Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-177/2025-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupan po punomoćniku ŽE dipl. iur., protiv tuženika Eko gradnja d.o.o. OIB: 64374205747, Darda, N. Š. Zrinskog 76, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Boris Guljaš i Ranko Lamza iz Osijeka, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama, poslovni broj Pn-131/2023 od 16. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama, poslovni broj Pn-131/2023 od 16. prosinca 2024., uz istovremeni ispravak tako da u uvodu presude, redak drugi, umjesto naziva tužitelja „Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje“ treba stajati „Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje“.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju na ime naknade štete iznos od 4.002,98 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. prosinca 2020. do isplate, po kamatnoj stopi preciziranoj u izreci presude dok je točkom II izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove za svjedoka u visini od 80,00 eura.

2. Protiv presude žalbu podnosi tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači te tužbeni zahtjev odbije u cijelosti podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te potražuje troškove prvostupanjskog postupka i žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete iz članka 162. stavak 3., članka 161. stavak 1. i stavak 2. točka. 2. i članka 165. stavak 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18. i 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22. – dalje ZMO), na ime razmjernog dijela invalidske mirovine zbog gubitka radne sposobnosti ostvarene po ozljedi na radu kojeg je tužitelj sukladno pravilima koja uređuju mirovinsko osiguranje isplatio svome osiguraniku AE, prije radniku tuženika, za razdoblje od 30. siječnja 2018. do 30. rujna 2020.

6. Sud prvog stupnja utvrđuje da je Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured Vukovar od 22. listopada 2018. osiguraniku AE priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu 40% i bolesti 60% uslijed potpunog gubitka radne sposobnosti počev od 30. siječnja 2018. u iznosu od 1.733,25 kn / 230,04 eura mjesečno (dalje Rješenje HZMO o invalidskoj mirovini). Uvažavajući da je u utuženom razdoblju tužitelj svom osiguraniku isplatio ukupno 75.401,13 kn / 10.007,45 eura, što je tužitelj potkrijepio knjigovodstvenom dokumentacijom (izračun mirovinskog staža, ispis podataka o plaći, osnovicama osiguranja, naknadi i vrijednosnih bodova po godini), te s obzirom na utvrđenje da je za ozljedu na radu osiguranika AE odgovoran tuženik kao poslodavac, prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev te nalaže tuženiku da isplati tužitelju razmjerni dio od 40% isplaćenog iznosa invalidske mirovine (toliko otpada na umirovljenje zbog ozljede na radu), što iznosi 30.160,45 kn / 4.002,98 eura. Pritom sud prvog stupnja, analizom i ocjenom po tužitelju priložene dokumentacije - prijave ozljede na radu i inspekcijskog zapisnika te iskaza osiguranika tužitelja AE, utvrđuje da je za ozljedu na radu od 10. svibnja 2014., kada je radnik AE pao sa skele, odgovoran isključivo tuženik zbog učinjenih propusta u postavljanju skele i organizaciji rada, čime je kao poslodavac postupio protivno pravilima zaštite na radu uz daljnje utvrđenje da ne postoji doprinos radnika za dešavanje tog štetnog događaja.

7. Tijekom postupka tuženik je isticao dva osnovna prigovora, koja su ostala sporna i u žalbenoj fazi postupka, prvo da tužitelj ne može tražiti isplatu utuženog iznosa u ovoj parnici jer prethodno to potraživanje nije prijavio u stečajnom postupku provedenom nad tuženikom dok se drugi prigovor odnosi na osporavanje odgovornosti tuženika kao poslodavca za štetni događaj i umirovljenje radnika.

8. U odnosu na prigovor koji se odnosi na potrebu prijave tražbine u stečajnom postupku, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da se sud prvog stupnja o tim činjenicama uopće nije očitovao niti dao bilo kakvo obrazloženje o ne/osnovanosti ovog prigovora tuženika, radi čega u tom dijelu pobijanu presudu nije moguće ispitati. Iako je time počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a, ovaj sud koristeći svoja ovlaštenja iz članka 373.a ZPP-a smatra da je odlučne činjenice vezano za ovaj prigovor tuženika moguće utvrditi iz isprava koje prileže spisu.

9. Dakle, iz isprava priloženih po tuženiku proizlaze ove relevantne činjenice:

- nad tuženikom Eko Gradanja d.o.o. kao stečajnim dužnikom otvoren je stečajni postupak Rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-2205/2016 od 30. studenog 2017. sukladno odredbama Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 71/15. i 104/17. - dalje SZ),

- istim rješenjem pozvani su svi vjerovnici u roku od 60 dana od dana objave rješenja na mrežnim stranicama suda prijaviti svoje tražbine imenovanom stečajnom upravitelju, sukladno članku 257. SZ-a,

- kako je rješenje o otvaranju stečajnog postupka na mrežnim stranicama objavljeno na dan donošenja 30. studenog 2017., tada proizlazi da je rok za prijavu tražbina od 60 dana istekao 29. siječnja 2018.,

- tužitelj u predmetnom stečajnom postupku u ostavljenom roku nije prijavio predmetnu tražbinu prema tuženiku, stoga ista nije obuhvaćena Izvještajem stečajnog upravitelja od 12. veljače 2018., niti Rješenjima stečajnog suda o utvrđivanju tražbina od 15. ožujka 2018. i potvrđivanju stečajnog plana od 10. ožujka 2020.,

- stečajni postupak nad tuženikom je zaključen Rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-2205/2016 od 24. srpnja 2020. s nastupom posljedica od 12. kolovoza 2020., te je nakon namirenja tražbina tuženik nastavio s poslovanjem,

- tražbina tužitelja iz ovog postupka utvrđena je Rješenjem HZMO o invalidskoj mirovini od 22. listopada 2018., s pravom na isplatu mirovine od 30. siječnja 2018. te se odnosi na razdoblje do 20. rujna 2020.,

- tužba u ovome predmetu je podnesena 16. veljače 2021., dakle, nakon zaključenja stečajnog postupka nad tuženikom koji je nastavio postojati i poslovati kao pravna osoba.

10. Iz gornjih utvrđenja može se zaključiti da tražbina tužitelja iz ovog postupka, s obzirom na vrijeme kada je utvrđena i na razdoblje na koje se odnosi (Rješenje HZMO o invalidskoj mirovini od 22. listopada 2018., razdoblje isplate mirovine od 30. siječnja 2018. do 20. rujna 2020.) nije postojala niti je bila dospjela u vrijeme isteka roka za prijavu tražbina u stečajnom postupku nad tuženikom (istekao 29. siječnja 2018.), stoga nije niti mogla bi prijavljena u ostavljenom roku od 60 dana za prijavu tražbina u stečajnom postupku. Radi navedenog, prema stajalištu ovoga suda nije osnovana žalbena tvrdnja tuženika da tužitelj svoju tražbinu ne može ostvarivati u ovome postupku koji je pokrenut nakon okončanja stečajnog postupka, a tužitelj ne ulazi u krug stečajnih vjerovnika jer u stečajnom postupku nije sudjelovao, u smislu članka 287. SZ-a na koji se poziva tuženik u žalbi.

11. U odnosu na drugi žalbeni prigovor tuženika koji se odnosi na dešavanje događaja u kojem je osiguranik tužitelja AE ozlijeđen te odgovornost tuženika kao poslodavca za ozljedu na radu te u svezi s time obvezu da isplati tužitelju razmjerni dio invalidske mirovine od 40% koliki je udio u razlozima umirovljenja ozljeda na radu, treba reći da ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

12. U tom pravcu prvostupanjski je sud utvrdio da :

- osiguranik tužitelja te bivši radnik tuženika AE doživio je ozljedu na radu padom sa skele sa visine 3,8 m dana 10. svibnja 2014., u okviru radnog vremena obavljajući radne zadatke po nalogu tuženika poslodavca, te je tom prilikom zadobio teške tjelesne ozlijede: obostrani prijelom podlaktica, površinsku ozljedu vlasišta i kontuziju prsnog koša, prema Prijavi ozljede na radu od 5. lipnja 2014.,

- prema Zapisniku o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 26. svibnja 2014. proizlazi da je predmetne prilike:

- radnik AE bio osposobljen za rad na siguran način za poslove zidara koje je obavljao te je nosio propisanu radnu odjeću i obuću te zaštitnu opremu, međutim, da

- skela nije bila izrađena u skladu s propisanim uvjetima jer na istoj nije bila postavljena zaštitna ograda, nedostajala je rubna zaštita pri podu skele što je protivno članku 70. Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu (Sl. list 42/68. - dalje Pravilnik), nisu bile postavljene pristupne ljestve što je protivno članku 63. i 80. istog Pravilnika, pod skele nije ispunjavao prostor između nosećih stupova skele što je protivno članku 78. Pravilnika, nego su otvori poda bili djelomično pokriveni drvenim daskama, na mjestu na kojem se ozlijeđeni kretao pod su pokrivale dvije drvene daske od kojih je jedna pala na pod kada je na nju zakoračio radnik AE, a što je protivno članku 140. Pravilnika o sigurnosti i zdravlju pri uporabi radne opreme („Narodne novine“ broj: 21/08.),

- da je time postupljeno protivno članku 43. i članku 55. tada važećeg Zakona o zaštiti na radu, jer tuženik kao poslodavac nije organizirao da se građevinski radovi obavljaju sukladno pravilima zaštite na radu, te nije osigurao da sredstvo rada - skela koju je stavio na uporabu na gradilištu bude u ispravnom stanju,

- da je prema tuženiku doneseno uvjetno rješenje o zabrani uporabe skele, te rješenje o zabrani obavljanja radova na katu objekta u izgradnji,

- da iz iskaza AE saslušanog kao svjedoka nisu utvrđeni propusti ili nepažnja u obavljanju radnih zadataka na visini, dok iskaz svjedokinje EE nije relevantan jer nije bila na gradilištu kritične zgode,

- da radnik AE nije ostvarivao naknadu štete protiv tuženika kao poslodavca u postupku u kojem bi bila utvrđivana odgovornost poslodavca,

- da je Rješenjem HZMO od 22. listopada 2018. o invalidskoj mirovini doneseno na temelju nalaza Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 17. srpnja 2018. (dalje Nalaz vještačenja) kojim je utvrđen uzrok umirovljenja zbog potpunog gubitka radne sposobnosti te omjer u kojem u tome sudjeluje ozljeda na radu od 40% te bolest od 60%.

13. Iznesena činjenična utvrđenja na temelju koji je sud prvog stupnja donio pravilan zaključak o odgovornosti tuženika za ozljedu na radu radniku AE te postojanju uzročno posljedične veze između ozljede i priznavanja prava na invalidsku mirovinu, nisu dovedena u pitanje žalbenim navodima tuženika.

14. Prema članku 103. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09., 61/11., 82/12., 73/13. i 93/14. - dalje: ZR), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka ozljede na radu, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Sukladno odredbi članka 15. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 56/96., 94/96., 114/03., 100/04., 86/08., 116/08., 75/09. i 143/12. - dalje: ZZR), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, poslodavac odgovara prema načelu objektivne odgovornosti (načelu uzročnosti) dok je prema stavku 2. istog članka ZZR-a, propisano da se poslodavac iznimno od stavka 1. ovoga članka može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

15. Dakle, citirane odredbe tada važećih ZR-a i ZZR-a upućuju na opće propise obveznog prava a to su odredbe članka 1045. stavak 3. te članka 1063. do 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO). Za štetu od opasne stvari ili djelatnosti odgovara se bez obzira na krivnju štetnika što olakšava pravni položaj oštećenika jer je bitno utvrditi postoji li između štetne radnje i štete uzročna veza te je potrebno dokazati da postoji šteta i ustanoviti da li ona potječe od opasne stvari ili djelatnosti pri čemu se prema članku 1063. ZOO-a takva uzročnost predmijeva. U takvom slučaju teret dokaza za neodgovornost za štetu prebačen je na poslodavca koji da bi se oslobodio od odgovornosti mora dokazati postojanje nekog od ekskulpacijskih razloga za potpuno ili djelomično oslobođenje iz članka 1067. ZOO-a.

16. Naprijed iznesena činjenična utvrđenja koja proizlaze iz provedenog postupka ukazuju na zaključak da tuženik kao poslodavac, na kojem je bio teret dokaza za postojanje okolnosti koje bi u potpunosti ili djelomično isključivale njegovu objektivnu odgovornost za štetu, nije uspio dokazati postojanje nekog od ekskulpacijskih razloga iz članka 1067. ZOO-a niti članka 15. stavak 2. ZZR-a.

17. Upravo suprotno, pravilnom ocjenom utvrđenja iz inspekcijskog zapisnika i iskaza AE je utvrđeno da je do ozljede na radu došlo isključivo zbog propusta tuženika kao poslodavca u provođenju mjera zaštite na radu te sigurnosti i ispravnosti postavljene skele kao sredstva rada a što je za posljedicu imalo pad radnika sa skele i njegovo teško ozljeđivanje. Osim iskaza svjedokinje EE koja je bila direktorica tuženika te nije bila očevidac događaja, tuženik nije imao niti jedan dokazni prijedlog na suprotne okolnosti, pa su ničim dokazane žalbene tvrdnje da bi radnik svojom nepažnjom ili nesmotrenošću uzrokovao pad sa skele.

18. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da bi tužitelj sam doprinjeo vlastitoj šteti u smislu članka 1092. ZOO-a jer da mu je trebalo četiri godine od nastanka štetnog događaja do utvrđivanja invalidnosti. Naime, upravni postupak utvrđivanja prava na invalidsku mirovinu pokreće se na zahtjev osiguranika te tužitelj ne može utjecati na dužinu njegova trajanju u situaciji kada drugo tijelo - Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, provodi vještačenje.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima tvrdi da nije jasno na koji način i na temelju kojih okolnosti je određeno da je ozljeda na radu u omjeru od 40% utjecala na umirovljenje osiguranika, treba reći da je Rješenjem HZMO od 22. listopada 2018. osiguraniku AE priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu 40% i bolesti 60%.

19.1 Prema ustaljenoj sudskoj praksi rješenje kojim je odlučeno o pravu osiguranika tužitelja na invalidsku mirovinu, a koje je HZMO kao upravno tijelo nadležno za odlučivanje o pravima iz mirovinskog osiguranja, donijelo u upravnom postupku uz primjenu odredbi ZMO-a, odlučujući o pravu stranke u upravnoj stvari predstavlja upravni akt. Stoga je parnični sud u smislu članka 12. ZPP -a vezan za rješenje nadležnog upravnog tijela HZMO o umirovljenju osiguranika tužitelja u granicama pravomoćnosti tog upravnog akta i nije ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost takvog upravnog akta. Međutim, parnični sud nije vezan činjeničnim utvrđenjem upravnog postupka odnosno odlukom tužitelja donesenom u upravnom postupku glede uzroka umirovljenja osiguranika tužitelja i radnika tuženika te je dopušteno u parnici dokazivati da radna sposobnost osiguranika tužitelja i njegovo umirovljenje nisu u uzročno-posljedičnoj vezi. Stoga u situaciji kada tuženik spori da je invalidnost tužiteljevog osiguranika nastupila kao posljedica ozljede na radu unatoč postojanju odluke upravnog tijela o priznavanju prava na invalidsku mirovinu, na tuženiku je bio teret dokaza činjenica suprotnih onima koja su utvrđena u rješenju o priznavanju prava na invalidsku mirovinu (tako Vrhovni sud RH broj: Rev-318/2021 od 9. siječnja 2024., Rev-557/2023 od 5. rujna 2023., Rev-1261/2021-od 22. veljače 2022., Rev 612/2022 od 22. ožujka 2023…. Ustavni sud RH broj U -III-3670/2019 od 17. rujna 2020.).

20. Niti u tom pravcu tuženik nije predložio provođenje dokaza, radi čega su ovi prigovori pravilno otklonjeni kao neosnovani primjenom članka 221.a ZPP-a.

21. Protivno žalbenim navodima tuženika, odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primjeni članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a, a troškovi koje je tuženik dužan naknaditi tužitelju odnose se na putne troškove svjedoka AE u visini od 80,00 eur koje je sud naložio tužitelju da plati svjedoku rješenjem od 12. prosinca 2024.

22. Primjenom članka 342. ZPP-a ovaj sud je ispravio očitu omašku u pisanju naziva tužitelja u uvodu prvostupanjske presude, s obzirom da je iz izreke presude te cjelokupnog obrazloženja iste kao i stanja spisa, očito da se radi o Hrvatskom zavodu za mirovinsko (a ne zdravstveno) osiguranje.

23. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a i članak 373.a ZPP-a.

U Rijeci 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić