Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1498/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Danijele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Pencingeru, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženice Addiko banke d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: P-193/2022-29 od 25. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: P-193/2022-29 od 25. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetnom ugovornu odredbu ugovora o kreditu broj 5140430417-20010381275/2006 sklopljenog 23. svibnja 2006. između tužitelja i pravne prednice tuženice Slavonske banke d.d. Osijek u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF i jednostrano promjenjiva kamatna stopa. U točki II. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici platiti tužitelju 3.603,20 eura sa zateznim kamatama po osnovu više plaćenog zbog promjene tečaja. Nadalje, u točki III. izreke prvostupanjski je sud odlučio o trošku parničnog postupka na način da je naložio tuženici da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.051,54 eura sa zateznim kamatama. U točki IV. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženice. Konačno, u točki V. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troškova postupka.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. , 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, te povrat razlike tečaja CHF u iznosu od 3.603,20 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tuženica u svojoj žalbi posebno ukazuje) jer pobijana prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita s pravnom prednicom tuženice Slavonskom bankom d.d., sklopila 23. svibnja 2006. ugovor o kreditu br. 5140430417- 20010381275/2006, u iznosu od 23.000,00 CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila banka tako da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bio upozorena na rizik kredita s valutnom klauzulom CHF, a niti je upoznata s metodom izračuna jednostrano promjenjive kamatne stope,

- da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, kao i odredba koja se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu,

- da je tuženica na ime stjecanja bez osnove, a radi povrata razlike tečaja i razlike kamatne stope, dužna platiti tužiteljici iznos od 3.603,20 eura s pripadajućim zateznim kamatama,

- da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen 2. listopada 2012. tako da nije konvertiran.

8. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

9. Tužitelj se tijekom postupka pozivao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni je sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

Tužitelj se također pozvao i na presudu Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu, a potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

10. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je, u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Međutim, tijekom pregovora, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke, pa tako i tuženica, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke, pa tako i tuženica, postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO). Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

11. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženicu utvrđeno je, u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja j e tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 i članaka 96. i 97.

ZZP/07 te suprotno odredbama ZOO-a.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129 13- 4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako , te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

12. Neosnovano tuženica u žalbi problematizira činjenično -pravne zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, jer je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozvao i to iz razloga koje je i sama tuženica navela, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredbi članka 87. ZZP/03 te ZOO-a (članci 322. do 329.).

14. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF, prvostupanjski je sud pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 88. stavak 1. ZZP/03 (članka 103. ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a u smislu, odredbe članka 502.c ZPP-a, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U navedenoj odredbi propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP-a i ZZP-a. Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužiteljica upozorila na rizike valutne klauzule CHF i da joj je objasnila metodu izračuna jednostrano primjenjive kamatne stope. Također je za istaknuti i to da je u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene sa Slavonskom bankom d.d. Osijek (pravnom prednicom tuženice), koja nije bila tužena u kolektivnom sporu, Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama posl. br. U-III- 1593/2021 i dr. od 29. studenoga 2023. i U-III-7002/2021 i dr. od 11. svibnja 2023. zauzeo stajalište da pozivanje na presude iz kolektivnog spora u tim predmetima samo po sebi nije proizvoljno jer je sadržaj ugovora o kreditu Slavonske banke d.d. Osijek u bitnome bio istovjetan ugovorima o kreditu drugih banaka koje su razmotrene u kolektivnom sporu. Pri tom je naglašeno da je se podnositeljica u nekim postupcima sama pozivala na isprave Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je bila tužena u kolektivnom sporu, kao mjerodavne i za ugovorne odnose Slavonske banke d.d. Osijek. U tom pogledu, neovisno o pitanju (ne)postojanja direktnog učinka presuda iz kolektivnog spora, ne postoji ništa proizvoljno u odlukama sudova kad se pozivaju na presude koje su donesene u drugim slučajevima, ako sud nađe da se radi o bitno sličnim ili istovjetnim predmetima.

15. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike više plaćenog na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. To pravo tužiteljice proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom, stručno i dovoljno obrazloženo. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO -a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C- 308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

16. U pogledu istaknutog prigovora zastare za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je prani stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Odredbom članka 392. stavak 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetn ih odredbi o valutnoj klauzuli CHF podnesena je 30. ožujka 2022. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

Za istaknuti je i to kako zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne zastarijeva (članak 328. ZOO-a).

17. Neosnovano tuženica u žalbi, a i ranije tijekom postupka prigovora da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran. Suprotno žalbenim navodima u spis nije priložen aneks predmetnog ugovora o kreditu kojim bi bila izvršena konverzija. Nadalje, vještačenjem po sudskom vještaku knjigovodstveno-financijske struke prvostupanjski je sud utvrdio da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen 2. listopada 2012. Stoga je iskaz tužitelja da predmetni kredit nije konvertiran logičan i uvjerljiv, je r je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) stupio na snagu 30. rujna 2015. zbog čega se obračun konverzije i vrši na dan 30. rujna 2015. Kako je predmetni kredit otplaćen prije nego li je zakonodavac uopće dao mogućnost konverzije, po logici stvari kredit nije mogao biti konvertiran, a kako je to pravilno naglasio prvostupanjski sud (odlomak 7. obrazloženja prvostupanjske presude.

18. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor radi prebijanja kao neosnovan. Naime, odredbom članka 288.a. ZPP-a propisano je da se prigovor radi prebijanja može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka. Za opstojnost prigovora radi prebijanja potrebno je da se određeno navede što se stavlja u prijeboj utuženog potraživanja i da na nesumnjiv način bude u tom pogledu istaknut zahtjev - prigovor radi prebijanja, jer bez tako opredijeljene procesne radnje nema niti prigovora – Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-3027/1990-2 od 23, svibnja 1991. Razlog zašto određeno treba navesti koji se iznos stavlja u prijeboj činjenica je da se procesna kompenzacija vrši tako što sud treba u izreci utvrditi postojanje tražbine tužitelja, postojanje tražbine tuženika i potom izvršiti prijeboj. Ako tuženik nije određeno naveo tražbinu koju stavlja u prijeboj onda sud ne može u izreci presude utvrditi postojanje ili nepostojanje te tražbine, a time ne može ni vršiti prijeboj (članak 338. stavak 2. ZPP). U predmetnom slučaju tuženica prije zaključenja prethodnog postupka nije navela određeni iznos za koji traži da sud izvrši prijeboj u slučaju da se prigovor radi prebijanja utvrdi osnovanim. Tužena je isticala prigovor radi prebijanja u pogledu tzv. negativne razlike, ali nije navela koji je to iznos te da li ističe prigovor radi prebijanja samo u pogledu glavnice, ili i zateznih kamata. Stoga je takav prigovor nedopušten. Tuženica je prije zaključenja prethodnog postupka trebala istaknuti određeni prigovor radi prebijanja, a po provedenom vještačenju je taj prigovor mogla specificirati sukladno rezultatima provedenog vještačenja. Međutim, tuženica to nije učinila.

19.1. Odluka o parničnom trošku iz točki III. i V. Izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u suglasju s odredbama članka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a.

19.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 772/2023-2 od 23. siječnja 2024., Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023., Rev- 1121/2022 od 12. rujna 2023., Rev-559/23 od 18. listopada 2023. i dr. zauzeo je pravni stav da s tranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.). Stoga je neosnovan prigovor da tužiteljici ne pripada trošak zastupanja na ročištu za objavu presude.

Pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak pristojbe tužbe u suglasju s odredbom članka 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ 118/18), koji j bio na snazi u vrijeme naplate predmetne pristojbe. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud prvostupanjski sud nije tužitelju dosudio trošak pristojbe presude. U pogledu pristojbe na presudu pravilno je prvostupanjski sud naglasio da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 51/23,), kojim je u odredbi članka 11. stavak 1. točka 20. propisano da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači u parnicama pokrenutim na temelju pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa, stupio na snagu 20. svibnja 2023.

20. Slijedom svega navedenog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo u suglasju s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić