Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-189/2021-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, OIB 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari po tužbi tužitelja NG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Borislavu Planincu, odvjetniku iz Varaždinskih Toplica, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi ništetnosti i isplate, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 8. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika te objave presude 15. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni: cijela odredba toč. 3/treće/ i dijelovi odredaba toč. 2./drugo/, i toč. 7./sedmo/, Ugovora o kreditu broj 320-50-3117320, od 27. listopada 2005. g. sklopljenog između tuženika, RAIFFESEINBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, Podružnica Varaždin kao kreditora i tužitelja NG iz [adresa], N [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj],kao korisnika kredita, kojima je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, redovna godišnja kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane Odluke banke kreditora o kamatnim stopama, te otplata kredita u kunskim iznosima anuiteta visina kojih se određuje po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFESEINBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, Podružnica Varaždin, da tužitelju NG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest dana (15) isplati ukupni iznos od 645,82 eura, s zakonskom zateznom kamatom po godišnjoj stopi od 15%, od 03. studenog 2005. g. pa do 31. prosinca 2007. g., po godišnjoj stopi od 14%, od 01. siječnja 2008. g. pa do 30. lipnja 2011. g., po godišnjoj stopi od 12%, od 01. srpnja 2011. g, pa do 31. srpnja 2015. g., po godišnjoj stopi od 8,14%, od 01. kolovoza 2015. g, pa do 31. prosinca 2015. g., po godišnjoj stopi od 8,05%, od 01. siječnja 2016. g, pa do 30. lipnja 2016. g., po godišnjoj stopi od 7,88 %, od 01. srpnja 2016. g, pa do 31. prosinca 2016. g., po godišnjoj stopi od 7,68 %, od 01. siječnja 2017. g, pa do 30. lipnja 2017. g., po godišnjoj stopi od 7,41 %, od 01. srpnja 2017. g, pa do 31. prosinca 2017. g., po godišnjoj stopi od 7,09 %, od 01. siječnja 2018. g, pa do 30. lipnja 2018. g., po godišnjoj stopi od 06,82 %, od 01. srpnja 2018. g, pa do 31. prosinca 2018. g., po godišnjoj stopi od 6,54 %, od 01. siječnja 2019. g, pa do 30. lipnja 2019. g., po godišnjoj stopi od 6,30 %, od 01. srpnja 2019. g, pa do 31 . prosinca 2019. g., po godišnjoj stopi od 6,11 %, od 01. siječnja 2020. g. pa do 30. lipnja 2020. g., po godišnjoj stopi od 5,89 %, od 01. srpnja 2020. g, pa do 31. prosinca 2020. g., po godišnjoj stopi od 5,75 %, od 01. siječnja 2021. g. pa do 30. lipnja 2021. g., po godišnjoj stopi od 5,61 %, od 01. srpnja 2021. g, pa do 31. prosinca 2021. g., po godišnjoj stopi od 5,49 %, od 01. siječnja 2022. g. pa do 30. lipnja 2022. g., po godišnjoj stopi od 5,31 %, od 01. srpnja 2022. g, pa do 31. prosinca 2022. g., po godišnjoj stopi od 5,50 %, od 01. siječnja 2023. g. pa do 30. lipnja 2023. g., po godišnjoj stopi od 7,00 %, od 01. srpnja 2023. g, pa do 31. prosinca 2023. g., po godišnjoj stopi od 7,50 %, od 01. siječnja 2024. g. pa do 30. lipnja 2024. g., po godišnjoj stopi od 7,25 %, od 01. srpnja 2024. g, pa do 31. prosinca 2024. g., po godišnjoj stopi od 6,15 %, od 01. siječnja 2025. g. pa do 30. lipnja 2025. g., po godišnjoj stopi od 5,15 %, od 01. srpnja 2025. g, pa do 31. prosinca 2025. g., po godišnjoj stopi od 5,15 %, od 01. siječnja 2026. g. pa do isplate, a u slučaju promjene godišnje stope zakonske zatezne kamate, po godišnjoj stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, računajući od dana promjene pa do isplate, i to računajući :

- na iznos od 121,06 eura od 03.11.2005. g. pa do isplate,

- na iznos od 41,48 eura od 08.02.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 40,63 eura od 16.03.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 38,77 eura od 15.04.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 52,05 eura od 25.05.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 57,36 eura od 15.06.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 55,63 eura od 12.07.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 73,28 eura od 23.08.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 59,61 eura od 15.09.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 54,04 eura od 11.10.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 51,91 eura od 09.11.2011. g. pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime troškova ovog postupka isplati trošak ovog postupka u iznosu od 875,00 eura (osamsto sedamdeset pet eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. srpnja 2026., u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj 320-50-3117320, od 27. listopada 2005. g. sklopljen između tuženika, RAIFFESEINBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, Podružnica Varaždin, kao kreditora i tužitelja NG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita.", kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Dozvoljava se preinaka tužbenog zahtjeva kako je naznačeno u podnesku od 3. travnja 2026.

II. Utvrđuje se da je povučen dio tužbenog zahtjeva tužitelja za iznos od 269,63 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je zaključio kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 27. listopada 2005. Ugovor o kreditu broj 320-50-3117320 koji je solemniziran dana 28. listopada 2005. kod javnog bilježnika Biserke Ćmrlec-Kišić iz Varaždina, a kojim ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 16.258,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora kao banke važećem za CHF na dan korišten ja kredita dok se tužitelj obvezao isti iznos s pripadajućom godišnjom ugovorenom kamatom od 5,50% promjenjivom u skladu sa odlukom tuženika vratiti tuženiku u roku od 72 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj vrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Ugovorom o kreditu nije određen iznos anuiteta, niti da bi otplatni plan bio sastavni do ugovora. Predmetni kredit predstavlja potrošački kredit. Tuženik je tužitelju dana 2. studenog 2005. i stavio na raspolaganje predmetni kredit u kunskoj protuvrijednosti i to u iznosu od 16.066,90 CHF što znači da je odmah umanjio ugovoreni iznos kredita za naknadu ili 191,10 CHF. Isto tako prema otplatnom planu je vidljivo da bi anuitet bio određen u visini od 265,62 CHF s dospijećem prvog anuiteta na dan 31. prosinca 2005., a posljednji na dan 17. studenog 2011. Tužitelj je prema otplatnom planu trebao vratiti iznos od ukupno 19.556,15 CHF i to na ime glavnice 16.258,00 CHF i na ime kamata 3.298,15 CHF. Obzirom je tuženik već umanjio odobreni kredit za iznos od 191,10 CHF na ime naknade to je tužitelj trebao vratiti iznos od ukupno 18.933,54 CHF. Tužitelj je uredno vraćao kredit u navedenim anuitetima time da je tijekom 2006. i 2007. plaćao nešto manje iznose u kunskoj protuvrijednosti, ali je od studenog 2007. povećana kamatna stopa prvotno na 6,45%, zatim na 6,75% te i na 7,75% što znači da je tužitelj plaćao veće iznose od ugovorenih. Zbog toga smatra da je preplatio povrat kredita za iznos od tadašnjih 6.897,47 kn, a to uvažavajući predani otplatni plan i to 37 anuiteta. Razlike u visini anuiteta su prvenstveno posljedica povećavanja kamatne stope po jednostranoj odluci kreditora, ali i rastu tečaja CHF tijekom otplate. Tužitelj dodaje da on prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bio u mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita, naročito ne o bitnim sastojcima tog ugovora, a gdje ulazi odredba o kamatnoj stopi, visini naknade te otplatnog anuiteta izraženog u CHF u kunskoj protuvrijednosti. To unatoč tome što je u čl. 9. Ugovora naznačeno da je on kao korisnik kredita upoznat sa uvjetima kredita. Tužitelj smatra da kod zaključenja ovog ugovora nisu poštovane odredbe Zakona o obveznim odnosima iz čl. 3., 4., 5., 6. i 8. (ravnopravnost, poštenje i savjesnost, dužnost suradnje zlouporabe prava, zabrana prouzročenja štete i zlouporaba položaja i statusa) jer on kao korisnik kredita nije bio u ravnopravnom položaju sa tuženikom, slijedom čega su svakako nepoštene ugovorne odredbe vezane na promjenjivu kamatnu stopu, plaćanje naknade za odobrenje kredita te vezanje otplate kredita na tečaj CHF, a slijedom čega su te odredbe i ništetne prema odredbama iz čl. 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio tada na snazi. Zbog prednjeg je udruga potrošač pokrenula sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudomj u Zagrebu i koji se postupak vodio pod br. P-1401/2012, a u kojem predmetu je donesena presuda dana 4. srpnja 2013. kojim je i utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu koji su banke, a između kojih i ovdje tuženik, odobravale kredite uz promjenjivu kamatnu stopu uz valutnu klauzulu za vezanost kredita uz valutu CHF. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. je potvrđena naprijed citirana presuda u dijelu koji se odnosi na ništetnost zbog promjenjive kamatne stope, dok je u preostalom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak. No, po donošenju odluke o ponovnom postupku Visoki trgovački sud u Zagrebu je donio presudu br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrdio prvostupanjsku presudu i u odnosu na ništetnost vezanu na valutnu klauzulu CHF. Tuženik je u tom predmetu bio 4. tuženik, a slijedom čega je ustvari presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. 26 P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. pravomoćno potvrđeno da su tamo tuženici, a između kojih i 4. tužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008.godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način daje ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 4. tužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time 4. tužena Raiffeisenbank Austria d.d postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.gođine do 06.08.2007.godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.godine do 31.12.2008.godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003.godine do 31.12.2008.godine , a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom 4. tužene Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 4. tužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku 4. tužena Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time 4. tužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003.godine do 06.08.2007. g. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima). Prema tome jasno je da je ovdje tužena koristila ništetne odredbe u ovom ugovornom odnosu, a kako se u smislu odredbe iz čl. 502. c Zakona o parničnom postupku predmetna utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa mogu koristiti u naknadnim sudskim postupcima to se i tužitelj u ovom predmetu poziva upravo na utvrđenja predmetnog sudskog postupka Trgovačkog suda te je podnio tužbu kojom traži prije svega utvrđenje ništetnosti cijelog navedenog ugovora, a u slučaju da se utvrdi da je takav zahtjev neosnovan tada traži utvrđenje ništetnosti odredbi za dio odredbi tog ugovora, a to koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, plaćanje naknade za odobrenje kredita te vezanost anuiteta na tečaj CHF na dan dospijeća kao i povrat preplaćenog iznosa u otplati kredita na ime ništetnih odredbi u ukupnom iznosu od tadašnjih 6.897,48 kuna (915,45 eura) specificirano po mjesecima sa kamatom od dana plaćanja pa do isplate. Tužitelj je također tražio i naknadu prouzročenih troškova.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja time da je istaknuo i prigovor mjesne nenadležnosti. Priznao je zaključenje ugovora o kreditu, a također je i naveo da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda bez obzira što su te odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa. Konačno navodi da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora bile predočene sve odredbe ugovora time da nije bilo protuzakonito ugovaranje niti promjenjive kamatne stope, a niti vezanje otplate kredita na stranu valutu. Posebno navodi da se odredba čl. 3. Ugovora odnosi na ugovaranje jednokratne naknade za korištenje kredita od 3,30% od iznosa kredita, a koja obuhvaća trošak obrade kredita i trošak osiguranja, ali smatra da tužitelj ne navodi niti jedan razlog iz kojeg bi ugovaranje takve naknade bilo ništetno jer je u samoj odredbi jasno određen iznos te naknade. Smatra da je ta odredba jasna i uočljiva svima, a ugovaranje te naknade je i propisano općim aktima tuženika koje akte je tužitelj potpisom spornog ugovora i prihvatio odnosno naveo da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Slijedom navedenog tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja te je i predložio odbijanje istog kao neosnovanog.

3. Obzirom na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda ovaj sud je rješenjem br. 20 P-189/2021-8 od 16. prosinca 2022. odbio navedeni prigovor kao neosnovan te je predmetno rješenje i potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku br. Gž-75/2023-2 od 10. prosinca 2025.

4. Ujedno se ovdje ističe da je tuženik tijekom postupka sredio tužbeni zahtjev podneskom od 3. travnja 2026., a kojim sređenim tužbenim zahtjevom je ustvari odustao od traženja isplate preplate na ime promjenjive kamatne stope dok je ostao kod traženja povrata sredstava na ime plaćanja jednokratne naknade te preplate nastale zbog ništetnog vezanja otplate kredita na valutu CHF, tako da je u konačnici snizio prvotno postavljeni tužbeni zahtjev sa iznosa od 915,45 eura na iznos od ukupno 645,82 eura, dok je sada tražio i zateznu kamatu na isplaćenu jednokratnu naknadu u iznosu 121,06 eura s početkom 3. studenog 2005. pa do isplate. Naime u prvotnom tužbenom zahtjevu je tužitelj zahtijevao povrat preplaćenih iznosa specificiranih po mjesecima tako da je kamata na prvi takav iznos tekla od 15. lipnja 2010.

5. Nakon sređenja tužbenog zahtjeva tuženik je povukao prigovor na visinu tužbenog zahtjeva međutim je u odnosu na dio iznosa koji se traži, a koji se odnosi na povrat ulazne naknade u iznosu od 121,06 eura stavio prigovor zastare smatrajući da je ustvari zbog navedenog došlo do preinake tužbenog zahtjeva.

6. Vezano na tvrdnju tuženika da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva prije svega valja reći da je prema odredbi iz čl. 191. st. 1. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 i 146/25- dalje: ZPP) preinaka tužbenog zahtjeva promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. U ovom slučaju imamo ustvari sniženje ukupnog zahtjeva, ali uz promjenu iznosa koji se potražuju na način da je sada jasno naznačen iznos koji se traži na ime povrata ulazne naknade sa zateznom kamatom od kada je ta naknada plaćena, a koji početak kamate je nastupio nekoliko godina ranije nego preplaćeni iznosi koje je tužitelj potraživao u samoj tužbi i koji iznosi su se ustvari odnosili na povrat preplaćenog zbog ništetnih odredbi vezanih na promjenjivu kamatnu stopu pa i na promjenu tečaja CHF s tim da je tužitelj u obrazloženju tužbe izrazio mišljenje da se ustvari ova jednokratna naknada treba tretirati kao nedopuštena kamata (toč. VII/1/tužbe). To ustvari da je tužitelj potraživao povrat tog iznosa već u samoj tužbi iako ga je specificirao u podnesku od 3. travnja 2026. no zatražio je veću kamatu (pomaknuo je početak tijeka kamate sa dana 15. lipnja 2010. na 3. studeni 2005.). Upravo zbog toga ovaj sud smatra da se ipak radi o preinaci tužbe, a koja preinaka je izvršena nakon zaključenja prethodnog postupka prije zaključenja glavne rasprave te je stoga temeljem odredbe iz čl. 190. st. 3. ZPP-a i dozvolio navedenu preinaku kako je to naznačeno u toč. I. izreke rješenja u ovoj odluci, a slijedom čega je u toč. II. utvrdio djelomično povlačenje glavničnog potraživanja u iznosu od 269,63 eura za koji iznos je ustvari snižen prvotno postavljeni tužbeni zahtjev.

7. Tijekom dokaznog postupka sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja te je izvršio uvid u dokumentaciju tužitelja uz tužbu sa listova 11-26 spisa, u dokumentaciju uz odgovor na tužbu sa listova 45-67 spisa.

8. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je kumulirani tužbeni zahtjev, koji se odnosi na djelomično utvrđenje ništetnosti u cijelosti osnovan, a također je u cijelosti osnovan i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva iz podneska od 3. travnja 2026. Također tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora je po mišljenju suda neosnovan.

9. Sud je temeljem provedenih dokaza kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da su stranke dana 17. listopada 2005. zaključile Ugovor o kreditu broj 320-50- 3117320 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor i to radi kupnje automobila (čl. 6. Ugovora),

- da je navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 16.258,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom time da je rok otplate kredita 72 mjeseca,

- da je u čl. 3. određeno plaćanje naknade u postotku od 3,30% i to jednokratne prilikom prvog korištenja kredita,

- da je u čl. 2. kredita određena redovna kamatna stopa od 5,50% time da je ista godišnja i promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da se navedeni kredit prema čl. 7. otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita s tim da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva najkasnije dana 28. veljače 2006.,

- da je tužitelj otplatio kredit u studenom 2011.

10. Sporno je između stranaka da li su odredbe ugovora o kreditu u čl. 2., 3. i 7. pravovaljane ili ništetne te da li tužitelj ima pravo na isplatu eventualno preplaćenog iznosa tijekom otplate kredita.

11. Odredbom iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 ~ dalje ZOO) dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno između stranaka nema dvojbe da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale valutnu klauzulu a to sukladno naprijed citiranim propisima. Međutim sporno je između stranaka prvenstveno da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju.

12. Nadalje, i odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su tamo tuženici, s tim da je ovdje tuženik bio 4. tuženik, u ugovorima o kreditu zaključenim u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika s tim da je ovdje tuženik bio u tom predmetu 4. tuženik. Sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP -a utvrđenja iz parnica vođenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a što je i ovdje slučaj vežu sud u parnici u kojoj će fizičke i pravne osobe potraživati naknadu štete s pozivom na utvrđenja iz navedenih presuda. Isto tako je i odredbom iz čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj se i poziva u ovoj tužbi upravo na ta utvrđenja. Iz navedenog proizlazi da je u ugovoru o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom dana 23. travnja 2007. ništetna odredba koja se odnosi na vezanje glavnice kredita na valutu CHF. Tu posebno moramo navesti da tuženik predloženim dokazima nije dokazao, a niti dokazivao da ugovor o kreditu koji je zaključio tužitelj s njim dana 23. travnja 2007. ne bi bio sastavljen zajedničkim pregovaranjem već iz samog ugovora koji se nalazi u spisu je jasno vidljivo da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i praktično da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao sa potrošačima – korisnicima kredita.

13. Imajući dakle u vidu gore navedeno sud je nedvojbeno utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom, a koje se odnose na valutnu klauzulu vezane na CHF ništetne budući se o istima nije prvenstveno pojedinačno pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, a to je ovdje tuženik kao trgovac. Sud smatra da se navedena odluka Visokog trgovačkog suda primjenjuje i na ovaj predmet jer se također radi o potrošačkom kreditu radi kupovine automobila, a isti je zaključen upravo u razdoblju na koji se referira i sama odluka Visokog trgovačkog suda. Na isti način sud smatra da je i ništetna odredba čl. 3 ugovora o kreditu koja se odnosi na isplatu jednokratne naknade od 3,30% prilikom prvog korištenja kredita budući se iz navedene odredbe uopće ne vidi na što se ta naknada odnosi, a niti je vidljivo koji iznos se treba naplatiti, a nedvojbeno jest da se o toj odredbi uopće nije pojedinačno pregovaralo već je ista odredba u ugovor unijeta od strane tuženika. To tim više što je cijeli ugovor sastavljen na obrascu tuženika te su se u tom obrascu mijenjale tek imena korisnika kredita, visina kredita, rok otplate, visina naknade pa i visina kamatne stope, a po mišljenju suda se svakako o prednjem nije raspravljalo. Uostalom iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da tužitelj nije niti pregovarao sa tuženom kao kreditorom već mu je taj ugovor uručen u prostoru auto kuće gdje je kupovao svoje vozilo.

14. Što se tiče same visine preplaćenog iznosa sud je dosudio iznos kako je to tužitelj zatražio, a obzirom je tuženik na ročištu dana 8. lipnja 2026. povukao svoje osporavanje utuženog iznosa, a slijedom čega nije bilo potrebe za provođenjem vještačenja radi utvrđivanja pravilnosti iznosa koji tužitelj potražuje u ovom predmetu. Nesporno je dakle da je tužitelj preplatio prilikom otplate navedeni kredit zbog ništetnih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu iznos od ukupno 524,76 eura specificiran po mjesecima kako je to i naznačeno u tužbenom zahtjevu, a budući je u tom razdoblju otplaćivao kredit temeljem ništetne odredbe koja se odnosi na vezanost otplate kredita na valutu CHF. Naime tužitelj je odustao u sređenom tužbenom zahtjevu od povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe iz čl. 2. Ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pa je stoga bespredmetno obrazlagati eventualno povrat preplaćenog iznosa temeljem kamatne stope. Što se tiče iznosa od 121,06 eura koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu iz čl. 3. predmetnog Ugovora sud je već naprijed naveo da smatra taj zahtjev osnovanim te nije prihvatio prigovor zastare za taj iznos istaknut od strane tuženika. Naime tužitelj je već u tužbi utužio utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe pa i povrat te naknade kroz iznose koje je posebno specificirao u prvotnom tužbenom zahtjevu dok je u sređenom tužbenom zahtjevu povisio tek zateznu kamatu tražeći kamatu od 3. studenog 2005., a što je sud tretirao kao preinaku tužbenog zahtjeva te i dozvolio istu.

15. Nadalje, vezano na prigovor zastare koji ističe također tužen ik posebno se navodi da sukladno odredbi iz čl. 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi 5 godina. Također odredbom iz čl. 241. ZOO-a je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Slijedom navedenog u ovom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi a što znači obzirom na potraživanje u ovom predmetu koje se odnosi na preplatu zbog ništetnih odredbi vezanih na valutnu klauzulu s danom 14. lipnja 2018. dok je sama tužba podnesena dana 25. ožujka 2021. Uostalom navedeno shvaćanje je izraženo i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., ali i u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Sud i smatra da tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka bez obzira što je prije pokretanja ovog postupka u cijelosti otplatio kredit po ugovoru čije su odredbe bile djelomično ništetne kako je to prethodno obrazloženo jer je vraćanjem kredita po tim odredbama bio svakako oštećen te je tuženiku platio više nego što je to trebao zbog ništetnih odredbi. Uostalom da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Primjenjujući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedena odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Dakle imajući u vidu naprijed naznačeno te činjenicu da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe jasno je da je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka te je prigovor tuženika da je zahtjev tužitelja u zastari, neosnovan. Isto tako vezano i na prigovor zastare istaknut na dio sređenog tužbenog zahtjeva radi ulazne naknade se napominje da je ovom tužbom tužitelj zatražio utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe s tim da ta odredba koja je vezana na isplatu jednokratne naknade nije bila predmet predmeta koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pa stoga zastara za potraživanje prema takvoj odredbi uključujući kako glavnicu tako kamate može početi teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom bi bila utvrđena ništetnost te odredbe. Kako je ništetnost takve odredbe ugovora (čl. 3.) utvrđena tek u ovoj odluci to znači da ustvari zastara na sva potraživanja koje se tiču te odluke nije počela niti teći. Sud je na dosuđene preplaćene iznose tužitelju i dosudio kamatu po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a računajući tijek zatezne kamate od trenutka kada je tužitelj platio pojedini preplaćeni iznos u kunskoj protuvrijednosti, a u kojem trenutku je i oštećen te imajući u vidu da je ustvari i odredbom iz čl. 1115. ZOO-a propisano da se moraju vratiti kamate od trenutka nepoštenosti stjecatelja na kojeg je sukladno odredbi iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a prešao dio imovine neke osobe u njegovu imovinu, a koji prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, i što je stjecatelj dužan vratiti. U ovom slučaju je tuženik po mišljenju suda bio nepošteni stjecatelj jer je stekao tu korist temeljem ništetnih odredbi, a koja ništetnost je nastala zbog nepoštenih odredaba ugovora o kreditu koji je sam tuženik sastavio.

16. Također sud traži neosnovanim zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim cijeli ugovor o kreditu jer pregledom navedenog ugovora je utvrđeno da su tek neke odredbe tog ugovora ništetne, a to one o kojima je prethodno obrazlagano dok u preostalom dijelu takav ugovor svakako može ostati na snazi jer se ne radi o ništetnim odredbama. Uostalom isto proizlazi iz naprijed citiranih odluka Visokog trgovačkog suda.

17. Posebno se dodaje da je tuženik u odgovoru na tužbu doista opširno elaborirao svoje postupanje i svoje pravo u vezi promjenjivosti kamatne stope kao i dopuštenosti valutne klauzule, a što sud nije posebno iznosio u ovoj odluci smatrajući da takvo opširno razlaganje je bespredmetno u situaciji kada se tužitelj poziva na pravomoćnost sudske odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i kojim sudskim odlukama je obuhvaćeno i razdoblje u kojem je i on zaključio ugovor o kreditu sa tuženikom. Isto tako sud smatra irelevantnim i navode tuženika gdje se poziva na odluke Europskog suda, a to sve imajući u vidu naprijed navedeno.

18. Ovdje moramo reći da je sud u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja smatrajući da je isti iskazivao logično i uvjerljivo te njegov iskaz nije doveden u sumnju ostalim provedenim dokazima od strane suda. Što se tiče ostalih dokaza se navodi da je tuženik odustao od provedbe dokaza saslušanjem svoje djelatnice GG na ročištu dana 11. ožujka 2026., a sud smatra da je i odustao od prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika Biserke Čmrlec-Kišić kada je na ročištu 8. lipnja 2026. suglasno sa protivnom stranom predložio da se na tom ročištu izvrši uvid u dokumentaciju koja se nalazi u predmetu i zaključi glavna rasprava u ovom predmetu. Ostale dokaze koje sud ne obrazlaže u ovom predmetu sud smatra irelevantnim za ishod ovog postupka.

19. Slijedom navedenog je i presuđeno kao u izreci.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a. Sud je tužitelju priznao troškove prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Stoga je sud tužitelju priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje OT) u iznosu od 100,00 eura, zatim trošak sastava triju obrazloženih podnesaka svaki puta po 100,00 eura prema tbr. 8. toč. 1. OT, trošak zastupanja na tri ročišta kod suda svaki puta po 100,00 eura prema tbr. 9. toč. 1. OT i trošak PDV-a na gornje iznose u iznosu od 175,00 eura prema tbr. 46. OT, odnosno sveukupno 875,00 eura, a koji trošak je sud tužitelju dosudio sukladno odredbi iz čl. 155. ZPP-a. Svi zatraženi troškovi su dosuđeni prema važećoj OT. Na dosuđene troškove je dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja ove odluke, a to sukladno odredbi iz čl. 151. st. 3. ZPP-a. Posebno se dodaje da sud smatra da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku jer je tužitelj uspio sa kumuliranim tužbenim zahtjevom pa stoga činjenica da je odbijen prvo postavljeni tužbeni zahtjev nema utjecaja za eventualno umanjivanje troška tužitelja.

U Varaždinu 15. srpnja 2026.

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e -oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ Odvjetnik Borislav Planinc, Varaždinske Toplice (za tužitelja)-Vaš broj P-Fo.-05/21 2/ Odvjetničko društvo Glamuzina & Grošeta, Zagreb, Trg žrtava fašizma 5 (za tuženika) -Vaš broj: 0186/3464/DZ