REPUBLIKA HRVATSKA

P-1266/2021-29

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, na prijedlog sudske savjetnice Josipe Belamarić, u pravnoj stvari tužitelja FF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva "Rude i partneri" d.o.o. u Šibeniku, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva „Porobija & Porobija“ d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 5. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja s punomoćnicom Danijelom Rude, odvjetnicom u Šibeniku, na ročištu za objavu presude održanom 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, da u roku od 15 dana isplati tužitelju FF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od ukupno 9.960,93 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate:

- na iznos od 5,94 eur od dana 18.03.2008. godine

- na iznos od 0,21 eur od dana 15.10.2008. godine

- na iznos od 8,61 eur od dana 17.11.2008. godine

- na iznos od 28,88 eur od dana 15.01.2009. godine

- na iznos od 29,21 eur od dana 16.02.2009. godine

- na iznos od 33,48 eur od dana 13.03.2009. godine

- na iznos od 20,88 eur od dana 15.04.2009. godine

- na iznos od 21,68 eur od dana 14.05.2009. godine

- na iznos od 17,10 eur od dana 15.06.2009. godine

- na iznos od 17,85 eur od dana 15.07.2009. godine

- na iznos od 12,79 eur od dana 14.08.2009. godine

- na iznos od 18,82 eur od dana 15.09.2009. godine

- na iznos od 15,76 eur od dana 06.10.2009. godine

- na iznos od 735,82 eur od dana 06.10.2009. godine

- na iznos od 17,04 eur od dana 16.11.2009. godine

- na iznos od 16,14 eur od dana 16.12.2009. godine

- na iznos od 25,30 eur od dana 15.01.2010. godine

- na iznos od 30,94 eur od dana 15.02.2010. godine

- na iznos od 29,72 eur od dana 15.03.2010. godine

- na iznos od 35,32 eur od dana 15.04.2010. godine

- na iznos od 45,58 eur od dana 17.05.2010. godine

- na iznos od 47,78 eur od dana 15.06.2010. godine

- na iznos od 59,85 eur od dana 15.07.2010. godine

- na iznos od 59,44 eur od dana 16.08.2010. godine

- na iznos od 81,37 eur od dana 14.09.2010. godine

- na iznos od 67,65 eur od dana 18.10.2010. godine

- na iznos od 73,25 eur od dana 15.11.2010. godine

- na iznos od 70,68 eur od dana 19.11.2010. godine

- na iznos od 95,48 eur od dana 14.01.2011. godine

- na iznos od 2.174,43 eur od dana 25.01.2011. godine

- na iznos od 82,55 eur od dana 12.02.2011. godine

- na iznos od 88,26 eur od dana 15.03.2011. godine

- na iznos od 88,44 eur od dana 15.04.2011. godine

- na iznos od 98,84 eur od dana 14.05.2011. godine

- na iznos od 127,11 eur od dana 29.06.2011. godine

- na iznos od 146,09 eur od dana 15.07.2011. godine

- na iznos od 169,83 eur od dana 25.08.2011. godine

- na iznos od 140,31 eur od dana 15.09.2011. godine

- na iznos od 126,95 eur od dana 14.10.2011. godine

- na iznos od 125,65 eur od dana 15.11.2011. godine

- na iznos od 127,81 eur od dana 15.12.2011. godine

- na iznos od 141,37 eur od dana 14.01.2012. godine

- na iznos od 145,13 eur od dana 14.02.2012. godine

- na iznos od 141,01 eur od dana 15.03.2012. godine

- na iznos od 140,34 eur od dana 14.04.2012. godine

- na iznos od 142,59 eur od dana 15.05.2012. godine

- na iznos od 146,50 eur od dana 15.06.2012. godine

- na iznos od 141,62 eur od dana 14.07.2012. godine

- na iznos od 141,70 eur od dana 14.08.2012. godine

- na iznos od 128,30 eur od dana 15.09.2012. godine

- na iznos od 138,62 eur od dana 15.10.2012. godine

- na iznos od 143,43 eur od dana 15.11.2012. godine

- na iznos od 140,23 eur od dana 15.12.2012. godine

- na iznos od 136,40 eur od dana 15.01.2013. godine

- na iznos od 135,08 eur od dana 15.02.2013.godine

- na iznos od 134,26 eur od dana 08.03.2013.godine

- na iznos od 143,25 eur od dana 15.04.2013.godine

- na iznos od 129,23 eur od dana 15.05.2013.godine

- na iznos od 126,94 eur od dana 15.06.2013.godine

- na iznos od 128,31 eur od dana 15.07.2013.godine

- na iznos od 127,34 eur od dana 31.07.2013.godine

- na iznos od 1.990,44 eur od dana 02.08.2013. godine

pa do isplate u roku od 15 dana, i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa (kamatna stopa je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prijeboja.

IlI. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.802,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana presuđenja (17. srpnja 2026.) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu od 250,00 eura odbija kao neosnovan.

i  r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 27. travnja 2026.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi podnesenoj 26. svibnja 2021. naveo da je s tuženikom, kao kreditorom, 25. listopada 2006. sklopio Ugovor namjenskom o kreditu br. 3207748899/06 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg da mu je stavljen na raspolaganje kredit iskazan kao 87.455,00 CHF, a isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na razdoblje od 17 godina i 9 mjeseci, sa početnom promjenjivom kamatnom stopom 4.90%, uz početni anuitet 610,50 CHF te je čl. 1. ugovorena i valutna klauzula. Naveo je da je pravomoćno odlučeno presudom Općinskog suda u Splitu br. P-8326/15 te Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4094/18 da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, dok ovom tužbom ustaju protiv tuženika radi preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule, pozivajući se pritom na recentnu sudsku praksu te praksu viših sudova, predložio je donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev usvaja te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule, kao i prouzročeni joj parnični trošak.

1.1. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 27. travnja 2026., na način da je istog uskladio s rezultatima provedenog financijskog vještačenja u ovom parničnom postupku.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev, istaknuo je prigovor zastare, osporio tužitelju njegovo svojstvo potrošača, te istaknuo prigovor promašene aktivne legitimacije, prilažući recentnu sudsku praksu u prilog svojih navoda; zaključno je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju naknadu parničnog troška.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je i u odnosu na prigovor tuženika da nije dokazao svojstvo potrošača, naveo da je isti neosnovan, budući da je tužitelj predmetni kredit sklopio u svojstvu fizičke osobe za svoje osobne potrebe. Također, da je pregledom ugovora o kreditu razvidno da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje stana (čime je dokazan status potrošača) te kako iz niti jedne odredbe, a niti bilo koje druge okolnosti ne proizlazi da tužitelj nije isti ugovor sklopio kao potrošač. Nadalje, u prilog svojim tvrdnjama navodi da je njemu svojstvo potrošača po istom ugovoru o kreditu već utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu, posl. br. P- 8326/2015 od 4. svibnja 2018., odnosno presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-4094/2018 od 30. studenog 2020., a koji postupak da je vođen protiv tuženika radi isplate temeljem preplaćenih iznosa, a koja razlika je nastala zbog toga što je tužena u predmetnom ugovor o kreditu ugovorila ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Osporavajući navode tuženika iz odgovora na tužbu, poziva se na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. 43 PŽ-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine (donesene povodom tužbe podnesene od strane udruge Potrošač Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu posl. br. P-1401/2012), te presude i rješenja od 3. rujna 2019. Vrhovnog sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 2221/2018-11.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu br. br. 3207748899/06, otplatnog plana, prometa po kreditu, presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4094/18, izračun razlika kamata i anuiteta po kreditu izrađen od stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Jurice Dobrinića, nalaz i mišljenje Marijana Jovića iz Solina, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije od veljače 2025., izvadak iz obrtnog registra za obrt „ [obrt]“, ovjereni prijevodi izlaganja vice-guvernera Švicarske narodne banke FFM od 24. veljače 2000. i 19. veljače 2004.; Članak Večernjeg lista „ „ F“ zaoštrili utakmicu“ od 9. ožujka 2005., Članak Vjesnika „U švicarskim francima ušteda veća od 500 kuna“ 29. travnja 2005.; Članak Novog lista „Ne uzimajte kredite u švicarskim francima“ 20. srpnja 2005.; Članak Jutarnjeg lista „Švicarski franci sigurni, uskoro krediti u jenima“ 21. srpnja 2005.; Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. intervju s RF, članom uprave tuženika objavljen u Večernjem listu 16. ožujka 2015.; saslušan je tužitelj kao stranka, dok je tuženik u tijeku glavne rasprave odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnog bankara, dok stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. U svezi odluke o glavnoj stvari, valja navesti da je predmet postupka u ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik isplati razliku iznosa na ime anuiteta plaćanih po Ugovoru s ugovorenom valutnom klauzulom, s tim vezi, stajalište je ovog suda da je tužitelj u rečenom ugovornom odnosu imao status potrošača (što proizlazi iz stranačkog iskaza tužitelja da su sredstva kredita korištena u svrhu kupnje nekretnine za stanovanje, korištenog isključivo za osobne potrebe, a tuženik status trgovca tj. pružatelja usluge, nastavno na što se u konkretnom slučaju imaju primijeniti i odredbe mjerodavnog potrošačkog prava i Direktive 93/13 (dalje Direktiva) o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

6.1. U skladu s člankom 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona stavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

6.2. Osim toga, iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

6.3. Nastavno na potonje navedeno, ocjena je ovog suda kako stranke Ugovora o odredbi članka 2. istog, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nisu posebno pregovarale, to tužitelj nije mogao utjecati na njezinu egzistenciju u Ugovoru i sadržaj iste, kao i da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te suprotno stajalištu tuženika, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

7. Bitne činjenice relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari utvrđene su analizom i ocjenom dokazne građe dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu (citirane u točki 3. ovog obrazloženja), te je ujedno provedeno financijsko vještačenje radi utvrđivanja utemeljenosti tužbenog zahtjeva u istaknutoj visini koju je tuženik također osporavao pored osporavanja samog osnova postavljenog zahtjeva tužitelja.

8. Cijeneći provedene dokaze u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor, a koji je tužitelju stavljen na raspolaganje u visini od 87.455,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, na rok otplate od 17 godina i 9 mjeseci uz redovnu kamatnu stopu od 4.90% godišnje. Redovna kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva (članak 2. Ugovora) i ista se imala utvrđivati odlukom kreditora, te je o ništetnosti rečene odredbe već pravomoćno riješeno, dok se u ovom postupku odlučuje o ništetnosti i pretplatama na osnovu valutne klauzule ugovorene čl. 1. Ugovora.

10. Među parničnim strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli nepoštene u smislu odredbi ZZP/07., a time i ništetne, te u svezi s tim postoji li obveza tuženika na povrat preplaćenih iznosa uplatama vršenima tijekom trajanja predmetnog kreditnog odnosa na ime ugovorenih anuiteta koji su do otplate kredita uredno podmirivani, sve uslijed primjene rečenih odredbi Ugovora valutnoj klauzuli, pri čemu je nesporno da se tečaj CHF tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita mijenjao.

11. Utemeljeno se tužitelj tijekom postupka poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presude drugostupanjskog suda (Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), a u kojem postupku je na pasivnoj strani sudjelovao i ovdje tuženik, te u kojima je ugovaranje valutne klauzule (na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak) i promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tuženih banaka ocijenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, pri čemu je stajalište revizijskog suda (izraženo u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019., a budući da su rečene drugostupanjske odluke od strane tuženika pobijane izvanrednim pravnim lijekovima - revizijama) da je nesporno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valutne klauzule u CHF uz koju je vezana glavnica, a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, a što je uostalom utvrđeno i u konkretnom slučaju prihvaćanjem iskaza tužitelja kao logičnog i uvjerljivog, te koji iskaz ničim nije doveden u sumnju od strane tuženika, a iz kojeg proizlazi da je sredstvima iz ostvarenog kredita kupio nekretninu za vlastite potrebe.

12. Posljedica ništetnosti spornih nepoštenih ugovornih odredbi je povrat preplaćenih iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 1115. ZOO od dana njihovog stjecanja do isplate, pri čemu je shvaćanje ovog suda da su učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u skladu s odredbama članka 502.c ZPP.

13. Budući da je po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa pravomoćno utvrđeno da je tuženik, kao poslovna banka, ugovorio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, pa tako i u konkretnom slučaju (polazeći i od gornjih utvrđenja utemeljenih na iskazu tužitelja) i time povrijedio prava tužitelja kao potrošača tj. korisnika kredita, sve to u smislu da ga u vrijeme zaključenja Ugovora kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to je tuženik postupao suprotno naprijed u ovom obrazloženju citiranim odredbama odredbama ZZP/07., odnosno načelu savjesnosti i poštenja u smislu odredbi ZOO, zbog čega je tuženik ujedno u obvezi vratiti odnosno nadoknaditi tužitelju vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve u skladu s čl. 1111. ZOO (kao stečeno bez osnove), i to upravo u visini utvrđenoj u postupku provedenim financijskim vještačenjem (na koje je tužitelj imao prigovor, kojeg je vještak uspješno otklonio očitovanjem od 18. travnja 2025.), sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate u smislu odredbi članka 1115. i članka 29. stavka 2. ZOO, pa je slijedom navedenog zahtjev tužitelja valjalo prihvatiti u cijelosti.

14. U odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva od 27. travnja 2026., kojoj se tuženik nije protivio, a kojom je tužbeni zahtjev usklađen s nalazom i mišljenjem izrađenim od strane stalnog sudskog vještaka Marijana Jovića, ista je u skladu sa Zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021., Su IV – 162/2021 dopuštena, te je odlučeno kao u izreci rješenja.

15. Prigovor tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran jer da su predmetne iznose podmirivale i treće osobe nije osnovan. U konkretnom slučaju tužitelj svoje potraživanje temelji na vlastitom ugovornom odnosu (ugovor o namjenskom kreditu) s tuženikom, pri čemu zahtjeva povrat iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Sama činjenica da je plaćanje izvršeno putem treće osobe ne mijenja činjenicu da je tužitelj ugovorna strana i nositelj prava koje proizlazi iz tog pravnog odnosa, a da su eventualne uplate trećih osoba, bile vršene u ime i za račun tužitelja; pri čemu okolnost da je određenu novčanu obvezu izvršila treća osoba sama po sebi ne dovodi do prijelaza prava niti znači da je tužitelj izgubio ovlaštenje zahtijevati povrat iznosa koji mu pripada.

16. U odnosu na navode tuženika da bi početak tijeka zateznih kamata imao biti od podnošenja tužbe, budući da je tuženik savjestan, isti su neosnovani, budući da je pravomoćno utvrđeno upravo suprotno, odnosno da je tuženik bio nesavjestan te je odlučeno u skladu s čl. 1115., a u svezi s čl. 29. stavka 2. ZOO-a.

17. Prigovor prijeboja tuženika, odnosno prijedlog da se uračunaju i negativne razlike za vrijeme kad je tečaj CHF bio niži od početnog, također je ocijenjen neosnovanim, budući da su navedena potraživanja tuženika u zastari (opći zastarni rok od 5 godina na ime potraživanja po osnovi ništetne ugovorne odredbe), i to stoga jer se na tuženika kao trgovca ne bi odnosili učinci kolektivnih presuda navedenih u t. 11. ovog obrazloženja, slijedom čega je odlučeno kao pod II. izreke ove presude.

18. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, sud je istog ocijenio neosnovanim, a to stoga jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (4. srpnja 2012.) došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa kako su presude i to ad/1 Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 donesena 13. lipnja 2014., od kojeg dana je počeo teći opći zastarni rok u trajanju od pet godina propisan člankom 225. ZOO u pogledu potraživanja na ime ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ad/2 Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. 43 PŽ-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. od tog dana je počeo teći opći zastarni rok u trajanju od pet godina propisan člankom 225. ZOO u pogledu potraživanja na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (konkretni slučaj), pa stoga, a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 26. svibnja 2021., proizlazi da zastara predmetne tražbine, suprotno stajalištu tuženika, nije nastupila.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1., članka 155. i 156. ZPP-a.

19.1. Tužitelj je postavio zahtjev za nadoknadu troška prouzročenog mu zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, i to za sastav tužbe (Tbr 7 t.1), za sastav obrazloženih podnesaka od 24. listopada 2022. (Tbr 8.t.1.), 8. travnja 2025. i. 27. travnja 2026. (Tbr 8.t.1.), te za zastupanje na ročištima održanim 4. studenoga 2022. i 5. svibnja 2026. (Tbr 9.t.1.), te trošak zastupanja na ročištu objave 17. srpnja 2026. (Tbr 9.t.3.), u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14.-ispravak, 107/15. i 37/22., odnosno „Narodne novine“ br. 138/23., dalje: Tarifa) i s uvećanjem za PDV od 25%, te sve uvećano za trošak sudske pristojbe za tužbu u visini od 77,26 EUR), odnosno za trošak financijskog vještačenja u visini od 350,00 EUR.

19.2. Sud je kao opravdane troškove tužitelja prouzročene mu zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, polazeći pritom od vrijednosti predmeta spora u visini od 9.960,93 eura, i dostavljenog troškovnika, cijenio:

- za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- za sastav podnesaka od 24. listopada 2022. i 8. travnja 2025. (Tbr 8.t.1.), svaki u visini od 100 bodova, te

- za zastupanje na ročištima 4. studenoga 2022. i 5. svibnja 2026. (Tbr. 9. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife) svaki u visini od 100 bodova,

- za zastupanje na ročištu objave 17. srpnja 2026., u visini od 50 bodova (Tbr. 9. točka 3. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife),

odnosno ukupno 550 bodova, što u skladu s vrijednosti boda od 2,00 EUR predstavlja iznos od 1.100,00 EUR tj. s uvećanjem za PDV po stopi od 25% iznos od 1.375,00 EUR, kojem iznosu je valjalo pridodati trošak financijskog vještačenja predujmljenog po tužitelju i likvidiranog po sudu u visini od 350,00 EUR te trošak sudske pristojbe za tužbu u potraživanoj visini od 77,26 EUR (Tar. br. 1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi, kao priloga Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, „Narodne novine“ br. 53/19., 92/21. i 37/23.).

19.3. Nasuprot tome, neopravdanim je ocijenjen zahtjev tužitelja za nadoknadu troška prouzročenog mu sastavom podneska od 27. travnja 2026. kojim je tužbeni zahtjev usklađen s rezultatima u postupku provedenog financijskog vještačenja, a to stoga jer je tužitelj bio dužan još u tužbi staviti određeni zahtjev, što je uostalom i učinio, pa kada je istog usklađivao tijekom postupka, to mu nije ni mogao biti obistinjen time prouzročeni trošak, slijedom čega je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u visini od 250,00 eura odbijen je kao neosnovan.

19.4. Slijedom navedenog, valjalo je tuženiku naložiti da tužitelju koji je u ovoj parnici, po učinjenoj dopuštenoj preinaci, uspio u cijelosti, nadoknadi opravdane troškove prouzročene mu ovom parnicom u ukupnom iznosu od 1.852,26 EUR, dok je zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu (u visini od 250,00 EUR) valjalo odbiti kao neosnovan i o troškovima postupka odlučiti kao pod točkom IlI. izreke presude.

19.5. Tužiteljima je na njihov zahtjev dosuđena zatezna kamata na parnični trošak u skladu s čl. 151. st. 3. ZPP-a, slijedom čega je presuđeno kao pod točkom IIl. izreke ove presude.

Šibenik, 17. srpnja 2026.

SUDAC

Toni Grgurin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.

DN-a:

- u skladu sa zapisnikom s ročišta o objavi