REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2068/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1653/2023 od 20. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1653/2023 od 20. siječnja 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom presudio:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3206413144/06 sklopljenog dana 29.03.2006. godine između IĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita.

2. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 plati iznos od 6.195,68 EUR, sa daljnjom zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznos od 2.936,09 EUR od dana 11.11.2024. godine do isplate po stopama naznačenima u izreci pobijane presude.

II. Svaka strana snosi svoje troškove postupka.“

2. U obrazloženju je navedeno da iz obrazloženja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., proizlazi da se pojedini potrošači, u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Slijedom navedene argumentacije, sud zaključuje da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je prednik tuženika sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenom i ništetnom pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, pa se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi ne može ponovno razmatrati. Pozivom na ranija utvrđenja, sud ističe kako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno vezivanje glavnice za tečaj švicarskog franka, načelno gledano. No, da bi sud utvrdio ništetnost pojedine odredbe ugovora, tužitelj je u petitu dužan označiti o kojoj se točno odredbi radi. Tužbeni zahtjev ne sadrži točnu odredbu (broj članka predmetnog Ugovora) koju tužitelj predlaže utvrditi ništetnim, pa je takav zahtjev nedovoljno određen za donošenje povoljne odluke za tužitelja. Odredbom čl. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) propisano je da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku pa tako ne može prekoračivati svoja ovlaštenja i umjesto tužitelja postavljati tužbeni zahtjev. U predmetnom slučaju tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b ZPP-a, te je zahtijevao da sud naloži tuženiku dostavu dokumentacije u sudski spis, kako bi postavio određeni tužbeni zahtjev kao i da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje. Tužbeni zahtjev je konačno postavljen tako što je tužitelj precizirao novčani iznos koji potražuje, no do zaključenja glavne rasprave nije označio koju odredbu predmetnog Ugovora predlaže utvrditi ništetnom, zbog čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu. Kako nije pravilno dosuditi isplatu novčanog iznosa odnosno vraćanje preplaćenih iznosa uslijed nepoštenih i ništavih odredbi ugovora o kreditu s redovnom (fiksnom) kamatom koja je bila na snazi u trenutku potpisivanja Ugovora o kreditu bez prethodnog utvrđenja ništetnosti točno određene odredbe ugovora, to je tužbeni zahtjev valjalo odbiti i u tom dijelu. Izraženi stav ovog suda u skladu je s uvriježenom sudskom praksom prema kojoj je tuženik u obvezi vratiti preplaćene iznose uslijed nepoštenih i ništavih odredbi ugovora o kreditu s redovnom (fiksnom) kamatom koja je bila na snazi u trenutku potpisivanja Ugovora o kreditu. Za dosudu navedenog novčanog iznosa, potrebno je, kako je ranije navedeno prethodno utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe ugovora. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a. Naime, ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom čl. 156. st. 1. ovoga Zakona. Kako su u ovom sporu obje strane bile jednako (ne)uspješne, tužbeni zahtjev je odbijen, a tuženik nije uspio s istaknutim prigovorom radi prebijanja, to je sud smatrao da je pravilno odrediti da svaka strana snosi svoje troškove provedenog postupka.

3. Tužitelj u žalbi navodi da je iz točke 8.5. razvidno kako sud pogrešno smatra da je u tzv. „Sporu kolektivne zaštite“ već utvrđena ništetnost pa da ništetnost nije moguće iznova utvrđivati u ovom postupku. Međutim, nije točno da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari. Tuženik je u ovom postupku imao na raspolaganju sva dokazna sredstva da dokaže da ugovorne odredbe ipak nisu ništetne. Stoga, ne može postojati situacija u kojoj bi se, u slučaju da tuženik ne dokaže da je potrošaču dao obavijesti o rizicima, radilo o presuđenoj stvari, dok da se u suprotnom, ukoliko tuženik dokaže da je dao potrebne obavijesti, da se ne radi o presuđenoj stvari. Stvar je ili presuđena ili nije – a ovdje očito nije. Nadalje, sud pogrešno smatra da bi tužiteljev tužbeni zahtjev u točki 1. bio nedovoljno određen jer da bi tužitelj navodno trebao točno citirati odredbu čija se ništetnost utvrđuje. Prvenstveno se napominje kako je gotovo identično glasio tužbeni zahtjev u tzv. „Sporu kolektivne zaštite“ u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine, a na koju se ovaj sud u pobijanoj Presudi izričito poziva i koju izreku doslovno citira. Slijedom navedenog, sud je ispravno trebao prihvatiti točku 1. tužbenog zahtjeva tužitelja, a podredno tužitelja pozvati na ispravak sukladno čl. 109. ZPP-a, a što je pogrešno propustio učiniti. Iz obrazloženja pobijane presude (vjerojatno) proizlazi kako: sud smatra da su predmetne odredbe utvrđene ništetnim u tzv. „Sporu kolektivne zaštite“; te se odredbe ne mogu iznova utvrditi ništetnim u ovom postupku; tužitelj predmetne odredbe nije uspio dokazati ništetnim u ovom postupku (iako očito valjda nije ni trebao); pa mu ne treba niti dosuditi potraživani iznos (unatoč tome što se već u tužbi pozivao na utvrđenja iz tzv. „Spora kolektivne zaštite“). Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 512,50 eura.

4. Tuženik u žalbi protiv rješenja o trošku navodi da prvostupanjski sud uzima kako tuženik nije uspio s istaknutim prigovorom radi prijeboja, a tužitelj sa svojim zahtjevom (točka 11. obrazloženja), a što je u cijelosti pogrešan zaključak jer se – zbog odbijanja tužiteljevog zahtjeva – o podredno postavljenom zahtjevu tuženika nije ni odlučivalo niti se isti stoga može uzimati kao relevantan prilikom odlučivanja o uspjehu spora. S druge strane u toč. 9.4. i sam prvostupanjski sud navodi kako „…neće odlučivati o tuženikovu prigovoru radi prebijanja. To iz razloga jer tuženik nije istaknuo zahtjev za ostvarenje svoje tražbine u obliku samostalnog tužbenog zahtjeva, nego uvjetno, u svrhu prebijanja tuženikove tražbine s tužiteljevom, samo u slučaju ako se utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine. Prigovor bi tada ex tunc postao procesnopravno irelevantan, jednako i ako bi tužba bila odbačena ili povučena“. Navedeni dio obrazloženja prvostupanjskog suda je ispravan, ali je nejasno iz kojega razloga je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima odredio da tuženik nije uspio sa svojim zahtjevom kada i sam prvostupanjski sud navodi kako o istom nije niti odlučivao jer je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen. Zbog svega navedenog, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a u svakom slučaju počinio povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a iz razloga što je presuda nerazumljiva te je sud u obrazloženju kontradiktoran te se zbog toga odluka o troškovima ne može ispitati. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 333,18 eura.

5. Odgovora na žalbe nije bilo.

6. Žalbe su osnovane.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Tužitelj u ovom predmetu potražuje preplatu s osnove ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF u iznosu od 4.600,00 eur kao i prethodno utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3206413144/06 koju opisno određuje tako što traži da sud utvrdi slijedeće: „Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3206413144/06 sklopljenog 29. ožujka 2006. između IĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita“.

9. Osnovani su svi žalbeni navodi i tužitelja i tuženika.

10. Naime, pogrešno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da se, nakon odluke u kolektivnom sporu, u ovoj parnici poštenje i valjanost spornih odredbi ne može ponovno razmatrati, s čim u vezi tužitelj iznosi osnovane i logične žalbene navode. Čak i da je to tako (a nije) onda bi tužbu u točki 1. tužbenog zahtjeva trebalo odbaciti, a ne odbiti. Time što je tužbeni zahtjev odbijen poštenje i valjanost spornih odredbi je razmatrana, što je doista prvostupanjski sud i učinio na način da je ocijenio da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne, a zatim, proturječno utvrđenom, odbio tužbeni zahtjev zbog pogrešnih shvaćanja navedenih u ovoj i sljedećoj točki ovoga obrazloženja.

11. Pogrešno je i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je točka 1. tužbenog zahtjeva neodređena. No, i kad bi to bilo tako (a nije) trebalo bi primijeniti odredbe čl. 109. ZPP-a, a ne odbiti tužbeni zahtjev, što također pravilno u žalbi navodi tužitelj.

12. Pogrešno je, ali i proturječno prethodno navedenom, i pravno shvaćanje da točku 2. tužbenog zahtjeva nije bilo moguće prihvatiti jer u ovom postupku nije utvrđena ništetnost spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, u pravu je tužitelj i kada u žalbi navodi da je u ovom postupku mogao postaviti samo kondemnatorni tužbeni zahtjev, a da se o ništetnosti moglo odlučiti kao o prethodnom pitanju.

13. Time je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, te je tužiteljeva žalba osnovana.

14. Osnovano se i tuženik u žalbi poziva na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a kada navodi da prvostupanjski sud nije niti odlučivao o prigovoru radi prebijanja, a zatim navodi da je tužbeni zahtjev odbijen, a da tuženik nije uspio s istaknutim prigovorom radi prebijanja.

15. Zato je, primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

16. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, imajući u vidu pravna shvaćanja ovoga suda sadržana u točkama 10. do 14. ovoga obrazloženja, donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

17. Uputa iz točke II. izreke utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 15. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac