Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-250/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja NA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima iz Varaždina, Graberje 4/I, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, Radnička punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 16. lipnja 2026., u prisutnosti tužitelja NA i zamjenice punomoćnika tužitelja TA, odvjetničke vježbenice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, te zamjenice punomoćnika tuženika ĆA, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Pavliček, Ergarac i Medved j.t.d. iz Varaždina, te objave presude 15. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe tužitelja sukladno podnesku tužitelja zaprimljenom 25. rujna 2025. kojim uređuje tužbeni zahtjev.

i

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio ugovorne odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9011110229 od 27.03.2006. godine, zaključenog između tužitelja NA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Privredne banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, [adresa], 10000 Zagreb, a koja ugovorna odredba glasi:

''Kredit u iznosu…otplaćuje se…mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…'',

te je ništetna i odredba čl. 1. Ugovora o kreditu temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, [adresa], 10000 Zagreb, da isplati tužitelju NA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 5.198,50 EUR (pet tisuća sto devedeset osam eura i pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

na iznos 148,20 EUR od 1. lipnja 2006.

na iznos 0,77 EUR od 15. srpnja 2006.

na iznos 56,63 EUR od 11. travnja 2008.

na iznos 0,10 EUR od 15. svibnja 2008.

na iznos 14,12 EUR od 15. travnja 2009.

na iznos 15,07 EUR od 15. svibnja 2009.

na iznos 10,59 EUR od 16. lipnja 2009.

na iznos 7,25 EUR od 15. srpnja 2009.

na iznos 8,14 EUR od 15. kolovoza 2009.

na iznos 9,90 EUR od 15. rujna 2009.

na iznos 9,75 EUR od 15. listopada 2009.

na iznos 7,96 EUR od 14. studenoga 2009.

na iznos 11,31 EUR od 15. prosinca 2009.

na iznos 13,99 EUR od 15. siječnja 2010.

na iznos 17,80 EUR od 13. veljače 2010.

na iznos 16,92 EUR od 13. ožujka 2010.

na iznos 22,12 EUR od 15. travnja 2010.

na iznos 21,11 EUR od 15. svibnja 2010.

na iznos 23,03 EUR od 15. lipnja 2010.

na iznos 39,58 EUR od 15. srpnja 2010.

na iznos 36,17 EUR od 14. kolovoza 2010.

na iznos 46,58 EUR od 15. rujna 2010.

na iznos 42,98 EUR od 15. listopada 2010.

na iznos 41,17 EUR od 13. studenoga 2010.

na iznos 55,67 EUR od 15. prosinca 2010.

na iznos 71,43 EUR od 15. siječnja 2011.

na iznos 60,27 EUR od 15. veljače 2011.

na iznos 64,19 EUR od 15. ožujka 2011.

na iznos 6,65 EUR od 15. travnja 2011.

na iznos 53,86 EUR od 14. svibnja 2011.

na iznos 75,91 EUR od 15. lipnja 2011.

na iznos 77,92 EUR od 15. srpnja 2011.

na iznos 92,50 EUR od 13. kolovoza 2011.

na iznos 85,01 EUR od 15. rujna 2011.

na iznos 75,38 EUR od 15. listopada 2011.

na iznos 74,34 EUR od 15. studenoga 2011.

na iznos 73,60 EUR od 15. prosinca 2011.

na iznos 78,19 EUR od 14. siječnja 2012.

na iznos 82,20 EUR od 15. veljače 2012.

na iznos 82,74 EUR od 15. ožujka. 2012.

na iznos 26,59 EUR od 14. travnja 2012.

na iznos 81,84 EUR od 15. svibnja 2012.

na iznos 83,12 EUR od 15. lipnja 2012.

na iznos 80,96 EUR od 14. srpnja 2012.

na iznos 81,53 EUR od 15. kolovoza 2012.

na iznos 79,92 EUR od 15. rujna 2012.

na iznos 76,43 EUR od 13. listopada 2012.

na iznos 80,14 EUR od 15. studenoga 2012.

na iznos 81,93 EUR od 15. prosinca 2012.

na iznos 80,68 EUR od 15. siječnja 2013.

na iznos 73,67 EUR od 15. veljače 2013.

na iznos 79,62 EUR od 15. ožujka 2013.

na iznos 26,06 EUR od 13. travnja 2013.

na iznos 77,81 EUR od 15 svibnja 2013.

na iznos 70,54 EUR od 15. lipnja 2013.

na iznos 70,36 EUR od 13. srpnja 2013.

na iznos 72,14 EUR od 15. kolovoza 2013.

na iznos 75,00 EUR od 14. rujna 2013.

na iznos 78,97 EUR od 15. listopada 2013.

na iznos 76,92 EUR od 15. studenoga 2013.

na iznos 78,37 EUR od 14. prosinca 2013.

na iznos 72,00 EUR od 15. siječnja 2014.

na iznos 78,34 EUR od 15. veljače 2014.

na iznos 80,44 EUR od 15. ožujka 2014.

na iznos 25,25 EUR od 15. travnja 2014.

na iznos 77,43 EUR od 15. svibnja 2014.

na iznos 76,69 EUR od 14. lipnja 2014.

na iznos 77,02 EUR od 15. srpnja 2014.

na iznos 79,66 EUR od 15. kolovoza 2014.

na iznos 81,88 EUR od 13. rujna 2014.

na iznos 81,42 EUR od 15. listopada 2014.

na iznos 83,34 EUR od 15. studenoga 2014.

na iznos 84,65 EUR od 13. prosinca 2014.

na iznos 1.036,68 EUR od 16. prosinca 2014.

do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., naknaditi trošak parničnog tužitelju NA, u iznosu od 1.661,43 EUR (tisuću šesto šezdeset jedan euro i četrdeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. srpnja 2026. do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom 27. ožujka 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9011110229 solemniziran 29. ožujka 2006. godine po javnom bilježniku Zvjezdani Rauš-Klier pod brojem OU-280/06-2 kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 34.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Nadalje ističe da tuženik nije postupio po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača jer je ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu švicarski franak uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke, što je u konačnici dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. S obzirom na to da je tuženik time postupio suprotno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača i članaka 322. i 247. Zakona o obveznim odnosima, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se ugovorima o kreditu, koje je sklapao i ovdje tuženik, ugovarala valuta švicarski franak koja je vezana uz glavnicu, smatra da je radi takvog postupanja tužitelj oštećen za iznos koji je, prema citiranom ugovoru, više platio na temelju ugovorene ništetne ugovorne odredbe o valuti CHF uz koju su glavnica i kamata vezane, a to da je iznos od 5.141,07 EUR. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, nakon izrade nalaza i mišljenja sudske vještakinje Vlaste Santo Olđa, u podnesku od 25. rujna 2025., tužitelj traži da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 5.198,50 sa zateznom kamatom koja teče od uplate svakog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana navodeći da tužitelj temelji svoju tužbu isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, no da prema odredbi iz čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda u kolektivnom sporu obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a što ova parnica nije već se radi o parnici radi stjecanja bez osnove radi čega se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba ukazuju u potpunosti neosnovanima. Navodi da je zahtjev neosnovan i stoga što je ugovor o kreditu u potpunosti konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovori odnos okončan. Isto tako, tuženik smatra da se utvrđenja iz kolektivne parnice ne mogu primijeniti na ovaj predmet budući da smatra da u svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu na koji način tako da bi to trebalo u svakom parničnom postupku posebno ocjenjivati. Smatra i da sud sukladno Direktivi 2005/29/EEZ treba procjenjivati i utvrditi da li je tužitelj kao potrošač bio u razumnoj mjeri obavješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Naime, tuženik smatra da je tužitelj poslovno sposobna osoba te da je tuženik putem svojih djelatnika koji su izravno kontaktirali sa korisnicima kredita pa tako i tužiteljem upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, a to prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima. Tužitelj je, dakle u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita i u vezi toga su mu pružene sve informacije. Nadalje, da je tuženik u vrijeme zaključenja spornog kredita u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu pa tako i ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, ali se tužitelj odlučio upravo za valutnu klauzulu u CHF smatrajući da mu takav ugovor najviše odgovara. S odredbama ugovora tužitelj da je bio i upoznat od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Isto tako se mogla pretpostaviti i promjenjivost tržišnih uvjeta vezana na tečaj CHF, a sama valutna klauzula unesena u ugovor o kreditu je u svakom slučaju izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, a to u člancima 22. i 26. Ističe da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje bi suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka. Smatra da nema niti mjesta izravnoj vezanosti ovoga suda sa utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Tuženik je također istaknuo prigovor zastare.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj u podnesku od 16. studenoga 2023. u cijelosti osporava navode odgovora na tužbu. Kao najbitniju činjenicu navodi to da su banke znale u trenutku kada su nudile potrošačima sklapanje ugovore o kreditima s valutnom klauzulom u CHF kakav rizik potrošači preuzimaju na sebe, a nisu potrošačima navedeno obrazložile na način da bi to prosječni potrošač mogao razumjeti, jer da su im na takav način obrazložile sigurno nijedan od potrošača ne bi sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s obzirom da su zbog nerazumijevanja ugovornih odredaba potrošačima obveze koje su se odnosile na isplatu anuiteta od prvotno ugovorenih anuiteta postale gotovo dvostruke. Navodi da se radilo o tipskom ugovoru, dakle ugovoru koji je već unaprijed bio sastavljen i kao takav ponuđen potrošaču, a potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj, tužitelj niti ne navodi da nije dopušteno ugovaranje valutne klauzule, već da su navedene ugovorne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu ništetne zbog načina na koji su ugovorene. Tužitelj ističe kako se u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine navodi da u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. U prilog neosnovanosti istaknutog prigovora zastare tužitelj još ukazuje i na izvod iz zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj dana 30.01.2020.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu broj 9011110229 od 27. ožujka 2006. sa potvrdom o solemnizaciji javnog bilježnika Zvjezdane Rauš-Klier iz Varaždina, od 29. ožujka 2026. poslovni broj ou-280/06-2, izvadak iz zemljišne knjige, presliku otplatne tablice od 29. ožujka 2006., presliku knjigovodstvene kartice od 14. travnja 2023., presliku plana otplate, pročitan je nalaz i mišljenje sudske vještakinje Vlaste Santo Olđa, saslušan je tužitelj VA.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena vaLutna klauzula vezana za CHF i zahtjev za isplatu na temelju ništetne odredbe ugovora.

7. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom 27. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9011110229, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, s tim da je taj ugovor 29. ožujka 2006. i solemniziran kod javnog bilježnika Zvjedane Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OU-280/06-2 zatim da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 34.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita te da se kredit odobrava za kupnju vozila, da je rok otplate kredita 120 mjeseca i to u 120 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF za tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj kartici koja je sastavni dio tog ugovora, te da je tužitelj otplatio navedeni kredit.

8. Sporno je među strankama da li je odredba Ugovora o kreditu iz članka 7. pravovaljana ili ništetna te da li tužitelj ima pravo na isplatu eventualno preplaćenog iznosa tijekom otplate kredita te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

9. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citirane odredbe proizlazi da su stranke pa tako i tuženik mogle sklapati ugovore o kreditu na način da su ugovarale valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 27. ožujka 2006. tuženik – banka, davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. O ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 2. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

14. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

15. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

16. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

17. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 27. ožujka 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

18. Također, iz odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi i da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na ove sporne okolnosti proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

19. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 16. lipnja 2026. naveo da su mu sredstva od predmetnog kredita trebala za uređenje fasade na kući koju i danas ima za stanovanje, te za vraćanje dugova koje je imao. Ugovor o kreditu se odlučio sklopiti kod tuženika jer je tamo najbrže mogao ostvariti sredstva kredita, raspitivao se i kod drugih banaka, no kod tužitelja je bilo to najbrže iako je kredit mogao ostvariti samo tako da se otplata veže uz CHF. Nije mu posebno objašnjeno radi čega je mogao samo takav kredit dobiti, a njemu je bilo važno da ga čim prije ostvari. Imao je iskustva sa kreditima jer je ranije kod Zagrebačke banke imao kredi u eurima. Sjeća se da je i ugovorena promjenjiva kamata, no nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora. Prije potpisivanja ugovor je pročitao, ali budući da nije stručan za ta pitanja nije ga u cijelosti razumio. Rate su u početku iznosile 1.400,00 kuna a kasnije su narasle na 2.400,00 kuna. Prije sklapanja ugovora nitko mu nije spominjao bilo kakve rizike vezano za sklapanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom CHF. Sredstva je u cijelosti utrošio za fasadu na kući i za otplatu ranijih dugova. U navedenoj kući nije se bavio nikakvom poslovnom djelatnošću niti obrtom, a i dugovi koje je otplatio odnosili su se na dugove po minusu i sl. koji su utrošeni za sredstva za život. Kredit je u cijelosti otplatio. Djelatnici banke prilikom sklapanja kredita nisu mu spominjali pojam valuta utočišta niti mu je spomenuto da HNB ne štiti tečaj chf u odnosu na kunu, a da štiti tečaj eura u odnosu na kunu. Tužitelj je naveo da je znao da se pojam valutna klauzula odnosi na to da je otplata vezana uz chf no ne zna točno kakvi su efekti te valutne klauzule niti je to znao u vrijeme sklapanja ugovora. Tužitelj ne zna da li su raniji krediti koje je imao bili ugovoreni s valutnom klauzulom, zna da je bila ugovorena promjenjiva kamata i da su to bili krediti u eurima, a od službenika banke nije tražio nikakva pojašnjenja vezano za predmetni ugovor o kreditu.

20. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti našao vjerodostojnim jer je isti iskazivao izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužitelju kredit nudio kao najpovoljniji, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužitelju posebno tumačile pojedine odredbe ugovora i njihov značaj. Prema tome, uzevši u obzir iskaz tužitelja i činjenicu da tuženik tijekom postupka nije ponudio odgovarajući dokaz kojim bi dokazao da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i to na način da su tužitelju od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donijeti razboritu i informiranu odluku te da na temelju toga može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe za njegove financijske obveze mogle imati, sud je našao da tuženik nije dokazao da je o spornim odredbama ugovora bilo pregovora i da su iste protumačene tužitelju, a kako to tuženik navodi.

21. Kako tuženik dakle nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljem niti da su tužitelju sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09), sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o potrošačkom kreditiranju koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak.

22. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, postala je pravomoćna danom donošenja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda toga suda broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.).

23. Tužba tužitelja podnesena je 9. svibnja 2023. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

24. Prema objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, u konkretnom slučaju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva je počeo teći od pravomoćnosti onog dijela sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite koji se odnosio na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora kojim je otplata kredita u kunama ugovorena s valutnom klauzulom u CHF, a nastupio bi 14. lipnja 2023.

25. Neosnovanim sud smatra prigovor tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti na konkretan slučaj treba reći da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Osim toga, iz odredbe članka 502.c ZPP (i to odredbe ZPP koje su na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu) proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Sud je odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje na način da se vještak očituje koliko je tužitelj platio više tuženiku, zbog promjene tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, kroz period od početka otplate kredita do njegove otplate u cijelosti uzimajući u obzir isplate za svaki mjesec i anuitet, kako posebno, tako i u ukupnom iznosu.

27. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa od 1. rujna 2025. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetne odredbe ugovora o kreditu, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ono što bi tužitelj platio primjenom kupovnog tečaja tuženika za CHF prema HRK na dan isplate kredita 3. travnja 2006., uz primijenjeni tečaj koji je kod isplate kredita iznosio 4,641591 KN za CHF. U nalazu navodi da je u razdoblju od 31. svibnja 2006. do 16. prosinca 2014. tužitelj više platio 5.198,50 EUR. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan i izrađen sukladno danom nalogu suda. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužitelj otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platio više, i to iznos od 5.198,50 EUR, sukladno kojem nalazu je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev.

28. Prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, iznimno od odredbe st. 1. istog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema stavu ovoga suda takva je preinaka i svrsishodna za ovaj postupak za konačno rješenje odnosa među strankama te je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

29. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan, objektivan i izrađen sukladno danom nalogu sud, a istome nije prigovorio tužitelj koji je tužbeni zahtjev uskladio s danim nalazom vještaka. Vezano za navode tuženika koji prigovara nalazu navodeći kako je među stranama ugovora ugovorena valutna klauzula te da se preplate ne mogu računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na KN jer to nije bio sadržaj ugovora, valja reći da se radi o prigovoru pravne prirode te se tiče samog zadatka vještačenja. Vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica je ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takva ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema kreditorovom prodajnom deviznom tečaju na dan isplate. Kako sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe, utvrđenje obveze (odnosno preplate) tužitelja te vještačenje na tu okolnost bilo je moguće provesti jedino na naprijed navedeni način. Također, glede prigovora nalazu u kojem je nađena negativna tečajna razlika u iznosu od 230,45 EUR ističe se kako je ista uzeta u obzir kod obračuna preplate pa time isto ide u prilog tuženiku jer je time njegova obveza prema tužitelju niža radi čega sud ovaj prigovor nalazi neosnovanim.

30. Kako je dakle, sud zahtjev tužitelja našao osnovanim, kao i njegovu visinu koja je sukladna vještačkom nalazu i mišljenju, tužbeni zahtjev je u cijelosti usvojen. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj budući da je stekao određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, pa su zatezne kamate tužitelju za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.

31. Tužitelj je u sporu u cijelosti uspio pa mu je sud priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak sastava podneska od sastav podneska od 16. studenoga 2023. kojim se očituje na odgovor na tužbu u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak sastava podnesaka od 24. rujna 2025. u iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife, a za sastav podneska od 25. veljače 2026. iznos od 62,50 EUR umjesto zatraženog iznosa od 250,00 EUR (istim tužitelj obavještava sud o nemogućnosti dolaska na ročište) sukladno tbr. 8. st. 4. i tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištima 12. prosinca 2024. i 16. lipnja 2026. u zatraženom iznosu od po 250,00 EUR za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Nadalje tužitelju je priznat trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 48,93 eur. Sud nije priznao traženi trošak sastava podnesaka kojima požuruje postupanje suda od 8. studenoga 2023. u iznosu od 62,50 EUR, 13. prosinca 2023. u iznosu od 62,50 EUR, 21. listopada 2024. u iznosu od 62,50 EUR, zatim nije priznao niti trošak sastava podneska od 22. siječnja 2025. u iznosu od 62,50 EUR (kojim dostavlja dokaz o uplati predujma), od 25. veljače 2026. u iznosu od 62,50 EUR (kojim moli odgodu ročišta), niti sastav podneska od 27. studenoga 2025. u zatraženom iznosu od po 250,00 EUR budući da u istome iznosi već ranije isticane navode, te navedene podneske sud ne nalazi bitnim za provođenje postupka. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.661,43 EUR. Dosuđeni trošak tuženik je dužan podmiriti u roku od petnaest dana sukladno članku 328. st. 2. ZPP-a. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 15. srpnja 2026.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rokovi za žalbu ne teku od 1. do 15. kolovoza.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda MA i N

Petak Vujec, odvjetnicima iz Varaždina

2. Punomoćnici tuženika - odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba