Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-773/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Danijele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba Zagreb, (dalje: HZMO), A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupanog po punomoćnici UJ, dipl. prav., protiv tuženika HOK osiguranje d.d., Zagreb, Capraška ulica 6 , OIB: 00432869176, zastupanog po punomoćnici Ivi Pezić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić i partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-512/2023-10 od 5. veljače 2026., dana 15. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Osijeku, poslovni broj: P-512/2023-10 od 5. veljače 2026. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu poslovni broj: P-512/2023-10 od 5. veljače 2026. kojom je presudio:

„I. Nalaže se tuženiku HOK-OSIGURANJE d.d. Zagreb, Zagreb, Capraška ulica 6, 0113:00432869176, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, OIB:84397956623, iznos od 1.454,77 eura (tisućučetristopedesetčetirieura - sedamdesetsedamcenti) za jedno s pripadajućim zateznim kamatama:

- na iznos od 776,57 eura počevši od dana 3.09.2021. pa do 31.12.2022. po stopi od 5,61 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.01.2023. do 31.12.2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1.01.2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine,

- na iznos od 678,20 eura počevši od dana 15.09 .2023. do 31.12.2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1.01.2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, podredno da ju ukine i predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za naknadom štete koja da je tužitelju nastala isplatom novčane naknade osiguraniku tužitelja zbog tjelesnog oštećenja u razdoblju od 18. kolovoza 2018. do 17. travnja 2018.

6. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da se prvostupanjski sud nije očitovao o odgovornosti tuženika i uzročno-posljedičnoj vezi između radnje osiguranika tuženika i nastale štete te da o visini odštetnog zahtjeva nije odlučeno sukladno pravilima o teretu dokaza.

7. Tužbeni zahtjev koji je prvostupanjskom presudom prihvaćen kao osnovan zasniva se na tvrdnji tužitelja da je osiguranik tužitelja SJ u prometnoj nesreći od 27. veljače 2014. zadobio teške tjelesne povrede. Navedena nesreća da je skrivljena vozilom osiguranim kod tuženika, za što da je vozač vozila osiguranog kod tuženika oglašen krivim u provedenom kaznenom postupku pred Općinskim sudom u Osijeku pod posl. br. K-312/2014. Tužitelj da je svom osiguraniku SJ svojim rješenjem priznao pravo na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja od 30% po osnovu povrede na radu počevši od 17. travnja 2018.

8. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev uz zaključak da se u predmetnom slučaju primjenjuje odredba članka 27. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje: ZOOP), koja je važila u vrijeme predmetne isplate, a prema kojoj tužitelj ima pravo na naknadu predmetne štete nastale isplatom naknade zbog tjelesnog oštećenja.

9. Međutim, pravilno tužitelj u žalbi prigovara da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. S tim u vezi za navesti je slijedeće.

10. Pravilno je prvostupanjski sud u predmetnom slučaju primijenio odredbu članka 27. stavak 1., 2. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje: ZOOP), kojom je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, od nosno članova njezine obitelji, a odredbe stavka 1., 2. i 3. članka 27. ZOOP-a odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Naime, u situaciji kada se šteta iz članka 161. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22., dalje: ZMO), ne potražuje od samog štetnika, odnosno osobe koja je u konkretnom slučaju prouzročila prometnu nesreću, već od osiguratelja štetnika, tada treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, među ostalim i poslovima obveznog osigu ranja od automobilske odgovornosti i to u skladu s odredbama ZOOP-a. U konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena odredbama ZOOP-a. Stoga je upravo taj zakon za navedenu materiju lex specialis, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja štetnika u pogledu utvrđivanja opsega obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, a to su odredbe ZOOP-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-622/2022 od 28. studenoga 2023.)

Također je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je visinu predmetne štete tužitelj dokazao ispravama koje su dokazna sredstva u suglasju sa ZPP-om, ali nemaju snagu javne isprave, a koji pravni stav je izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1437/2021-2 od 5. siječnja 2022.

11. Slijedom navedenog svi izdaci koji su uzročnoposljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje, isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje, jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda zbog čega predstavljaju stvarnu štetu HZMO-a.

12. Stoga dakle, kad tuženik osporava isključivu odgovornost osiguranika tuženika za predmetnu prometnu nesreću i uzročno -posljedičnu vezu između radnje osiguranika tuženika i nastale štete nužno je da se prvostupanjski sud o tome očituje. Ovo posebno što u spisu priliježe dokumentacija iz koje je razvidna dinamika nastanka predmetne prometne nesreće. Naime, iz rješenja tužitelja od 5. lipnja 2014. (str. 11. spisa) kojim je osiguraniku tužitelja priznata ozljeda na radu i prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu razvidno je da se predmetna nesreća dogovorila na način da je osiguranik tužitelja SJ stajao na zadnjem dijelu kamiona smečara za vrijeme skupljanja otpada na gradskim ulicama. Osobni automobil koji se nalazio iza kamiona nije se zaustavio ni ti obišao kamion već je udario u zadnji dio kamiona zbog čega je osiguranik tužitelja SJ pao i ozlijedio se.

Međutim, prvostupanjski sud nije raspravio ima li, s obzirom na dinamiku nastanka predmetne prometne nesreće, eventualnog doprinosa osiguranika tužitelja i ako bi ga bilo u čemu se sastoji taj doprinos. Kako je građanska odgovornost za štetu šira od kaznene odgovornosti, a obzirom na istaknuti prigovor, navedeno je bilo potrebno obrazložiti.

Također tuženik pravilno prigovora da prvostupanjski sud nije raspravio ni pitanje uzročno-posljedične veze kod činjenice da se predmetna prometna nesreća dogodila 27. veljače 2014., a tjelesno oštećenje da je nastalo 18. travnja 2018., kad je priznato i pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja od 30%. O navedenom prvostupanjski se sud nije očitovao, iako u spisu priliježe rješenje tužitelja od 5. lipnja 2014. (str. 11. spisa) iz kojeg je razvidno da je osiguranik tužitelja u predmetnoj prometnoj nesreći zadobio tri frakture. Jedna fraktura se odnosi na frakturu potkoljenice od čega je 17. travnja 2018. nastala kontaktura stopala u petnoj kosti kao tjelesno oštećenje od 30%, a čiji je uzrok predmetna ozljeda na radu, kako to proizlazi iz rješenja tužitelja od 8. kolovoza 2018. (str. 5. spisa) koje se temelji na nalazu i mišljenju viših vještaka u drugostupanjskom postupku od 7. studenog 2017. (str. 9. spisa).

13. U odnosu na rješenja HZMO-a od 8. kolovoza 2018. i 5. lipnja 2014. koja priliježu spisu na str. 5.-6. i 11.-12., za pojasniti je slijedeće.

14. Navedena rješenja su upravni akti doneseni u provedenom upravom postupku, što je razvidno iz njihove oznake UP/I (upravni postupak, I. stupanj).

15. Odredbom članka 12. stavak1. i 2. ZPP-a propisano je da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

16. Iz odredbe članka 12. stavak 1. ZPP-a proizlazi zaključak da su sudovi vezani za pravomoćne upravne akte u granicama njihove pravomoćnosti.

17. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-350/2006 od 20. svibnja 2008. navodi da je parnični sud na temelju odredbe čl. 12. st. 1. ZPP -a vezan ne samo za odluku upravnog tijela u granicama njezine pravomoćnosti nego i za činjenična utvrđenja u toj odluci koja supstanciraju sadržaj izreke te odluke .

Nakon navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske Vrhovni sud Republike Hrvatske promijenio je pravni stav o nevezanosti parničnog suda upravnim rješenjem, ako parnične stranke nisu sudjelovale u donošenju tog upravnog akta (subjektivne granice pravomoćnosti - inter partes). Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka (Rev-1404/09-2 od 22. siječnja 2013., Revr-127/06 od 9. svibnja 2006., Rev-138/07 od 30. svibnja 2007., Revr-160/08 od 4. veljače 2009., Revr- 501/08 od 25. studenoga 2009., Revr-1547/10 od 26. siječnja 2011., Rev-1719/09 od 18. svibnja 2010., Rev-196/10 od 21. veljače 2012., Revx-471/10 od 29. veljače 2012.) izrazio pravni stav da je sud u parničnom postupku vezan pravomoćnim rješenjem nadležnog upravnog tijela donesenog u upravnom postupku kao prethodnom pitanju (čl. 12. st. 1. ZPP-a) i nije ovlašten preispitivati pravilnost upravnog akta.

18. Iz izložene sudske prakse razvidno je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio stav da su parnični sudovi u pogledu prejudicijelog djelovanja vezani pravomoćnim upravnim aktima (objektivne granice pravomoćnosti – erga omnes), što je sukladno zahtjevu za očuvanje jedinstvenog pravnog poretka i pravne sigurnosti.

19. Stoga je dakle, u predmetnom slučaju prvostupanjski sud vezan predmetnim rješenjima HZMO-a od 8. kolovoza 2018. i 5. lipnja 2014. i to ne samo za odluku upravnog tijela u granicama njezine pravomoćnosti nego i za činjenična utvrđenja koja u toj odluci supstanciraju sadržaj izreke te odluke .

20. Ovdje je za pojasniti da navedenim rješenjima odlučeno o pravu osiguranika tužitelja na pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja od 30% kao posljedicu ozljede na radu. Međutim, navedenim rješenjima nije odlučeno o odgovornosti za konkretnu štetu pa je tuženiku dopušteno u parnici dokazivati da nema uzročno -posljedične veze između predmetne štete i radnjama osiguranika tuženika , a o čemu potom ovisi odštetna odgovornost tuženika. Jednak pravni stav zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1367/2021-2 od 11. srpnja 2023., Rev-1261/2021-2 od 2. veljače 2022., Rev-1222/2021-2 od 6. rujna 2022., Rev-408/2022-2 od 6. srpnja 2022. i dr. Međutim, ni o tome se prvostupanjski sud nije očitovao.

21. Nadalje, presuda Trgovačkog suda u Osijeku 18 P-86/2019-14 od 30. listopada 2020. obvezuje samo stranke iz tog postupka i to samo za isplatu koja se odnosi na razdoblje obuhvaćeno tom presudom.

22. Slijedom navedenog, a kako to pravilno prigovora tuženik, zbog pogrešnog pravnog pristupa presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno nema razloga o odlučnim činjenicama . Time je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a n koju se tuženik u žalbi posebno poziva.

23. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti uočenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP - a te će iskoristiti svoja procesna ovlaštenja kako bi se relevantno činjenično stanje, na koje ukazuje ovaj drugostupanjski sud, točno i potpuno utvrdilo. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221.a ZPP-a, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i parničnom trošku.

U Splitu 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić