Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-149/2026-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika, Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6086/2021-30 od 19. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6086/2021-30 od 19. rujna 2025. u točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odlučeno je:

“I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 sklopljenom između tužiteljice i pravnog prednika tuženika 07. lipnja 2005. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

- članak 3. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "3. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju za devize Slavonske Banke d.d ... Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama. ",

- članak 4. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope, sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru.".

1.1. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.027,37 eur sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, dok je točkom III. izreke odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi članka 2. i 3. Ugovora o kreditu. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.802,75 eur sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, a u točki V. izreke tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za preostali parnični trošak.

2. Protiv citirane presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik u odnosu na točku I., II. i IV. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

2.1. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive u konkretnom slučaju jer se odredba članak 502.c ZPP-a odnosila samo na postupke naknade štete dok odredba članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/09 – dalje ZZP/09) u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bila na snazi. Nadalje tuženik žalbom ukazuje na osnovanost prigovora zastare radi isplate s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji prigovor da sud nije obrazložio kao što nije dao niti obrazloženje o odlučnim činjenicama pa tako ni da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO). Žalitelj navodi da je propušteno dostaviti vještaku prigovor tuženika na njegov nalaz i mišljenje i usmeno ga saslušati te da je neprovođenjem dokaza predloženih po tuženiku paušalno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbama ugovora posljedično čemu da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da su iste nepoštene. Žalitelj smatra da ima pravo na tzv. negativnu razliku koju je trebalo odbiti od ukupnog zbroja pretplate te ističe dopuštenost ugovaranja valutne klauzule kao i promjenjive kamatne stope kao izraz ugovorne autonomije stranaka. Konačno tuženik žalbom osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o kumulativnom ispunjenju pretpostavki za ništetnost spornih ugovornih odredbi kao i pogrešnu primjenu potrošačkog prava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula CHF uz restitucijski zahtjev na isplatu s osnova promjene tečajne razlike CHF na temelju takve odredbe sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. i 11. ZPP-a budući da je tuženiku omogućeno raspravljanje pred sudom te su u presudi izneseni jasni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Među strankama nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i prednik tuženika, kao kreditor, zaključili Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita bro j 5140030242-69800005396/2005 7. lipnja 2005., kojim je prednik tuženika odobrio tužiteljici kredit na iznos od 23.000,00 CHF protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, sa promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom prednika tuženika, te činjenica da je kredit u cijelosti otplaćen.

7.1. Sporna je ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te posljedično tome pravo tužiteljice na povrat isplaćenog iznosa po osnovi tečajne razlike i visina istog te zastara tražbine tužiteljice i tijek zateznih kamata.

8. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj ica sklopila predmetni ugovor kao fizička osoba u svojstvu potrošača u privatne svrhe i prema namjeni kredita odnosno za izgradnju obiteljske kuće u kojoj živi, dakle da se radi o potrošačkom ugovoru koji je bio unaprijed sastavljen od strane banke te je prema izračunu i preporuci djelatnika banke kao najpovoljnijeg kredita tužiteljica isti samo potpisala, a da prethodno nije bila upozorena na bilo kakve rizike vezano za tečaj valute CHF niti joj je o tome išta bilo poznato kao što joj nije bilo rečeno ni kako će se kamatna stopa mijenjati te da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je u konkretnom slučaju tužiteljica dobila punu obavijest o promjeni kamatne stope i rastu tečaja CHF, a koji čimbenici izravno utječu na rast visine anuiteta kojeg otplaćuje što je od odlučnog značaja za donošenje njezine odluke o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.

8.1. Stoga, citirajući pravomoćne sudske odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž-6632/17 od 14.6.2018.), a kojima je bio obuhvaćen i tuženik (čiji pravni prednik, koji je sklopio predmetni ugovor o kreditu, je već bio pripojen tuženiku), prvostupanjski sud zaključuje da se u predmetnom individualnom sporu imaju primijeniti pravna utvrđenja da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, a time da su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog među strankama 7.6.2005. u spornom dijelu, pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03 – dalj ZZP/03), čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,79/09, 89/09, 78/12, 56/13), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s čl. 11., 12., 46., 50. i 104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. dalje: ZOO/91) i odredbe čl. 502.a i c ZPP-a te odlučuje kao u točki I. izreke, dok u točki III. izreke odbija tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovornih odredbi iz članka 2. i 3. kojima je ukupan iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF i kamatna stopa od 4,90% godišnje.

8.2. U odnosu na tuženikov prigovor zastare zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbi na ime valutne klauzule i promjenjive kamatne stope sud prvog stupnja isti cijeni neosnovanim pozivom na odredbu članka 110. ZOO/91, kao i prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatom na temelju ništave odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF zauzimajući stajalište da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka donošenjem presude VTS-a poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa kako je predmetna tužba podnesena 16.7. 2021. to da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok.

8.3. U odnosu na visinu pretplate s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, prvostupanjski sud prema provedenom financijskom vještačenju utvrđuje da preplaćeni iznos s osnova razlike između anuiteta po početnom tečaju CHF na dan isplate kredita i stvarnim uplatama tužiteljice i promjene tečaja CHF iznosi ukupno 3.027,37 eur te dosuđuje tužiteljici zatezne kamate pozivom na odredbu članka 210. i 214. ZOO/91 od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Također sud prvog stupnja zauzima stav da tuženik nema pravo na isplatu tzv. negativne razlike jer da je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, tim više što tužiteljica temeljem istih nije ništa primila niti stekla.

8.4. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi članak 154. stavak 2. ZPP-a te obvezuje tuženika na naknadu parničnog troška tužiteljici u ukupnom iznosu od 1.802,75 eur, odmjerenim prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa) za poduzete pravne radnje punomoćnika odvjetnika kao i troškove vještačenja i sudskih pristojbi, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate na temelju članka 151. stavak 3. ZPP-a, dok u preostalom dijelu zatraženi trošak odbija kao neosnovan.

9. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a koje pitanje je sud riješio i na individualnoj razini u konkretnom slučaju, pravilno uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a koja se kao postupovna odredba primjenjuje obzirom na vrijeme pokretanja samog parničnog postupka.

10. Protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je ispitao sve bitne okolnosti predmetnog slučaja i odgovorio na sve navode i dokazne prijedloge tuženika. Naime, tuženik je tijekom postupka predložio dokaz saslušanjem zaposlenice banke u svojstvu svjedoka ZC na okolnost pojedinačnog pregovaranja u trenutku sklapanja predmetnog ugovora, ali od istoga je odustao, dok je prvostupanjski sud pravilno odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor jer isti ne predstavlja adekvatan personalni dokaz za utvrđivanje činjenice obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, obzirom da javni bilježnik nije sudjelovao u pregovorima prije sklapanja predmetnog ugovora, a niti je stranka ugovora koja bi bila u obvezi prilikom solemnizacije ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču objasniti parametre promijene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF, a to tim više što isti nisu niti bili navedeni u predmetnom ugovoru o kreditu.

11. Nadalje, žalbeni navodi kojima tuženik osporava direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani. Neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i vezanje isplate glavnice uz valutnu klauzulu u CHF, između ostalog i ovdje tuženika u ugovorima koje je tuženik sklapao upravo u razdoblju kao što je predmetni ugovor, obvezuje sud i u ovom parničnom postupku glede utvrđenja ništetnosti tih ugovornih odredbi. Obzirom na žalbene navode tuženika treba reći da je u predmetnom kolektivnom sporu utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima kao i promjenu kamatne stope temeljem odluke tuženika i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a čime su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

11.1. Pri tome je, kao što pravilno obrazlaže i prvostupanjski sud, u konkretnom pojedinačnom sporu tuženiku bilo dopušteno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo na način da su tužitelj ici prije sklapanja ugovora dane odgovarajuće obavijesti o svim parametrima povećanja kamatne stope i metodi izračuna tih parametara kao i o svim rizicima promjene tečaja CHF, odnosno da je tuženik u cijelosti informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima koje utječu na određivanje njezine novčane obveze, a da je tužiteljica unatoč takvoj potpunoj obaviještenosti pristala na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu. Međutim tuženik u tom pravcu u predmetnom postupku i konkretnom slučaju nije pružio nikakve dokaze što pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

11.2. Također treba reći da je odredbom članka 502.c ZPP-a, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedena odredba ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

11.3. Slijedom iznesenog neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na zabranu retroaktivne primjene odredbe članka 502.c ZPP-a koja da se prije izmjena ZID ZPP/19 odnosila samo na postupke naknade štete. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule kao i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koje pravno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni suda RH u odluci Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022., prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11.4. Iz navedenih razloga pravilno je prvostupanjski sud zaključio, cijeneći iskaz tužiteljice kao i sadržaj predmetnog ugovora, da tuženik nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužiteljice kao potrošača na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da su joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njezine obveze te da bi tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Stoga su bez utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

12. Naime, ništetnost valutne klauzule te jednostrane promjenjive kamatne stope temelji se na okolnostima da je predmetni ugovor formulirao tuženik unaprijed, da korisnik kredita - potrošač o istom nije posebno pregovarao te da nije bio upoznat sa rizicima promjene tečaja kao i parametrima o kojima je ovisila promjena početno ugovorene kamatne stope čime je bio onemogućen u donošenju odgovarajuće i razumne odluke o sklapanju ugovora pod takvim uvjetima i mogućnosti da predvidi visinu svoje novčane obveze tijekom roka otplate kredita. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge (slabije) ugovorne strane te potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi potrošač mogao razumjeti što mu donose sporne ugovorne odredbe i o tome donijeti informiranu odluku. Upravo navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.1. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije dokazao da bi u konkretnome slučaju postojao informirani pristanak tužiteljice kao potrošača na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da su joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njezine obveze te da bi tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava.

12.2. Stoga je, protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno sud prvog stupnja zaključio o postojanju svih pretpostavki u ovom konkretnom pojedinačnom slučaju na kojima je zasnovana citirana presuda u kolektivnom sporu te je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne.

13. Također je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 214. ZOO/01 važeće u vrijeme sklapanja ugovora, a sadržajno identičnoj odredbi članka 1115. važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO). Naime, tuženik se kao trgovac u konkretnom slučaju nije vodio načelom savjesnosti i poštenja prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, kako je to prethodno izloženo, slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj i kao takav u obvezi platiti zatezne kamate od stjecanja.

14. Neosnovani su i žalbeni navodi o prigovoru zastare utužene tražbine. Naime, prvostupanjski sud je u skladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., pravilno odbio kao neosnovan prigovor zastare jer je u odnosu na tražbinu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12, prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a dok je pravomoćnim okončanjem tog spora, donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. u odnosu na valutnu klauzulu, zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO- a. Budući da je predmetni postupak pokrenut tužbom od 16.7.2021. pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je prigovor zastare neosnovan jer je isti pokrenut unutar općeg zastarnog roka.

15. Također nisu utemeljeni niti žalbeni navodi tuženika da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a što nije bila namjera ugovornih strana. Naime, treba reći da se u konkretnom slučaju radi o djelomičnoj ništetnost odredbe ugovora i to onog dijela kojim je obveza tužitelja kao potrošača vezana za promjenu tečaja valute u CHF. Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta obračunatih uslijed rasta tečaja valute CHF i to u odnosu na početni tečaj CHF te je prema pravilno danoj zadaći financijskom vještaku utvrdio obvezu tuženika na povrat tužiteljici ukupnog iznosa od 3.027,37 eur po osnovi stečenog temeljem djelomično ništetne ugovorne odredbe temeljem odredbe članka 104. stavak 1. ZOO/91 koja je sadržajno identična važećoj odredbi članka 323. stavak 1. ZOO -a. Iz navedenih razloga irelevantni su i žalbeni navodi da je sud trebao primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje financijskog vještaka istom dostaviti na očitovanje odnosno usmeno ga saslušati budući da pravilno prvostupanjski sud obrazlaže da su istaknuti prigovori tuženika pravne naravi o kojima je sud prvog stupnja dao valjana i argumentirana obrazloženja, a koja tuženik ne dovodi u dvojbu žalbenim navodima.

16. Konačno neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sud pogriješio kada nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku obračunatu po financijskom vještaku s osnova preplate po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj kaluzuli u CHF obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. do čl. 1120. ZOO -a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, niti je to po prirodi stvari moguće obzirom da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice. Osim toga negativne razlike ne trebaju se automatizmom uzimati u obzir, već tuženik, da bi eventualno ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja.

16.1. Dakle, plaćanjem manjih anuiteta zbog nižeg tečaja CHF na dan plaćanja od tečaja koji je važio na dan isplate kredita, tužiteljica nije primila od tuženika nijedan novčani iznos na temelju ugovora o kreditu, a niti je u tom dijelu utvrđena ništetnost valutne klauzule, već je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača ugovaranjem nepoštene valutne klauzule na štetu potrošača. Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO- a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa i iz takve odredbe slijedi da tuženik nema pravo potraživati naznačene novčane iznose niti na ime naknade štete.

17. Slijedom izloženog, s obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava te utvrđenju da je tužiteljica na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF isplatila iznos od 3.027,37 eur, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici sa zateznim kamatama sukladno članku 1115. ZOO-a od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćene iznose.

18. Budući da je prvostupanjski sud jasno i pravno argumentirano obrazložio sve odlučne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, referirajući se na sve prigovore tuženika tijekom postupka, neosnovani su i žalbeni navodi tuženika o povredi prava na obrazloženu sudsku presudu kao aspekta ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje.

19. U odnosu na odluku o parničnom trošku, protivno navodima u žalbi tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a te sukladno odredbama važeće Tarife obračunao trošak tužiteljice s osnova nagrade punomoćniku kao i troškove sudskih pristojbi i vještačenja te je pravilno odlučio kada je obvezao tuženika na naknadu parničnog troška tužiteljici u ukupnom iznosu od 1.802,75 eur sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a.

20. Slijedom izloženog te primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a kao i odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

21. Prvostupanjska presuda u točki III. i V. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 15. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić