Poslovni broj: Usž-1322/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za financije, Split, Domovinskog rata 2, OIB: 40781519492, radi utvrđivanja poreza na kuću za odmor, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l- 600/2025-8 od 12. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-600/2025-8 od 12. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-410-06/24-0001/0239, URBROJ: 2181/1- 09/04-25-0002 od 11. veljače 2025. i rješenja Općine Podstrana, Upravnog odjela za proračun i financije, KLASA: UP/I-410-15/23-02/929, URBROJ: 2181-39-05-1-23-1 od 1. prosinca 2023.

2. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-410-06/24-0001/0239, URBROJ: 2181/1-09/04-25-0002 od 11. veljače 2025. (dalje – drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv osporenog rješenja Općine Podstrana, Upravnog odjela za proračun i financije, KLASA: UP/I-410-15/23-02/929, URBROJ: 2181-39-05-1-23-1 od 1. prosinca 2023. (dalje – prvostupanjsko rješenje), kojim je tužitelju, po službenoj dužnosti, utvrđen porez na kuću za odmor u [adresa], za 2023. godinu, u iznosu od 126,13 eura/950,33 kuna.

3. Protiv uvodno naznačene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga, odnosno zbog bitnih povreda postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da obrazloženje pobijane presude nije utemeljeno na činjenicama i dokazima koji prileže spisu. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja i povrijedio tužiteljevo pravo na procesnu ravnopravnost, kao i pravo na saslušanje, jer je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, a nije izveo niti jedan dokaz predložen od strane tužitelja. Ističe kako je priložio izjavu susjeda kako bi dokazao da u predmetnom stanu u [adresa], živi stalno te da je predložio njihovo saslušanje kao svjedoka na istu okolnost, dok da je sud odbio taj dokazni prijedlog, a izjavu da uopće nije razmotrio niti ocijenio. Dalje tužitelj ukazuje i na povredu načela saslušanja stranke u upravnom postupku, navodeći da je tužitelj pozvan dostaviti dokaze da trajno živi u nekretnini tek nakon podnesene žalbe nakon čega je spis dostavljen drugostupanjskom upravnom tijelu radi donošenja odluke o žalbi. Smatra da mu niti u drugostupanjskom upravnom postupku nije omogućeno da se očituje o utvrđenim činjenicama i izvedenim dokazima i da dokazuje suprotno – da predmetni stan koristi za potrebe stanovanja. Ističe da je teret dokazivanja za činjenice koje utemeljuju porez na tuženiku i prvostupanjskom tijelu, a da niti prvostupanjsko tijelo, niti tuženik, nisu izveli odnosno sudu predočili niti jedan dokaz iz kojeg bi nesporno proizlazilo da tužitelj predmetni stan koristi povremeno ili sezonski. Također, smatra da obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, zbog čega da se presuda uopće ne može ispitati. Smatra da iz dostavljenih potvrda o plaćanju računa za struju i vodu ne proizlazi da se nekretnina koristi samo povremeno ili sezonski. S tim u vezi, ističe da ima mala primanja i da živi skromno, zbog čega su mu računi za vodu i struju minimalni, pa da to ne može biti dokaz da tužitelj nekretninu koristi povremeno. Ističe da je iz njegove osobne iskaznice razvidno da na navedenoj adresi ima prijavljeno prebivalište te da izjava svjedoka potvrđuje da stanuje u predmetnoj nekretnini od njezine izgradnje 2021. Također ukazuje da je iz potvrde suda od 21. siječnja 2026. razvidno da se radi o jedinoj nekretnini u njegovom vlasništvu. Ponavlja i da je donošenjem prvostupanjskog rješenja kojim je mu je određena obveza za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. povrijeđen zakon na štetu tužitelja jer da se radi o konstitutivnom upravnom aktu s povratnim djelovanjem, a da je prvostupanjski sud propustio razmotriti taj prigovor. Vezano uz pravo stranke na obrazloženu sudsku odluku, ukazuje na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske te se poziva na odluke Europskog suda za ljudska prava. Dodaje da je sud povrijedio načela zakonitosti, vladavine prava, pravne sigurnosti i res iudicata jer je, kako smatra, bez navođenja razloga, pobijanom presudom odstupio od vlastitih pravnih shvaćanja iznesenih u pravomoćnim presudama poslovni broj: UsI-927/2024 od 18. rujna 2025. i UsI-2270/2024 od 24. srpnja 2025., što da ukazuje na arbitrarnost u odlučivanju, odnosno na grubu povredu načela jednakosti. Predlaže da Visoki Upravni sud Republike Hrvatske usvoji žalbu i poništi pobijanu presudu i osporena rješenja, podredno da poništi presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Iako uredno pozvan, tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda pobija.

7. Prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava te pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja, uz iscrpno obrazloženje s kojim je ovaj Sud u cijelosti suglasan.

8. Neosnovani su prigovori koji idu za tim da tužitelju nije dana mogućnost izjašnjavanja, odnosno sudjelovanja u upravnom postupku, odnosno u upravnom sporu. Naime, tužitelj je i tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora, naročito održavanjem ročišta dana 28. studenoga 2025., imao mogućnost, koju je iskoristio, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje predmetne stvari. Navedeno posebno imajući u vidu da je upravni sud ovlašten voditi upravni spor kao spor pune jurisdikcije, pri čemu je ovlašten samostalno utvrđivati činjenično stanje, provoditi dokaze potrebne za njegovo utvrđenje, provesti usmenu raspravu, odnosno sud je ovlašten meritorno odlučiti o konkretnoj upravnoj stvari.

1. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je u konkretnom slučaju tužitelju obračunat porez na kuću za odmor iz razloga što su upravna tijela utvrdila da tužitelj predmetnu nekretninu koja se nalazi u [adresa] – [adresa] (dvosoban stan površine 55,37 m[2] , upisan kao etažno vlasništvo (13. suvlasnički udio 18/100) z.k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) koristi povremeno, odnosno sezonski, u smislu članka 2. stavka 1. točke 12. Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“, 115/16., 101/17., 114/22. i 114/23. – dalje: ZLP).

2. Odredbom članka 25. ZLP propisano je da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor, a člankom 2. stavkom 1. točkom 12. ZLP određeno je da je u smislu tog zakona, kuća za odmor svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Kućom za odmor ne smatraju se gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.

3. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je, s obzirom na podatke o uplatama za električnu energiju i vodu za 2023. za predmetni stan, ocijenio pravilnim utvrđenje upravnih tijela da tužitelj predmetnu kuću koristi povremeno, odnosno sezonski, u smislu članka 2. stavka 1. točke 12. ZLP, navodeći kako su potrošnja električne energije i vode primarni pokazatelj kontinuiteta stanovanja i korištenja nekretnine, odnosno u konkretnom slučaju pokazatelj da tužitelj predmetnu kuću koristi povremeno/sezonski.

4. I prema ocjeni ovog Suda, iz spisa predmeta, odnosno iz navedenih potvrda o uplatama po računima za vodne usluge i struju, razvidna je minimalna potrošnja električne energije i vodne usluge, odnosno da je u većem dijelu godine uopće nije bilo, pa je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da dinamika potrošnje električne energije i vode upućuje na povremeno korištenje predmetne nekretnine, odnosno, da tužitelj koristi nekretninu stalno, računi bi zasigurno bili znatno viši.

5. Usporedbom iznosa na potvrdama o uplati za vodne usluge u 2023. godini s Odlukom br. 2 o cijeni vodnih usluga Vodovoda i kanalizacije Split d.o.o. („Službeni glasnik Splitsko-dalmatinske županije“, 151/22.) a u koji javno objavljeni dokument je ovaj Sud izvršio uvid po službenoj dužnosti, proizlazi da je za mjesece siječanj, ožujak, travanj, svibanj, srpanj, kolovoz, rujan i listopad obračunata samo fiksna naknada, dakle da nije uopće bilo potrošnje, dok iz potvrda o uplati za mjesece veljaču, lipanj, studeni i prosinac proizlazi da se radilo o minimalnoj potrošnji. Prema odredbi članka 3. stavak 1. točka 22. Zakona o vodi za ljudsku potrošnju („Narodne novine“, 30/23.) jedinična vodoopskrbna norma je potrošnja vode od 200 litara (0,2 m[3] ) na dan po stanovniku (što bi mjesečno iznosilo prosječno 6000 litara (6 m[3] ), odnosno godišnje 72000 litara (72 m[3] ) po stanovniku, slijedom čega su neosnovani navodi tužitelja da ovakvi računi za električnu energiju i vodne usluge predstavljaju odraz njegova skromnijeg života. K tomu, treba dodati da je iz navedenih potvrda o plaćenim računima za električnu energiju za 2023.godinu razvidno da isti glase na ime tužitelja, ali na adresu [adresa].

6. Nadalje, pravilno je obrazložio prvostupanjski sud da činjenica što tužitelj ima prijavljeno prebivalište na adresi predmetne nekretnine, ne znači da se ta nekretnina ne može smatrati kućom za odmor, odnosno da je za obvezu plaćanja poreza na kuću za odmor važan način njenog korištenja, odnosno živi li se u njoj.

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je osnovano odbio dokazne prijedloge saslušanjem svjedoka kao nepotrebne iz razloga što je smatrao da isti nisu relevantni za rješenje predmetne upravne stvari te da se pravilna i zakonita odluka može donijeti bez njih, a ocjenom ostalih izvedenih dokaza.

8. U pravu je tužitelj kada navodi da je prvostupanjski sud propustio očitovati se o izjavi predloženih svjedoka koju je tužitelj dostavio u spis, međutim isto nije od utjecaja na drukčije rješenje stvari. Kako je već detaljno obrazloženo poviše, iz dokumentacije spisa predmeta (potvrde o plaćenim računima za električnu energiju i vodne usluge), a koju je dokumentaciju u spis dostavio tužitelj, moglo se je nesporno utvrditi činjenično stanje, što je u skladu s načelom dokumentarnosti kao temeljnim načelom poreznog postupka.

9. Također , pravilno je naveo prvostupanjski sud da prvostupanjsko rješenje koje je doneseno 1. prosinca 2023., nije radi toga ništavo i nezakonito. Naime, predmetnim rješenjem utvrđen je porez na kuću za odmor za 2023. godinu. Prema odredbi članka 108. stavak 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22.), pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći, a prema odredbi stavka 2. istog članka, zastara počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Dakle, danom donošenja prvostupanjskog rješenja zastara prava na utvrđivanje porezne obveze nije niti počela teći.

10. Pozivanje tužitelja na sudsku praksu Upravnog suda u Splitu, odnosno na obrazloženja presuda poslovni broj: UsI-927/2024 od 18. rujna 2025. i UsI-2270/2024 od 24. srpnja 2025., nije od utjecaja na drukčije rješenje stvari, jer, osim što se ne radi o usporedivim činjeničnim i pravnim situacijama, navedene presude ne obvezuju ovaj Sud.

11. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima tužitelj u bitnom ponavlja iste prigovore već istaknute u tužbi, na drugačiji način prikazuje ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja te daje svoje tumačenje primijenjenog materijalnog i postupovnog prava, što ne utječe na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tužitelj ukazuje na povredu ustavnih i konvencijskih prava.

12. S obzirom da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, temeljem odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 16. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan