REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-771/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Ćiraković, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Draženke Deladio, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PALIR d.o.o., Zagreb, Dane Duića 3, OIB: 19383246503, kojeg zastupa punomoćnik Mićo Ljubenko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ljubenko i partneri d.o.o., Zagreb, Branimirova 29 i tuženika GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevim žalbama protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1166/2021 od 20. studenoga 2024. i dopunske presude poslovni broj P-1166/2021 od 2. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Uvažava se tužiteljeva žalba, preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1166/2021 od 20. studenoga 2024. i dopunska presuda poslovni broj P-1166/2021 od 2. siječnja 2025., te sudi:

I. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 49.132,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude prvostupanjskog suda, 20. studenoga 2025. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 15.682,21 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja ove presude do isplate po stopi uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu iznosa od 49.132,64 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je i presudom na temelju odricanja odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu iznosa od 123.410,00 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan nakon što je ocijenio da tužitelj u postupku nije dokazao pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu mjerodavnih odredbi obveznog prava. Sud je, cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), utvrdio da tužitelj nije dokazao ni osnovu ni visinu štete koju potražuje.

3. Naime, iako je u postupku provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, prvostupanjski sud nalaz i mišljenje vještaka nije prihvatio kao vjerodostojnu osnovu za utvrđenje štete, budući da se temelji na projekcijama i pretpostavkama izvedenima iz ukupnog tužiteljevog poslovanja, a ne na konkretnim i egzaktno utvrđenim podacima vezanim uz predmetni ugovor. Takav pristup ne omogućuje pouzdano utvrđenje izmakle dobiti kao pravno relevantne štete u smislu čl. 1089. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21), prema kojima se izmakla korist može priznati samo ako se njezino ostvarenje može osnovano očekivati i ako je dostatno dokazano.

4. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da nije dokazana uzročno -posljedična veza između raskida ugovora i eventualne štete, pri čemu je posebno imao u vidu da je tužitelj u relevantnom razdoblju ostvarivao rast poslovanja i dobit, što nije u uzročnoj vezi s predmetnim ugovorom. Time nije ispunjena jedna od nužnih pretpostavki odgovornosti za štetu iz čl. 1045. st. 1. ZOO-a, prema kojoj šteta mora biti posljedica protupravne radnje ili propusta štetnika.

5. Ujedno, prvostupanjski sud nije utvrdio postojanje protupravnog postupanja tuženika, pa u odsutnosti protupravnosti, kao jedne od kumulativnih pretpostavki odgovornosti za štetu, nema osnove za dosudu naknade. Pritom je prvostupanjski sud uzeo u obzir i činjenicu da tužitelj nije vodio takvu poslovnu i knjigovodstvenu evidenciju koja bi omogućila povezivanje konkretnih troškova i očekivane dobiti upravo s predmetnim projektom, niti je dostavio kalkulaciju dobiti za taj konkretan ugovor, slijedom čega nije bilo moguće pouzdano utvrditi visinu eventualne štete.

6. Iskaz tužiteljevog zakonskog zastupnika prvostupanjski sud nije prihvatio kao dostatan dokaz visine štete, budući da nije bio potkrijepljen relevantnom dokumentacijom niti preciznim i provjerljivim izračunima.

7. Slijedom svega navedenog, kako tužitelj nije dokazao nastanak štete, njezinu visinu, uzročno-posljedičnu vezu niti protupravnost postupanja tuženika, prvostupanjski sud je ocijenio da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene kumulativne pretpostavke odgovornosti za štetu propisane Zakonom o obveznim odnosima, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

8. Tužitelj u žalbi osporava prvostupanjsku presudu ističući da je ona zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem te pogrešnom primjenom materijalnog prava.

9. U bitnome, tužitelj prigovara da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je izreka nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude, čime je ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a. Posebno je ukazao na proturječnost u vezi odluke o troškovima, budući da se u obrazloženju navodi da je o njima odlučeno, dok izreka takvu odluku ne sadrži.

10. Nadalje, tužitelj osporava zaključak prvostupanjskog suda o postojanju više sile, navodeći da okolnosti pandemije bolesti COVID-19 i potresa ne mogu predstavljati osnovan razlog za raskid ugovora, budući da su nastupile znatno nakon sklapanja ugovora, u razdoblju u kojem je tuženik imao mogućnost ispuniti svoju ugovornu obvezu uvođenja u posao, ali to nije učinio. Sud pritom nije proveo dokazni postupak niti utvrdio na koju se konkretno obvezu odnosi pozivanje na višu silu, čime je, prema žalbi, pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

11. Tužitelj dalje osporava shvaćanje prvostupanjskog suda da obveze naručitelja ne dospijevaju sklapanjem ugovora, već tek uvođenjem izvođača u posao. Smatra da su ugovorne obveze nastale samim sklapanjem ugovora te da je tuženik bio dužan u razumnom roku omogućiti izvršenje ugovora. Nečinjenje tuženika kroz dulje vremensko razdoblje, a potom jednostrani raskid ugovora, po mišljenju tužitelja, predstavlja povredu ugovorne obveze koju sud nije pravilno cijenio.

12. Tužitelj posebno osporava navode o tome da ugovor o izvođenju radova nije pravno neobvezatan do trenutka uvođenja u posao. On drži da je ugovor postao obvezan za stranke u času njegovog sklapanja. Prema njegovom shvaćanju, tuženik kao naručitelj nije mogao gotovo 20 mjeseci držati ugovor na snazi, ne uvesti tužitelja u posao, a zatim ga jednostrano raskinuti bez ikakvih posljedica. Smatra da bi prihvaćanje takvog stava značilo priznanje prava naručitelja na takozvani „besplatni raskid“ ugovora prije početka radova, što bi bilo protivno načelu ravnopravnosti stranaka, načelu savjesnosti i poštenja te dužnosti suradnje u obveznim odnosima.

13. Osporava i zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravo na naknadu izgubljene dobiti zbog činjenice da je u relevantnom razdoblju ostvarivao prihode i bio angažiran na drugim projektima. Tužitelj ističe da ostvarivanje dobiti na drugim poslovima ne isključuje pravo na naknadu izgubljene dobiti iz konkretnog ugovora, jer je očekivana dobit bila sastavni dio ugovorene cijene i poslovne kalkulacije. Suprotan stav suda smatra se pravno neosnovanim i bez uporišta u zakonu.

14. Također, tužitelj drži da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio provedene dokaze, osobito nalaz i mišljenje vještaka, kao i činjenicu da je sam odredio provođenje vještačenja radi utvrđenja visine štete, a potom odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan polazeći od zaključka da obveza nije niti nastupila. Vještak je u pisanom nalazu i usmenoj dopuni naveo da je imao dovoljno podataka za izračun pretpostavljene izgubljene dobiti, da njegov nalaz ne predstavlja spekulaciju, nego izračun utemeljen na pregledanoj knjigovodstvenoj i poslovnoj dokumentaciji, financijskim izvještajima, ugovorima i drugoj dokumentaciji. Prema žalbi, činjenica da je vještak izradio više varijanti izračuna ne znači da izračun nije pouzdan, nego samo da je vještak izračune prilagodio mogućim pravnim pretpostavkama o godini u kojoj bi ugovor ostvario učinke. Time je, prema žalbenim navodima, došlo do kontradiktornosti u razlozima presude i pogrešnog utvrđenja činjeničnog stanja.

15. Dopunskom presudom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu do 13.935,00 EUR, dok je njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan za iznos od 22.625,61 EUR.

16. U odnosu na dopunsku presudu, tužitelj u žalbi dodatno ističe da je ona nerazumljiva i proturječna, jer su troškovi postupka dosuđeni dvostruko te su priznati troškovi za radnje koje nisu poduzete u predmetnom postupku, uključujući trošak sastava tužbe i žalbe koje tuženik nije podnio. Time je, prema navodima žalbe, ponovno ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, kao i pogrešna primjena odredbi o troškovima postupka iz čl. 155. ZPP -a.

17. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio drugostupanjskom sudu ukidanje presude i dopunske presude te vraćanje predmeta na ponovno suđenje, uz pravilnu primjenu materijalnog prava i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja.

18. Prvostupanjski sud je donio i dopunsku presudu jer u ranije donesenoj presudi nije odlučio o troškovima postupka, iako je o tome bio postavljen zahtjev, pa je, sukladno odredbi čl. 339. i čl. 340. st. 4. ZPP-a, odlučio o tom neodlučenom dijelu zahtjeva bez ponovnog otvaranja glavne rasprave.

19. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik pravodobno podnio prijedlog za donošenje dopunske presude radi odlučivanja o troškovima postupka, te da su troškovi specificirani u dostavljenim troškovnicima. Budući da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi spor dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka.

20. Priznati troškovi odnose se na troškove zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku, kao i na troškove sudskih pristojbi, a njihova visina određena je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: Tarifa), sukladno čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a, koji propisuje da se priznaju samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice.

21. Prvostupanjski sud je troškove razdvojio na one koji se odnose na dio postupka prije odricanja tužitelja od dijela tužbenog zahtjeva i na troškove nastale u vezi s preostalim dijelom spora, te je za svaki od tih dijelova priznao troškove koje je ocijenio potrebnima i opravdanima. Odluka o kamatama na dosuđene troškove temelji se na primjeni pravila o zateznim kamatama, koje teku od dana donošenja odluke o troškovima do isplate.

22. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je primjenom odredbi čl. 154., čl. 155. i čl. 164. st. 8. ZPP-a, odlučio da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi troškove postupka u dosuđenim iznosima, pa je donesena dopunska presuda kojom je otklonjen propust iz ranije presude.

23. Tužitelj u žalbi protiv dopunske presude ističe da je ona zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem te pogrešnom primjenom materijalnog prava. U bitnome, navodi da dopunska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je izreka nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude, čime je ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

24. Tužitelj je posebno prigovorio da je prvostupanjski sud dosudio trošak istog postupka dvaput, kroz dvije točke izreke, bez jasnog razgraničenja, čime je odluka nejasna i proturječna. Nadalje, istaknuo je da su priznati troškovi za radnje koje u ovom postupku nisu poduzete, uključujući trošak sastava tužbe, iako tuženik nije podnio tužbu, kao i trošak sastava žalbe koja u predmetu nije izjavljena od strane tuženika.

25. Tužitelj dodatno navodi da su u obračunu troškova korišteni iznosi koji ne odgovaraju vrijednosti predmeta spora, jer vrijednost pojedine radnje prema važećoj Tarifi ne može dosezati iznose koje je sud priznao, pa je time pogrešno primijenjeno materijalno pravo koje uređuje troškove postupka. Također se ukazuje da su u obrazloženju navedene procesne radnje s datumima iz razdoblja prije pokretanja postupka, što upućuje na očitu omašku i nepodudarnost s činjeničnim stanjem spisa.

26. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da odluka o troškovima nije donesena na temelju stvarno poduzetih i potrebnih radnji u smislu čl. 155. ZPP-a niti je pravilno obrazložena, pa je predložio drugostupanjskom sudu da se dopunska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

27. Tužiteljeve žalbe protiv presude i dopunske presude su osnovane.

28. Nakon što su presuda i dopunska presuda prvostupanjskog suda ispitane na temelju odredaba čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da one nisu pravilne i zakonite.

29. Predmet spora u ovom postupku je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade štete koja se sastoji od izmakle dobiti i stvarnih troškova, a za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala zbog toga što nije uveden u posao i zbog jednostranog raskida ugovora o izvođenju radova od strane tuženika.

30. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno postoji li tuženikova odgovornost za štetu te ima li tužitelj pravo na naknadu izgubljene dobiti i troškova u vezi predmetnog ugovora. Sporno je i postojanje uzročno-posljedične veze između raskida ugovora i navodne štete, kao i sama visina štete i način njezina utvrđenja.

31. Među strankama nije sporno da je ugovor valjano sklopljen, da tužitelj nikada nije uveden u posao, da je ugovor ostao na snazi gotovo 20 mjeseci, da je tuženik jednostrano raskinuo ugovor dopisom od 29. travnja 2020., da je razlog raskida obrazlagao epidemijom bolesti COVID-19, potresom u Zagrebu i mjerama privremene obustave izvršavanja Proračuna, te da radovi nikada nisu započeli. Jednako tako, nesporno je da je tužitelj u relevantnom razdoblju obavljao druge poslove i ostvarivao poslovne prihode, dok je sporno pravno značenje tih činjenica u odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva.

32. Nadalje, sporno je pravno pitanje dospijeća ugovornih obveza, odnosno ima li tuženik obvezu prema tužitelju prije uvođenja u posao, kao i opravdanost raskida ugovora, uključujući pozivanje na izvanredne okolnosti. Također je sporno pitanje ima li činjenica da je tužitelj u relevantnom razdoblju obavljao druge poslove i ostvarivao dobit utjecaj na njegovo pravo na naknadu izgubljene dobiti. Sporno je pravno pitanje postoji li tuženikova odgovornost za štetu i je li tužitelj dokazao nastanak i visinu izgubljene dobiti.

33. Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu kojom je odbio oba tužbena zahtjeva kao neosnovane, i to jedan kao neosnovan, a drugi na temelju tužiteljevog odricanja od tužbenog zahtjeva. U odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 123.410,00 EUR, prvostupanjski sud je pravilno odlučio na temelju odricanja tužitelja, primjenom čl. 331.a ZPP-a, slijedom čega je taj zahtjev odbijen bez raspravljanja o osnovanosti.

34. U odnosu na preostali zahtjev u iznosu od 49.132,64 EUR, prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da tužitelj nije dokazao pretpostavke odgovornosti za štetu, pri čemu nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer se temelji na procjenama i projekcijama, a ne na konkretnim podacima vezanim uz predmetni ugovor, pa nije bilo moguće pouzdano utvrditi izmaklu dobit niti stvarne troškove.

35. Prvostupanjski sud je nadalje zaključio da nije dokazana uzročno - posljedična veza između raskida ugovora i navodne štete, imajući u vidu da je tužitelj u relevantnom razdoblju ostvarivao poslovnu dobit, kao ni da postoje vjerodostojni podaci o visini štete, dok iskaz zakonskog zastupnika nije bio potkrijepljen dokumentacijom. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete iz čl. 1089. ZOO-a, pa je i taj tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

36. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, ovaj sud nalazi da je tužitelj dokazao pretpostavke odgovornosti za štetu, uključujući i visinu izmakle koristi. Također, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio pojedine činjenice, ali je iz njih izveo pogrešne pravne zaključke.

37. Naime, prvostupanjski sud polazi od shvaćanja da činjenica što tužitelj nije uveden u posao znači da obveze tuženika nisu dospjele te da stoga tužitelj nema pravo na naknadu štete. Takvo pravno shvaćanje nije pravilno. Sklapanjem ugovora nastaju uzajamna prava i obveze ugovornih strana. Također, prvostupanjski sud smatra da Ugovor o izvođenju radova nije pravno obvezujući sve do formalnog uvođenja izvođača u posao. Naprotiv, naručitelj je upravo dužan u razumnom roku poduzeti radnje potrebne za realizaciju ugovora, uključujući omogućavanje izvođaču da započne izvršenje ugovorenih radova.

38. U ovom konkretnom slučaju tuženik gotovo 20 mjeseci nije uveo tužitelja u posao, iako je ugovor bio na snazi, nakon čega je ugovor jednostrano raskinuo. Prihvaćanje pravnog shvaćanja prema kojem naručitelj u takvoj situaciji može bez ikakvih posljedica raskinuti ugovor prije početka radova doista bi značilo faktično priznanje prava na takozvani „besplatni raskid“ ugovora nakon provedenog postupka javne nabave i sklopljenog ugovora.

39. Takvo pravno shvaćanje je protivno temeljnim načelima obveznog prava i pravnoj sigurnosti u prometu. Naime, sklapanje ugovora nakon provedenog postupka javne nabave nije pravno ni gospodarski neutralan događaj za izvođača. Izvođač koji sudjeluje u postupku javne nabave doista ulaže vrijeme, stručne kapacitete i financijska sredstva u izradu ponude, pribavljanje dokumentacije, izradu troškovnika, kalkulacija i projektnih priprema, organizaciju izvođenja radova, rezervaciju kapaciteta, planiranje angažmana radnika, strojeva i kooperanata te prilagodbu poslovnih aktivnosti očekivanoj realizaciji projekta.

40. Stoga u pravilu nije prihvatljivo pravno shvaćanje prema kojem bi naručitelj, nakon što provede postupak javne nabave, odabere izvođača i s njim sklopi ugovor, mogao baš bez ikakvih posljedica neograničeno dugo odgađati izvršenje ugovora, a zatim ga jednostrano raskinuti bez odgovornosti za štetu.

41. Čak i kada bi se prihvatilo da izvođač nije dokazao cjelokupnu izgubljenu dobit s apsolutnom egzaktnošću, pravo ne može zanemariti činjenicu da je sklapanjem ugovora kod izvođača nastalo legitimno očekivanje realizacije projekta i da su u vezi s time nastali određeni troškovi i gospodarski angažman. U konkretnom slučaju tužitelj je dokazao da je sudjelovao u postupku javne nabave, izradio i predao ponudu, angažirao stručne i organizacijske resurse te pripremao realizaciju projekta koji je potom jednostrano raskinut od strane tuženika. Upravo zbog toga ovaj sud nalazi da bi potpuno odbijanje bilo kakve tuženikove odgovornosti značilo neprihvatljivo prebacivanje cjelokupnog rizika raskida ugovora isključivo na izvođača, iako je ugovor bio valjano sklopljen i ostao na snazi gotovo 20 mjeseci.

42. Načelo savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a, prema kojem su se sudionici obveznih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa, kao i načelo dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava, zahtijevaju da ugovorna strana koja je svojim postupanjem kod druge strane stvorila opravdano očekivanje realizacije ugovora snosi posljedice raskida ako druga strana zbog toga trpi dokazivu štetu ili gubitak očekivane koristi.

43. Osim toga, prema odredbi čl. 9. ZOO-a sudionik obveznog odnosa dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Ta odredba izražava temeljno načelo obveznog prava prema kojem valjano sklopljeni ugovor proizvodi obvezujuće učinke za obje ugovorne strane. Zato se ugovor sklopljen nakon provedenog postupka javne nabave ne može promatrati kao pravno neobvezujući okvir iz kojeg naručitelj može jednostrano izaći bez posljedica kad procijeni da mu realizacija projekta više ne odgovara.

44. Nadalje, prema odredbi čl. 5. ZOO-a sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima. U okolnostima konkretnog slučaja ta je dužnost podrazumijevala i obvezu tuženika da u razumnom roku omogući realizaciju ugovora ili da, ako za to postoje objektivne prepreke, posljedice takvog raskida ne prebaci u cijelosti na drugu ugovornu stranu.

45. Zato ovaj sud ne prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem neuvođenje izvođača u posao samo po sebi isključuje mogućnost nastanka štete i pravo na njezinu naknadu. Takvo pravno shvaćanje nije prihvatljivo ni s aspekta načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 10. ZOO-a niti s aspekta načela ravnopravnosti ugovornih strana i dužnosti suradnje u izvršavanju obveza.

46. Tuženik je kao javni naručitelj proveo postupak javne nabave, odabrao tužitelja kao izvođača i s njime sklopio ugovor. Time je kod tužitelja stvoreno legitimno očekivanje da će ugovor biti realiziran u razumnom roku. Okolnost da ugovor nije sadržavao točno određen datum uvođenja u posao ne znači da je tuženik mogao neograničeno dugo odgađati izvršenje ugovora bez ikakvih posljedica.

47. Prvostupanjski sud je nadalje pogrešno prihvatio da okolnosti epidemije bolesti COVID-19 i potresa same po sebi oslobađaju tuženika odgovornosti. Naime, navedene okolnosti nastupile su znatno nakon sklapanja ugovora, u trenutku kada je ugovor već gotovo dvije godine bio na snazi, a tuženik za cijelo to vrijeme nije omogućio početak izvođenja radova. I tuženik nije dokazao da bi upravo te okolnosti objektivno i trajno onemogućile izvršenje ugovora, niti je dokazao da prije njihova nastupa nije bio u mogućnosti izvršavati svoje ugovorne obveze.

48. Pritom valja istaknuti da se tuženik nije pozvao na raskid ugovora zbog trajne nemogućnosti ispunjenja, nego je ugovor jednostrano raskinuo pozivajući se na opće financijske i organizacijske posljedice epidemije i potresa. Takve okolnosti same po sebi ne isključuju odgovornost za štetu ako je druga ugovorna strana zbog raskida izgubila korist koju je mogla osnovano očekivati.

49. Pogrešan je i zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao visinu izgubljene dobiti. U postupku pred prvostupanjskim sudom je provedeno opsežno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o., koje je obuhvatilo pregled knjigovodstvene dokumentacije, financijskih izvještaja, poslovne dokumentacije, ugovora i poslovnih rezultata tužitelja. Iz pisanog nalaza i mišljenja, kao i iz usmene dopune nalaza na ročištu od 29. veljače 2024., proizlazi:

- da je vještak raspolagao dostatnom dokumentacijom za izračun izgubljene dobiti,

- da nalaz nije izrađen proizvoljno ni spekulativno,

- da su izračuni izrađeni primjenom strukovno prihvaćenih metoda financijsko- knjigovodstvene analize,

- da četiri varijante izračuna nisu posljedica nedostatka dokumentacije, nego različitih mogućih pretpostavki o vremenu realizacije ugovora,

- da je tužitelj raspolagao kapacitetima za paralelno izvođenje predmetnih i drugih radova,

- te da rast poslovanja tužitelja ne isključuje mogućnost nastanka izgubljene dobiti.

50. Prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da nalaz i mišljenje vještaka ne omogućuju utvrđenje štete samo zato što je vještak dao više mogućih varijanti izračuna. Naime, iz same naravi izmakle koristi proizlazi da se radi o procjeni budućeg gospodarskog tijeka događaja. Zato se izmakla korist ne može dokazivati apsolutnom matematičkom sigurnošću. Dostatno je da se prema redovitom tijeku stvari i posebnim okolnostima slučaja moglo osnovano očekivati ostvarenje određene koristi. Upravo je to u ovom predmetu dokazano.

51. Vještak nije naveo da nije moguće izračunati izgubljenu dobit niti da je izračun spekulativan. Naprotiv, izričito je naveo da je imao dovoljno podataka za izračun i da je nalaz temeljen na raspoloživoj dokumentaciji i poslovnim rezultatima tužitelja. Činjenica da tužitelj nije vodio posebno projektno knjigovodstvo ne znači da štetu nije moguće dokazati drugim financijsko-knjigovodstvenim metodama. U građevinskoj praksi nije neuobičajeno da se procjena izgubljene dobiti izvodi na temelju poslovnih pokazatelja društva, strukture troškova, poslovnih rezultata i očekivane profitabilnosti usporedivih projekata. Zato sud ne može ne prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka samo zato što izračun nije moguće svesti na apsolutno egzaktni matematički rezultat. Upravo suprotno, kod izmakle koristi sud mora cijeniti stupanj vjerojatnosti i gospodarsku realnost očekivanog dobitka.

52. U konkretnom slučaju vještak je upravo zbog opreza i potrebe prilagodbe pravnim pretpostavkama izradio više mogućih scenarija realizacije projekta. Takav pristup ne umanjuje vjerodostojnost nalaza, nego potvrđuje njegovu stručnu ozbiljnost. Osobito je važno da je vještak u odnosu na početni tužbeni zahtjev značajno smanjio visinu moguće izgubljene dobiti i izračun prilagodio objektivno utvrđenim poslovnim pokazateljima. Time je nalaz dodatno udaljen od bilo kakve spekulativnosti i približen razini sudski prihvatljive izvjesnosti.

53. Prvostupanjski sud je nadalje pogrešno ocijenio da činjenica što je tužitelj u relevantnom razdoblju ostvarivao rast poslovanja i obavljao druge poslove isključuje mogućnost nastanka izgubljene dobiti. Ostvarivanje prihoda i dobiti na drugim poslovima ne znači da tužitelj ne bi ostvario dodatnu dobit i iz predmetnog ugovora. Izgubljena korist ne procjenjuje se prema tome je li društvo ukupno poslovalo pozitivno ili negativno, nego prema tome je li određeni posao mogao generirati dodatnu dobit koja zbog postupanja druge ugovorne strane nije ostvarena. Upravo je vještak izrijekom naveo da rast poslovanja nije u suprotnosti s mogućnošću ostvarivanja dodatne dobiti iz predmetnog projekta. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da izostaje uzročno-posljedična veza između raskida ugovora i izgubljene dobiti.

54. U ovom predmetu uzročna veza proizlazi iz same činjenice da je tuženik raskinuo ugovor prije njegove realizacije, čime je tužitelju onemogućeno ostvarenje dobiti koju bi po redovitom tijeku stvari ostvario izvođenjem ugovorenih radova.

55. Ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao stručnu i dovoljno pouzdanu osnovu za utvrđenje izgubljene dobiti. Imajući u vidu da je tužitelj tijekom postupka smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 49.132,64 EUR, a da iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je moguća izgubljena dobit utvrđena upravo u približno tom rasponu, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

56. Budući da su ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu iz čl. 1045. ZOO-a te da je tužitelj dokazao postojanje i visinu izgubljene dobiti u smislu čl. 1089. st. 3. ZOO-a, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev.

57. U odnosu na dosuđene zakonske zatezne kamate na iznos naknade štete, za navesti je da se u ovom slučaju radi o tražbini naknade imovinske štete u vidu izmakle koristi čija je visina postala određena tek ovom presudom, nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

58. Prema odredbi čl. 1089. st. 2. ZOO-a, obveza pravične novčane naknade smatra se dospjelom od dana donošenja presude prvostupanjskog suda, 20. studenoga 2025., kojom je određena njezina visina, osim ako je šteta nastala nakon toga. Budući da visina izmakle koristi u ovom predmetu nije bila unaprijed određena niti je mogla biti egzaktno utvrđena bez provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja i sudske ocjene svih okolnosti konkretnog slučaja, tuženik nije mogao pasti u zakašnjenje prije donošenja ove presude. Zato tužitelju na dosuđeni iznos naknade štete pripadaju zakonske zatezne kamate od dana donošenja ove presude do isplate, a ne od dana raskida ugovora.

59. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

60. Uvažavajući tužiteljev uspjeh u spor, dosuđeni su mu troškovi sastava tužbe, sastava podneska od 29. rujna 2021., pristupa na ročište od 24. veljače 2022. od po 1.000,00 EUR, sastava podneska od 14. rujna 2023. u iznosu od 500,00 EUR, pristupa na ročište od 18. siječnja 2024., sastava podneska od 5. veljače 2024., pristupa na ročište od 29. veljače 2024., sastava podneska od 30. travnja 2024., od po 1.000,00 EUR, pristupa na ročište od 6. svibnja 2024. 200,00 EUR (Tbr. 8. t. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj : 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23), pristupa na ročište od 14. listopada 2024. 1.000,00 EUR, ukupno 9.700,00 EUR uvećano za 2.424,00 EUR s osnove PDV-a, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 200,00 EUR i troškove vještačenja u iznosu od 1.194,51 EUR, ukupno 13.519,51 EUR. Tužitelju je dosuđen još i iznos od 1.562,70 EUR na ime sastava žalbe i 600,00 EUR na ime pristojbe žalbe; sveukupno 15.682,21 EUR (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a).

61. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke (čl. 373. ZPP-a).

Zagreb, 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Ćiraković