Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž R-229/20243-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od su tkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćenici NN, [adresa], protiv tuženice Opće županijske bolnice Požega, Osječka 107, Požega, OIB:40589450667, zastupane po opunomoćeniku Ivanu Boškoviću, odvjetniku iz Požege, uz sudjelovanje umješača Opće županijske bolnice Pakrac i bolnica hrvatskih veterana, Pakrac, Bolnička 74, Pakrac, zastupana po punomoćenici HN, dipl.iur., radi isplate dijela plaće, odlučujući o žalbi tuženice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-95/2020-35 od 16. svibnja 2024. u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tuženice i umješača na strani tuženice kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-95/2020-35 od 16. svibnja 2024. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 504,46 eura bruto, sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, tekućim

- na iznos od 4,34 eura od 16. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 18,78 eura od 16. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 9,09 eura od 16. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 7,18 eura od 16. studenog 2015. do isplate,

- na iznos od 44.78 eura od 16. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 30,45 eura od 16. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 6,04 eura od 16. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 36,57 eura od 16. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 9,74 eura od 16. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 12,82 eura od 16. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 8,67 eura od 16. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 5,70 eura od 16. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 27,11 eura od 16. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 58,06 eura od 16. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 36,63 eura od 16. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos od 25,27 eura od 16. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 73,82 eura od 16. studenog 2017. do isplate,

- na iznos od 28,43 eura od 16. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 60,98 eura od 16. siječnja 2018. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, i

u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 618,89 eura sa zateznim kamatama koje teku od 24. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženice i umješača na stani tuženice preinačuje se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-95/2020-35 od 16. svibnja 2024. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju 1.814,98 eura bruto, sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, i u dijelu točke III izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.271,56 eura sa zateznim kamatama, i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.814,98 eura ( slovima : t isućuosamstočetrnaest eura i devedesetosam centi ) sa zateznim kamatama tekućim

-na iznos od 78,06 eura od 16. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 34,08 eura od 16. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 45,54 eura od 16. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 109,04 eura od 16. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 164,34 eura od 16. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 157,49 eura od 16. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 109,56 eura od 16. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 66,31 eura od 16. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 44,85 eura od 16. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 29,47 eura od 16. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 104,58 eura od 16. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 6,70 eura od 16. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 189,46 eura od 16. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos od 130,70 eura od 16. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 82,37 eura od 16. studenog 2017. do isplate,

- na iznos od 147,03 eura od 16. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 315,40 eura od 16. siječnja 2018. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.271,56 eura sa zateznom kamatom, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 156,25 eura, sa zateznim kamatama od 2. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom iznosu od zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev umješača na strani tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.319,44 eura/17.475,82 kn sa zateznom kamatom po stopi s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 164,48 eura.

3. U točki III izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.890,45 eura sa zateznom kamatom po stopi s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. Protiv te presude žale se tuženica i umješač.

5. Tuženica presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Osim toga da je počinjena i bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 1. u vezi s čl. 186.b ZPP-a, jer je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 186.b, čl. 219. i čl. 325.a ZPP-a. Konačno, da je počinio i bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP-a jer uslijed nezakonitog postupanja suda izostalo je donošenje rješenja kojim bi tuženici bila naložena dostava dokumentacije na koje bi imala pravo žalbe. Nadalje, tuženica navodi da tužitelj u povijesnom dijelu tužbe tvrdi da mu nisu isplaćeni dodaci na određene prekovremene sate. Tuženik u tužbi niti u nekolicini podnesaka koji su prethodili provedenom financijskom vještačenju, nije iznio tvrdnju da mu određeni broj sati prekovremenog rada nije isplaćen. Takvu tvrdnju nije iznio niti u podnesku kojim je uredio tužbeni zahtjev, već izrekom uređenog tužbenog zahtjeva traži iznos neisplaćenih sati odrađenog prekovremenog rada zbraja iznosu utuženih i vještačenjem utvrđenih iznosa neisplaćenih dodataka za odrađeni prekovremeni rad. Zbog propusta tužitelja da tužbenim zahtjevom opiše povredu prava zbog koje traži pravnu zaštitu od suda, a što bi podrazumijevalo navod u tužbi da tužitelju nije isplaćen određeni prekovremeni rad, ne postoji zahtjev tužitelja za isplatu naknade za prekovremeni rad. Budući da je sud po načelu dispozicije vezan navodima tužitelja o činjenicama iz kojih po tvrdnji tužitelja, proizlazi zaključak o osnovanosti zahtjeva za sudsku zaštitu, odlučivanje o zahtjevu koji je utemeljen na drugačijoj činjeničnoj osnovi od one koju je naveo tužitelj, predstavljao bi prekoračenje tužbenog zahtjeva te bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 12. ZPP-a. Osim toga, ističe da sukladno odredbi čl. 299. ZPP-a nije dozvoljeno isticanje novih činjenica nakon zaključenja prethodnog postupka te takve činjenice sud neće uzeti u obzir. Isticanje novih činjenica u fazi glavne rasprave, te temeljenje tužbenog zahtjeva na novim činjenicama predstavlja ujedno i preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 190. i čl. 191. ZPP-a. Budući da je tužitelj tužbeni zahtjev na isplatu utemeljio na utvrđenjima iz vještačenja, ne navevši niti da uređeni tužbeni zahtjev temelji na izmijenjenom činjeničnom kompleksu, zahtjev za isplatu temeljen na nalazu i mišljenju vještaka predstavlja preinačenu tužbu, a zbog čega je tuženica istakla prigovor zastare upravo zato što je preinačena tužba smatra novom tužbom jer su istaknute nove činjenice i novi zahtjev, različit od prvotno postavljenog. Naime, neovisno o navedenom, pod pretpostavkom da za preinaku tužbe stvarno postoje zakonski uvjeti, tuženica ističe da je tada nastupila zastara potraživanja po preinačenoj tužbi utuženih iznosa. Osim navedenog ukazuje, da o preinaci nije doneseno rješenje kojim se takav preinaka dopušta. Ukazuje da je i dosudom stope zatezne kamate navedenih u točki I izreke pogrešno primijenjeno materijalno pravo- konkretno, odredba čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), budući da stopa zateznih kamata ne odgovara stopi određenoj ZOO-om. Navodi kako iz razloga pobijane presude nije jasno koja je pravna posljedica okolnosti korištenja slobodnih dana. Kako sud zaključuje da preraspodjela radnog vremena nije vršena po principu jedan dan prekovremenog rada za jedan i pol slobodan dan, te sud ne prihvaća postojanje preraspodijele radnog vremena, tuženica nalazi proturječnim zaključak suda kako se može smatrati da je tužitelj pristao na korištenje slobodnih dana, unatoč čemu sud predmetnu okolnost ne valorizira. Budući da je sud zaključio da je tužitelj prešutno pristao na korištenje slobodnih dana, a tu činjenicu nije pravno valorizirao niti je i u kojem smislu uzeo u obzir korištenje slobodnih dana, zaključuje kako se presuda ne može ispitati jer sud nije iznio razloge zbog kojih, unatoč prihvaćanju postojanja suglasnosti tužitelja na korištenje slobodnih dana, istu okolnost nije uzeo u obzir prilikom utvrđivanja stvarnog salda prekovremenog rada. Osim navedenog, ukazuje da sud nije valorizirao ni činjenicu da je tužitelju u siječnju 2019. po osnovi akumuliranih sati rada isplaćen novčani iznos za 76,50 sati, iako je navedeno potvrđeno obračunskom ispravom za isplatu plaće za siječanj 2019. Prigovara i odluci o parničnom trošku navodeći da tužitelj nije potraživao zatezne kamate na trošak postupka.

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz nalog tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupk,a podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka prema troškovniku specificiranom u žalbi.

8. Umješač na strani tuženice presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

9. U žalbi navodi da je tužitelj za eventualni višak sati koristio slobodne dane koji su evidentirani kroz redovan rad, odnosno u prijepodnevnim satima kada su mu za sve te sate bili isplaćeni dodaci za posebne uvjete rada i odgovornost za život i zdravlje, da je za manjak sati dobio plaćenu punu satnicu, te mu je u siječnju 2019. isplaćen akumulirani višak sati. Iz dostavljenih evidencija jasno se može pratiti slijed viška i manjka sati, broj sati koje je radnik radio u posljednjem mjesecu, fond sati za pojedini mjesec, te početno i završno stanje svakog radnika, sate i dane rada odnosno korištenje slobodnih dana. Ukoliko je sud smatrao da rad s manjkom ne treba uzeti u obzir, a iz nalaza i mišljena vještaka, iskaza tužitelja i svjedoka, te svih dostavljenih dokaza proizlazi korištenje slobodnih dana u omjeru 1:1, u konačnici bi trebalo odlučiti samo o razlici od 0,5 sati po prekovremenom satu. Navodi da je raspored javno dostupan i kao višak i manjak. Također da je poslodavac svo vrijeme u dobroj vjeri postupao sukladno dogovoru o organizaciji rada u koji nije imao razloga niti posumnjati uvažavajući suglasne izjave, budući da navedenom nitko nikad nije prigovorio i sada sud utvrđuje da nisu dokazane činjenice koje nikad nisu bile sporne, o kojima nema nikakvih drugačijih izjava ili dokaza. Navodi da niti jedan dokaz nije dostavljen tijekom cijelog postupka na koji bi tuženica mogla adekvatno odgovoriti odnosno na koji bi u slučaju dvojbe sud mogao primijeniti pravilo o teretu dokazivanja. Navodi da je prilikom donošenja odluke bilo nužno ne bazirati se samo na Zaključak 148, ne uvažavajući i tada važeće Zaključke broj 21 i 48. Oni su stavljeni izvan snage tek Zaključkom broj 153, što znači da su Zaključci broj 21, 48 i 148 bili na snazi do 21. prosinca 2015. Navodi da je stupnjevitom tužbom zatražena isplata osnovom radnog odnosa, ali tužitelj u tužbi navodi konkretno koji dodaci nisu isplaćeni, činjenično ih opisuje, što sud i navodi u obrazloženju presude.

10. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška. Traži trošak pristojbe na žalbu.

11. Odgovor na žalbu nije podnesen.

12. Žalba je djelomično osnovana.

13. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni u stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

14. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP-a jer tuženicima nije onemogućeno raspravljanje pred sudom.

15. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 186.b ZPP-a. Naime, osnovano ističe u žalbi tuženica da se u konkretnom slučaju ne radi o stupnjevitoj tužbi iz čl. 186.b ZPP-a, jer za takvu tužbu nije ispunjen uvjet iz stavka 3. toga članka, budući da iz isprava u spisu ne proizlazi da je tuženica prije podnošenja tužbe odbila dati tužitelju isprave na temelju kojih bi mogao postaviti određen zahtjev,. Prvostupanjski sud unatoč tome nije postupio sukladno odredbi čl. 186. b st. 4. u vezi s čl. 325. a st. 2. ZPP-a i pozvao tužitelja da postavi određen tužbeni zahtjev te mu za to odrediti rok, već je tužitelj sam, podneskom od 10. listopada 2023. postavio određen tužbeni zahtjev. U takvoj situaciji, postupanje suda prvog stupnja nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

16. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, na koju sadržajno ukazuje tuženica. To zato jer sud prvog stupnja odlučujući o dijelu zahtjeva o troškovima parničnog postupka koje je zatražio tužitelj podneskom zaprimljenim kod prvostupanjskog suda 10. listopada 2023. i 3. travnja 2024. nije prekoračio zahtjev istog. Iz navedenih podnesaka proizlazi da, suprotno žalbenim navodima tuženice zatezna kamata na trošak parničnog postupka predstavlja zahtjev tužitelja pa je sud prvog stupnja odlučio u okviru postavljenog zahtjeva.

17. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9. 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od tih povreda.

18. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju kod tuženika bio zaposlen na temelju Ugovora o radu na radno mjesto medicinskog tehničara,

- da je pregledom obračunskih isprava za isplatu plaće tužitelju za utuženo razdoblje utvrđeno da je poslodavac tužitelju bila upravo tuženica Opća županijska bolnica Požega, koja je isplaćivala plaću, pa slijedom toga da je neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije,

- da je vještakinja za financije i knjigovodstvo Dajana Hart u nalazu i mišljenju od 26. srpnja 2023. navela da je obračunala bruto plaću na određene prekovremene sate rada tužitelja te sve pripadajuće dodatke u skladu s odredbama kolektivnog ugovora zdravstva kao i razlike naknade za godišnji odmor i bolovanje te izračunala da je manje isplaćena bruto plaća za razdoblje od travnja 2015. do prosinca 2017. u iznosu od 17.475,82 kn od čega, iznos od 13.674,98 kn se odnosi na sate prekovremenog rada, iznos od 310,66 kn se odnosi na razliku dodatka za odgovornost za život i zdravlje ljudi, iznos od 2.042,79 kn se odnosi na razliku dodatka za posebne uvjete rada te iznos od 1.447,39 kn se odnosi na razliku naknade za godišnji odmor dok nema razlike na ime bolovanja,

- da je vještakinja očitujući se na primjedbe tuženice i umiješača navela da je u izradi nalaza i mišljenja primijenila Zaključak broj 148 koji je bio na snazi do 21. prosinca 2015., a nakon toga je primijenila Zaključak broj 153 koji su stavljeni izvan snage svi dotadašnji Zaključci broj 21, 48 i 148, da je primijenila Zaključak broj 148 iz razloga jer je isti novijeg datuma negoli su Zaključci broj 21 i 48 te su povoljniji za radnika u odnosu na navedene Zaključke, a koji su bili na snazi u isto vrijeme do donošenja zaključka 153, da je tužitelj u mjesecima kada je radio manje primao punu plaću te je tako bilo ukupno 165 sati manjka za koje je primao plaću sa svim pripadajućim dodacima, da je postojao višak sati rada, te u mjesecima u kojima je tužitelj odrađivao manje sati rada, a isplata je bila za puni mjesečni fond sati, tada je umanjivala kumulirani saldo višak sati rada iz prethodnog razdoblja

- da je vještakinja također navela da su tužitelju u siječnju 2019. preostali kumulirani sati rada koji je predstavljao saldo iz prethodnih razdoblja, a prema platnim listama vidljiv i manjak i višak sati rada pod šiframa 1137, 1462 i 1931, te je inače umanjenje sati računato u omjeru 1:1, a ne 1:1,5 kako je propisano zakonom u slučaju prekovremenog rada,

- da iz iskaza svjedokinje SN i nalaza i mišljenja vještakinje, proizlazi da je tužitelj za više sati koristio slobodne dane,

- da je vještakinja uvidom u evidenciju rada utvrdila da je tužitelj određene mjesece imao manjak i višak radnih sati, dok mu je plaća uvijek isplaćena prema punom mjesečnom fondu sati, bez iskazanih manjkova i viškova, da je tužitelj svaki mjesec dobio punu plaću kao da je radio puni mjesečni fond sati, a sate koje nije odradio obračunati su mu kao redovan rad te su na navedene sate obračunati i dodaci i za posebne uvjete rada i dodaci za odgovornost za život i zdravlje ljudi, te su plaćeni kao redovan rad,

- da iz priložene dokumentacije nije moguće utvrditi za koje su prekovremene sate korišteni slobodni dani, jesu li pravilno uračunati,

- da iz dostavljene dokumentacije i načina vođenja iste od strane tuženice, nije bilo moguće utvrditi je li i za koje prekovremene sate tužitelj koristio slobodne dane i u kojem omjeru sati, pa se stoga niti ne može izvesti zaključak da bi tužitelj kao radnik za prekovremene sate koji su egzaktno iskazani u nalazu i mišljenju vještaka koristio slobodne dane.

19. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu prekovremenih sati, dodatka za otežane uvjete rada, dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i naknadu za korištenje godišnjeg odmora. Iz obrazloženja suda prvog stupnja proizlazi da u konkretnom slučaju na temelju dostavljene dokumentacije i načina vođenja iste od strane tuženice, nije bilo moguće utvrditi je li i za koje prekovremene sate tužitelj koristio slobodne dane i u kojem omjeru sati, pa se stoga niti ne može izvesti zaključak da bi tužitelj kao radnik za prekovremene sate koji su egzaktno iskazani u nalazu i mišljenju vještaka, koristio slobodne dane. Također proizlazi da se o preraspodjeli viška/manjka odrađenih sati kod tuženika dogovaralo usmeno, što je protivno čl. 47. st. 2. Zakona o radu kojim je propisano da ako preraspodjela nije predviđena kolektivnim ugovorom, poslodavac je dužan utvrditi plan preraspodijeljenog radnog vremena. Osim toga, Zaključkom br. 142 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje navedenog ugovora od 3. ožujka 2015., u sustavu zdravstva nema preraspodjele radnog vremena.

20. Nadalje, proizlazi da sud prvog stupnja smatra da tužitelju pripada dodatak po osnovi otežanih uvjeta rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve odrađene prekovremene sate, a sukladno odredbi 57. i 59. a Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15 – dalje KU/13). Pri tome zauzima stajalište da tužitelju daje kolektivni ugovor istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, pa tužitelj ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka i to dodataka za otežane uvjete rada iz 57. KU/13 i dodataka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. a KU/13, zajedno s prekovremenim radom budući da isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo na isplatu dodataka iz čl.57. i 59. a KU/13.

21. Također sud prvog stupnja smatra osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, budući je tuženica kada je obračunavala naknadu plaće tužitelju za vrijeme godišnjeg odmora kao prosječnu plaću isplaćenu u prethodna tri mjeseca prije korištenja odmora uzela u obzir do tada isplaćene iznose na ime plaće, a kao prosječnu plaću nije uzela u obzir i razlike plaće na ime dodataka, a da ih je tuženica isplatiLA tužitelju kada su dospijevale plaće, prosječna plaća isplaćena u prethodna tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora bi bila veća, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka.

22. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj stupnjevitom tužbom zatražio isplatu razlike plaće odnosno isplatu onoga mu pripada na osnovi rada, a to su kako dodaci koji su vezani za redovni i za prekovremeni rad tako i sve ono što mu pripada na osnovi prekovremenog rada. Utvrđuje da je tužitelj tek nakon provedenog vještačenja imao saznanja koji mu sve dodaci nisu isplaćeni i u kojem iznosu, tako da se rokovi vezano za zastaru potraživanja na ime svih dodataka primjenjuju imajući u vidu trenutak podnošenja tužbe. Kako tužitelj tužbom traži isplatu razlike plaće za period od travnja 2015. do zaključno siječnja 2018., a sukladno članku 92. stavak 1. Zakona o radu, plaća se isplaćuje nakon obavljenog rada, i prema stavku 3. istog članka plaća i naknada plaća za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do 15-tog dana u idućem mjesecu, utvrđuje da je tužitelja za mjesec travanj 2015. dospjela 15. svibnja 2015., pa je tužba podnesena 30. travnja 2020. podnesena unutar zastarnog roka od pet godina iz odredbe čl. 139. Zakona o radu.

23. Na dosuđene iznose tužitelju je dosuđena i zatezna kamata sukladno odredbi čl. 92. st. 3. ZR-a i čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a, s tim da su izuzete zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema odredbi čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 115/15 i 106/18) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijeva tek s isplatom neto plaće što znači da se na te iznose ne obračunava zatezna kamata jer u trenutku isplate u potpunosti nije dospjela na naplatu bruto razlika plaće.

24. Navedeno pravno shvaćanje suda prvog stupnja dijelom kao pravilno prihvaća i ovaj sud.

25. Naime, Zakonom o radu propisano je da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu (čl. 90. st. 1. ZR) i da radnik za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, ima pravo na povećanu plaću (čl. 94. ZR).

26. Kolektivnim ugovorom ugovoreno je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti posla radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža ( čl. 47. st. 1. i 2. KU 143/13); da su dodaci na osnovnu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i uvećanja plaća (čl. 47. st. 3. KU 143/13 ); da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, te se po tom osnovu plaća uvećava 50% (čl. 51. KU 143/13 ); da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću (čl. 57. KU 143/13 ); da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi zdravstveni radnici ostvaruju dodatak na plaću (čl. 59. a KU 143/13 ).

27. Prema navedenim zakonskim i ugovornim odredbama, a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja tužitelju za utuženo razdoblje pripada pravo na isplatu dodatka za otežane uvjete rada i dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, te dodatka za prekovremeni rad budući isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu navedenih dodataka jer tužitelj kad radi i u prekovremenom radu, radi u otežanim uvjetima rada, te ima iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, a s tim u vezi i uvećanu naknadu za godišnji odmor.

28. U odnosu na navedeno na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-56/19-18 koja je održana 9. prosinca 2019. zauzeto je pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15 – dalje KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljude iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu".

29. Glede primjene Zaključka Zajedničkog povjerenstva broj 148. i 153. glede načina utvrđivanja mjesečnog fonda radnih sati stav je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka, pa tako i u odluci broj Rev-872/2021-2 od 31. kolovoza 2021. u kojoj iznosi slijedeće pravno shvaćanje:

30. Prema shvaćanju ovog suda, s obzirom na odredbu čl. 19. st. 6. KU/13 prema kojoj tumačenja Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, sud je u primjeni KU/13 vezan tumačenjem Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/13 (tako i ovaj sud u odlukama poslovni broj Revr-630/17, Revr-676/2013, Revr-793/13, Revr-1515/2013 i dr.) pri tome nije isključena mogućnost da sud prema općim odredbama obveznog prava otkloni i primjenu inače obvezujućeg tumačenja, ali kao sastavnog dijela kolektivnog ugovora iz razloga što tumačenje nemoralno, pretjerano strogo ili slično.

31. Odredbu čl. 51. st. 10. KU/13 Zajedničko povjerenstvo za tumačenje dva puta je tumačilo. Tako su na 23. Sjednici održanoj 1. srpnja 2015., s obzirom na veliki broj upita vezanih uz mjesečni broj radnih sati kada blagdan pada u radni dan, članovi Povjerenstva odlučili na sve upite odgovoriti općenitim tumačenjem te su donijeli Zaključak broj 148. prema kojem u bitnom redovni mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i osam sati.

32. Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na Sjednici 1. prosinca 2015. donijelo je Zaključak broj 153. kojim je stavljen izvan snage Zaključak broj 148. te je navedeno da redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i osam sati.

33. Ovaj sud ne nalazi da bi obzirom na opće odredbe obveznog prava trebalo otkloniti primjenu navedenog tumačenja kao sastavnog djela KU/13 te se Zaključak broj 153. u bitnom razlikuje od Zaključka broj 148. prema načinu obračuna redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

34. Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na 30. Sjednici donijelo je Zaključak broj 169. kojim je navedeno da Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora, a izmijenjeni Zaključci povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana donošenja iste.

35. Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja stupio je na snagu 1. prosinca 2013. te se tumačenja odredbe čl. 51. st. 10. KU/13 donesene po Povjerenstvu pod brojem 148. prema kojem u mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i osam sati primjenjuje od stupanja na snagu.

36. Budući da je tumačenje broj 148. izmijenjeno i stavljeno izvan snage tumačenjem broj 153. dana 21. prosinca 2015., a prema kojem tumačenju redovni mjesečni fond radnih sati bi činio umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) i osam sati, od dana izmjene tumačenja dakle od 21. prosinca 2015. primjenjuje se to novo tumačenje."

37. S obzirom na obvezujući karakter tumačenja Kolektivnog ugovora po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje kolektivnog ugovora koji predstavlja sastavni dio kolektivnog ugovora (čl.19. st. 6. KU/13, odnosno čl. 16. st. 6. KU/18) nije osnovana tvrdnja tuženice i umješača da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo. Iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je utvrdila visinu potraživanja tužitelja primjenom Zaključka 148. za razdoblje od 1. travnja 2015. do 21. prosinca 2015. te primjenom Zaključka 153. za razdoblje od 21. prosinca 2015. do 31. prosinca 2017. Tako je utvrdila da potraživanje po osnovi neobračunatih dodataka za otežane uvjete rada iznosi 2.042,79 kuna/271,12 eura, potraživanje po osnovi neobračunatih dodataka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iznosi 310,66 kuna/41,23 eura i manje obračunati iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora iznosi 1.447.39 kuna/192,10 eura., odnosno sveukupno 3.800,84 kune/504,46 eura, pri čemu su pojedini mjesečni iznosi vidljivi iz Tablice 1. nalaza i mišljenja vještaka.

38. Međutim, osnovano tuženik i umješač navode da je nastupila zastara potraživanja za isplatu razlike plaće za prekovremeni rad u razdoblju od 1. travnja 2015. do 31. prosinca 2017.

39. U konkretnom slučaju iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužitelj tužbom tražio isplatu dodatka za otežane uvjete rada i dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sate odrađene u prekovremenom radu te naknadu plaće za godišnji odmor i privremenu nesposobnost za rad, dok iz tužbe ne proizlazi da je tužitelj tražio naknadu plaće za prekovremeni rad. Tek nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je postavio zahtjev za isplatu i samih prekovremenih sati, podneskom od 10. listopada 2023. Stoga se radi o preinaci tužbe u vidu isticanja drugog zahtjeva uz postojeći (članak 191. stavak 1. ZPP-a), kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, iako taj sud navodi da se radi o promjeni istovjetnosti zahtjeva.

40. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da je tužitelj promijenio činjeničnu osnovu, što je dovelo do promjene identiteta spora kod tzv. generički određenih zahtjeva kao što su novčani zahtjevi. Naime, iz samog generički određenog tužbenog zahtjeva nije moguće utvrditi radi ostvarenja koje je od više eventualno dugovanih novčanih obveza istaknut - to je moguće saznati samo iz činjenične osnove na kojoj je utemeljen, kojom je individualiziran. U situaciji, kada je izvorno podnesen zahtjev činjenično utemeljen na neobračunatom dodatku za otežane uvjete rada, neobračunatom dodatku za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i manje obračunatom iznosu naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora, a nakon toga se traži još i razlika plaće za neisplaćeni prekovremeni rad, identitet spora je takvom promjenom činjenične osnove kvalitativno izmijenjen.

41. Prema tome, kada preinaka tužbe postojećeg tužbenog zahtjeva obuhvaća pored izvorne činjenične osnove i novu činjeničnu osnovu, kao u ovom postupku u kojem je sud očito dopustio preinaku, zastara u odnosu na novo istaknutu činjeničnu osnovu (zahtjev) se ne prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, već do prekida zastare dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe isticanjem novog zahtjeva koji je utemeljen na drugoj činjeničnoj osnovi, pa su osnovani žalbeni navodi tuženice i umješača u pogledu zastare zahtjeva za isplatu razlike plaće za prekovremeni rad u razdoblju od 1. travnja 2015. do 31. prosinca 2017 istaknut u podnesku od 10. listopada 2023.

42. Naime, prema odredbi članka 139. ZR-a potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu, kako je propisano odredbom članka 92. stavka 3. ZR-a. Iz navedenog proizlazi da je zastarjela tražbina za isplatu prekovremenog rada za razdoblje od travnja 2015. do zaključno prosinca 2017., s dospijećem u siječnju 2018. u ukupnom iznosu od 1.814,98 eura bruto, budući da je zahtjev za isplatu podnesen 10. listopada 2023., dakle nakon proteka roka od pet godina.

43. S obzirom na ishod ovog postupka primjenom odredbe članka 166. stavak 2. ZPP- a odlučeno je o troškovima cijelog postupka.

44. Po okončanju ovog žalbenog postupka uspjeh tužitelja sada iznosi 21,75% (tražio 2.319,44 eura, suđeno 504,46 eura). Prema tome tužitelju sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa) pripada za sastav tužbe iznos od 200,00 eura ( Tbr. 7.1. Tarife), za sastav podneska od 19. lipnja 2020., 30. ožujka 2021. i 10. listopada 2023 u iznosu od 200,00 eura za svaki (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja ročištu od 7. travnja 2021. i 8. travnja 2024. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9.t.1. Tarife) i za pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.3. Tarife), što je ukupno 1.300,00 eura i uvećano za PDV od 25 % što iznosi 325,00 eura, daje zbroj od 1.625,00 eura. Od navedenog iznosa tužitelju razmjerno uspjehu u sporu pripada 21,75% što je 353,44 eura. Tužitelju je trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura priznat u cijelosti, tako da tužitelju ukupno pripada trošak u iznosu od 618,89 eura.

45. Tuženici je razmjerno uspjehu u žalbenom postupku koji iznosi 78,25 % ( pobijano 2.319,44 eura, uspjeh 1.814,98 eura ) priznat trošak sastava žalbe u iznosu od 122,27 eura i pristojbe na žalbu u iznosu od 41,54 eura, budući da puni iznos tog troška iznosi 156,25 eura (Tbr. 10.1 i Tbr 46.Tarife) i 53,09 eura dok umješaču nije priznat trošak žalbenog postupka, budući da zahtjev nije određeno postavio.

46. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u dijelu točke I izreke i dijelu točke III izreke, a kako je odlučeno u točki I izreke ove presude pozivom na odredbu iz članka 368. stavak 1. ZPP-a. Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženice presuda suda prvog stupnja djelomično preinačena u točki I i točki III izreke, a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude pozivom na odredbu iz članka 373. točka 3. ZPP-a.

U Rijeci 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Vukelić Margan