom samo protiv odluke o parničnim troškovima odnosno o sporednom zahtjevu dok je u preostalom dijelu njena žalba odbijena kao neosnovana, zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, na temelju članka 166. stavka 1. u vezi  s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.             

 

U Puli 13. veljače 2024.

 

Predsjednica vijeća

 

Alenka Paus, v.r.