- 1 -              III Kr 112/2023-6

Broj: III Kr 112/2023-6

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. P. zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018. 126/2019., 84/2021. i 114/2022. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 6. prosinca 2022. broj K-361/2020. i presuda Županijskog suda u Splitu od 21. veljače 2023. broj Kž-61/2023., u sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2024.,

p r e s u d i o   j e:

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog I. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 6. prosinca 2022. broj K-361/2020. i presuda Županijskog suda u Splitu od 21. veljače 2023. broj Kž-61/2023. proglašen je krivim I. P. zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11.  te je osuđen na kaznu zatvora jedna godina.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđeni I. P. je po braniteljici, odvjetnici Ž. P., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) „zbog razloga navedenih u članku 517. stavak 1. točka 1. … u članku 517. stavak 1. točka 2. [i] u članku 517. stavak 1. točka 3. Zakona o kaznenom postupku/08“. Predložio je da „Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu Županijskog suda u Splitu … ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“. Također je predložio „da se odgodi izvršenje kazne zatvora“. 

3. Postupajući u skladu s člankom 518. stavkom 4.  Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 132/2020. i 80/2022. - dalje: ZKP/08.), prvostupanjski sud je dostavio primjerak zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je podneskom od 19. rujna 2023. broj Ksm-DO-141/2023. vratilo spis bez odgovora na zahtjev. Taj podnesak nije dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju jer ne sadrži činjenične ili pravne raščlambe u odnosu na zahtjev.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Obrazlažući zahtjev osuđenik navodi da je drugostupanjski sud „propustio“ po službenoj dužnosti ispitati povrede odredaba kaznenog postupka koje je dužan uvijek ispitati te da je time povrijedio odredbu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. Smatra da je ta povreda u žalbenom postupku „nesumnjivo od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude … budući da je okrivljeniku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda".

5.1. Nadalje, osuđenik smatra da je „drugostupanjski sud u žalbenom postupku pogrešno primijenio odredbu članka 486. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku, kada je, prihvaćajući žalbu državnog odvjetnika … preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, a sve budući da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavka, odnosno budući da odlučne činjenice u prvostupanjskoj presudi nisu pravilno utvrđene zbog čega onda drugostupanjski sud nije niti mogao pravilno primijeniti zakon, te je teško povrijedio okrivljenikovo pravo na pravično suđenje“.

5.2. Osuđenik ističe da je prijedlog državnog odvjetnika na raspravi bio da „kazna koja se optuženiku izrekne zamijeni radom za opće dobro“ te da „su se državni odvjetnik i okrivljenik o tome i sporazumjeli, budući da je okrivljenik u cijelosti suglasan sa predloženom kaznom, a što je u konačnici prvostupanjski sud i prihvatio“, ali je "propustio dati obrazloženje onih odlučnih činjenica vezanih uz primjenu ublažavanje kazne, budući da je prihvatio sporazum okrivljenika i državnog odvjetnika te okrivljeniku izrekao kaznu zatvora koja je zamijenjena radom za opće dobro na slobodi“.

6. Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da drugostupanjski sud nije ispitao prvostupanjsku presudu u skladu s člankom 476. stavcima 1. i 2. ZKP/08. Drugostupanjski sud je ispitao prvostupanjsku presudu u skladu s navedenom zakonskom odredbom te „nije utvrdio da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti“ (odlomak 7. drugostupanjske odluke). S obzirom na to, u drugostupanjskom postupku nije počinjena povreda koju osuđenik navodi niti povreda prava na pravično suđenje. 

6.1.              Osuđenikov navod da „odlučne činjenice u prvostupanjskoj presudi nisu pravilno utvrđene“ (odlomak 5.1.) predstavlja prigovor činjenične naravi, a takvi prigovori nisu zakonska osnova za ovaj izvanredni pravni lijek.

6.2.              Također nije u pravu osuđenik kada tvrdi da „su se državni odvjetnik i okrivljenik o tome i sporazumjeli, budući da je okrivljenik u cijelosti suglasan sa predloženom kaznom“. Točno je da je na raspravi u govorima stranaka državni odvjetnik predložio „da se kazna koja se optuženiku izrekne zamjeni radom za opće dobro“ i da je braniteljica optuženika navela da je obrana s „tim prijedlogom suglasna“, a tomu se pridružio optuženik u „završnoj riječi“ (stranica 89 spisa).

6.2.1.              No, prvostupanjski sud nije vezan za prijedloge koje tužitelj, branitelj optuženika i optuženik iznose u završnim govorima stranaka. Osim toga, suglasni prijedlog stranaka iz završnih govora u pogledu vrste i mjere kazne nije sporazumijevanje o kazni i drugim mjerama kako je ono predviđeno u članku 360. ZKP/08. Zato nema obveze suda u pogledu suglasnog prijedloga o kazni koji je iznesen u završnim govorima tijekom rasprave.  Naime, sporazumijevanje o kazni i drugim mjerama kao uvjet za donošenje presude na temelju sporazuma stranaka moguće je na optuženom vijeću i na pripremnom ročištu, ali ne više nakon početka rasprave (članak 363. i članak 371. ZKP/08.). Stoga ovdje nije riječ o sporazumijevanju o kazni između tužitelja i okrivljenika u smislu navedenih zakonskih odredaba, nego o suglasnom prijedlogu iznesenom u završnim govorima koji zakonski ne obvezuju sud prilikom izbora vrste i mjere kazne. Osim toga, s obzirom da je ovdje riječ o kaznenom djelu iz članka 190. stavka 2. KZ/11. za koje je predviđena kazna zatvora od jedne do dvanaest godina, to nije moguće da se okrivljenik suglasi s predloženom vrstom i mjerom kazne. Naime, prema članku 417.a ZKP/08. takva mogućnost postoji samo za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina.

6.2.2. S tim u vezi nije osnovan niti osuđenikov navod da je prvostupanjski sud „propustio dati obrazloženje onih odlučnih činjenica vezanih uz primjenu ublažavanje kazne“. Naime, prvostupanjski sud nije izrekao kaznu koja je niža od posebnog minimuma za kazneno djelo koje je osuđenika proglasio krivim pa nije niti trebao obrazlagati ublažavanje kazne. No, prvostupanjski sud je donoseći odluku o zamjeni kazne zatvora radom za opće dobro prekoračio ovlast koju ima po zakonu. Zbog te je povrede kaznenog zakona drugostupanjski sud prihvaćajući žalbu državnog odvjetnika (osuđenik nije podnio žalbu na prvostupanjsku presudu) preinačio prvostupanjsku presudu i osuđenika osudio na kaznu zatvora jedna godina. Stoga zahtjev osuđenika nije osnovan niti u tom dijelu (odlomak 5.2.).

7. Slijedom svega navedenog, zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08., odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 13. veljače 2024.