Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-721/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-6817/2024-8 od 15. rujna 2025., u sjednici održanoj 15. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-6817/2024-8 od 15. rujna 2025. se potvrđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredba Ugovora o namjenskom kreditu, broj kreditne partije: 7103581655, sklopljenog dana 15. svibnja 2007. između tuženika Zagrebačke banke d.d. kao Kreditora i tužitelja BN kao Korisnika kredita, kojim je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za uvećanu uplatu kredita, dakle članak 2. stavak 6. Ugovora kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju BN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za uvećanu uplatu kredita, isplati iznos od 674,03 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23.6.2009. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 622,27 eura sa zateznim kamatama koje teku od 15. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik zbog pogrešno primijenjenog materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) i predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbene zahtjeve tužitelja odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojeg su zaključile parnične stranke a kojom je ugovorena naknada za uvećanu uplatu kredita, te vraćanje plaćenog na temelju navedene ugovorne odredbe.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su parnične stranke zaključile Ugovor o namjenskom kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor), broj kreditne partije: 7103581655, 15. svibnja 2007. i to tuženik kao Kreditor a tužitelj kao Korisnik kredita,

- da je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF, radi kupovine stana, spremišta i garaže (članak 6. Ugovora),

- da je Ugovor sastavio tuženik,

- da se tužitelj ne sjeća predmetne odredbe niti da je o njoj uopće razgovarao sa službenikom banke,

- da su, kada je supruga prodala kuću koju je naslijedila, otplatili veći dio kredita kada su im automatski obračunali naknadu za uvećanu uplatu,

pa je zaključio da je tužitelj potrošač, da je riječ o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati.

7. Pozivajući se na odredbe članka 81. stavak 1. i 2. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP), kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, članka 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO) kojom je propisano da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, te članka 87. ZZP-a kojom je propisana ništetnost kao posljedica nepoštenosti, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, a na temelju članaka 1111. i 1115. ZOO -a kojima je propisano pravilo o vraćanju stečenog bez osnove, uz zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, prihvatio je zahtjev za isplatom.

8. Prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima Ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za uvećanu uplatu kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik, sukladno odredbi članka 219. stavak 1. ZPP-a, suprotno nije dokazao.

9. Prvostupanjski je sud postupanje tuženika ocijenio nepoštenim jer je ugovorena odredbe o naknadi za obradu kredita, koja je neodređena, sadržana u tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati.

10. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskopravnog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj 1/20 od 30. siječnja 2020., koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ , budući da je tek u ovome postupku utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe.

11. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP -a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

11.1. Nije počinjena niti bitna povreda članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a na koju žalitelj ukazuje jer se presuda može ispitati, u njoj su dati razlozi o odlučnim činjenicama i nema kontradiktornosti. U odnosu na žalbene navode koji se ističu u vezi ove povrede valja reći da je na tuženiku bio teret dokaza da je tužitelj mogao ishoditi isključenje predmetne ugovorne odredbe s obzirom da je bila riječ o tipskom ugovoru, a predmetna ugovorna odredba je bila opće naravi (nije bila riječ o svoti kredita, vremenu otplate i sl.), a kad bi bila počinjena povreda bila bi riječ o onoj iz članka 354. stavak 1. u vezi pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a.

12. Netočni su žalbeni navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio status tužitelja kao potrošača jer taj status proizlazi iz činjenice da je riječ o fizičkoj osobi koja je kredit uzela radi kupovine stana, spremišta i garaže, kako je sve to prvostupanjski sud pravilno i obrazložio.

13. Naknada za uvećanu otplatu kredita svakako nije isto što i naknada troškova, kako to pokušava prikazati žalitelj, jer ti troškovi ne ovise o svoti uplate. Kontradiktorni su i žalbeni navodi kako je obveza plaćanja naknade za uvećanu otplatu određena u točno određenom iznosu, a zatim da je za izračun visine naknade (ipak) potrebna bazična matematička operacija (pretpostavlja se zbrajanja troškova koje žalitelj nabraja dakle: operativnih troškova /trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zapos lenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl./, materijalnih troškova /cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd./, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge /npr. trošak poštarine/, povezanih regulatornih troškova /npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl./). Svi navedeni troškovi, kako je već rečeno, po logici stvari, svakako postoje i kada se kredit uvećano ne otplaćuje.

14. Dakle, protivno žalbenim navodima, u kojima se žalitelj nepotrebno poziva na praksu Vrhovnog kasacijskog suda Republike Srbije koja za ovaj sud nema nikaka značaj, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna, a posljedica čega je da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju takve nepoštene i zbog toga ništetne ugovorne odredbe kakvu je upravo on u svoje tipske ugovore ugradio, sa zateznim kamatama koje teku od dana kada je uplatu primio.

15. Sve to, naravno, jer tužiteljeva tražbina nije zastarjela, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

16. Stoga niti odluka o troškovima, o kojima je odlučeno na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a, nije pogrešna, kako to žalitelj tvrdi napadajući istu samo zbog, kako tvrdi, pogrešne odluke o glavnoj stvari.

17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci na temelju članka 168. stavak 1. ZPP - a, a kako žalitelj sa žalbom nije uspio to mu nisu mogli biti dosuđeni niti troškovi žalbe.

U Dubrovniku, 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić