Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj P-182/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Mireli Popović Brletić, u pravnoj stvari tužitelja BŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Boris Gregović, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 6. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenice njegovog punomoćnika ĐŠ, odvjetničke vježbenice u Rijeci, i punomoćnice tuženika Katje Rajačić, odvjetnice u Rijeci, 15. srpnja 2026.

presudio je

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 138-50- 3433957 sklopljenog 2. svibnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovorena naknada od 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 595,66 eura (petsto devedeset pet eura šezdeset šest euro centi) s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 9. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,25% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., te po stopi od 5,15% od 1. srpnja 2025. do 30. lipnja 2026., za razdoblje od 1. srpnja 2026. do isplate po stopi od 5,40% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže tuženiku isplatiti tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka od 556,55 eura (petsto pedeset šest eura pedeset pet euro centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 15. srpnja 2026. do isplate po stopi od 5,40% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupak od 375,00 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 31. siječnja 2025. podnio tužbu u kojoj navodi da je 2. svibnja 2006. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broja 138-50-3433957 (dalje – Ugovor) s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

1.1. Tuženik je u članku 3. Ugovora pod naslovom „Naknada“ ugovorio kako se iznos od 3,30% iznosa kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Riječ je o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ koja je nepoštena i samim time ništetna.

1.2. O takvoj odredbi tužitelj kao potrošač i tuženik kao kreditor nisu posebno pregovarali niti je tužitelj ikako mogao utjecati na izmjenu takve odredbe budući se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, koji je ponuđen tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“. Takva odredba je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača – tužitelja, te je kao takva ništetna.

1.3. U konkretnom slučaju da se radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi nije ni moglo pregovarati kao i da tuženik nije prezentirao tužitelju o kakvim se točno troškovima radi (tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade i o njezinoj krajnjoj svrsi), pa se može zaključiti da je primjena sporne ugovorne odredbe prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna. Dodatno, u konkretnom slučaju povrijeđeno je i načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Time što tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja sporne ugovorne odredbe u ugovorenom postotku od iznosa kredita proizlazi zaključak da ugovaranjem ulazne naknade nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

1.4. Stoga tužitelj predlaže donošenje presude sadržaja kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim zaključenje Ugovora. Ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/21., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. – dalje ZOO koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim da je propisano kako su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. Odredba članka 3. Ugovora da je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu naknade predstavljaju upravo za ugovorna odredba i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik nikada da nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade.

2.2. Tužitelj da neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja Ugovora tuženik je objasnio svaku odredbu istog tužitelju, a obzirom da tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

2.3. Tuženik ističe i prigovor zastare.

2.4. Osporavaju se navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.5. Zaključno tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broja 138-50-3433957 (list 5-9 spisa), potvrde (list 11 spisa) i saslušanjem tužitelja (list 24 spisa).

4. Cijeneći provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/1991., 91/1992., 12/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. – dalje ZPP) sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

5. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj 2. svibnja 2006., u svojstvu korisnika kredita, zaključio s tuženikom

Ugovor o kreditu broja 138-50-3433957

- da je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika

- da je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos kredita od 29.187,89 švicarskih franaka

- da je namjena kredita bila kupnja novog vozila

- da se tužitelj obvezao vratiti kredit u rok od 84 mjeseca

- da je naplaćena naknada tužitelju za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, odnosno 4.488,07 kuna.

6. Sporno je, međutim, je li odredba Ugovora, kojom je ugovorena naplata jednokratne naknade prilikom odobravanja kredita nepoštena i stoga ništetna. Sporno je i pitanje je li nastupila zastara naplate utužene novčane tražbine. Svakako valja ukazati da u trenutku zaključenja glavne rasprave visina tužbenog zahtjeva koji glasi na isplatu više nije sporna (zapisnik s održanog pripremnog ročišta 5. studenog 2025. – list 22 spisa).

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da Ugovor sklopio kako bi kupio vozilo za osobne potrebe. Tekst Ugovora da je bio unaprijed pripremljen, nije mu rečeno da mora platiti neku naknadu i nije bilo govora o bilo kakvim troškovima, a nije mu prezentirana mogućnost da bilo što u Ugovoru može mijenjati.

8. Iz sadržaja Ugovora razvidno je da je sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju osobni podaci korisnika kredita, iznos kredita i rok otplate. Sporna odredba Ugovora glasi: „3. Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“.

9. Ugovor je sklopljen u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine, broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007. – dalje ZZP iz 2003.) 9.1. Sukladno članku 3. stavku 1. točki 1. ZZP iz 2003. potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.2. Odredbama članka 81. stavaka 1., 2. i 4. ZZP iz 2003. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

9.3. Stoga je potrebno, u skladu s odredbom članka 81. stavka 1. ZZP iz 2003., ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

9.4. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrži bilo kakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, za zaključiti je da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9.5. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane (3,30%). Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena zakonskim pravilima.

9.6. Odredba članka 59. točka 3. ZZP iz 2003. propisuje da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

9.7. Odredbom članka 87. ZZP iz 2003. propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

10.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

10.2. Odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

10.3. Iz odredbe članka 324. stavka 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (kao i u članku 87. stavku 2. ZZP iz 2003.). Štoviše iz članka 324. stavka 2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

11. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP iz 2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. U konkretnom slučaju teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je na tuženiku.

12.1. Tuženik ne samo da nije dokazao navedenu okolnost koja bi mogla utjecati na ocjenu poštenosti sporne odredbe, već u tom pravcu nije niti ponudio bilo kakav dokazni prijedlog.

12.2. Iz iskaza tužitelja i iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren namjenski, da ga je tužitelj utrošio na kupnju vozila za osobne potrebe, iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovorene člankom 3. Ugovora, odnosno je li tužitelj imao utjecaja na sadržaj te odredbe, tužitelj jasno i nedvosmisleno navodi da je čitav sadržaj Ugovora unaprijed bio sastavljen, da na isti nije mogao utjecati, već da je jedino mogao prihvatiti ponuđeni sadržaj Ugovora.

12.3. Potrebno je ukazati da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako mu takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih bi mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, kako bi mogao procijeniti ekonomske posljedice koje isto može imati za njegove financijske obveze.

12.4. Tuženik nije tužitelju omogućio potpunu obavijest i aktivno pregovaranje o spornoj odredbi kada je tužitelju predao na potpis unaprijed sastavljen Ugovor. Na taj je način tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici obveznog odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

12.5. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima radi, u visini od 3,30% od iznosa kredita, za koji se uopće ne navodi bilo kakav pokazatelj u pravcu utvrđivanja njegove visine, prema stavu ovog suda je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Iako je predmetna odredba jasno i lako razumljiva, kao i lako uočljiva, u smislu članka 85. ZZP iz 2003., jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora ocijeni visinu naknade za obradu kredita, ne znači nužno da je odredba i poštena kada se ima u vidu da u istoj nije transparentno navedeno koji se to troškovi obrade kredita njome pokrivaju, a još je manje razvidno nastaju li uopće za tuženika bilo kakvi troškovi.

13. Slijedom navedenog, kako se o odredbi članka 3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to je je ista odredba nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. i 2. ZZP iz 2003. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem članka 87. stavka 2. ZZP iz 2003. povlači ništetnost te odredbe. Stoga je sud utvrdio ništetnom odredbu iz članka 3. Ugovora. Potrebno je naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom jer bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o njoj nije pregovaralo.

14. Pored svega navedenog ukazuje se da je odredbom članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Navedeno proizlazi i iz odluka Suda Europske unije C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članka 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

15. Također presudom presuda Suda Europske unije od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, predviđa da članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

16. Ovaj je sud prilikom donošenja odluke imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. u vezi s člankom 83. i člankom 85. ZZP iz 2003.

17. Prigovor zastare koji je tuženik istaknuo nije osnovan budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su- IV-47/2020-2 zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana pravomoćnosti ove prvostupanjske presude jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost odredbe članka 3. Ugovora, to zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a, od pet godina svakako nije protekao. Pritom je potrebno ukazati da tužitelj ne traži individualnu pravnu zaštitu u ovom sporu temeljem odluke donesene u kolektivnom sporu pa da bi onda zastarni rok tekao od pravomoćnosti odluke donijete u kolektivnom sporu.

18. Kako je tuženik učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi na isplatu, a isto proizlazi i iz potvrde koju je sam tuženik izdao, to je tuženik obvezan isplatiti tužitelju 595,66 eura, i to temeljem odredbe članka 323. u vezi s odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO-a jer je navedeni iznosi dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženika.

18.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom članka 1115. ZOO-a. Budući da je tuženik nepošten, kako to proizlazi iz obrazloženja ove presude, to je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

18.2. Tužitelju zatezna kamata na dosuđeni iznos pripada od slijedećeg dana nakon uplate (8. svibnja 2006.), odnosno od 9. svibnja 2006. Visina stope zatezne kamate određena je prema članku 29. ZOO-a.

19. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom postupku slijedom čega mu tuženik treba nadoknadi cjelokupni trošak postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

19.1. Tužitelju je valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/2023. i 107/2025. – dalje Tarifa).

19.2. Troškovi priznati tužitelju za zastupanje po odvjetniku, iznose ukupno 500,00 eura, a sastoje se od troška:

- sastava tužbe 100,00 eura (Tarifni broj 7. točka 1. Tarife)

- sastava podneska od 27. ožujka 2025. 100,00 eura (Tarifni broj 8. točka 1. Tarife)

- pristupa na ročišta 5. studenog 2025. i 6. ožujka 2026. 100,00 eura po ročištu (Tarifni broj 9. točka 1. Tarife)

- PDV-a na navedene radnje od 100,00 eura.

19.3. Tužitelju su također priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u visini 26,55 eura te trošak sudske pristojbe za presudu 30,00 eura. Dakle, tužitelju je ukupno priznat trošak od 556,55 eura.

19.4. Tužitelju pripada i zatezna kamata na dosuđeni trošak od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a sve sukladno postavljenom zahtjevu tužitelja (članak 151. stavak 3. ZPP-a), i to po stopi određenoj sukladno članku 29. ZOO-a.

19.5. Budući da tuženik nije uspio u ovom postupku njegov je zahtjev za naknadu troška postupka valjalo odbiti u cijelosti.

Rijeka, 15. srpnja 2026.

Sudac

Mirela Popović Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- punomoćniku tužitelja Borisu Gregoviću, odvjetniku u Rijeci

- punomoćnicima tuženika Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui iz Zagreba