Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: Gž-400/2024-5

51000 Rijeka

U I M E R E P U B L I K E H R V A T SK E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina - Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4832/2021-19 od 13. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4832/2021-19 od 13. studenog 2023., u točkama I, II, III i IV (kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška postupka od 1.526,74 eur).

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom se presudom utvrđuje ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 046-21/2008 od 10. ožujka 2008., a koja: - u dijelu čl. 5.glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita” te se tuženiku nalaže tužitelju isplatiti 756,12 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom i naknaditi mu trošak postupka od 1.406,87 eur s pripadajućom zateznom kamatom (točke I, II i III izreke).

2. Točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 435,31 eur te daljnjom točkom IV. (očito omaška u pisanju) odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.526,74 eur.

3. Protiv točaka I, II, III i IV (kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška postupka od 1.526,74 eur), žalbu podnosi tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže u pobijanom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom se korisniku kredita nalaže obveza plaćanja usluge obrade kredita, tzv. ulazna naknada u visini 1,25% iznosa kredita te posljedično tome restitucijski zahtjev za isplatu po toj osnovi isplaćenih 756,12 eur.

6. Donošenjem pobijane presude, nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjska je presuda izrađena u smislu čl. 338. ZPP-a, prvostupanjski je sud obrazložio provedene dokaze i iznio jasan stav o predmetu spora te je presudu moguće ispitati. Stoga nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik-banka sklopili 10. ožujka 2008. predmetni Ugovor o kreditu, a kojim je između ostalog ugovoreno u dijelu čl. 5. da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno, a koju je naknadu tužitelj platio u iznosu od 5.696,96 kn, odnosno 756,12 eur, na način da je taj iznos odbijen prilikom isplate kredita tužitelju te da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naplati naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, niti su tužitelju predočeni troškovi koji bi obuhvaćali predmetnu naknadu.

8. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u točki I. i II. pobijane prvostupanjske presude tj. kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

9. U odnosu na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno pozivajući se na odredbu čl. 81. ZZP zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio provođenje dokaza saslušanjem OĐ, na okolnost pregovaranja s tužiteljem, uz obrazloženje da je ona ta osoba koja je vodila pregovore, da bi potom, i to po pozivima suda da se očituje o svom dokaznom prijedlogu, predložio saslušanje sasvim druge osobe, uz obrazloženje da je upravo ta osoba, a ne predložena OĐ sudjelovala u postupku pregovora s tužiteljem. Podredno je ustrajao kod prijedloga za saslušanje OĐ.

10. Ovaj sud ocjenjuje, budući da OĐ nije kao djelatnik banke sudjelovala u neposrednom postupku pregovora oko realizacije predmetnog kredita, ista nema neposredna saznanja o postupku oko ugovaranja predmetnog kredita te se ovaj dokaz ocjenjuje kao nepotreban.

11. U odnosu na novo predloženog svjedoka valja istaknuti da je odredbom čl. 299. st. 1. ZPP-a propisano da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke, stavkom 2. istog članka je propisano da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, a stavkom 3. istog članka je propisano da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

12. Obzirom na citiranu zakonsku odredbu ističe da je tuženik svojom krivnjom predložio pogrešnu osobu kao svjedoka te pravilno prvostupanjski sud, obzirom na odredbu čl. 299. st. 3. ZPP-a, nije saslušao novopredloženog svjedoka.

13. Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

14. Prema presudi Europskog suda za ljudska prava od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. S obzirom da u konkretnom slučaju tužitelj kao potrošač nije bilo u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita to se radi o ništetnoj ugovornoj obvezi te postoji obveza tuženika na vraćanje uplaćenog iznosa od 756,12 eur, koji je tuženik u obvezi platiti (vratiti) tužitelju prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO), s time da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj, te da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženiku uplatio naknadu za obradu kredita, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

16. U odnosu na žalbene navode u kojima se poziva na ''razne troškove tuženika'' ističe da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik zasigurno imao određene troškove, što prema shvaćanju ovog suda nije sporno, no treba reći da sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori zapravo u prilog tome, da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

17. Valja dodati da je prvostupanjski sud pravilno odlučio i o prigovoru zastare koji je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim jer zastarni rok u konkretnom slučaju počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve ugovorne odredbe, znači tek pravomoćnošću ove prvostupanjske presude.

18. Prvostupanjski je sud o troškovima postupka pravilno odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a te pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 107/15., 37/22, 126/22, 138/23, dalje Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme presuđenja, a što je u skladu i sa Tbr. 52. toč.3. Tarife.

19. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku nije mu priznat zatražen trošak sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

20. Slijedom svega navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

21. Točka IV izreke prvostupanjske presude (kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška od 435,31 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 15. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec