Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Posl.broj: P-1734/2023-23

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak, u pravnoj stvari tužitelja ŽP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Damiru Švecu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Damir Švec & Hanibal Hunjek, u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Damira Šveca, odvjetnika u Zagrebu, i zamjenice punomoćnika tuženika OP, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu ZPP), 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206497780 od 13.04.2006., koji je 24. travnja 2006. ovjeren kod javnog bilježnika Dubravke Koretić, pod posl. brojem: OU-146/2006, a koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i glasi: „ … redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,…“.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206497780 od 13.04.2006., koji je 24. travnja 2006. ovjeren kod javnog bilježnika Dubravke Koretić, pod posl. brojem: OU-146/2006, a koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. (OIB 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju IP (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], isplati iznos od 676,02 EUR (slovima: šest stotina sedamdeset šest eura i dva eurocenta), sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom:

- na iznos od 3,00 Eur tekućom od 14.11.2007. do isplate;

- na iznos od 2,94 Eur tekućom od 14.12.2007. do isplate;

- na iznos od 3,02 Eur tekućom od 14.01.2008. do isplate;

- na iznos od 3,03 Eur tekućom od 14.02.2008. do isplate;

- na iznos od 5,64 Eur tekućom od 14.03.2008. do isplate;

- na iznos od 5,58 Eur tekućom od 14.04.2008. do isplate;

- na iznos od 5,46 Eur tekućom od 14.05.2008. do isplate;

- na iznos od 5,49 Eur tekućom od 14.06.2008. do isplate;

- na iznos od 5,44 Eur tekućom od 14.07.2008. do isplate;

- na iznos od 5,42 Eur tekućom od 14.08.2008. do isplate;

- na iznos od 5,42 Eur tekućom od 14.09.2008. do isplate;

- na iznos od 5,66 Eur tekućom od 14.10.2008. do isplate;

- na iznos od 5,87 Eur tekućom od 14.11.2008. do isplate;

- na iznos od 5,58 Eur tekućom od 14.12.2008. do isplate;

- na iznos od 6,02 Eur tekućom od 14.01.2009. do isplate;

- na iznos od 6,07 Eur tekućom od 14.02.2009. do isplate;

- na iznos od 5,90 Eur tekućom od 14.03.2009. do isplate;

- na iznos od 5,94 Eur tekućom od 14.04.2009. do isplate;

- na iznos od 5,95 Eur tekućom od 14.05.2009. do isplate;

- na iznos od 5,88 Eur tekućom od 14.06.2009. do isplate;

- na iznos od 5,92 Eur tekućom od 14.07.2009. do isplate;

- na iznos od 10,20 Eur tekućom od 14.08.2009. do isplate;

- na iznos od 10,34 Eur tekućom od 14.09.2009. do isplate;

- na iznos od 10,22 Eur tekućom od 14.10.2009. do isplate,

- na iznos od 10,31 Eur tekućom od 14.11.2009. do isplate;

- na iznos od 10,27 Eur tekućom od 14.12.2009. do isplate;

- na iznos od 10,52 Eur tekućom od 14.01.2010. do isplate;

- na iznos od 10,67 Eur tekućom od 14.02.2010. do isplate;

- na iznos od 10,64 Eur tekućom od 14.03.2010. do isplate;

- na iznos od 10,81 Eur tekućom od 14.04.2010. do isplate;

- na iznos od 11,06 Eur tekućom od 14.05.2010. do isplate;

- na iznos od 11,17 Eur tekućom od 14.06.2010. do isplate;

- na iznos od 11,55 Eur tekućom od 14.07.2010. do isplate;

- na iznos od 11,43 Eur tekućom od 14.08.2010. do isplate;

- na iznos od 12,00 Eur tekućom od 14.09.2010. do isplate;

- na iznos od 11,68 Eur tekućom od 14.10.2010. do isplate;

- na iznos od 11,79 Eur tekućom od 14.11.2010. do isplate;

- na iznos od 12,18 Eur tekućom od 14.12.2010. do isplate;

- na iznos od 12,38 Eur tekućom od 14.01.2011. do isplate;

- na iznos od 12,04 Eur tekućom od 14.02.2011. do isplate;

- na iznos od 12,26 Eur tekućom od 14.03.2011. do isplate;

- na iznos od 12,09 Eur tekućom od 14.04.2011. do isplate,

- na iznos od 12,47 Eur tekućom od 14.05.2011. do isplate;

- na iznos od 13,15 Eur tekućom od 14.06.2011. do isplate;

- na iznos od 13,53 Eur tekućom od 14.07.2011. do isplate;

- na iznos od 14,43 Eur tekućom od 14.08.2011. do isplate;

- na iznos od 13,29 Eur tekućom od 14.09.2011. do isplate;

- na iznos od 12,91 Eur tekućom od 15.10.2011. do isplate;

- na iznos od 12,94 Eur tekućom od 14.11.2011. do isplate;

- na iznos od 12,97 Eur tekućom od 14.12.2011. do isplate;

- na iznos od 13,32 Eur tekućom od 14.01.2012. do isplate,

- na iznos od 13,41 Eur tekućom od 14.02.2012. do isplate;

- na iznos od 13,37 Eur tekućom od 14.03.2012. do isplate;

- na iznos od 13,29 Eur tekućom od 14.04.2012. do isplate;

- na iznos od 13,34 Eur tekućom od 14.05.2012. do isplate;

- na iznos od 13,44 Eur tekućom od 14.06.2012. do isplate,

- na iznos od 13,32 Eur tekućom od 14.07.2012. do isplate;

- na iznos od 13,33 Eur tekućom od 14.08.2012. do isplate;

- na iznos od 13,07 Eur tekućom od 14.09.2012. do isplate;

- na iznos od 13,25 Eur tekućom od 14.10.2012. do isplate;

- na iznos od 13,36 Eur tekućom od 14.11.2012. do isplate;

- na iznos od 13,31 Eur tekućom od 14.12.2012. do isplate;

- na iznos od 13,30 Eur tekućom od 14.01.2013. do isplate;

- na iznos od 13,09 Eur tekućom od 14.02.2013. do isplate;

- na iznos od 13,15 Eur tekućom od 14.03.2013. do isplate,

- na iznos od 13,36 Eur tekućom od 14.04.2013. do isplate;

- na iznos od 12,78 Eur tekućom od 14.05.2013. do isplate;

prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o zateznoj kamati u svezi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 31.07.2015., prema eskontnoj stopi HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022., prema kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate prema kamatnoj stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište, referentna stopa, koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan U čl. 1. i čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206497780 od 13.04.2006., koji je dana 24. travnja 2006. ovjeren kod javnog bilježnika Dubravke Koretić, pod posl. brojem: OU-146/2006, a koji se odnosi na način isplate i otplate kredita (valutnu klauzulu) i glasi da se kredit isplaćuje i otplaćuje: Čl. 1. „...u kunskoj protuvrijednosti 26.178,96 CHF (slovima: dvadesetšesttisućastosedamdesetosam švicarskih franaka i devedesetšest rapena), obračunato prema srednjem Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama…“ Čl. 6. st. 1. „Korisnik kredit otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 356,86 CHF (slovima: tristopedesetšest švicarskih franaka i osamdesetšest rapena), obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

V. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. (OIB 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju IP (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], radi ugovorene valutne klauzule, isplati iznos od 3.823,79 Eur (slovima: tri tisuće osam stotina dvadeset tri eura i sedamdeset devet eurocenti), sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom:

- na iznos od 6,28 Eur tekućom od 14.11.2008. do isplate;

- na iznos od 12,05 Eur tekućom od 14.01.2009. do isplate;

- na iznos od 14,01 Eur tekućom od 14.02.2009. do isplate;

- na iznos od 7,74 Eur tekućom od 14.03.2009. do isplate;

- na iznos od 8,95 Eur tekućom od 14.04.2009. do isplate;

- na iznos od 9,64 Eur tekućom od 14.05.2009. do isplate;

- na iznos od 6,99 Eur tekućom od 14.06.2009. do isplate;

- na iznos od 8,17 Eur tekućom od 14.07.2009. do isplate;

- na iznos od 4,48 Eur tekućom od 14.08.2009. do isplate;

- na iznos od 7,60 Eur tekućom od 14.09.2009. do isplate;

- na iznos od 4,97 Eur tekućom od 14.10.2009. do isplate;

- na iznos od 6,95 Eur tekućom od 14.11.2009. do isplate;

- na iznos od 6,03 Eur tekućom od 14.12.2009. do isplate;

- na iznos od 11,68 Eur tekućom od 14.01.2010. do isplate;

- na iznos od 15,01 Eur tekućom od 14.02.2010. do isplate;

- na iznos od 14,30 Eur tekućom od 14.03.2010. do isplate;

- na iznos od 18,00 Eur tekućom od 14.04.2010. do isplate;

- na iznos od 23,45 Eur tekućom od 14.05.2010. do isplate;

- na iznos od 25,87 Eur tekućom od 14.06.2010. do isplate,

- na iznos od 34,33 Eur tekućom od 14.07.2010. do isplate;

- na iznos od 31,53 Eur tekućom od 14.08.2010. do isplate;

- na iznos od 44,25 Eur tekućom od 14.09.2010. do isplate;

- na iznos od 37,04 Eur tekućom od 14.10.2010. do isplate;

- na iznos od 39,54 Eur tekućom od 14.11.2010. do isplate,

- na iznos od 48,02 Eur tekućom od 14.12.2010. do isplate;

- na iznos od 52,43 Eur tekućom od 14.01.2011. do isplate;

- na iznos od 44,93 Eur tekućom od 14.02.2011. do isplate;

- na iznos od 49,98 Eur tekućom od 14.03.2011. do isplate,

- na iznos od 46,07 Eur tekućom od 14.04.2011. do isplate;

- na iznos od 54,38 Eur tekućom od 14.05.2011. do isplate;

- na iznos od 69,47 Eur tekućom od 14.06.2011. do isplate;

- na iznos od 77,70 Eur tekućom od 14.07.2011. do isplate;

- na iznos od 97,69 Eur tekućom od 14.08.2011. do isplate,

- na iznos od 72,60 Eur tekućom od 14.09.2011. do isplate;

- na iznos od 64,11 Eur tekućom od 15.10.2011. do isplate;

- na iznos od 64,71 Eur tekućom od 14.11.2011. do isplate;

- na iznos od 65,43 Eur tekućom od 14.12.2011. do isplate,

- na iznos od 73,13 Eur tekućom od 14.01.2012. do isplate;

- na iznos od 75,15 Eur tekućom od 14.02.2012. do isplate;

- na iznos od 74,37 Eur tekućom od 14.03.2012. do isplate;

- na iznos od 72,57 Eur tekućom od 14.04.2012. do isplate;

- na iznos od 73,64 Eur tekućom od 14.05.2012. do isplate,

- na iznos od 75,72 Eur tekućom od 14.06.2012. do isplate;

- na iznos od 73,26 Eur tekućom od 14.07.2012. do isplate;

- na iznos od 73,31 Eur tekućom od 14.08.2012. do isplate;

- na iznos od 67,77 Eur tekućom od 14.09.2012. do isplate,

- na iznos od 71,65 Eur tekućom od 14.10.2012. do isplate;

- na iznos od 74,08 Eur tekućom od 14.11.2012. do isplate;

- na iznos od 72,86 Eur tekućom od 14.12.2012. do isplate;

- na iznos od 72,77 Eur tekućom od 14.01.2013. do isplate;

- na iznos od 68,08 Eur tekućom od 14.02.2013. do isplate,

- na iznos od 69,51 Eur tekućom od 14.03.2013. do isplate;

- na iznos od 74,14 Eur tekućom od 14.04.2013. do isplate;

- na iznos od 1455,40 Eur tekućom od 14.05.2013. do isplate,

prema eskontnoj stopi HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 31.12.2022., prema kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate prema kamatnoj stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište, referentna stopa, koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206497780 od 13.04.2006., koji je dana 24. travnja 2006. ovjeren kod javnog bilježnika Dubravke Koretić, pod posl. brojem: OU-146/2006, koja se odnosi na naplatu naknade i glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.“

VII. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. (OIB 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju IP (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], na ime naplaćene naknade za kredit, isplati ukupni iznos od 244,38 Eur (slovima: dvije stotine četrdeset četiri eura i trideset osam eurocenti), sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom:

- na iznos od 241,73 Eur tekućom od 17.05.2006. do isplate,

- na iznos od 2,65 Eur tekućom od 28.11.2006. do isplate,

referentna stopa, koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženiku tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. (OIB 92963223473),

Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju IP (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.152,30 EUR sa pripadajućom zakonskim zateznom kamatom koja teče od 15. srpnja 2026. kao dana donošenja ove presude pa do isplate prema kamatnoj stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište, referentna stopa, koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 13. travnja 2006. tužitelj je, kao korisnik kredita, sa tuženikom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206497780 (u nastavku: Ugovor o kreditu), koji je 24. travnja 2006. ovjeren kod javnog bilježnika Dubravke Koretić, pod posl. brojem: OU-146/2006, a kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju novog vozila u iznosu od 26.178,96 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (u nastavku: HNB), važećem na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, odnosno 7 godina. Sukladno toč. 5. Ugovora o kreditu, isti je bio namijenjen za kupnju novog vozila marke „Renault“, tip i model „Megane 1.6 16V Automatic Luxe“, broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2006. Sukladno toč. 6. Ugovora o kreditu tužitelj je kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim obrocima (anuitetima) u kunskoj protuvrijednosti 356,86 CHF, prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Anuiteti su dospijevali na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu. Zaključno sa danom 14.05.2013. kredit je otplaćen u cijelosti. Odredbom članka 2. Ugovora o kreditu tužitelj je sa tuženikom ugovorio redovnu kamatnu stopu kredita, koja je u vrijeme zaključenja Ugovora 13.04.2006. iznosila 3,99% godišnje, s time da je ista bila promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem jednostranih Odluka o kamatnim stopama Kreditora, koje je donosio tuženik. Ništetna je i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 2. st. 1. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je redovna kamatna stopa: „promjenjiva, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…“, jer je takva odredba nepoštena i o njoj tuženik nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljem, a predstavlja bitnu činidbu Ugovora o kreditu, koja ga kao takva bitno određuje. Spornom ugovornom odredbom precizno je bila određena samo kamatna stopa u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu (3,99%), dok buduća kamatna stopa, koja je ugovorena kao promjenjiva, ugovorom nije bila određena, niti odrediva. Isto tako ništetna je i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“. Ugovori o kreditu tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, pa nitko od stranaka tuženika nije imao mogućnost ugovoriti bilo što drugo osim prihvatiti gotov „bankarski proizvod“. Sukladno zakonskoj presumpciji radi se o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama, o kojima stranke nisu pregovarale, stoga tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, tuženik je povećavao kamatnu stopu tužitelju, od početno ugovorene 3,99% na više, i to u vrijeme kada je vrijednost švicarskog franka rasla, što je izravno utjecalo na znatno povišenje mjesečnih anuiteta kredita. Nepoštena ugovorna odredba u čl. 2. st. 1. i čl. 6. st. 2.Ugovora o kreditu je ništetna. Zakon o zaštiti potrošača (2003., u nastavku teksta: ZZP), propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom čl. 82. ZZP je utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a na konkretan slučaj se mogu primijeniti slijedeće: a) odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog (ugovorom predviđenog) naloga, b) odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću, čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, c) odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije zaključenja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Zakon o obveznim odnosima (u nastavku teksta: ZOO), u čl. 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena, ili neodrediva. Nadalje, čl. 272. ZOO je propisano da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti, ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi. Iz navedenog proizlazi da je ništetna odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu. Naknadno određivanje je moguće samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Iz sporne ugovorne odredbe je razvidno da visina kamatne stope nije određena, niti odrediva, budući da je ugovorena kao promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika – jedne ugovorne strane, pa je ista kao takva – ništetna. Jednostranim odlukama o promjeni kamatne stope tuženika, tužitelj je na ime otplate kredita tuženiku više platio iznos od 675,68 Eur/ 5.090,90 Kn, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove. Narečeni iznos tužitelj potražuje sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. U čl. 1. st. 1.Ugovora o kreditu je propisano da se kredit u iznosu od 26.178,96 CHF tužitelju isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Odredbom točke 6. st. 1. Ugovora o kreditu tužitelju je propisano da kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 356,86 CHF, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Dakle, uz promjenjivu kamatnu stopu ugovorena je još i tzv. „valutna klauzula“. Ništetna je i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se kredit odobrava: „...u kunskoj protuvrijednosti 26.178,96 CHF (slovima: dvadesetšesttisućastosedamdesetosam švicarskih franaka i devedesetšest rapena), obračunato prema srednjem Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama…“ Ništetna je i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 6. st. 1. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje: „...u kunskoj protuvrijednosti 356,86 CHF (slovima: tristopedesetšest švicarskih franaka i osamdesetšest rapena), obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“ Zbog navedenog je nastala velika razlika između kunske protuvrijednosti prvobitno ugovorenog anuiteta i kunske protuvrijednosti izmijenjenih anuiteta, pa je sukladno navedenom tuženik u obvezi tužitelju izvršiti povrat neosnovano stečenog primjenom odredbe o „valutnoj klauzuli“, jer je ista ništetna. Naime, tužitelj nije mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice, koje su za njega proizlazile iz ugovorne odredbe o primjeni srednjeg tečaja HNB za švicarski franak (CHF) na obračun rata otplate, koje je bio dužan platiti, a samim time niti ukupni trošak kredita. U odnosu na nedopuštenost i nepoštenost odredbi o ugovorenoj valuti – švicarskom franku (CHF), tužitelj ističe da su ovakve ugovorne odredbe proglašene nepoštenim i nedopuštenim, u velikom broju odluka Suda europske unije donesenih u korist potrošača, u slijedećim predmetima: C-26/13, presuda od 30.04.2014.; C-51/17 presuda od 20.09.2018. i C-118/17, presuda od 14.03.2019. Na sporni pravni posao primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naročito odredbe čl. 81 – 87. ZZP, koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom čl. 83. ZZP je propisano da prilikom ocjene da li je neka odredba ugovora poštena, uzima se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom zaključenja ugovora, te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba pod toč. 7. Ugovora o kreditu je nepoštena, jer tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima (CHF), nije tužitelja u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora radi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tim više što je tuženik valutnu klauzulu koristio protivno zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, tako da vjerovnik u trenutku vraćanja pozajmljenog iznosa, uz ugovorenu kamatu, dobiva jednaku vrijednost glavnice, koju je inicijalno dao dužniku. Dakle, svrha valutne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca – nominalna vrijednost kune, naznačena na novčanicama, u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca – kune, kao mjerila njegove vrijednosti. Primjena valutne klauzule u trenutku u kojemu nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune je nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula predviđena zakonom, na što tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što je bilo izravno na njegovu štetu. Na opisani način tuženik je bez osnove stekao ukupni iznos od 2.543.71 Eur/ 19.165,62 Kn, koji tužitelj potražuje sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. U konkretnom obveznom odnosu tuženik je povrijedio niz zakonskih odredbi na štetu tužitelja. Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima je propisano da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom čl. 4. ZOO propisano da sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Sukladno odredbi čl. 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, a odredbom čl. 8. ZOO je propisano da je svatko dužan suzdržati se od postupaka kojima drugima može prouzročiti štetu. Odredbom čl. 296. st. 1. ZOO je propisano da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora, koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača, ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Odredbom čl. 322. ZOO je propisano da je ništetan ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, ili moralu društva. Odredbe spornog Ugovora o kreditu, kao i svi dodaci istom, su protivni prisilnim propisima i moralu društva, pa su kao takve ništetne. Odredbe o kamatnoj stopi, kao ugovorenoj cijeni ugovora i valutnoj klauzuli u CHF, kao predmetu ugovora – predstavljaju bitne sastojke Ugovora o kreditu. Budući da su ništetne odredbe ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, onda je ništetan i Ugovor o kreditu broj: 3206497780, sa osiguranjem naplate prijenosom prava vlasništva na vozilu od 13.04.2006., te svi eventualni dodaci ugovoru. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, pa je u konkretnom slučaju potrebno primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. (čl. 1115. ZOO). U pozitivnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda RH, Presudama brojnih sudova u RH, te presudama suda Europske unije, nedvojbeno je utvrđeno da su odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile nepoštene. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Označenim Ugovorom o kreditu tuženik je koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, kojima je omogućio jednostranu promjenu kamatne stope i nezakonito ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskom franku, čime su tužitelju povrijeđena njegova potrošačka prava. Povrede narečenih ugovornih odredbi utvrđene su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/2012, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. broj: Pž-7129/13 od 04.07.2013., donesenoj u kolektivnom sporu, koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka, koje posluju u RH, pa tako i protiv tuženika, koji je u sporu bio označen kao IV.tuženik. U prilog navedenom govore slijedeće činjenice: 1. Kolektivnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. odbio reviziju tuženika (u označenim postupcima bio je IV-tuženik), je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope te o valutnoj klauzuli, kakve su ugovorene u Ugovor o kreditu broj: 3206497780 od 13.04.2006., sa osiguranjem naplate prijenosom prava vlasništva na vozilu. 2. Tuženik odnosno „Zagrebačka banka“ d.d. je raspolagala potrebnim stručnim znanjem u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, ali tužitelju nije dala potrebne informacije o tome. 3. Odredbe o kamatnoj stopi, kao ugovorenoj cijeni i valutnoj klauzuli u CHF, kao predmetu ugovora, bitni su sastojci Ugovor o kreditu broj: 3206497780, koji je tužitelj dana 13.04.2006. zaključio sa tuženikom. 4. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, ako su ništetni bitni sastojci ugovora: predmet i cijena, a to su valuta i kamata, onda je ništetan Ugovor o kreditu u cijelosti. 5. Sud Europske unije je u presudama C-118/17 i C-260/18 nedvojbeno utvrdio da ugovori s ništetnom valutnom klauzulom (odredbom o tečajnom riziku) trebaju biti ništetni, a u konkretnom slučaju Ugovor o namjenskom kreditu tužitelja ima dodatno i ništetnu promjenjivu kamatnu stopu. U prilog navedenom govori i pozitivna sudska praksa VS RH, posl.broj: Rev-907/02 i Gzz-105/2002 od 27.02.2003. u kojoj je zauzet pravni stav da nije moguće utvrditi djelomičnu ništetnost ugovora, odnosno ništetnost ugovorne odredbe o cijeni, jer ukoliko je cijena ništetna, onda je ništetan i cijeli ugovor. Identična utvrđenja i stavove o ništetnosti ugovora imaju brojni sudovi u RH, a tužitelj se poziva na neke od njih: presuda Općinskog suda u Zadru, posl. broj: P-964/2019 od 18.10.2019., presuda Općinskog suda u Kutini, posl. broj: P-101/2019 od 28.10.2019. i mnoge druge, koje se odnose na identičnu pravnu situaciju – ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti. Ugovor o kreditu sadrži tri bitna sastojka sadržana u odredbama Ugovora, i to: 1. valutnu klauzulu, 2. promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci tuženika i 3. anuitetnu otplatu kredita. Takvi ugovori o kreditu su presudama suda EU, kao i pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-950/18 od 26.11.2019. potvrđene presudom Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž-115/2020 i presudom Županijskog suda u Vukovaru, posl. broj: Gž-415/2019 od 02.03.2021. pravomoćno presuđeni kao ništetni. Ugovor o kreditu sadrži barem još pet odredbi, koje su pravomoćno presuđene kao ništetne pred Europskim sudom ili sudovima u Republici Hrvatskoj, a koje također utječu na cijenu, kao bitan sastojak Ugovora o kreditu. Navedene ništetne odredbe bitnih sastojaka Ugovora o kreditu uzrokuju ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu (18.10.2006.) tužitelj nije bio informiran, niti je znao i mogao znati da će uzimanjem spornog kredita, koji je tuženik nudio kao najpovoljniji, jednostranom promjenom kamatne stope tuženika i vezanjem kredita za stranu valutu CHF, uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, da će sve sporne odredbe naknadno biti utvrđene ništetnim, a posljedice takve ništetnosti utvrđene su mnogobrojnim presudama suda EU i Sudova Republike Hrvatske. Navedeni pravni stav jasno proizlazi iz presude Suda EU posl. broj: C-268/19. Sukladno prethodno navedenom proizlazi da je tuženik, u Ugovor o namjenskom kreditu ugradio slijedeće ništetne odredbe: 1. ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (dalje:CHF), (čl.1., 2. i 6. Ugovora), 2. ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja Odlukom tuženika, (čl. 2. i čl. 6. Ugovora), 3. ništetnu odredbu o neutemeljenoj obvezi plaćanja svih naknada i troškova sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora i nepoznati uvjeti tuženika za plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, (čl. 2. i 16. E) Ugovora), 4. nepoštena odredba kojom tuženik pridržava pravo na otkaz Ugovora o namjenskom kreditu (sadržana u toč. 16 D) Ugovora) , 5. ništetna odredba o anuitetu (način otplate) sadržana u čl. 2. i 6. Ugovora o kreditu; Odredbe o načinu otplate, sadržane u čl. 2. i 6. Ugovora su ništetne, jer je tuženik iznose anuiteta kod naplate kredita obračunavao na temelju ništetnih komponenti, i to: valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dakle, ugovoreni način anuitetne otplate (koji je sukladno odredbama čl. 1021. i 1022. ZOO -a bitan sastojak Ugovora o kreditu) je nepošten i ništetan. Sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, kolektivne presude obvezuju ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite. Dakle, kolektivne presude obvezujuće su i primjenjuju se i na ugovorni odnos između Tužitelja i Tuženika iz Ugovora o kreditu. Prema odredbi čl. 502.a st.1. Zakona o parničnom postupku (u nastavku teksta: ZPP), udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije, koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti, bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je ĉl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetog u revizijskoj odluci Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, obzirom na iznesena utvrđenja iz gore označenog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za tužitelja, kao potrošača, a bilo bi i u suprotnosti sa citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a. U presudi Suda Europske unije posl. broj: C-26/13 od 30.04.2014. se izrekom navodi da članak 4. st. 2 Direktive 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na slijedeći način: – izraz „glavni predmet ugovora“ odnosi se na odredbu ugovora o kreditu u stranoj valuti, sklopljenog između poslovnog subjekta i potrošača, poput odredbe u glavnom postupku, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita, samo ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora, koja ga kao takva bitno određuje, što je sud koji je uputio zahtjev dužan provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe, – ne može se smatrati da takva odredba, zbog toga što sadrži novčanu obvezu potrošača za plaćanje iznosa, koji proizlaze iz razlike između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute u sklopu otplate kredita, sadrži „naknadu“, koja kao protučinidba za činidbu davatelja kredita ne bi podlijegala procjeni nepoštenosti na temelju čl. 4. st.2. Direktive 93/13. – Članak 4. st.2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi, kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasna i razumljivo sastavljena, podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva, nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu, na koji se poziva dotična odredba, kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama, koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sukladno praksi Suda Europske unije i njegovih obvezujućih pravnih shvaćanja valja svakako istaknuti kako taj sud utvrđuje da pravilo prema kojem nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača ima rang odredbe javnog prava (C-421/14, Banco Primus/Gutierrez, toč. 42.-43.), te kako se za nepoštene ugovorne odredbe ima smatrati da nikada nisu postojale, a što mora imati za posljedicu „ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.“ (C-154/15, Naranjo, toč. 61.). Zakonom o obveznim odnosima je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, a da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. U ovom predmetu pitanje zastare je riješeno i obvezujućim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. – da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz sadržaja Ugovora o kreditu broj: 3206497780 od 13.04.2006. je razvidno da se radi o tzv. „tipskom ugovoru“, koji je sastavljen od strane tuženika i ponuđen na potpis tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“, u kojem je točkom 2. Ugovora, tuženik obavezao tužitelja da plati sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, te je obvezao Korisnika kredita da plati jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kredita po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na iznos kredita iz čl. 1. ovog Ugovora , uvećanog za 20%. Budući da je narečena naknada i troškovi te premija ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“, tužitelj, kao potrošač, nije mogao utjecati na ovu ugovornu odredbu, niti se o njoj pregovaralo. Tuženik je kao kreditor zaračunao i naplatio tužitelju, kao korisniku kredita s osnova naknada i troškova iznos od 628,49 Eur /4.735,39 Kn. Dana 17. svibnja 2006. tuženik je tužitelju naplatio s osnova naknada i troškova iznos od 1.012,76 CHF, odnosno iznos od 4.735,49 Kn po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, a što po fiksnom konverzijskom tečaju (1 Eur=7,5345Kn), iznosi protuvrijednost od 628,49 Eur. Naknada je naplaćena tužitelju, iako banka nije imala nikakvo zakonsko uporište naplatiti tu naknadu, obzirom da je ista protivna odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Budući da se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi, koja tuženiku ne dopušta mogućnost ugovaranja naknade, svaka ugovorna odredba protivna prisilnim propisima je ništetna. Tužitelj zadržava pravo konačno urediti postavljeni tužbeni zahtjev nakon dostave zatražene dokumentacije od tuženika i provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, u roku koji joj odredi nadležni sud (čl. 186 b st. 3–5 ZPP). Tuženik odbija tužitelju vratiti razliku više plaćenog iznosa kredita radi ništetnosti ugovora jednostranom promjenom kamatne stope, ugovorene valutne klauzule u CHF i naplaćene naknade i troškova kredita, koje iznose tužitelj potražuje sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate. Budući da je više plaćene iznose tuženik stekao bez osnove, sukladno odredbama čl. 296. st. 1. i 3., čl. 322., čl. 329, čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, dužan ih je vratiti tužitelju, predlaže u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, ističe prigovor zastare, smatra da ugovor nije ništetetan niti djelomično ništetan, smatra da se učinci kolektivne tužbe ne protežu na pojedinačni predmet, tim više je tuženik smatra da su odluke u kolektivnom sporu nepravilne i nezakonite, Također, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Valutna klauzula je institut apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Postupanje tuženika nije nepošteno. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za obradu kredita koji je upravo ugovorio tužitelj iznosi 1,50 % od iznosa traženog kredita (toč. B3.1.10.1. Odluke). Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dakle, ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika, a Odluka o Tarifi naknada iz 2006. godine propisivala je visinu te naknade u iznosu od 1,50%. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 211,57 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 211,57 EUR zajedno sa zateznim kamatama. Predlaže izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3.Podneskom od 24. travnja 2025. (list 221-227) tužitelj je uredio tužbeni zahtjev te on glasi kao u izreci presude, točka I do VII.

3.1. Tuženik se podneskom od 9. svibnja 2025. (list 228-231) usprotivio ovom tužbenom zahtjevu navodeći da je isti povećan u pogledu zahtjeva s osnova ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Međutim, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, pa je takva preinaka dopuštena i svrsishodna temeljem odredbe čl. 190. st. 2 i 3. ZPP-a. Također tuženik se protivio djelomičnom smanjenju tužbenog zahtjeva u odnosu na dio ulazne naknade, što nije osnovano obzirom da se tuženik ne može protiviti smanjenju tužbenog zahtjeva, u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP-a.

3.2. Podneskom od 14. ožujka 2025. (list 219-220) tuženik je istaknuo prigovor prijeboja za iznos od 330,55 EUR.

4. Sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu i otplatni plan (list 17-37), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Darfin d.o.o. od 4. veljače 2005. (list 198-212), pročitana je izjava tužitelja (list 258-259).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama nije sporno:

- da 13. travnja 2006. tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206497780 (u nastavku: Ugovor o kreditu), koji je 24. travnja 2006. ovjeren kod javnog bilježnika Dubravke Koretić, pod posl. brojem: OU-146/2006, a kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju novog vozila u iznosu od 26.178,96 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (u nastavku: HNB), važećem na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca,

-da je odredbom čl. 2. točka 1. i čl. 6. točka 2. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, čl. 1. i čl. 6. st. 1. Ugovora valutna klauzula a čl. 2. st. 3. Ugovora naknada za obradu kredita;

-da je tijekom razdoblja otplate došlo do višestrukih povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj u odnosu na hrvatsku kunu, uz manje oscilacije tečaja kada je isti bio manji od početnog, kao i povećanja kamatne stope;

-da je kredit u cijelosti otplaćen;

6. Među strankama je sporno je li nastupila zastara, je li tužitelj potrošač, jesu li odredbe ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te naknade za obradu kredita ništetne, te je stoga tuženik temeljem takve odredbe stekao bez osnove određeni iznos.

Zastara

7.Prigovor zastare stoga nije osnovan.

7.1.Tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 156/22, dalje u tekstu ZOO-a), a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7.2. Tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.

7.3.Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.

7.4. Također, u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi zauzet je pravni stav na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., u pravnom shvaćanju broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

7.5.Stoga, pokretanjem kolektivnog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO -a te su zastarni rokovi na pojedinačne zahtjeve za restitucijom počeli teći iznova danom pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Takvo pravno shvaćanje potvrđeno je u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presudom i rješenjem posl. br. Rev 2245/17-2, od 20. ožujka 2018. te potom i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom pod posl. brojem Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022.

8. Kako se ovaj postupak vodi nastavno na kolektivni spor pokrenut tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, a tužba radi ostvarivanja pojedinačnog restitucijskog zahtjeva je podnesena 13. lipnja 2023. to je prigovor zastare neosnovan budući je postupak svakako pokrenut u zastarnom roku od pet godina od nastupa pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. to prigovor zastare nije osnovan.

Osnova

9 Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž - 6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9.1. U slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 od 19.03.2019. zauzeo je stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.

9.2.Dakle, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom broj: U-III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., gdje revizijski sud između ostalog obrazlaže: „..Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.“

10. Iz izjave tužitelja proizlazi da je kredit podigao u svrhu kupnje motornog vozila, isključivo za potrebe obitelji. Automobil je odabrao u Auto kući Culak gdje su imali suradnju sa Zagrebačkom bankom. O uvjetima kreditiranja sve informacije dobio je u auto kući, nije bilo mogućnosti pregovaranja, uvjeti kredita bili su takvi kakvi jesu, preporučili su mu kredit u CHF jer je bio najpovoljniji, a tamo su pripremili svu dokumentaciju koju je potom nosio u ZABU poslovnica [adresa], ugovor je ovjerio kod javnog bilježnika. Službenik banke ga nije upozorio na rizik valutne klauzule, kao niti javni bilježnik, potpisao je već unaprijed pripremljeni ugovor. Kredit je otplatio 2013., a u vrijeme sklapanja ugovora kredita radio je u privatnoj ustanovi za fizikalnu terapiju, nije bio privatni poduzetnik, niti obrtnik, automobil je koristio isključivo u privatne svrhe. U banci mu nitko nije simulirao prikaz promjene tečaja CHF u odnosu na kune, nije znao da se rata može mijenjati sukladno promjeni tečaja CHF valute, svakako nije mogao pretpostaviti da će doći do enormnog povećanja tečaja. On nije pitao koji su rizici ii učinci koji mogu proizaći iz promjene tečaja CHF jer je vjerovao banci, a novac mu je trebao za kupnju automobila. O valuti CHF ništa mu bilo ništa poznato, u banci je pitao za kredit u valuti euro, no rečeno mu je da banka ima dogovor sa auto kućom kredit u valuti CHF, jer je to najpovoljnije. Nitko mu u auto kući, u banci i kod javnog bilježnika nije tumačio odredbe ugovora niti kakav bi te odredbe na njega imale utjecaj.

10.1. Dakle, tužitelj je bio potrošač, nije bio poduzetnik niti obrtnik, automobil je kupio za privatne svrhe, dok se o ključnim odredbama ugovora o kreditu u pogledu promjene kamatne stope i valute, nije pojedinačno pregovaralo, odnosno tužitelj nije imao mogućnost mijenjati ove odredbe, bile su jednostrane, a što tuženik nije valjano osporio u ovom postupku sukladno čl. 81. st. 4. ZZP. Sporne odredbe čl. 2. točka 3 (valutna klauzula) i čl. 11. točka 1. (promjenjiva kamatna stopa) Ugovora protivne su Direktivi 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktivi 2008/48 EZ, Direktivi 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), jer se o tim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo, i jer su nesumnjivo iste prouzrokovale neravnotežu između potrošača i trgovca.

10.2. Stoga je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika, te je pristao je na prethodno sastavljene odredbe ugovora bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi, dok nije valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula niti je mogao imati potrebna znanja da rizik promjene tečaja CHF na tržištu sam predvidi ili prevenira, a nije mogao predvidjeti da će tečaj CHF porasti tako da je rata visina rate kredita u početku otplatnog razdoblja iznosila oko 2.100,00 kn, a kako se tečaj mijenjao rata je porasla na oko 3.200,00 kn, dok je plaća tužitelja iznosila oko 3.300,00 kn. I sam tužitelj je naveo da ne bi podigao kredit da je mogao predvidjeti ovakve promjene u tečaju na njegovu štetu, što je životno i logično. Također, okolnost da je tuženik jednostrano svojim internim odlukama mijenjao kamatnu stopu, visinu tečaja, te određivao naknade, a da potrošač na to nije imao nikakav utjecaj nesumnjivo upućuje na nepoštene odredbe ugovora.

11.Teret dokaza o ovim okolnostima leži na tuženiku, pa kako tuženik ove navode nije valjano osporio, smatra se da su bitne odredbe ugovora nepoštene (tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C-176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet PP protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).

11.1.Iz svega navedenog proizlazi da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ali i promjenjivoj kamatnoj stopi koju je tuženik kao jača ugovorna strana sam određivao kao i visinu tečaja CHF u odnosu na kune, a time jednostrano i visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO-a) koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze. Ovdje je tuženik imao direktan jednostrani utjecaj na obvezu tužitelja.

Naknada

15. Po mišljenju suda ništetna je i Odredba u članku 2. st. 3. Ugovora o kreditu Ugovora određeno je da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada, te je banka nesporno naplatila ovu naknadu prilikom korištenja kredita dana 17. svibnja 2006., u iznosu od 1.821,33 kn/ 241,73 EUR, te 28. studenog 2006. iznos od 20,00 kn/ 2,65 EUR, ukupno 244,38 EUR, ier se također nije pregovarao o ovoj naknadi nego je iste kao već gotove i unaprijed pripremljene u ugovoru bio dužan prihvatiti.

15.1. Činjenica da je isti taj uvjet za dobivanje kredita on prihvatio, ne znači da je ta naknada bila i opravdana, iako je bila općepoznato uobičajena, posebne jer tuženik nije a niti je u ovom postupku dokazao na što se ta naknada uopće odnosi , te kakve je točno konkretne troškove tuženik imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva.

15.2.Ugovor o kreditu, s odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi sklopljen je prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Tako je tuženik odredio tužitelju plaćanje naknade za sklapanje ugovora prema svojim vlastitim odlukama i uvjetima poslovanja pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Također, navedena obveza/naknada prema tako stipuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, koju je pripremio tuženik, nije uopće za tužitelja bila određena, a ni odrediva, što je također protivno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO a posljedica čega je ništetnost navedene ugovorne odredbe, temeljem čl. 270 st. 1 ZOO, a jer je svakako suprotna prethodno citiranoj odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03),

15.3.Tako i presuda suda Europske unije u spojenim predmetima C224/19 i C-259/19 gdje je zaključeno da provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ni nikakva troška, dok članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15.4.Tuženik ničim nije dokazao u čemu se sastoje troškovi obrade zahtjeva kredita , što je u suprotnosti s odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), a takve nepoštene ugovorne odredbe su ništetne sukladno odredbi čl. 87. ZZP-a.

Visina

12. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

12.1.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

13.Obzirom da su odredba čl. 2. točka 3. Ugovora o kreditu gdje se visina pojedinačne mjesečne rate kredita veže uz primjenu promjene tečaja valute za CHF u odnosu na kunu, nepoštene i ništetne, a tuženik je kod obračuna otplatnih obroka primjenjivao te odredbe, korisnik kredita je zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate kredita 1. 11.2008.. do njegove otplate 14.05.2013., sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo Darfin d.o.o. od 4. veljače 2025. preplatio tuženiku iznos od 3.823,79 EUR to je tuženik tužitelju dužan vratiti navedeni iznos.

13.1. Također, odredba čl. 2. točka 1. i čl. 6. točka 2. Ugovora o kreditu u pogledu jednostrane promjene kamatne stope nepoštena je i ništetna, te je sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Darfin d.o.o. Zagreb, tužitelj preplatio tuženiku ukupan iznos od 676,02 EUR, to je tuženik tužitelju dužan vratiti navedeni iznos, što sve zbrojeno prema pojedinačnim iznosima preplate obračunatim po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22, 88/22), iznosi 1.772,47 EUR.

13.2. Tuženik je dužan vratiti i iznos jednokratne naknade, koju je banka nesporno naplatila prilikom korištenja kredita 17. svibnja 2006., u iznosu od 1.821,33 kn/ 241,73 EUR, te 28. studenog 2006. iznos od 20,00 kn/ 2,65 EUR, ukupno 244,38 EUR, a sve sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

13.3.Sud prihvaća nalaz vještaka kao objektivan i stručan, a na isti ni stranke nisu imale primjedbe u pogledu obračuna.

14. Tuženik je dakle dužan, sukladno članku čl. 323. st. 1. ZOO koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, sve sa zakonskim zateznim kamatama, sve temeljem čl. 1115. ZOO, a u visini određenoj temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

15. Tuženik je istaknuo prigovor prijeboja za iznos od 212,00 EUR (LIST 128-220) odnosno za iznos razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita a za anuitete za koje je manje uplaćen iznos (negativna razlika). Međutim, tuženiku ne pripada pravo na taj iznos jer nepoštena je bila banka a ne potrošač (čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. ZZP/2003), time da potrošač odnosno tužitelj ove razlike nije zadržao za sebe. Također banka nije potrošač pa se na nju ne odnose odredbe od neravnoteži u pravima i obvezama. Dapače, uračunavanje ove razlike dovelo bi do daljnje neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Svakako prava iz kolektivne tužbe protežu se samo na korisnike kredita, a ne i na banke kao jaču ugovornu stranu.

16.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude, točka I. do VII.

17. Obzirom da je tužitelj uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada im pravo na naknadu troška koji se odnosi na: sastav tužbe od dana 13.6.2023. (Tbr. 7/1 OT) 250,00 Eura, sastav podneska od 15.10.2024. (Tbr. 8/1 OT) 250,00 Eura, pristup ročištu dana 17.10.2024. (Tbr. 9/1 OT) 250,00 Eura, izbivanje iz pisarnice 2 sata (Tbr. 39 OT=) 62,50 Eura, trošak prijevoza vlastitim automobilom (Tbr. 49. u vezi Tbr. 50. st. 3. OT) 26,40 Eura, sastav podneska od 19.12.2025. (Tbr. 8/1 OT) 62,50 Eura, sastav podneska od 24.4.2025. (Tbr. 8/1 OT) 250,00 Eura, podnesak od 17.3.2026. (Tbr. 8/1 OT) 250,00 Eura, pristup ročištu od 25.3.2026. (Tbr. 17. OT) 250,00 Eura, izbivanje iz pisarnice 2 sata (Tbr. 39. OT) 62,50 Eura, trošak prijevoza vlastitim automobilom (Tbr. 49. u vezi Tbr. 50. st. 3. OT) 38,40 Eura, ukupno 1.752,30 Eura, što uz trošak financijskog vještačenja od 400,00 Eura, sveukupno iznosi 2.152,30 EUR. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu od 125,00 EUR jer taj trošak još nije nastao niti je izvjesno da će nastati pa je isti preuranjen, a u svakom slučaju nepotreban je o sadržaju presude stranka saznaje momentalno putem e komunikacije bez ovih troškova

17.1.Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO -a a teku od dana presuđenja odnosno 15. srpnja 2026. do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP.

17.2. Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci presude, točka VIII.

U Samoboru, 15. srpnja 2026.

Sudac:

Mirela Crnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se predaje ovom sudu a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.

Kal. 30 dana

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte