- 1 -              Rev 1116/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1116/2022-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. D. iz H., (OIB: …), zastupane po punomoćnici M. P. K., odvjetnici iz Z., protiv tuženika A. d.o.o. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku M. Ž., odvjetniku iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o dopuštenoj reviziji tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1273/2020-2 od 7. prosinca 2020., ispravljenog rješenjem istoga suda posl. br. Gž-1273/2020-6 od 8. ožujka 2021., a kojim je djelomično potvrđeno i djelomično preinačeno rješenje o parničnom trošku Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-10518/2019-12 od 26. svibnja 2020., u sjednici održanoj 13. veljače 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tuženika i ukida se rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1273/2020-2 od 7. prosinca 2020., ispravljeno rješenjem istoga suda posl. br. Gž-1273/2020-6 od 8. ožujka 2021., u odluci kojom je tuženiku naloženo tužiteljici nadoknaditi parnični trošak - i predmet se u tome dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskim (ispravljenim) rješenjem djelomično je prihvaćena žalba tuženika i preinačeno prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu u točki II. njegove izreke tako da je tuženiku naloženo tužiteljici nadoknaditi parnični trošak od 7.688,80 kn.

 

2. Drugostupanjski sud je tako odlučio uz obrazloženje:

 

„...Nije sporno:

 

- da je tužiteljica podnijela tužbu protiv tuženika radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3267/18,

 

- da je na ročištu od 20. svibnja 2020. tužiteljica izvijestila sud da je ovrha obustavljena raspolaganjem tuženika,

 

- da je tužiteljica 11. svibnja 2020. zaprimila rješenje o obustavi ovrhe i da na navedeno rješenje nije uložena žalba.

 

Pogrešno se tuženik poziva na odredbu članka 160. ZPP-a koji propisuje naknadu troškova u izlučnoj parnici s obzirom da u konkretnom slučaju ne postoji nikakva meritorna odluka niti su raspravljane okolnosti koje predstavljaju podlogu za primjenu ove zakonske odredbe, kao i odredbe članka 156. stavak 1. i 3. ZPP-a koji normira obvezu stranke nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio neovisno o ishodu parnice.

 

Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari ne može biti govora o krivnji ili slučaju na strani tužiteljice budući da je do povlačenja tužbe došlo zbog razloga što je tuženik u međuvremenu namirio svoje potraživanje naplatom kojeg je zahtijevao u ovršnom postupku kod istog suda pod poslovnim brojem Ovr-3267/18 u kojem je tužiteljica kao ovršenik upućena na pokretanje predmetnog postupka...“

 

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 2446/2021-2 od 1. lipnja 2022., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tuženika i tuženiku je dopuštena revizija protiv drugostupanjskog rješenja u odnosu na pitanje:

 

„Može li se u parnici koja se vodi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom povlačenje prijedloga za ovrhu (koje je rezultiralo obustavom ovršnog postupka) smatrati udovoljenjem zahtjevu tužitelja u smislu odredbe članka 158. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), odnosno može li se povlačenje prijedloga za ovrhu, kao posljedica toga što je tražbina u ovršnom postupku namirena od strane treće osobe - stvarnog dužnika, smatrati drugim razlogom koji se može pripisati tuženiku u smislu odredbe članka 158. stavak 2. ZPP, a zbog kojeg bi tuženik bio dužan naknaditi troškove postupka nakon povlačenja tužbe?“

 

4. To sve po ocijeni da je to pravno pitanje važno za razvoj prava u sudskoj praksi.

 

5. Tuženik je protiv drugostupanjskog rješenja podnio (dopuštenu)reviziju sa navedenim pitanjem. Predlaže to rješenje preinačiti i tužiteljicu obvezati da njemu naknadi parnični trošak, podredno ukinuti oba nižestupanjska rješenja i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

 

6. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

7. Revizija je osnovana.

 

8. Revizijski sud ocjenjuje u reviziji naznačeno pitanje važnim za razvoj sudske prakse, a sve u primjeni smisla ili osnovne intencije odredaba čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojima:

 

U članku 158. stavak 1. mijenja se i glasi:

 

„Tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka.“

 

Iza stavka 1. dodaje se novi stavak 2. koji glasi:

 

„Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik.“

 

Dosadašnji stavak 2. postaje stavak 3.“

 

9. Odgovor na u reviziji postavljeno pitanje proizlazi već i iz navedenih odredaba ZPP-a, a valja ga naći polazeći od osnovnog shvaćanja:

 

- da tuženik, nakon što je ostvario ono zbog čega je ovrhu pokrenuo („treći“, onaj koji je to izvorno trebao, isplatio mu je dug), nije imao razloga sa ovrhom nastaviti - i opravdano je prijedlog za ovrhu povukao: za daljnje vođenje postupka ovrhe nije imao pravnog i (time) opravdanog interesa,

 

- tužiteljica, sa druge strane, ničime nije bila ograničena nastaviti pokrenutu parnicu radi utvrđenja navedene ovrhe nedopuštenom - makar je ova tijekom parničnog postupka (a nakon što je tuženik kao ovrhovoditelj povukao prijedlog za ovrhu) obustavljena: za nastavak toga postupka ona je imala pravnog interesa.

 

9.1. U razradi takvog shvaćanja valja imati na umu, prije svega, da se o pravnom interesu tužiteljice za pokretanje parnice ovdje više ne može niti polemizirati, bar ne da bi to bilo pravno relevantno: to budući da je tužiteljica na pokretanje ove parnice upućena rješenjem ovršnog suda (tužiteljica je u nastaloj situaciji, posljedično zbog odluke ovršnog suda, bila oslobođena obveze dokazivanja tog konkretnog pravnog interesa).

 

9.2. Nadalje, obzirom da je parnicu pokrenula - tužiteljica je imala ovlasti (pravo) i interes ovu i nastaviti i voditi do odluke o po njoj postavljenom zahtjevu, onome - za zaštitu njezina prava za kojeg je držala da joj pripada ali i da joj je radnjom tuženika (pokretanjem ovrhe) povrijeđeno: to neovisno od sudbine ovršnog postupka.

 

Naime, Ovršni zakon niti jednom svojom odredbom nije propisivao niti propisuje da dovršenjem ovrhe, njenom obustavom ili provedbom ovrhe, moguće i zbog toga što je ovrhovoditelj povukao prijedlog za ovrhu - i samo zbog te činjenice, tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom postaje neosnovan ili da tužba postaje nedopuštena.

 

Upravo suprotno tome, obzirom da je odredbom čl. 62. st. 1. toč. 4. Ovršnog zakona, koja uređuje protuovrhu, propisano da ovršenik nakon što je ovrha već provedena može u istome ovršnom postupku zatražiti da sud naloži ovrhovoditelju vraćanje onog što je ovrhom dobio - između ostalog i ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu proglašena nedopuštenom, razumnim tumačenjem već i samo takve (predviđene) mogućnosti pravilnim je prihvatiti (jer u protivnom ta mogućnost ne bi imala svoj smisao) da se parnica na utvrđenje ovrhe nedopuštenom može voditi i nakon provedbe ovrhe i nakon što je obustavljena zbog dispozicije ovrhovoditelja (povlačenja prijedloga za ovrhu).

 

Uostalom, tužitelj interes za nastavak parničnog postupka i uspjeh sa zahtjevom kojeg je postavio u takvoj parnici može crpiti, u najmanjem - i jer se to može (a to je upravo ovdje slučaj, a to ne treba zanemariti) reflektirati na snašanje troškova postupka kojeg je prema uputi ovršnog suda pokrenuo - sve obzirom na osnovno pravilo o snašanju parničnog troška po kojemu tim troškovima u konačnom treba teretiti onog koji ih je bez potrebe uzrokovao (konkretno: onog koji u parnici ne bi uspio sa svojim zahtjevom).

 

U konačnom - ali u ničemu manje bitno, u opravdanju navedenog interesa tužiteljice valja respektirati i da bi ostvarenje zaštite po zahtjevu iz pokrenute parnice imalo posljedice na moguće ponovljeno pokretanje ovršnog postupka po istome ovrhovoditelju na temelju iste isprave i na istome predmetu ovrhe i istim sredstvom ovrhe.

 

10. Gledano u svijetlu navedenog pod točkama 9., 9.1. i 9.2., u konkretnom slučaju radnji povlačenja prijedloga za ovrhu po tuženiku kao (u ovršnom postupku) ovrhovoditelju ne može se dati značaj koji joj se osporenim rješenjem daje (iz smisla odredbe čl. 158. st. 2. ZPP-a), kao da je već i samo njome udovoljeno zahtjevu tužiteljice - ili značaj „drugog razloga koji se mogu pripisati tuženiku“.

 

11. Posljedično sa shvaćanjem iz prethodne točke 10., tužiteljica je povlačenjem tužbe u ovoj parnici, izrazom da tu parnicu više ne želi - odnosno da ne želi ostvariti ono za što je imala i ima interes (pravo na nastavak parnice do provjere osnovanosti njezina zahtjeva), dakle - radnjom kojom je spriječila da se o njenom zahtjevu sudi u meritumu (čak i bez da je njezin zahtjev prethodno ičime priznat osnovanim), preuzela na sebe rizik mogućnosti primjene odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a, odnosno, bliže, rizik snašanja prouzrokovanog parničnog troška - ako ne dokaže, pri čemu je na njoj teret dokazivanja, da je tužbu povukla „zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku“.

 

12. U tome je ovdje sadržan i jasan odgovor na u reviziji postavljeno pitanje:

 

U parnici koja se vodi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, povlačenje prijedloga za ovrhu (koje je rezultiralo obustavom ovršnog postupka) ne može se smatrati udovoljenjem zahtjevu tužitelja u smislu odredbe članka 158. stavak 2. ZPP-a.

 

Povlačenje prijedloga za ovrhu, kao posljedica toga što je tražbina u ovršnom postupku namirena od strane treće osobe - stvarnog dužnika, ne može se samo po sebi smatrati drugim razlogom koji se može pripisati tuženiku u smislu odredbe članka 158. stavak 2. ZPP, a zbog kojeg bi tuženik bio dužan naknaditi troškove postupka nakon povlačenja tužbe.

 

13. Kako je drugostupanjski sud temeljio osporeno rješenje na drugačijem i time pogrešnom shvaćanju, jedino je za zaključiti da zbog pogrešnog pravnog shvaćanja (pogrešne primjene materijalnog prava) drugostupanjski sud (jer se ograničio pogrešnim pravnim shvaćanjem) nije razmotrio druge okolnosti i činjenice, ovdje sporne ali i odlučne za odluku o zahtjevu tužiteljice i (time) za nastavak postupka, konkretno: je li tužiteljica dokazala postoje li drugi razlozi koji se mogu pripisati tuženiku u uzrokovanju parničnog troška (u okviru čega, moguće - kako to revident i predlaže: je li tužiteljica „u dobroj vjeri“ inicirala parnicu).

 

14. Slijedom prethodno iznijetog, valjalo je ukinuti drugostupanjsku odluku - te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

 

15. U ponovljenom suđenju drugostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem revizijskog suda te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o žalbi tuženika i zahtjevu tužiteljice, i to odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

16. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. i čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 13. veljače 2024.