REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1594/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne Maržić, predsjednika vijeća, dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1499/2024-10 od 12. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1499/2024-10 od 12. veljače 2025. u točkama I. i II. izreke te u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 380,79 EUR (tristoosamdeset eura i sedamdesetdevet centi) sa zateznim kamatama od 12. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1499/2024-10 od 12. veljače 2025. u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 843,75 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 843,75 EUR sa zateznim kamatama od 12. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR i pristojbe po odluci suda.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1499/2024-10 od 12. veljače 2025. utvrđena je ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 310945 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 22. studenog 2005. sklopljenog između pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb kao kreditora i BGP iz [adresa] kao korisnika kredita koja nosi naziv „NAKNADE“ u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito slijedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,00% (slovima: jedanposto=jednokratno na iznos odobrenog kredita“ (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 628,72 EUR sa zateznim kamatama od 29. studenog 2005. do isplate po stopi propisanoj ostale odnose. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 EUR sa zateznim kamatama od 12. veljače 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 95,68 EUR sa zateznim kamatama od 12. veljače 2025. do isplate.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prednik tuženika Volksbank d.d. 22. studenog 2005. s korisnikom kredita BGP sklopio Ugovor o kreditu br. 310945 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, kojim je tuženik kao kreditor odobrio korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 9.260,00 CHF, u kojem je u odredbi članka 5.1. Ugovora ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade od 1% jednokratno, od iznosa odobrenog kredita. Predmetna naknada je od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 4.737,11 kn. Prvostupanjski sud je zaključio da je ugovorna odredba iz odredbe članka 5.1. Ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (članak 81. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP) nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. stavak 1. ZZP-a). Svoju odluku prvostupanjski sud je donio je na temelju odredbe iz članka 81. stavaka 1. i 2, članka 83., članka 85. i članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbe članka 323. stavka 1., članka 324. stavka 1. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). Ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare zaključivši da zastara u konkretnom slučaju počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Budući da je sporna odredba ugovora utvrđena ništetnom tek pobijanom presudom zastrani rok nije još počeo ni teći.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude u točkama I., II. i III. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi da prvostupanjski sud pogrešno ocjenjuje odredbu članka 5.1. Ugovora koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita nepoštenim. Kao što je tuženik već ranije isticao u tijeku postupka, za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno odredbi članka 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Odredbom članka 5. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (članak 5.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke - jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, ukazuje da tužitelj tu tvrdnju nije potkrijepio nijednim dokazom. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Dakle, čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Nadalje, netočno je tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu, jednostranu odluku naplate naknade za obradu i administraciju kredita, bez znanja korisnika. Čak i da se može uzeti da mu nije bio razumljiv način izračuna iznosa naknade za administraciju kredita, tužitelj se u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o značenju odredbe članka 5.1. Ugovora o kreditu. Očito je stoga da se o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu ove naknade te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno budući da su sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Konačno, tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Stoga, čak i u situaciji da se o spornim odredbama Ugovora nije pregovaralo (a što tužitelj nije dokazao), navedene odredbe koje su jasne i iz kojih je moguće egzaktno utvrditi njihovu svrhu, namjenu i opseg, nisu ni na koji način mogle uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Bez ispunjenja tog uvjeta, navedene odredbe nije bilo moguće pozivanjem na odredbu članka 81. ZZP-a utvrditi ništetnima te je stoga tužiteljev zahtjev bilo nužno odbiti. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu naknadu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Konačno, takvim je postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbu članka 4. ZOO-a te je zato spomenuta odredba ništetna. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da nije dopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Sukladno odredbi članka 219. Zakona o parničnom postupku određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedlog, Ugovor kreditu i saslušanje tužitelja. Iz samog Ugovora o kreditu vidljivo je da tuženik ni u kojem slučaju nije prikrivao sporne odredbe ugovora niti ih formulira na nerazumljiv i apstraktan način, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Sud je previše visoko odredio vrijednost predmeta spora. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1264/07, kada deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu, neće se njegova vrijednost uzimati u obzir, već samo vrijednost zahtjeva na činidbu. Dakle, u ovom predmetu je sasvim razvidno kako vrijednost predmeta spora iznosi 628,72 EUR. Samim time, odluka suda o dosuđenim troškovima je pogrešna, odnosno previsoka priznajući tužitelju po 100 bodova za svaki podnesak i ročište, umjesto po 50 bodova, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškovima za rad odvjetnika. Predlaže preinačiti pobijanu odluku na način da se odbije tužbeni zahtjev uz nadoknadu troška uvećano za trošak sastava žalbe, a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u vidu troška sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR i pristojbe po odluci suda.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Presuda u pobijanom dijelu ispitana je na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava i ovaj sud je utvrdio da je pravilna i zakonita osim u odluci o troškovima postupka gdje je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 5.1. Ugovora o kreditu, sklopljenog između BGP kao korisnika kredita i Volksbank d.d., Zagreb, od 22. studenog 2005., kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade od 1,00% iznosa kredita te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 628,72 EUR na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

8. U postupanju prvostupanjskog suda koje je prethodilo donošenju pobijane odluke a niti u pobijanoj odluci, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, dok tuženik u žalbi ne ukazuje na neku drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

9. Nije sporno da su pravni prednik tuženika i BGP sklopili ugovor o kreditu 22. studenog 2005. te da je BGP ustupila predmetnu tražbinu tužitelju. Isto tako nije sporno da Ugovor o kreditu u odredbi članka 5. sadrži odredbu o plaćanju naknade, koja glasi: „5.1. Administrativna naknada: 1,00% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“ Nije sporno ni da je na ime naknade korisnik kredita BGP platila tuženiku iznos od 628,72 EUR.

10. U ovom žalbenom postupku sporno je, je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz članka 5. ništetna i je li sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora, a u vezi s tim i dosuđeni trošak.

11. Žalbeni navod da sud pogrešno ocjenjuje odredbu članka 5.1. Ugovora koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita nepoštenim, nije osnovan.

12. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ugovorna odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP-a), nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. stavak 1. ZZP-a).

13. Naime iz spisa proizlazi da banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu. Predmetni ugovor o kreditu suprotno žalbenim navodima predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,00% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnica kredita nije mogla imati utjecaj na njezin sadržaj.

14. U postupku je utvrđeno da „je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke“ jer je svjedok BGP iskazala da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, kao ni o ostalim uvjetima ugovora, već je morala uzeti kako je bilo zadano i da ju ni na što posebno u bančin nisu upozorili. Dakle, iz njenog iskaza proizlazi nije imala nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj ugovora o kreditu pa tako niti na odredbu čije utvrđenje ništetnosti je predmet tužbenog zahtjeva.

15. Suprotno žalbenim navodima ni iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj odredbu pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj tih odredaba. S obzirom na to da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja utvrđenja prihvaća kako prvostupanjski, tako i ovaj, drugostupanjski sud.

16. Stoga pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, ništetna sukladno odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetnih odredaba o naknadama, sukladno odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a, je vratiti tužitelju iznos od 628,72 EUR.

17. U pogledu administrativne naknade, odnosno naknade za obradu ugovora o kreditu svoj stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024., Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-1035/2024-2 od 6. studenog 2024. s kojom je suglasan i ovaj sud i koja glasi:

„Imajući u vidu da se radi o kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili niže stupanjski sudovi.“

18. Međutim, osnovano žalitelj navodi i da je prvostupanjski sud tužitelju odmjerio parnične troškove pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno na temelju pogrešnog iznosa vrijednosti predmeta spora od 1.955,95 EUR. Naime, pravilno se tuženik poziva na ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj se, u slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva), vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, dakle, ovdje, prema iznosu od 628,72 EUR, a ne prema iznosu od 1.955,95 EUR. To posredno proizlazi i iz odredaba članka 35. i članka 40. stavaka 1. i 2. ZPP-a koje je prvostupanjski sud pogrešno primijenio i prilikom donošenja pobijane odluke.

19. Stoga tužitelju za trošak sastava tužbe pripada pravo na naknadu iznosa od 50,00 EUR (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa), za sastav podneska od 2. rujna 2024. (Tbr. 8.1. Tarife) 50,00 EUR, za zastupanje na ročištima od 27. studenog 2024. i 22. siječnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife), 50,00 EUR za svako te za pristup na ročište radi objave presude (Tbr. 9.3. Tarife) 25,00 EUR, što ukupno iznosi 225,00 EUR te kada se tome pridoda trošak PDV-a od 25%, uvećano za iznos pristojbi na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i presudu u iznosu od 66,36 EUR, sveukupno iznosi 380,79 EUR. Za više dosuđeni trošak u iznosu od 843,75 EUR valjalo je preinačiti točku III. izreke i odbiti zahtjev tužitelja.

20. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a djelomično potvrditi pobijanu presudu i djelomično preinačiti na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.

21. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka s obzirom na to da je svojom žalbom uspio samo djelomično i to u odnosu na sporedni dio zahtjeva odluke o trošku.

Zagreb, 15. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Mirna Maržić