REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3814/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Bilandžić, predsjednice vijeća, Branke Šabarić Zovko, sutkinje izvjestiteljice i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AHJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Tihomir Zec, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Zec i partneri d.o.o., Osijek, protiv tuženika CSINGI LINGI CSARDA d.o.o. u stečaju, OIB 27845322187, Osijek, Kapucinska ulica 31, kojeg zastupa punomoćnica Antonia Selak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja osporene tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-146/2025-10 od 29. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-146/2025-10 od 29. srpnja 2025.

II. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 625,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-146/2025-10 od 29. srpnja 2025. utvrđena je osnovanom tražbina tužiteljice AHJ, [adresa], kao stečajnog vjerovnika u stečajnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Osijeku pod poslovnim brojem St-367/2024, prema tuženiku CSINGI LINGI CSARDA d.o.o. u stečaju, OIB: 27845322187, Osijek, Kapucinska ulica 31, kao stečajnog dužnika, kao tražbina drugog višeg isplatnog reda u ukupnom iznosu 21.350,00 eura (točka I. izreke); naloženo je tuženiku u roku od petnaest dana naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.134,96 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. srpnja 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka II. izreke).

2. Iz obrazloženja presude u bitnom proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužiteljica umjesto dužnika ispunila njegove obveze prema vjerovnicima s osnove naknade za obavljeni posao savjetovanja, društvima BDO SAVJETOVANJE d.o.o. i BDO Slavonija d.o.o., slijedom čega je na nju prešla vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima sukladno odredbi čl. 91. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). Budući da su svi računi podmireni prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, sud zaključuje da je tužiteljica stečajni vjerovnik tuženika kao stečajnog dužnika u smislu odredbe čl. 137. st. 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 71/15, 104/17 i 36/22; dalje: SZ), slijedom čega je na temelju odredbe čl. 138. st. 2. SZ -a utvrdio osnovanom tužiteljičinu tražbinu, kao tražbinu drugog višeg isplatnog reda. Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik pobijajući ju zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.041,20 eura.

4. U žalbi u bitnom navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a jer se pobijana presuda ne može ispitati, budući da nema razloga o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Ističe kako je nejasan zaključak prvostupanjskog suda o tome da se pravni interes tužiteljice za ispunjenje tuženikove obveze sastoji u tome da je plaćanjem predmetnog duga htjela poboljšati gospodarski položaj tuženika, budući da je tuženik na dan 30. svibnja 2024. u Očevidniku redoslijeda za plaćanje imao evidentirane neizvršene osnove za plaćanje u neprekinutom razdoblju od 120 dana u iznosu od 2.886.885,93 eura. Također, ukazuje kako prvostupanjski sud navodi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. travnja 2024., iako je podnesena 11. travnja 2025., te ističe da je nejasno zašto je sud prihvatio kao vjerodostojnu izjavu AH, iako navodi iz te izjave nisu potkrijepljeni nikakvim materijalnim dokazima. Daljnjim žalbenim navodima osporava pravilnost primjene materijalnog prava u bitnom navodeći da u konkretnom slučaju nije došlo do zakonske subrogacije, zbog čega je tužiteljica trebala sklopiti ugovor o cesiji sa vjerovnicima. Budući da to nije učinila, tuženik je stava da se plaćanja od strane tužiteljice mogu smatrati isključivo pozajmicom tuženiku, pa je uslijed izvršenog plaćanja nastala tužiteljičina tražbina po osnovi povrata zajma kojim se nadomješta kapital, a koju tužiteljica može u stečajnom postupku ostvariti eventualno kao stečajni vjerovnik nižeg isplatnog reda. Osporavajući odluku o troškovima postupka, tuženik navodi kako je tužiteljica prouzročila vođenje ove parnice time što uz prijavu tražbine u stečajnom postupku dostavila samo potvrde o podmirenju predmetne tražbine, a naknadno i konto karticu, dok je u ovom postupku dokumentaciju dostavljala sukcesivno. Stoga smatra da je odluku o troškovima postupka trebalo donijeti na temelju odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a.

5. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode te predlaže žalbu odbiti i potvrditi pobijanu presudu uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 625,00 eura.

6. Žalba je neosnovana.

7. Prvostupanjska presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Osnovano tuženik u žalbi ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Naime, sud u obrazloženju navodi kako su tri računa (broj 24-0075-ZG-A, 24-0080-ZG-A i 145-01-01) uredno knjiženi u poslovnim knjigama tuženika, što u skladu s ispravama u spisu, međutim, sud navodi kako račun broj 185-01-01 od 31. svibnja 2024. nije u kartici glavne knjige tuženika smatrajući to logičnim jer je tužba podnesena 11. travnja 2024., dakle, prije izdavanja predmetnog računa. Budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. travnja 2025., zaključak prvostupanjskog suda u tom dijelu je proturječan ispravama u spisu. Međutim, u tom dijelu odluku je moguće donijeti primjenom odredaba 373.a st. 1. i 3. ZPP-a.

9. Predmet spora je utvrđenje osnovanosti tužiteljičine tražbine osporene u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom u iznosu od 21.350,00 eura.

10. Iz podataka u spisu i obrazloženja presude proizlaze sljedeće činjenice, koje među strankama nisu ni sporne:

- da je nad tuženikom rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj St-367/2024 od 24. srpnja 2024. otvoren stečajni postupak,

- da je tužiteljica u tom stečajnom postupku prijavila svoju tražbinu kao stečajni vjerovnik u iznosu od 21.350,00 eura, kao tražbinu drugog višeg isplatnog reda,

- da je stečajni upravitelj osporio tužiteljičinu tražbinu u navedenom iznosu iz razloga što za tražbinu ne postoji pravna osnova,

- da je tužiteljica upućena u parnicu radi utvrđenja osporene joj tražbine,

- da je tuženik prema društvima BDO SAVJETOVANJE d.o.o. i BDO Slavonija d.o.o. imao dugovanje s osnove čl. 590. ZOO-a (analiza poslovanja i vođenje knjigovodstvenih poslova),

- da su navedeni vjerovnici tuženiku izdali račune za obavljene usluge koje je tuženik evidentirao u svojim poslovnim knjigama,

- da je predmetno dugovanje u cijelosti podmirila tužiteljica,

- da je tužiteljica, zajedno sa RH i ZH, član društva Anchor AM d.o.o., a koje društvo je jedini član društva tuženika.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno je prvostupanjski sud zaključio da je plaćanjem tuženikova duga od strane tužiteljice došlo do zakonske subrogacije.

12. Naime, odredbom čl. 91. ZOO-a propisano je da kad obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes u tome, samim ispunjenjem obveze na nju prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima.

13. Međutim, u konkretnom slučaju pogrešno je prvostupanjski sud zaključio o postojanju pravnog interesa na strani tužiteljice za ispunjenje tuženikove obveze. To stoga što se interes u poboljšanju gospodarske situacije tuženika i očuvanju poslovanja, pa iako to bilo sa pozicije člana društva Anchor AM d.o.o., koji je bio jedini član društva tuženika, ne može cijeniti kao pravni, već eventualno ekonomski interes. Zbog toga je trebalo zaključiti da tužiteljica nije imala pravni interes za ispunjenje tuženikove obveze, slijedom čega nije niti moglo doći do zakonske subrogacije u smislu odredbe čl. 91. ZOO-a.

14. Nadalje, s obzirom na to da je tužiteljica iz vlastitih sredstava podmirila dug tuženika prema trećoj osobi, uslijed čega je obveza tuženika prema vjerovniku prestala, takvim ispunjenjem je tuženik ostvario imovinsku korist jer je oslobođen vlastite obveze prema vjerovniku, dok je istodobno imovina tužitelja umanjena za iznos izvršenog plaćanja. Budući da nije utvrđeno postojanje valjane pravne osnove na temelju koje bi tuženik bio ovlašten zadržati tako ostvarenu korist bez naknade tužitelju, prema ocjeni ovog suda ispunjene su pretpostavke za primjenu odredaba 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove. Ovdje se ističe kako je tužiteljica kao podrednu pravnu osnovu svoje tražbine navela odredbu čl. 1119. ZOO-a, međutim, naveden se odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer tužiteljica nije ispunila tuženikovu zakonsku, već ugovornu obvezu. Osim toga, ukazuje se i kako sud nije vezan pravnom osnovom tužbe, ali je vezan činjeničnom osnovom.

15. Slijedom navedenog, trebalo je zaključiti o osnovanosti tužiteljič ine tražbine temeljem stjecanja bez osnove kao tražbine drugog višeg isplatnog reda u ukupnom iznosu od 21.350,00 eura.

16. Nadalje, što se tiče tuženikovog osporavanja pisane izjave svjedoka AH, ističe se da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije osporio navedenu izjavu, pa je sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a prekludiran to učiniti tek u žalbi.

17. Podredno se ukazuje tuženiku, a imajući u vidu žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u smislu odredbe čl. 408. Zakona o trgovačkim društvima, da, sve kada bi se i radilo o zajmu, ne bi bilo moguće primijeniti odredbu čl. 408. Zakona o trgovačkim društvima jer se tužiteljica nije nalazila u poziciji člana društva tuženika.

18. Konačno, neosnovano tuženik pobija i odluku o troškovima postupka, pogrešno smatrajući da ju je trebalo donijeti primjenom odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a. Naime, prema navedenoj odredbi stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio. Preduvjet za primjenu navedene odredbe je da stranka određeno zatraži naknadu troška s navedene osnove, dok iz sadržaja spisa proizlazi da tuženik navedeno nije tražio. Stoga niti sud nije bio u prilici niti donijeti odluku prema odredbi čl. 156. st. 1. ZPP-a.

19. Zbog toga je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a prvostupanjski sud odlučio o troškovima postupka.

20. Imajući u vidu sve navedeno, primjenom odredaba čl. 368. st. 2. i čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

21. Tužiteljici nije dosuđena naknada troška odgovora na žalbu (točka II. izreke ove presude) jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o žalbi (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Maja Bilandžić