Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-2570/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca: Marija Soljačića kao predsjednika vijeća, te Tomislava Tomašića i Marjane Rajić kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika specijaliste Željka Kudrića kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe Stella Marina d.o.o. i njene odgovorne osobe ML, zbog prekršaja iz čl. 247. st. 2. al. 5. i st. 5. Zakona o strancima ( NN Narodne novine br. , , ,  ) i čl. 172. st. 2. toč. 5. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21), povodom žalbe tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja, protiv presude Općinskog suda u Pazinu od 5. veljače 2023., broj: Pp -1908/2023-12, na sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba, tužitelja Državnog inspektorata, Područni ured Rijeka, Služba za nadzor zapošljavanja i upućivanja, kao neosnovana te se prvostupanjska presuda potvrđuje .

O b r a z l o ž e nj e

1. Prvostupanjskom presudom je temeljem članka 181. stavak 5. Prekršajnog zakona odbijena optužba zbog prekršaja iz članka 172. stavak 2. točka 5. Zakona o mirovinskom osiguranju i prekršaja iz čl. 247. st. 2. al. 5. i st. 5. Zakona o strancima činjenično opisanih u izreci prvostupanjske odluke uz obrazloženje da je za isti činjenični opis već izrečena kazna usmenim rješenjem inspektorata, pa bi se prekršajnim postupkom povrijedilo načelo ne bis in idem.

2. Istom odlukom troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

3. Protiv prvostupanjske presude ovlašteni tužitelj, Državni inspektorat, Područni ured Rijeka, Služba za nadzor zapošljavanja i upućivanja, pravodobno je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o prekršajnopravnim sankcijama i troškovima postupka. U žalbi se u bitnome ističe da okrivljenici u postupcima koji su se vodili nisu pravomoćno presuđeni niti je protiv njih obustavljen postupak pa je prvostupanjski sud povrijedio materijalno prekršajno pravo odnosno odredbu članka 181 stavak 4 Prekršajnog zakona kojom je propisano odbijanje optužbe ako je okrivljenik za isti prekršaj već pravomoćno osuđen, oslobođen optužbe ili je protiv njega pravomoćno obustavljen postupak.

4. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu odluku u smislu članka 202. Prekršajnog zakona ("Narodne novine" broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 , 118/18 i 114/22), uz ocjenu navoda žalbe, ovaj Sud je utvrdio da je pravilno i zakonito postupio prvostupanjski sud kada je na temelju odredbe članka 181. stavka 5. Prekršajnog zakona, odbio optužbu, za prekršaje činjenično opisane u izreci prvostupanjske presude.

7. Iz stanja spisa odnosno iz zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru, te rješenja Državnog inspektorata od 03. lipnja 2023., i 07. lipnja 2023., potvrde o uplati iznosa od 2.650,00 eura i 3.981,68 eura, prijave na HZMO za MLR, proizlazi da je temeljem usmenih rješenja za iste propuste za koji je pokrenut prekršajni postupak plaćen iznos od 2.650,00 eura i 3.981,68 eura, pa te činjenice predstavljaju okolnost koja isključuje daljnji prekršajni progon.

8. Dakle iz optužnog prijedloga je razvidno da se postupak vodi u odnosu na iste činjenice zbog kojih je okrivljenik pravna osoba platio naznačene iznose u upravnom postupku.

9. I u praksi Europskog suda za ljudska prava izjednačeno je sudsko i administrativno kažnjavanje ako je riječ o činjenično istom djelu, što u ovom slučaju jest. To se načelo primjenjuje u cijelosti u ovom postupku, jer upravo zbog uplaćenih iznosa okrivljenike ne bi bilo pravično kazniti propisanim novčanim kaznama za ista djela.

10. Iako u konkretnom slučaju tužitelj ima obvezu podnošenja optužnog prijedloga bez obzira na ranije izrečenu mjeru, pravilno se također ima primijeniti Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer je u konkretnom predmetu za iste propuste okrivljenoj pravnoj osobi već izrečene kazne usmenim rješenjima inspektorata, pa bi se prekršajnim postupkom povrijedilo načelo ne bis in idem, odnosno da se za istu stvar ne može dva puta kažnjavati.

11. Prema mišljenju ovog Suda prvostupanjski sud je pravilno primijenio Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovor broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99-Ispravak, 14/02 i 1/06) jer je u konkretnom slučaju za iste propuste odnosno za isti činjenični supstrat za koji se tereti optužnim prijedlogom, već izrečene novčane kazne rješenjem od 03. lipnja 2023., i 07. lipnja 2023, pa bi vođenjem prekršajnog postupka za isti propust u konkretnom slučaju došlo do povrede načela ne bis in idem koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava RH kao i člankom 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, neovisno o tome što je upravna mjera izrečena temeljem članka 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada i članka 70 stavka 1 Zakon o Državnom inspektoratu dok se u konkretnom slučaju okrivljenike tereti za djelo prekršaja iz članka 172. stavak 2. točka 5. i stavak 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, dok je usmeno rješenja po kojem su okrivljenik pravna osoba platio iznos od 3.981,68 eura izrečeno po članku 240. stavak 1. Zakona o strancima a okrivljenici se terete za prekršaj iz čl. 247. st. 2. al. 5. i st. 5. Zakona o strancima.

12. Žalitelj neosnovano ističe pogrešnu primjenu materijalnog prekršajnog prava Naime, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava pravno nazivlje nacionalnog zakonodavstva ne može biti jedni kriteriji relevantan za primjenu pravila ne bis in idem u smislu članka 4. Protokola 7 Konvencije.

13. Obzirom da izrečena upravna mjera u konkretnom slučaju sadrži novčanu kaznu izrečena upravna mjera predstavlja sredstvo kažnjavanja za okrivljenika i ima penalni karakter, pa vođenje prekršajnog postupka povodom optužnog prijedloga za isti propust odnosno za isti činjenični supstrat, u konkretnom slučaju predstavlja povredu načela ne bis in idem u smislu članka 4. Protokola 7 Konvencije.

14. Republika Hrvatska kao potpisnica Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda mora poštovati prava i slobode zajamčene Konvencijom. Hrvatska državna tijela su dužna jamčiti i štititi prava zajamčena Konvencijom, dok Europski sud za ljudska prava pruža supsidijarnu zaštitu, u slučajevima kada su nacionalna tijela propustila primijeniti ili su krivo primijenila neku od odredbi Konvencije, redovni sudovi su obvezni neposredno primijeniti Konvenciju.

15. Europski sud za ljudska prava putem svojih presuda i odluka tumači Konvenciju i uspostavlja konvencijske standarde zaštite ljudskih prava.

16. Upravne mjere ili sankcije se javljaju u pravnim sustavima svih europskih država. S obzirom na prirodu i svrhu mogu biti punitivne, restorativne, kompenzacijske te sankcije isteka ili ukidanja određenih dozvola. Općenito ih se može definirati kao bilo koji oblik reakcije upravnih vlasti na kršenje pravila. S obzirom na osobitosti hrvatskog prekršajnopravnog sustava, u kojem upravna tijela nekad provode prekršajne postupke u prvom stupnju, definiciji bi se još trebalo dodati, a to kršenje nije propisano kao prekršaj.

17. U hrvatskom pravnom sustavu pojedini zakoni koji propisuju prekršaje sadrže i odredbe koje daju ovlast ili obvezuju upravna tijela prilikom kontrole primijeniti upravnu mjeru. Ta mjera može biti izražena u novčanom obliku ili kao zabrana obavljanja dijela ili ukupne djelatnosti (npr. pečaćenjem poslovnih prostorija).

18. S obzirom na prirodu upravnih mjera, mogu se naći primjeri iz judikature ESLJP gdje ih se naziva parapenalnim mjerama. (npr. Ruotsalainen protiv Finske zahtjev br. 13079/03, od 16. lipnja 2009 . U navedenoj odluci ESLJP je utvrdio da unatoč okolnosti što je izrečena mjera u nacionalnom sustavu kvalificirana kao fiskalna mjera, a ne kaznenopravna sankcija, pretežiti značaj ima priroda kažnjive radnje. Sud nije prihvatio argument države da je dodatni porez nametnut u svrhu naknade štete, nego je smatrao da on ima svrhu odvraćanja, odnosno prevencije takvih ponašanja u budućnosti te je stoga utvrdio da se iz toga može zaključiti da je mjera izrečena temeljem propisa čija je svrha, odnosno pravna priroda odvraćajuća i punitivna te stoga predstavlja mjeru kaznene prirode (§ 45 i 46).

Nepravilan obračun poreza koji se sankcionira obračunom i naplatom dodatnog poreza, na temelju opće pravne norme primjenjive na sve porezne obveznike je sankcija kaznene prirode jer svrha dodatnog poreza nije nadoknada manje plaćenog poreza (kao naknada štete za proračun) već kažnjavanje s ciljem opće prevencije ( M protiv Finske, presuda ESLJP od 10. veljače 2015.).

Globa izrečena od strane nadzornog tijela za financijske usluge, koja sa sobom povlači i određene zabrane povezane sa poslovnim djelatnošću kroz određeno vrijeme jest kaznene naravi (Grande Stevens i dr. protiv Italije, zahtjev br.18640/10)

19. Pojam " optužnice za kazneno djelo " ima autonomno značenje u konvencijskom sustavu. Naime, ESLJP je pojmu '' optužnice za kazneno djelo'' dao puno šire značenje nego što ga taj pojam ima u okviru hrvatskog ( ali i drugih zemalja članica Vijeća Europe) kaznenopravnog sustava. Autonomno značenje pojmu " optužnice za kazneno djelo". ESLJP je dao kako bi onemogućio da države, karakterizacijom određenih postupaka kao upravnih izbjegnu primjenu zaštite i jamstava iz članka 4. Protokola br. 7 Konvencije. ESLJP je u predmetu Engel i ostali protiv Nizozemske uspostavio kriterije prema kojima se prosuđuje može li se određeni postupak smatrati kaznenim postupkom odnosno ''optužnicom za kazneno djelo'' za potrebe članka 4. Protokola 7.

Procjenjuje se na temelju tri kriterija (tzv. Engel kriteriji) a to su klasifikacija djela u domaćem pravu, priroda protupravnog ponašanja, te vrsta i težina zapriječene kazne.

Prvi kriterij „Engel” odnosi se na kvalifikaciju djela u nacionalnom pravu, koji ESLJP smatra samo polazišnom točkom za utvrđivanje toga da li se radi o ''optužnici za kazneno djelo”. Ako, nacionalno pravo postupak kvalificira kao prekršajni ili upravni, potrebno je analizirati u svjetlu drugih dvaju kriterija ''Engel'', da li se u konkretnom slučaju radi o ''optužnici za kazneno djelo'' za potrebe primjene članka 4. Protokola 7.

Drugi kriterij je priroda protupravnog ponašanja. Blaža narav protupravnog ponašanja ne znači sama po sebi da djelo nije „kazneno“, jer pojam „kaznenog“ ne zahtjeva nužno određeni stupanj ozbiljnosti . Norme usmjerene na opću populaciju u pravilu su kaznene naravi (Tomasović protiv Hrvatske, § 22).

Treći kriterij je vrsta i težina zapriječene kazne. Čak i kad priroda protupravnog ponašanja nije nužno „kaznena“, ovaj kriterij može dovesti do zaključka o kaznenoj naravi djela. Ako je sankcija zamišljena kao sredstvo kažnjavanja, ovaj je kriterij u pravilu zadovoljen. Dovoljno je da je ispunjeno jedno od navedena tri mjerila da se radi o optužnici za kazneno djelo.

20. Po mišljenju ovoga Suda upravna mjera, iako zakonom nije klasificirana kao prekršajna sankcija već kao upravna mjera, u konvencijskom smislu( imajući u vidu članak 4. Protokola br. 7 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i tzv. Engel mjerila) može imati karakter sankcije za isto djelo , a što se treba procijeniti s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja.

21. U konkretnom predmetu i ovaj Sud smatra da se radi o povredi načela ne bis in idem (dvostrukom kažnjavanju za istu stvar), jer je primijenjena upravna mjera, iako nije klasificirana kao prekršajna sankcija, u konvencijskom smislu (imajući u vidu članak 4. Protokola br. 7 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i tzv. Engel mjerila) predstavlja sankciju okrivljeniku za postupanje uočeno tijekom inspekcijskog nadzora.

22. Ako su dva postupka bila usko povezana u naravi i vremenu i ako su predstavljala jedinstven komplementaran odgovor države na nezakonito ponašanje okrivljenika ne radi se o povredi načela ne bis in idem, kako je to Veliko vijeće ESLJP-a objasnilo u predmetu A i B protiv Norveške zahtjev br., br. 24130/11 i 29758/11, od 15. studenoga 2016.). Naime, članak 4. Protokola br. 7 ne isključuje vođenje dvaju postupaka ako su ispunjeni određeni uvjeti, odnosno ako su dva postupka bila „dovoljno međusobno povezana u naravi i u vremenu”, da su postupci bili kombinirani na integriran način tako da čine koherentnu cjelinu. To podrazumijeva ne samo da se svrha koja se nastoji ostvariti i sredstva koja se koriste za njeno ostvarenje trebaju biti u naravi komplementarna i povezana u vremenu, nego i da moguće posljedice takve organizacije pravnog postupanja prema spornom ponašanju trebaju biti razmjerne i predvidljive osobama koje su njima pogođene .

23. Kad je riječ o uvjetima koje je potrebno ispuniti kako bi se dvojni prekršajni i upravni postupak smatrali dovoljno povezanima u naravi i vremenu i time sukladnim kriteriju bis iz članka 4. Protokola br. 7, materijalni čimbenici za određivanje toga postoji li dovoljno bliska povezanost u naravi uključuju:

– pitanje jesu li se različitim postupcima nastojale ostvariti komplementarne svrhe te time odgovoriti, ne samo in abstracto već i in concreto, na različite aspekte spornog društveno nedozvoljenog ponašanja;

– pitanje je li dvojnost dotičnih postupaka bila predvidljiva posljedica, kako u pravu tako i u praksi, istog spornog ponašanja (idem);

– pitanje jesu li relevantni postupci vođeni na takav način da se što više izbjegne svaka dodatna šteta koja proizlazi iz dupliciranja postupka, a posebice dupliciranja u prikupljanju i ocjeni dokaza, ponajprije odgovarajućom suradnjom između različitih nadležnih tijela kako bi se osiguralo da se činjenice utvrđene u jednom postupku utvrde i u drugom postupku;

– i, iznad svega, pitanje je li kazna izrečena u postupku koji je prvi pravomoćno okončan uzeta u obzir u postupku koji je posljednji pravomoćno okončan kako bi se spriječilo da dotični pojedinac u konačnici snosi prekomjeran teret.

23. Država ima mogućnost urediti svoj pravni sustav kojim se kažnjava i izriču mjere zbog neprijavljenog rada pa i istovremenim vođenjem kaznenog (prekršajnog ) i upravnog postupka, kojima se odgovara na različite aspekte istog ponašanja ako ti postupci i kazne čine koherentnu i razmjernu cjelinu, a što nije bio slučaj slijedom naprijed navedenih razloga u konkretnom predmetu, stoga je valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu 15. srpnja 2026.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Željko Kudrić, v.r.

BL v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 4 otpravka: za spis, okrivljenike, i podnositelja optužnog prijedloga.