REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Posl.broj: P-2047/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužitelja CE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. siječnja 2026., u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Hrvoja Karduma, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri u Zagrebu i punomoćnice tuženika Andreje Šeša, odvjetnice u Zagrebu, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine '', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 81/15, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu ZPP), 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, Privredna Banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju CE iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 9012168523 od 14.12.2006. godine o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 6.806,03 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 7,20 eur od 1.4.2008 godine pa do isplate

- 37,05 eur od 1.11.2008 godine pa do isplate

- 6,06 eur od 1.12.2008 godine pa do isplate

- 39,13 eur od 1.1.2009 godine pa do isplate

- 44,11 eur od 1.2.2009 godine pa do isplate

- 46,32 eur od 1.3.2009 godine pa do isplate

- 39,37 eur od 1.4.2009 godine pa do isplate

- 40,47 eur od 1.5.2009 godine pa do isplate

- 31,41 eur od 1.6.2009 godine pa do isplate

- 23,68 eur od 1.7.2009 godine pa do isplate

- 540,62 eur od 10.7.2009 godine pa do isplate

- 17,06 eur od 1.8.2009 godine pa do isplate

- 22,45 eur od 1.9.2009 godine pa do isplate

- 22,08 eur od 1.10.2009 godine pa do isplate

- 18,88 eur od 1.11.2009 godine pa do isplate

- 24,86 eur od 1.12.2009 godine pa do isplate

- 29,22 eur od 1.1.2010 godine pa do isplate

- 36,24 eur od 1.2.2010 godine pa do isplate

- 34,41 eur od 1.3.2010 godine pa do isplate

- 43,47 eur od 1.4.2010 godine pa do isplate

- 41,49 eur od 1.5.2010 godine pa do isplate

- 45,62 eur od 1.6.2010 godine pa do isplate

- 73,05 eur od 1.7.2010 godine pa do isplate

- 67,19 eur od 1.8.2010 godine pa do isplate

- 83,00 eur od 1.9.2010 godine pa do isplate

- 5.391,59 eur od 14.9.2010 godine pa do isplate

po stopi od 14% godišnje od 1.4.2008. do 30.6.2011. po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. do 31.7.2015.; od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023.do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 9012168523 od 14.12.2006. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj odlukom tuženika.

III. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju CE iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 293,79 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 14% godišnje koja teče od 13.9.2010. do 30.6.2011.; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. do 31.7.2015.; od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju CE iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj],naknadi parnični trošak u iznosu od 2.250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. srpnja 2026. kao dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu br. 9012168523 dana 14.12.2006. (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita i kao potrošaču, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 75.725,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu dakle nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao. Pravomoćnom kolektivnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013., (dalje u tekstu: „Kolektivna presuda“) je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu naplatio od tužitelja te stekao bez pravne osnove iznos koji će se utvrditi naknadno vještačenjem na osnovu preplaćenih anuiteta. Tužitelj je zatražio od tuženika dostavu dokumentacije o kreditu iz koje bi se mogao utvrditi iznos preplate po Ugovoru o kreditu temeljem ništetne odredbe CHF, međutim tuženik mu navedenu dokumentaciju nije dostavio iako se radi o dokumentaciji koja se smatra zajedničkom i koju tuženik ima u svom posjedu. Kada tuženik dostavi navedenu dokumentaciju, tuženik će moći specificirati tužbeni zahtjev. Za slučaj da tuženik nakon specifikacije tužbenog zahtjeva bude osporavao iznos preplate, tužitelj opreza radi predlaže provođenje vještačenja po vještaku financijske struke, te da se financijskom vještaku odredi zadatak da po uvidu u spis i priležeću dokumentaciju te sve navode stranaka utvrdi koliko je od strane tužitelja ukupno više plaćeno s osnove promjene valute CHF u odnosu na tečaj koji je bio na snazi na dan isplate Ugovora o kreditu, te da sačini izračun u eurima i kunama razlike između iznosa svakog plaćenog anuiteta po Ugovoru o kreditu i iznosa anuiteta primjenom tečaja CHF-a na dan isplate kredita.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz nalog tužitelju na podmirenje troškova postupka. Smatra da se kolektivna tužba udruge Potrošač ne bi smjele tretirati kao prekid zastare za svakog pojedinog potrošača jer su potrošači imali na raspolaganju pravnu zaštitu predviđenu ZOO-om i zastarni rok od 5 godina od stjecanja koristi od strane tuženika. C, u konkretnom predmetu nema mjesta primjeni utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovan navod tužitelja da je parnični sud koji odlučuje o individualnim zahtjevima potrošača vezan za pravomoćna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Nadalje, ugovorom o kreditu jasno je propisan iznos odobrenog kredita, kao i da će isti biti plasiran ustupitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora o kreditu predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. Konkretno, u članku 12.9. Ugovora o kreditu korisnik kredita svojim potpisom je jasno i nedvojbeno potvrdio da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuite ta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Predmetni ugovor je i solemniziran te su tom prilikom korisniku dodatno rastumačene odredbe istog. Također, prethodno sklapanju Ugovora, tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Nadalje, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe. Tužitelj je čak imao na raspolaganju i svakodobnu mogućnost konverzije, ali tu mogućnost nije iskoristio. Drugim riječima, ukoliko je tužitelju postalo tegotno otplaćivati kredit u valuti CHF postojao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti ukoliko je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu. Dakle, i prije intervencije Vlade RH, svi korisnici kredita su imali pravo zatražiti konverziju. Predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3.Podneskom od 12. svibnja 2025. (list 144- 146) tužitelj je uredio tužbeni zahtjev te on glasi kao u izreci presude.

4. Sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu i otplatni plan ( list 5-15), pregled uplata (), nalaz i mišljenje Darfin d.o.o. od 31. siječnja 2025. (list 123-128), dopuna nalaza i mišljenja od 6. svibnja 2025. (list 142-143), pročitana je izjava tužitelja (list 147-148).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama nije sporno:

-da su sklopile Ugovor o kreditu br. 9012168523 dana 14.12.2006. (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita i kao potrošaču, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 75.725,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz rok otplate od mjeseci i uz godišnju kamatnu stopu od 4,20 % s tim da je kamatna stopa promjenljiva, dok se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule.

-da je odredbom čl. 7. točka 2. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula a odredbom čl. 4. točka 4.2. promjenjiva kamatna stopa;

-da je tijekom razdoblja otplate došlo do višestrukih povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj te valutu u odnosu na hrvatsku kunu kao tada važeću valutu, uz manje oscilacije tečaja kada je isti bio manji od početnog, kao i povećanje kamatne stope;

-da je kredit u cijelosti otplaćen 13. rujna 20210., a tužitelj sukladno čl. 10. Ugovora platio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 293,79 EUR.

6. Među strankama je sporno je li nastupila zastara, je li tužitelj potrošač, jesu li odredbe ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao i naknade za prijevremenu otplatu ništetne, te je li tuženik temeljem takvih ništetenih odredbi stekao bez osnove određene iznos koje je dužan vratiti tužitelju.

Zastara

7.Prigovor zastare stoga nije osnovan.

7.1.Tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 156/22, dalje u tekstu ZOO-a), a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7.2. Tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.

7.3.Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.

8. Također, u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi zauzet je pravni stav na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., u pravnom shvaćanju broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

Osnova

9 Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 od 19.03.2019. zauzeo je stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.

9.2.Dakle, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom broj: U - III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud između ostalog obrazlaže: „..Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.“

10. Iz izjave tužitelja proizlazi da je primao plaću u banci tuženika te u toj banci podigao nenamjenski kredit radi adaptacije stana na kojem i danas živi. U banci mu je ponuđen najpovoljniji kredit na tržištu u CHF valuti a iznos je isplaćen na njegov račun u valuti kuna. Kredit mu je bio potreban, djelovao je povoljno, te o njemu nije posebno s bankom pregovarao nego dogovorio uvjete, nakon čega ga je gotovi ugovor čekao kod javnog bilježnika u [adresa]. U početku je sve bilo u redu valuta i rata su bile stabilne, a tijekom vremena sve je eskalirao, rata je narasla duplo te je iznosila oko 5.000,00 kuna. Nikako nije mogao predvidjeti da bi tečaj CHF toliko porastao jer onda ne bi uzeo kredit. Nitko ga u banci nije upozorio da bi se tečaj CHF mogao dramatično povećati.

10.1.U vrijeme podizanja kredita radio je u državnoj službi, nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Stan koji je kreditom adaptirao koristi i danas za potrebe stanovanja sa suprugom i djecom, a stan nikada nije davao u najam. Kod javnog bilježnika pročitao je ugovor na brzinu, no znao je bitne sastojke, kamatu, visinu, rok otplate. Vezano za izlaznu naknadu nije znao temeljem čega je banka takvu naknadu obračunavala, kredit je prijevremeno otplatio a ta naknada se morala platiti o tome nije bilo razgovora niti pregovora, nije pitao na što se odnosi izlazna naknada. Rate kredita koje su dospijevale redovito je plaćao, i tako uvećane, a banci se nije obraćao niti ispitivao zašto je došlo do povećanje rata. Obzirom da se javno počelo govoriti o naglim skokovima tečaja, kredit je zbog toga prijevremeno zatvorio.

10.2. Dakle, tužitelj je bio potrošač, nije bio poduzetnik niti obrtnik, dok se o ključnim odredbama ugovora o kreditu u pogledu promjene kamatne stope i valute nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj nije imao mogućnost mijenjati ove odredbe, bile su jednostrane, a što tuženik nije niti osporio u ovom postupku sukladno čl. 81. st. 4. ZZP. Sporne odredbe čl. 2. točka 3 (valutna klauzula) i čl. 11. točka 1. (promjenjiva kamatna stopa) Ugovora protivne su Direktivi 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktivi 2008/48 EZ, Direktivi 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), jer se o tim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo, i jer su nesumnjivo iste prouzrokovale neravnotežu između potrošača i trgovca.

10.3. Stoga je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao financijsku instituciju, te je pristao je na prethodno sastavljene odredbe ugovora bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi, dok nije valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula niti je mogao imati potrebna znanja da rizik promjene tečaja CHF na tržištu sam predvidi ili prevenira, a nije mogao predvidjeti da će tečaj CHF porasti tako da se rata povećala na oko 5.000,00 kn. Tužitelj je naveo da ne bi podigao kredit da je mogao predvidjeti ovakve promjene u tečaju na njegovu štetu, što je životno i logično. Također tužitelj uopće nije mogao predvidjeti poslovnu strategiju banke tuženika niti okolnost na koji način će ista mijenjati kamatnu stopu, odluka o visini promjenjive kamatne stope ovisila je isključivo o odlukama tuženika, a tužitelj na odluke banke nije mogao utjecati.

11.Svakako teret dokaza o ovim okolnostima leži na tuženiku, pa kako tuženik ove navode nije valjano osporio, smatra se da je odredba o valutnoj klauzuli ali i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena (tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C-176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet HE protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).

11.1.Iz svega navedenog proizlazi da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koju je tuženik kao jača ugovorna strana sam određivao ali i tečaj CHF u odnosu na kune, a time jednostrano i visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO-a) koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze. Ovdje je tuženik imao direktan jednostrani utjecaj na obvezu tužitelja.

Naknada

12. Također tužitelj o odredbi ugovora o kreditu u pogledu visine ili opravdanosti jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovarao, niti je tužitelj imala mogućnost mijenjati ovu odredbu, ona je bila jednostrana. Svojim navodima iz odgovora na tužbu, tuženik nije valjano osporio ove okolnosti, a sukladno čl. 81. st. 4. ZZP. Sporna odredba Ugovora o kreditu, protivna je Direktivi 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktivi 2008/48 EZ, Direktivi 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), jer se o njoj nije posebno pregovaralo, i jer je nesumnjivo ista prouzrokovala neravnotežu između potrošača i trgovca.

13. Tužitelj je kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika, te je pristao je na prethodno sastavljene odredbe ugovora bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi, a teret dokaza o ovim okolnostima leži na tuženiku, pa kako tuženik ove navode nije valjano osporio, smatra se da je odredba o jednokratnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena (tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C-176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet HE protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).

14.Iz svega navedenog proizlazi da je bez pravnog učinka ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita jer je tom odredbom tuženik jednostrano odredio i visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO-a) koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze. Ovdje je tuženik imao direktan jednostrani utjecaj na obvezu tužitelja.

14.1.Dakle, tužitelj kao potrošač nije pregovarao o ovoj naknadi nego je na istu pristao kao već gotovu i unaprijed pripremljenu odredbu ugovora, a prilikom prijevremene otplate istu je platio kao svojevrsnu kaznu, iako mu nije objašnjeno (a to nije učinjeno niti tijekom ovog postupka) je li ta naknada bila opravdana, na što ista naknada odnosi, te kakvu točno štetu tuženik trpi uslijed prijevremene otplate.

14.2. Ista naknadu tuženik je odredio jednostrano svojim vlastitim odlukama i uvjetima poslovanja a o njoj tužiteljica nije mogla pojedinačno pregovarati, niti utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, što je dakle prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Također, navedena obveza/naknada prema tako stipuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, koju je pripremio tuženik, nije uopće za tužitelja bila određena, a ni odrediva, što je također protivno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO a posljedica čega je ništetnost navedene ugovorne odredbe, temeljem čl. 270 st. 1 ZOO, a jer je svakako suprotna prethodno citiranoj odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03),

14.3.Tako i presuda suda Europske unije u spojenim predmetima C224/19 i C-259/19 gdje je zaključeno da provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ni nikakva troška, dok članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik u konkretnom slučaju nije ničim dokazao u čemu se sastoji trošak naknade za prijevremeno zatvaranje kredita pa je takva odredba u suprotnosti s odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), a takve nepoštene ugovorne odredbe su ništetne sukladno odredbi čl. 87. ZZP-a.

Visina

15. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

15.1.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

16.Obzirom da su odredba čl. 2. točka 3. Ugovora o kreditu gdje se visina pojedinačne mjesečne rate kredita veže uz primjenu promjene tečaja valute za CHF u odnosu na kunu, nepoštene i ništetne, a tuženik je kod obračuna otplatnih obroka primjenjivao te odredbe, korisnik kredita je zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate kredita 01. travnja 2008. do njegove potpune otplate 13. rujna 2010., sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Darfin d.o.o. iz Zagreba preplatio tuženiku iznos od 8.606,03 EUR, te je platio 13. rujna 210. naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 293,79 EUR sve sukladno dopuni nalaza i mišljenja od 6. svibnja 2025., a sve temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik tužitelju dužan vratiti navedeni iznos sve sukladno članku čl. 323. st. 1. ZOO koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a,

16.1.Sud prihvaća nalaz vještaka kao objektivan i stručan, a na isti ni stranke nisu imale primjedbe u pogledu računskog dijela.

16.2.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude, točka I. do III.

17. Obzirom da je tužitelj uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada mu pravo na naknadu troška koji se odnosi na naknadu za sastav tužbe od 14.6.2023. (Tbr. 7/1 OT) 200,00 Eura, sastav podneska od 4.10.2023. (Tbr. 8/1 OT) 200,00 Eura, sastav podneska od 5.6.2024. (Tbr. 8/1 OT) 200,00 Eura, pristup ročištu 9.10.2024. (Tbr. 9/1 OT) 200,00 Eura, sastav podneska od 6.3.2025. (Tbr. 8/1 OT) 200,00 Eura, sastav podneska od 12.5.2025. (Tbr. 8/1 OT) 200,00 Eura, pristup ročištu dana 29.1.2026. (Tbr. 9/1 OT) 200,00 Eura, ukupno 1.400,00 EUR, PDV od 25% u iznosu od 350,00 EUR, trošak preliminarnog izračuna od 2.10.2023. u iznosu od 100,00 Eura i trošak predujma za vještačenje od 27.12.2024. 400,00 Eura, što sveukupno iznosi 2.250,00 EUR. Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO-a a teku od dana presuđenja odnosno 15. srpnja 2026. do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP.

17.1.Tužitelju nije priznat trošak ročišta za objavu od 100,00 EUR uz PDV od 25% ukupno 125,00 EUR, jer je traženje ovog troška preuranjeno, obzirom da u trenutku glavne rasprave isti nije nastao niti je izvjesno da će nastati, a u svakom slučaju ovaj trošak je nepotreban u smislu odredbe čl. 155. st.1. ZPP-a, jer o sadržaju presude stranka saznaje momentalno putem e komunikacije bez nastanka ovih troškova. Svakako trošak eventualnog pristupa na ročište za objavu pada na teret strane koja je odvjetnika angažirala a ne stranke koja je izgubila spor.

17.2.Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci presude, točka IV.

U Samoboru, 15. srpnja 2026.

Sudac:

Mirela Crnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se predaje ovom sudu a o istoj odlučuje Županijski sud.

RJ

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.

Kal. 30 dana