REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-1569/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužitelja HP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbi Ugovora o kreditu br. 18/06 od dana 27.01.2006. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Marija Baković iz Zagreba pod posl.br. OU-116/06 od dana 27.01.2006. godine sklopljenog između tužitelja HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 koji glasi: u čl. 6. „…u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 594,88 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 10,73 EUR od 27.1.2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,28 EUR od 26.2.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,76 EUR od 1.4.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,88 EUR od 29.4.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,25 EUR od 21.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,25 EUR od 21.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,74 EUR od 1.7.2009. godine do isplate

- na iznos od 2,91 EUR od 25.7.2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,35 EUR od 21.8.2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,81 EUR od 25.9.2009. godine do isplate

- na iznos od 0,83 EUR od 28.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 3,53 EUR od 21.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 6,30 EUR od 29.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,85 EUR od 30.1.2010. godine do isplate,

- na iznos od 10,51 EUR od 24.2.2010. godine do isplate,

- na iznos od 15,11 EUR od 1.4.2010. godine do isplate,

- na iznos od 14,41 EUR od 27.4.2010. godine do isplate,

- na iznos od 16,01 EUR od 1.6.2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,76 EUR od 30.6.2010. godine do isplate,

- na iznos od 27,80 EUR od 28.7.2010. godine do isplate,

- na iznos od 37,32 EUR od 25.9.2010. godine do isplate,

- na iznos od 35,87 EUR od 29.9.2010. godine do isplate,

- na iznos od 39,46 EUR od 26.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 39,84 EUR od 30.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 46,09 EUR od 28.1.2011. godine do isplate,

- na iznos od 48,25 EUR od 25.2.2011. godine do isplate,

- na iznos od 45,93 EUR od 29.3.2011. godine do isplate,

- na iznos od 45,74 EUR od 27.4.2011. godine do isplate,

- na iznos od 64,31 EUR od 3.6.2011. godine do isplate,

po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, nadoknaditi tužitelju HP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.462,50 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, obračunatoj prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 312,50 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

V. Odbija se kao neosnovan u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su on i tuženik dana 27.01.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 18/06, kreditna partija broj: 7102776018 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.091,58 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Tužitelj se sukladno članku 1., 2. i 6. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,65%. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru tužitelj je u cijelosti ispunio. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnim Ugovorima postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao 1. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP). Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, u odluci Vrhovnog suda RH Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj tako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Stranica 3 od 6 Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos od 621,15 EUR / 4.680,03 kn. Člankom 1111. st. 1 ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. Zakona propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu sve navedeno tužitelj ističe kako učinak ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Predlaže sudu prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku da naknadi troškove parničnog postupka tužitelju.

2. Tužitelj je podneskom od 9. svibnja 2025. preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti specificirao nakon provedenog financijskog vještačenja.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te je osporio tužitelju status potrošača, odnosno da su utvrđenja iz parnice Potrošač primjenjiva na ovaj ugovorni odnos. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare te je osporio zakonitost i pravilnost presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl. br. Rev-2221/18 i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a navodi i da je tužitelj prilikom sklapanja spornog ugovora bio dovoljno informiran o valutnoj klauzuli te osporava tijek zakonskih zateznih kamata i protivi se provođenju financijskog vještačenja. Predlaže sudu tužbu tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

4. Tijekom provedbe dokaza sud je pročitao i izvršio uvid u pregled promjena kamatnih stopa (list 8-10 spisa), ugovor o kreditu (list 11-15 spisa), karticu prometa po kreditu (list 16-23 spisa), izvod iz edukacijskog materijala (list 41 spisa), sudsku praksu (list 42-67 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 68-75 spisa), izvod iz zapisnika VSRH (list 76 spisa), presude Suda EU (list 77-85 spisa), sudska praksa (list 91-134, 149-230 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića (list 240-245 spisa) te je saslušao tužitelja (list 262-263 spisa).

5. Među strankama su sporne sljedeće činjenice:

- je li tužitelj zaključio ugovor s tuženikom,

- sadržaj i svrha ugovora,

- je li tužitelj pregovarao s tuženikom oko sadržaja ugovora,

- je li tužitelj valjano obaviješten o svim elementima ugovora,

- postojanje i visina tražbine tužitelja,

- dužna pažnja tužitelja prilikom zaključenja ugovora.

6. Među strankama su sporna sljedeća pravna pitanja:

- jesu li pojedine ugovorne odredbe ništetne,

- ima li tužitelj status potrošača,

- je li tuženik savjestan ili nesavjestan stjecatelj,

- je li nastupila zastara tražbine,

- postojanje i visina tražbine tužitelja.

7.1. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan. Pojašnjava se da se radi o tužbenom zahtjevu navedenom u podnesku tužitelja od 9. svibnja 2025. U odnosu na preinaku tužbe podneskom od 9. svibnja 2025. valja reći da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV – 162/2021 zaključeno je da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Nadalje, ukazuje se da se tuženik podneskom od 13. svibnja 2025. očitovao na predmetni podnesak tužitelja, ali se nije usprotivio istom pa bi se sukladno članku 193. stavak 2. ZPP-a smatralo da je tuženik pristao na navedeno djelomično povlačenje, odnosno smanjenje tužbenog zahtjeva. No, čak i kada tome ne bi bilo tako, ukazuje se da se ovdje radi o smanjenju tužbenog zahtjeva iz članka 191. stavak 3. ZPP-a koje ne predstavlja preinaku i kojem se tuženik ne može protiviti, a s obzirom na to da tužitelj smanjuje tužbeni zahtjev koji se i dalje temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te isto čini radi usklađenja tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Tretiranje usklađivanja postavljenog tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka kao djelomičnog povlačenja tužbe iz članka 193. stavak 2. ZPP-a za koje je potreban pristanak tuženika predstavljao bi, u navedenim okolnostima, pretjerani formalizam te bi isto postupanje bilo u potpunosti nelogično i suprotno svrhovitom tumačenju zakona (tako i Županijski sud u Velikoj Gorici u rješenju posl. br. Gž-1129/2024-2 od 3. rujna 2025. te Županijski sud u Slavonskom Brodu u presudi posl. br. Gž-939/2025-3 od 3. veljače 2026.).

8. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

9. Ukazuje se na čl. 12. ZPP koji određuje da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. To u konkretnom slučaju znači da pitanje ništetnosti čl. 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila ovaj sud može raspraviti kao prethodno pitanje.

10. Ukazuje se da Zakon o obveznim odnosima a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (Narodne novine, broj 35/05; dalje ZOO) u čl. 328. određuje da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Slijedom navedenog tužitelj može tražiti da se pitanje ništetnosti čl. 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje i pritom niti jedan od takovih zahtjeva nije zastario sukladno čl. 238. ZOO.

11. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

12. U konkretnom slučaju, da je Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 18/06 zaključen 27. siječnja 2006. između ovdje tuženika i tužitelja proizlazi iz priložene preslike ugovora (list 11-15 spisa) pri čemu su na istom vidljivi potpisi tužitelja i punomoćnika tužitelja te je isti ugovor potvrđen od javnog bilježnika (list 15 spisa). S obzirom na to da je predmetni ugovor zaključen 27. siječnja 2006. na njega se mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. te koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. Uvidom u predmetni ugovor razvidno je da je u čl. 6. ugovoreno da korisnik kredita isti otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 354,53 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.

13. U odnosu na prigovor tuženika koji osporava pravilnost i zakonitost presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. ukazuje se da ovaj sud nije ovlašten ispitivati zakonitost i pravilnost presuda i rješenja Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa se navedeni prigovor tuženika odbija kao neosnovan.

14. Nadalje je valjalo raspraviti pripada li tužitelju status potrošača. Valja reći da tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužitelju status potrošača jer da nije isti dokazao te osporava da bi sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

15. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:

''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?

U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''

16. Ukazuje se da čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP), određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem i proukom Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila koji je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je zaključen ugovor o namjenskom kreditu, a da je u čl. 5. ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja vozila koje je u istom članku ugovora detaljno opisano.

17. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita te statusa potrošača sud je saslušao tužitelja. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu dana 8. prosinca 2025. proizlazi da je tužitelj s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu i da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju osobnog vozila i to automobila Citroen C3 kojeg još ima u vlasništvu. Navodi da je ugovor zaključio s tuženikom jer je preko te banke poslovao i primao svoja primanja te da je znao točno koje vozilo želi kupiti i otišao je u autokuću na Jankomiru, ali se ne može sjetiti točnog imena. Rekli su mu da posluju s tuženikom te je on otišao u poslovnicu tuženika u [adresa]. Tuženik mu je predložio kredit u CHF jer da je to najsigurnije za njega, a kada je došao iz autokuće u banku praktički ga je čekao gotov ugovor. Bio je u banci dva puta prije i to prvi put kad je došao na pregovore i drugi puta kad je došao po ugovor. Nitko mu nije objasnio što znači valutna klauzula ili promjenjiva kamatna stopa, već su mu samo rekli koliko će mu biti rata, da je CHF sigurna valuta i da će mu praktički kroz 5 godina biti ista rata. Nitko mu nije dao nikakav letak ili brošuru niti je bilo kakvog plakata, a da bi mu bilo objašnjeno što znači valutna klauzula ili promjenjiva kamatna stopa niti mu je objašnjeno što je valutni rizik. Javni bilježnik mu također nije ništa objasnio. Novac od kredita nije primio izravno na svoj račun, već je banka odmah platila prodavatelju, odnosno autosalonu. Nema trgovačko društvo niti obrt da bi taj auto koristio u gospodarske svrhe niti ga koristi za taksiranje niti ga daje u najam ili zakup niti ga je ikad davao ili gospodarski iskorištavao, već ga je koristio isključivo za osobne potrebe. Početna rata kredita mu je bila cca 1.500,00 kuna, a na vrhuncu je bila preko 2.000,00 kuna.

18. Sažimajući u bitnom iskaz tužitelja proizlazi da je auto kupio za svoje osobne potrebe, da s predmetnim automobilom nije obavljao gospodarsku djelatnost, da nije pregovarao o uvjetima ugovora i nitko ga nije informirao niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli.

19. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti imaj neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.

21. Naime, tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi tužitelju osporio status potrošača sukladno gore iznesenim zaključcima, dok je u odnosu na informiranost tužitelja i pregovore o predmetnom ugovoru o kreditu tuženik predložio saslušanje tužitelja (koji je iskazivao da nije bio informiran niti pregovarao s tuženikom prije sklapanja predmetnog ugovora) te izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine (list 41 spisa), ali sud isti dokaz ne cijeni odlučnim u ovoj stvari. Naime, isti predstavlja generalnu uputu zaposlenicima tuženika izdanu godinu dana prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te tuženik nije ničim dokazao da je njegov zaposlenik zaista i postupio sukladno danoj uputi u konkretnom slučaju, niti da je ista bila obvezna za zaposlenike tuženika s obzirom da prema nazivu i sadržaju predstavlja opći edukativni materijal, a ne obvezni nalog o načinu obavljanja povjerenih poslova. Također, iz iskaza tužitelja (kojeg je sud cijenio u cijelosti istinitim i uvjerljivim) proizlazi da mu nije dano nikakvo tumačenje bilo kakvih odredbi ugovora, već samo preporuka zaposlenika tuženika bez upozorenja na bilo kakve rizike povezane s valutnom klauzulom. Nadalje, iz navedenog edukativnog materijala proizlaze samo općenite upute, odnosno savjeti, o postupanju u odnosu na odabir valute kredita i valutni rizik, dok se u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i načinu određivanja iste ne navodi ništa te se samo spominje da kamatna stopa „nije jedini element za odluku pri podizanju kredita“ i da „razlika u tečaju može kroz godine otplate kredita „pojesti“ razliku u kamati“. Slijedom navedenog, čak i da je tuženik dokazao da je njegov zaposlenik postupio sukladno navedenom edukativnom materijalu (što nije učinio, a osobito uzevši u obzir iskaz tužitelja) istim ne bi dokazao niti da tužitelj nema status potrošača niti da je tuženik s tužiteljem pregovarao prije sklapanja predmetnog ugovora te ga o odredbama istog informirao na odgovarajući način. Zaključno, teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje nikakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

22. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.

23. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je ZZP, koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

24. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 27. siječnja 2006. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da se ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

25. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredba čl. 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila).

26. Naime, tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

27. Nadalje je valjalo utvrditi treba li umanjiti dosuđeni iznos za negativne razlike tečaja valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, ukazuje se da je Vrhovi sud Republike Hrvatske u presudi posl. broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. dao odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija i koji glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

- CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

28. U ovoj pravnoj stvari tuženik nije stavio materijalnopravni prigovor prijeboja niti je postavio protutužbeni zahtjev niti je stavio prigovor radi prebijanja (a kako i sam tuženik navodi na ročištu 17. veljače 2025. – list 234 spisa), stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.

29. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

30.1. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

30.2. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

31. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

32. Valja reći da stranka ne mora dokazati svoje navode sa stupnje potpune izvjesnosti već sa stupnjem dovoljne životne uvjerljivosti, što tuženik nije dokazao tijekom parnice.

33. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o.

34. Iz nalaza i mišljenje vještaka od 9. travnja 2025. proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita iznosi 4.482,35 kuna, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 594,88 EUR.

35. Sud je strankama dostavio nalaz i mišljenje vještaka, a tužitelj se podneskom od 9. svibnja 2025. očitovao da isti prihvaća u cijelosti, dok je tuženik podneskom od 13. svibnja 2025. naveo da nema prigovora na matematički izračun vještaka, ali da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja te traži da tužitelj isplati tuženiku svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja i to u iznosu od 244,37 EUR.

36. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića od 9. travnja 2025. budući da je isti objektivan, logičan i uvjerljiv. Pritom se napominje kako nijedna stranka na isti nije imala primjedbi na očitovanje vještaka, te da u tom pravcu stranke nisu isticale daljnje dokazne prijedloge. Naime, tuženik je sam naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka te podneskom od 13. svibnja 2025. sadržajno osporava visinu i osnovu tužbenog zahtjeva, a ne pravilnost nalaza i mišljenja vještaka.

37. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 594,88 EUR.

38. Na te iznose tuženiku pripadaju i zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u izreci ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, broj 153/2004, 35/2005), kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23.'')

39. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

40. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet.

41. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništavost. Ništavost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su gore opisane nepoštene odredbe ugovora kao nepoštene odredba ništetne od samog početka od kada je ugovorena pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredu koristio.

42. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

43. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a.

44. Kao što je naprijed navedeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

45. Slijedom navedenog, a kako je Visoki trgovački sud RH donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kakav je bio ugovor o kreditu sklopljen između ovdje stranaka 27. siječnja 2006., a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu s tog osnova teče zapravo od tog datuma.

46. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

47. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:

„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

48. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj

ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

49. Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

50. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).

51. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

52. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

53. Zaključak iz točke 55. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Navedeno pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 potvrđeno je i kasnijim revizijskim odlukama Vrhovnog suda (vidi rješenje VSRH posl. br. Revd-2302/2025-2 od 24. rujna 2025. i rješenje VSRH posl. br. Rev-214/2024-2 od 27. kolovoza 2025.).

54. S obzirom na navedeno, a i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

55. Tužitelj je zahtjev za isplatu prema tuženiku s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli postavio u roku od 5 godina od pravomoćnosti gore navedene predmetne odluke, s obzirom na to da je tužbu kojom zahtijeva povrat onoga što je tuženik stekao po osnovu ništetne odredbe podnio ovome sudu putem informacijskog sustava 12. lipnja 2023. pa proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina (kao što je ranije navedeno u ovom dijelu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. jer je tada donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10).

56. Slijedom navedenog to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO. Tu valja istaknuti i da su neosnovani prigovori tuženika da bi se trebao primjenjivati trogodišnji zastarni rok iz članka 226. ZOO-a jer se u ovom predmetu radi o tražbini tužitelja za povrat stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbi predmetnog ugovora, a koja tražbina koja zastarijeva po općem zastarnom roku od pet godina te je navedeno potvrđeno dugogodišnjom praksom viših sudova (tako i VSRH u presudi posl. br. Rev-867/1999-2 od 10. listopada 2002., presudi posl. br. Rev 2623/13-2 od 8. ožujka 2017., rješenju posl. br. Rev-214/2024-2 od 27. kolovoza 2025. i dr.).

57. Temeljem iznesenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se istim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i potražuje isplata s osnove ništetnosti navedene odredbe, a kako je to naprijed izneseno, i odlučiti kao u izreci presude pod toč. I. i II.

58. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo prihvatiti, sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, te dokaza koji nisu posebno obrazloženi, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

59. Ukazuje se da je tužitelj u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom.

60. Slijedom navedenog, odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23, 107/25; dalje: Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora (1.948,37 EUR) i troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 12. lipnja 2023. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 9. siječnja 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) jer se radi o obrazloženom podnesku, sastava podneska od 9. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč. 4. Tarife) umjesto zatraženih 200,00 EUR jer se istim tužitelj samo očituje da nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka i uređuje tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju, zastupanja na ročištu 17. veljače 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) jer se na istom raspravljalo o glavnoj stvari i zaključen je prethodni postupak te zastupanja na ročištu 8. prosinca 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) jer se na istom saslušavalo tužitelja i zaključila glavna rasprava, odnosno ukupno 850,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (212,50 EUR) iznosi 1.062,50 EUR. Nadalje, tužitelju je priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, pa je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 1.462,50 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu i odlučeno kao u točki III. izreke.

61. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki III. izreke.

62. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude te se ukazuje da trošak pristupa na ročište za objavu, bez obzira što je ista radnja predviđena u Tbr. 9. toč. 3. Tarife, ne može biti potreban radi vođenja parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a što je prvi kriterij za dosudu takvog troška. Naime, ročište za objavu ispunjava u prvom redu načelo javnosti odnosno interes javnosti biti upoznata sa rezultatom suđenja te predstavlja pravo stranaka i javnosti, a nikako obvezu. Isto ročište ne zahtjeva nikakve pripreme, traje minimalno te nema obveznog sadržaja za stranke zbog propuštanja kojega bi mogle nastupiti bilo kakve negativne posljedice. Naime, stranka koja ne pristupi, a uredno je obaviještena, odluku sa obrazloženjem može preuzeti s internetske stranice e-oglasna ploča suda ako takva postoji (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a). Ako takva e-oglasna ploča ne postoji, odluka će stranci biti dostavljena poštom (čl. 98. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, Narodne novine, broj 25/13). Stranci koja nije bila obaviještena, sud će odluku dostaviti poštom (čl. 335. st. 11. ZPP-a). U takvoj situaciji, dosuda troškova bi predstavljala neopravdano poskupljenje postupka što je protivno i čl. 10. st. 1. ZPP-a.

63. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti tužitelja sa zahtjevom za preostali iznos troška od 312,50 EUR s pripadajućim kamatama pa je odlučeno kao u toč. IV. izreke presude.

64. S obzirom na to da je tuženik izgubio u parnici, valjalo je u cijelosti odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu 1.250,00 EUR specificiranog troškovnikom tuženika (list 261 spisa) te je odlučeno kao pod toč. V. izreke presude.

65. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 15. srpnja 2026.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.