Poslovni broj: Usž-2358/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćenici Srđani Kukoč, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mrklić & partneri j.t.d. u Splitu, Klaićeva poljana 1, protiv tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za financije, Split, Domovinskog rata 1, OIB: 40781519492, radi utvrđivanja poreza na nekretnine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-3104/2025-6 od 16. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l - 3104/2025-6 od 16. ožujka 2026. i sudi:
Poništava se rješenje Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za financije, KLASA: UP/II 410-06/25-0001/0162, URBROJ: 2181/1-09/04-25- 0002 od 11. studenoga 2025.
Poništava se rješenje Općine Šolta, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-410-02/25-01/1016, URBROJ: 2181-49-04-25-1 od 18. travnja 2025.
II. Nalaže se tuženiku Splitsko-dalmatinskoj županiji, Upravnom odjelu za financije, Split, Domovinskog rata 1, OIB: 40781519492, naknaditi tužitelju NJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak upravnog spora u iznosu od 203,12 eura u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II 410-06/25-0001/0162, URBROJ: 2181/1- 09/04-25-0002 od 11. studenog 2025. i rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Općine Šolta, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-410-02/25-01/1016, URBROJ:2181-49-04-25-1 od 18. travnja 2025. (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).
2. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II 410-06/25-0001/0162, URBROJ: 2181/1-09/04-25-0002 od 11. studenoga 2025. (dalje – drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv osporenog rješenja Općine Šolta, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-410-02/25-01/1016, URBROJ:2181-49- 04-25-1 od 18. travnja 2025. (dalje – prvostupanjsko rješenje), kojim je tužitelju kao vlasniku nekretnine u [adresa], korisne površine 60 m[2] , utvrđen porez na nekretninu za 2025. godinu, u iznosu od 96,00 eura.
3. Protiv uvodno naznačene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga, odnosno zbog bitnih povreda postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da prvostupanjski sud nije utvrdio činjenice bitne za donošenje odluke niti je proveo predložene dokaze (saslušanje tužitelja i svjedoka te očevid), unaprijed zaključivši da oni ne bi utjecali na ishod spora. Smatra da je sud bez provođenja dokaza poklonio vjeru navodima tuženika te se pozvao na sudsku praksu koja nema veze s konkretnim predmetom, a odbijanje svih dokaznih prijedloga nije logično ni zakonski obrazložio. Naglašava da nikad nije tvrdio da osobno stanuje u predmetnoj nekretnini, već da u njoj trajno živi njegov otac, što da potvrđuju osobna iskaznica, otočna iskaznica i druge javne isprave. Ističe da su dostavljeni računi za električnu energiju i vodu realni s obzirom na skroman način života njegova oca, korištenje peći na drva, štednjaka na drva i dvije gustirne, a da je sud odbio provesti očevid kojim bi te činjenice neposredno utvrdio. Nadalje, navodi da je sud odbio pribaviti podatke o ranijoj potrošnji električne energije te da nije pravilno cijenio okolnosti vezane uz odvoz otpada. Kao dodatne dokaze trajnog stanovanja oca ističe prijavu kod liječnika obiteljske medicine u [adresa], plaćanje dopunskog zdravstvenog osiguranja, pretplate HRT-a, A1 i drugih režijskih troškova za koje računi dolaze na adresu predmetne nekretnine, kao i predložena svjedočenja članova obitelji i liječnika obiteljske medicine. Tužitelj također prigovara da prvostupanjski sud nije utvrđivao pravilnost obračuna poreza na nekretnine u odnosu na njegov suvlasnički dio. Zaključno, smatra da činjenično stanje o trajnom stanovanju u predmetnoj nekretnini uopće nije utvrđeno, odnosno da je dio činjenica, osobito o režijskim troškovima i stanovanju njegova oca, pogrešno utvrđen, zbog čega da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Visoki upravni sud usvoji žalbu, poništi pobijanu presudu i sam riješi stvar ili podredno predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te dosudi tužitelju troškove postupka.
4. Iako uredno pozvan, tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba je osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, odnosno da je prvostupanjskom presudom povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da se radi o nekretnini upisanoj u zk. ul. broj: [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označenoj kao z. k. č. br. ZGR [katastarska čestica], a u odnosu na koju je tužitelj upisan kao suvlasnik 22. suvlasničkog udjela (31/176 dijela), dok je njegov otac ČJ upisan kao suvlasnik 14. suvlasničkog dijela (1/16 dijela) i 17. suvlasničkog dijela (25/220 dijela). Nadalje, iz osobne iskaznice tužiteljeva oca ČJ razvidno je da isti ima prijavljeno prebivalište u [adresa], na adresi [adresa], a na kojoj adresi se nalazi predmetna nekretnina. Također, na ime ČJ dana 16. veljače 2023. izdana je otočna iskaznica na kojoj je naznačeno prebivalište u [adresa] na otoku [adresa]. Iz podataka o potrošnji električne energije za predmetnu nekretninu za 2025. godinu (energetska kartica za mjerno mjesto [broj brojila električne energije], [adresa]) razvidno je da je u veljači potrošeno 235 kWh, u ožujku 122 kWh, u travnju 145 kWh, a u svibnju 224 kWh. Nadalje, spisu prileže i potvrde o plaćanju računa za pretplatu na A1 u 2025. godinu, kao i potvrde o drugim plaćenim računima izdanim na ime ČJ odnosno na ime DJ (tužiteljeve majke), a koji su svi plaćeni u poštanskom uredu u [adresa].
8. U obrazloženju osporenog drugostupanjskog rješenja navedeno je da iz pregleda obračuna električne energije proizlazi da je potrošnja tijekom cijele 2025. godine minimalna, a iz pregleda potrošnje vode da je nepostojeća, izuzev potrošnje od 1 m[3] u razdoblju između 14. ožujka i 21. svibnja. Također je istaknuto kako tužitelj ima prijavljeno prebivalište u [adresa], na adresi u [adresa], gdje je i zaprimio prvostupanjsko rješenje, slijedom čega je izveden zaključak da se predmetna nekretnina ne koristi cijele godine, već isključivo povremeno ili sezonski.
9. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud spornim je istaknuo je li tužitelja trebalo obvezati na plaćanje poreza na kuću za odmor za predmetnu nekretninu u [adresa], odnosno način korištenja predmetne nekretnine, to jest je li tužitelj kao suvlasnik predmetne nekretnine istu koristio za stanovanje u 2025. godini . Također, prvostupanjski sud je naveo da tužitelj ima prijavljeno prebivalište u [adresa], na adresi [adresa], koja je adresa navedena u tužbi i gdje je tužitelj zaprimio poštu, što da samo po sebi potvrđuje da tužitelj stanuje u [adresa], a da mu je predmetna nekretnina druga nekretnina, koja, samim time da se radi o drugoj nekretnini koje je tužitelj suvlasnik, a koju tužitelj ne koristi za stanovanje, podliježe plaćanju poreza na nekretnine. Također je prvostupanjski sud prihvatio zaključke tuženika iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja o potrošnji električne energije i vode, dodajući činjenicu da tužitelj uopće nije evidentiran za pražnjenje spremnika za otpad u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 10. lipnja 2025., kao dodatan argument za zaključak da tužitelj predmetnu nekretninu ne koristi za stanovanje, već povremeno/sezonski.
10. S ovakvim zaključcima i stajalištima prvostupanjskog suda na kojima se temelji pobijana presuda, ovaj Sud se ne može složiti iz niže navedenih razloga.
11. Prije svega, treba istaknuti da je predmet ovog upravnog spora, odnosno upravnog postupka koji mu je prethodio, utvrđivanje poreza na nekretnine, a ne poreza na kuće za odmor.
12. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“, 152/24.) ukinut je dotadašnji porez na kuće za odmor, te je uveden porez na nekretnine. Pritom je ukinuta i definicija kuće za odmor prema kojoj je kuća za odmor svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski, a za potrebe oporezivanja „novim“ porezom na nekretnine, uvedena je definicija „nekretnine“. Također su navedenim zakonskim izmjenama precizirani i slučajevi u kojima se ne plaća porez na nekretnine.
13. Dakle, u konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme kada je započet predmetni upravni postupak, kao i s obzirom na razdoblje na koje se odnosi porezna obveza, primjenjiv je Zakon o lokalnim porezima („Narodne novine“, 115/16., 101/17., 114/22., 114/23. i 152/24. – dalje: ZLP).
14. Odredbom članka 25. ZLP-a propisano je da porez na nekretnine plaćaju domaće pravne i fizičke osobe koje su vlasnici nekretnina na dan 31. ožujka godine za koju se utvrđuje porez.
15. Odredbom članka 2. stavak 1. točka 12. ZLP-a propisano je da je nekretnina svaka stambena zgrada ili stambeni dio stambeno-poslovne zgrade ili stan te svaki drugi samostalni funkcionalni prostor namijenjen stanovanju. Nekretninom se ne smatraju gospodarstvene zgrade koje služe samo za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora te nekretnine za koje se prema odluci i komunalnoj naknadi određuje koeficijent namjene za proizvodni ili neproizvodni poslovni prostor.
16. Odredbom članka 27. stavak 1. točka 1. ZLP-a, određeno je da se porez na nekretnine ne plaća na nekretnine koje služe za stalno stanovanje
17. Prema navedenim propisima, za određivanje poreza na promet na nekretninu u konkretnom slučaju, odlučno je jedino je li tužitelj vlasnik predmetne nekretnine i služi li predmetna nekretnina za stalno stanovanje. Pri tome, nije bitno kome ta nekretnina služi za stalno stanovanje.
18. Za razliku od prvostupanjskog tijela koje je tužitelju odredilo plaćanje poreza naznačivši ga vlasnikom nekretnine te drugostupanjskog tijela koje se na pitanje vlasništva nekretnine, unatoč žalbenim navodima tužitelja , nije uopće osvrnulo, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj suvlasnik predmetne nekretnine, međutim, isti propust upravnih tijela prvostupanjski sud nije sankcionirao. Naime, čak i kad ne bi postojao niti jedan razlog iz članka 27. stavak 1. ZLP-a za ukidanje obveze plaćanja poreza na nekretnine, pitanje je li tužitelj vlasnik ili suvlasnik predmetne nekretnine, odlučno je za određivanje visine tog poreza.
19. Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor tužitelja da predmetnu nekretninu za stalno stanovanje koristi njegov otac, u ovom predmetu bilo je bitno prvenstveno utvrditi služi li predmetna nekretnina za stalno stanovanje tužiteljevu ocu. Pri tome, u potpunosti je neodlučno gdje tužitelj ima prijavljeno prebivalište, je li mu to druga nekretnina, gdje prima poštu ili koju je adresu naznačio u tužbi.
20. Što se tiče podataka o potrošnji električne energije za predmetnu nekretninu za 2025. godinu, tuženik i prvostupanjski sud su pogrešno ocijenili činjenice, odnosno pogrešno zaključili da je potrošnja električne energije tijekom cijele 2025. godine minimalna kad iz energetske kartice proizlazi suprotno, dakle da je potrošnja električne energije konstantna i da nije minimalna.
21. U odnosu na potrošnju vodne usluge, valja reći da se taj podatak, sam za sebe, ne može uzeti kao osnova za zaključak da predmetna kuća ne služi za stalno stanovanje. Tužitelj je, naime, tijekom upravnog postupka i upravnog spora tvrdio da se radi o skromnom kućanstvu koje se vodom snabdijeva iz dvije gustirne (spremnika za sakupljanje kišnice). Osim toga, iz dokumenta o pregledu potrošnje vode za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 26. lipnja 2025. za predmetnu nekretninu (priključak se vodi na ime ČJ i RJ), nije razvidan način utvrđenja potrošnje, odnosno nije razvidno je li ta potrošnja evidentirana na temelju očitanja vodomjera ili na temelju procjene, što bi bilo vidljivo iz računa za vodnu uslugu (za koje je prvostupanjsko tijelo izričito tražilo da se ne dostavljaju).
22. Točno su tuženik i prvostupanjski sud naveli da se činjenica stalnog stanovanja ne smatra dokazanom prijavom prebivališta na nekretnini, budući da je odredbom članka 27. stavak 3. ZLP-a propisano da je radi dokazivanja da se radi o nekretnini koja služi za stalno stanovanje, u skladu sa stavkom 1. točkom 1. tog članka, porezni obveznik dužan na poziv poreznog tijela dokazati činjenicu stalnog stanovanja, pri čemu se činjenica stalnog stanovanja ne smatra dokazanom prijavom prebivališta na nekretnini. Međutim, smisao navedene odredbe nije isključiti potvrdu o prijavi prebivališta kao dokaz, već istaknuti da prijava prebivališta sama za sebe nije dovoljan dokaz da bi se utvrdila činjenica stalnog stanovanja.
23. Prema ocjeni ovog Suda, u konkretnom slučaju, pored činjenice da na predmetnoj nekretnini ima prijavljeno prebivalište tužiteljev otac, u spisu predmeta postoji niz dokaza (činjenica da je tužiteljev otac suvlasnik predmetne nekretnine, podatak o potrošnji struje za predmetnu nekretninu, adresa dostave ostalih računa, činjenica da se računi redovito plaćaju u pošti u [adresa]) iz kojih proizlazi da predmetna nekretnina služi za stanovanje tužiteljevu ocu.
24. Imajući u vidu navedeno, u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za određivanje poreza na nekretnine.
25. Stoga je, temeljem članka 135. stavka 2. ZUS-a, odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.
26. Primjenom odredbi članka 147. stavak 1. te članka 144. stavak 1. i 2. ZUS -a, tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na raspravi 26. veljače 2026. u zatraženom iznosu (po 100,00 eura za svaku radnju) te 62,50 eura za sastav žalbe, sve uvećano za PDV, a koji iznosi su u okvirima propisanim Tbr. 27. točka 1., 2. i 3. te u skladu s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. – dalje: Tarifa). Dakle, tužitelju je trebalo priznati trošak u sveukupnom iznosu od 203,12 eura. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.
U Zagrebu 16. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Štefan
